Kad je izašla iz tuš-kabine mokra morala je otvoriti i vrata od kupatila da bi mogla da diše. Bilo je suviše sparno. Osušila se peškirom ali nije mogla nanijeti losion na tijelo, bilo je jako toplo i oznojila bi se prije nego bi uspjela da se obuče... Dok se oblačila ona oblačilo se i nebo. Otvorila je sva balkonska vrata ne bi li ušlo malo vazduha ali zaludu. Vazduh se nije pomicao, stajao je pred vratima ukočen, dok se kao privid kretanja uočavalo  razvodnjeno treperenje vreline iznad asfalta.

Koliko god vrela bila morala je izaći na tu ulicu. Pustoš. Zeleni gušter je pred njenom nogom kliznuo u procjep između parapeta i šahte za kanalizaciju. To je jedino živo biće koje je srela od kad je izašla napoje. Samo nekoliko automobila na cesti, a na trotoarima ni psa lutalice ni neke sparušene mačke čak.

Da bi skrenula misli sa zadatka koji je treba da obavi danas i podnijela strahotu vrućine koja je pratila ovo nepodošljivo osjećanje nelagode zbog cjelokupne situacije, zamišljala je da je jednaod onih junakinja iz stripova i filmova. Radnja se dešava u budućnosti, žitelji grada zbog zaraze koja hara i velike vrućine izazvane globalnim zagrijavanjem skriveni su u svojim zamračenim stanovima... Ona u misiji spašavanja čovječanstva antitiijelima koja je stvorio njen organizam ide ka labaratoriji gdje je čekaju naučnici...

Tako razmišljajući prelazila je ulice i na crveno, saobraćaja gotovo i da nije bilo. Stigla je ispred satare zgrade i prije nego što je mislila. Pet minta je odlučila čekati u sjenci debelog zida, papirnim maramicama je očistila čelo i dio obraza ispod očiju, podigla je rukom kosu i osjetila kapljicu znoja koja je kliznula niz leđa. Odlučila je da sledećih pet minuta potroši u čekaonici. Već u ulazu je osjetila onaj hladan miris ambulante od koga se naježila. Pokucala je na velika drvena vrata na kojima je stajala naljepnica sa logotipom ambulante (nešto-medica). Nasmijala se sama sebi kad je spustila ruku na kvaku, pa morala je pokucati kad su to vrata od stana... Neko je nekad živio tu sad tu dolaze razni ljudi kod čike u bijelom mantilu. Prvo je ugledala bose noge u bijelim Sholl-ovim nanulama ispod stola, pa tek onda lice mlade sestre iznad velike bijele knjige pune imena u škrakopisu.

–        Dobar dan, dobro je što ste poranili, uđite slobodno nema nikoga danas. Svi zakazani su otkazali, zbog vrućine valjda!

–        Dobar dan, hvala...

Kad je zatvorila vrata ambulatnte za sobom osjetila talas hladnoće koja pada iz klima uređaja iznad vrata. Po zvuku kljackanja sapuna  i prštanja vode u lavabou zaključila je da je doktor iza paravana. Teška zelena zavjesa navučena preko venecijanera blokirala je i najmanji zrak vanjske svjetlosti, a moderna bijela sijalica je  samo doprinijela utisku da je izgubila orijentaciju u prostoru i vremenu. Kao da se nalazi u sredini... Dana, noći, godine, zgrade, broda... bilo čega ali u sredini. Napolju je moglo biti sunčano, oblačno, mogao je padati snijeg, mogao je biti rat, karneval na ulicama bilo što... U ovoj sredini, rupi u prostoru i vremenu to nije bilo bitno.

–        Izvolite, sjednite. Čulo se iza paravana.

Sjela je kao po naredbi na ćošak stolice potpuno ukočena i zbunjena. Poželjela je da doktor još neko vrijeme ostane iza paravana dok se ona ne sabere i shvati što ju je zapravo toliko zbunilo, ali se već čula metalna alka za peškir kako udara u pločice, što je značilo da je on završio sa pranjem ruku i da će se uskoro pojaviti pred njenim očima. Zbunjenost se pretvorila u strah i već je zamislila sebe kako hita prema vratima ali je ostala prikovana za stolicu.

–        Vi ste poranili, izvinite me još jedan trenutak molim vas...  Odahnula je što je dobila još par trenutaka i shvatila što ju je toliko zbunilo i uplašilo. To saznanje je sad izazvalo toliku radoznalost da je sledećeg trenutka vidjela sebe kako viri iza paravana. Ali ni to nije uradila, opet je ostala prikoana za stolicu. Glas koji je čula bio je toliko poznat da je sve dobilo nestvarnu dimenziju. Osjećala se kao u nekom od onih snova u kojima je svjesna da sanja  a situacije, događaji i osjećaji u tom snu djeluju suviše mogući i realni. Dakle da nije pouzdano znala da joj je otac u tom trenutku na odmoru u banji, pomislila bi da joj se upravo on obratio iza tog paravana.

–        Izvinjavam se, ali zbilja ne volim da kasnim... Možete li mi dati čašu vode molim vas? -Izgovorila je potpuno iznenadivši sebe, kao da je mimo njene volje neko upalio sa neke kasete negdje iz stomaka snimljen njen glas koji izgovara ove riječi potpuno samouvjereno i spontano.

Njen mozak je sam toliko brzo radio da procesa razmišljanja nije bila svjesna, samo servirane gotove zaključke vidjela je pred sobom i opet jako brzo reagovala kako bi to u običnoj situaciji kakva je faktički ova bila i bilo prirodno. Dakle bila je zadovoljna što vidi da reaguje potpuno normalo bez obzira što je u suštini jako zbunjena. Ovo je jedan od onih trenutaka kada je mogla sebe da posmatra »iz tuđe glave» kako je ona opisivala ovaj fenomen, nešto kao u filmu Being John Malkovich. Te su situacije obično bile prađene nekim deja vu. Ova misao je i sama bila početak jednog, znala je da će se sve vratiti u normalu onog trenutka kad se doktor konačno pojavi i izgovori «Izvolite» pružiajući joj čašu vode.

Sekundu kasnije čovjek obučen u tanke farmerke i bijeli kratki mantil sasvim normalnog izraza lica stajao je ispred nje sa čašom vode. Potpuno mirna kao što je i očekivala kulturno se nasmiješi licu koje nikad nije vidjela prije sopstvenog deja vu od prije sekunde i po. Pouzdano je znala da njeno čulo vida prvi put percepira oblike i boje tog lica ali isto tako osjećaj da se nalazi pred osobom koju poznaje koliko li svijest o sopstvenom postojanju bio je evidentan. Iznenađenje je bilo to što bi tek sad imala razloga za zbunjenost, a ona se nasuprot tome osjećla sasvim mirno i sigurno.

To što je morala da se malo pridigne sa stolice kako bi spustila praznu čašu na sto iskoristila je da se vraćajući se na stolicu namjesti u udobniji i opušteniji položaj, kao da će na njoj ostati da sjedi još jako dugo. Iz stanja duboke opuštenosti koja nailazi tako jaka uvijek samo nakon velike napetosti, prenu je značenje pitanja koje je čula.

–        Dakle, da čujem: Zašto ste došli?

                                                                                  ...

Prvo crnogorsko oli extra čudovište po evropskim standardima!

Prvo čudovište u Crnoj Gori, nastanjeno u dubinama Skadarskog jezera koje su prvi viđeli mladi Markovići sigurno predstavlja svojevrsnu turističku atrakciju.

Sigurna sam da će Ministarstvo turizma vrlo brzo reagovati i saopštiti da će spremno dočekati navalu znatiželjnih stranih turista i novinara. Shodno tome postavljanje adekvatne turističke signalizacije planom je predviđeno za treći kvartal 2008. godine.

Turistička ponuda značajno je unaprijeđena nedavno otvorenim luksuznim objektom na Plavnici, te se u krugovima bliskim vrhu spekuliše infomacijom da se o ovom čudovištu znalo i ranije te da je upravo u tom cilju navedeni objekat izgrađen.

Reakcije Biotehničkog instituta se tek očekuju, priča može da uzdrma i Centar za ekotoksikološka istraživanja, jer kako tvrde neke nevladine organizacije na osnovu sopstvenih istraživanja, radi se o proizvodu genetske mješavine govečeta napasanog u blizini KAP-a i nilskog konja prisilno nastanjenog na ovom području. Zabrinuti su i kolege ornitolozi jer po njihovim riječima ovo čuovište bi moglo da prestraši i mnoge ptice.

Loch Ness će biti davno zaboravljena bajka u odnosu na čudovište iz Skadarskog jezera, već od milošte nazvano Akrep od Grmožura.

Nije tajna da u Crnoj Gori žive još neke do sad čovječanstvu nepoznate vrste i životinja i ljudi.

Ja sam lično viđela prije mjesec dana penjući se na Lovćen put kapele dvoglavoga orla sa rasponom krila 20 metara, nosaše u kandžama mjesto krsta zastavicu DPS-a. Poče vjetar da duva, nebo se ka krv zacrvenje, a on mi iznad glave kruži pa klikće iz jedne glave: Milo,Sveto, Milo Sveto! , a iz druge zbori: Odakle si lijepa đevojko?

To je bio znak da će Fedi odlično proći na Eurosongu i da će Sveto i Milo dobit velika priznanja! Da sam bila hrabra da iznesem u javnost ovo što sam viđela, ne bih danas sjeđela ođe đe sjedim no bi mi dali orden i titulu savjetnika za simbolička predviđanja i metafizička istraživanja. 

»Volio bih da na tren zastane sve. Da iz svemirske daljine sagledam »reljef« svoga bića.  Da se potom svjetlosnom brzinom nađem ispred svog odraza u ogledalu. Da u svojim očima spoznam puteve svoga srca, jer to su putevi moje sreće, ma kako nekad bili teški.  Da zavodljivim zvonima tame odvažno kažem, da ih čujem ali ne hajem. I tad da nazrem nejako sunašce, kako se hrabro probija mrke, hladne oblake. Kao rađanje osmeha na suznom licu...kao visibabe u snijegu. «                                                                                                                                   M.

Potpuno go. Sav mokar od znoja, zbunjen i zadovoljan stajao je na ulici. Smijao se sebi, njoj i situaciji u kojoj se našao. To je trajalo četrdesetak sekundi, dok nije osjetio hladnoću. Nije znao šta će sad da radi... Da sjedne na trotoar, ne može gologuz. Da ode neđe ne može gologuz. Da se vrati u stan, ne može gologuz. Stajao je ispod prozora i čekao da mu ona baci robu. Šanse da ga neko vidi tu bile su male, ali ipak... Nije znao tačno koliko je sati. Kad su došli kod nje bilo je nešto oko 2 AM, nisu se dugo mečili na trosjedu, možda desetak minuta kad su prešli u njenu sobu. Prvi put im je trebalo možda taman pet minuta. Drugi put sve po redu jer je ona htjela još. Kako voli kad ona oće još! Pod čašavom je bio možda tri minuta. Na koljenima je bio šest-sedam minuta, kako ona to dobro radi, gledao bi je šest-sedam sati da mu ne dosadi. I opet mu nije dala da tako svrši, samo se okrenula i spustila laktove na krevet. Njeno bijelo, meko dupe zasijalo je kao mjesec na mjesečini koja je padala kroz prozor. Trajalo je tridesetak sekundi. Ostala je da leži kad je on otišao do hodnika da iz frižidera uzme pivo. Uvjek mu je bilo čudno što joj frižider stoji u hodniku. Kad mu se trčeći na prstima približila sa prstom na ustima, nije ni snjao o čemu se radi, samo je otvorila ulazna vrata i gurnula ga napolje. – Tata je ustao! Moji su tu! šapnula je.

Haha! Kakvo ludilo! Njeni su trebali kao i svakog vikenda do sad biti na selu i doći tek u nedelju.

Kad je popio pivo, kroz prozor su počele da padaju njegove patike, majica, pantalone. Čekao je gaće. Nijesu pale. Obukao je farmerke na golo dupe, lijevu patiku na bosu nogu, desnu sa čarapom, majicu regularno. Ni ključevi od kola, ni mobilni nisu pali. Ne bi se slomio, visoko prizemlje i nije tako visoko, padao je taj i do sad. Ali ok. Bacio je limenku od piva u žbun i krenuo pješke kući nešto polse 3AM. Bio je zadovoljan, mada su mogli još jednom pred zoru u njenoj omiljenoj jutarnjoj pozi – «ona gore»!