Svici su odavno naglašavali tanku liniju između neba i zemlje. Palili su vidikovu liniju neprestano, dok je gazda – Andrej sukao svoje brke, razrađujući do detalja plan sjutrašnje mobe. Kosidba je najveća muka koja svakog ljeta iscijedi i posljednju kap znoja iz naboranih čela seljaka i nadničara, ali moba kod gazda – Andreja je nešto više, da li zbog vašara ili zbog biranja najboljeg kosca i naljepše djevojke, nekako su se svi čuvali za taj događaj, uprkos očekivanoj suhoći u grlu i isprepletanom mirisu sjena i znoja na narodnoj nošnji. Nebo je nad ravnicom najveće. Nebo – simbol slobode ili Nebo – čuvar naših željnih i nadajućih pogleda.

 

Andrejevi su znali kako treba sa vlastima. Znali su i Turcima naći damar, a da opet ne ispadnu u narodu izdajnici. Znali su se političiti još od davnina kada je još stari Mitja Kotov došao sa kozacima u ispomoć sabraći, južno od Karpata. Vrijeme, čije su riječi bile oštrije od sablji i vrijednije od stambolskih karavana, stari Kotov je umio lijepo zauzdati i okrenuti uz svoj sulindar. Zbog zasluga i isticanja u borbi za pravoslavlje, dobio je ruku kćerke vojvode Dmitra, iako je ta ruka bila obećana jednom vojvodinom perjaniku. Kanda su južni Sloveni, lijepo proučavali i prepisivali običaje Marije Terezije ali, ili nijesu imali svoju Albertinu ili su im falile poneke riječi, rečenice ili pak fabule u svoj toj prepisci. Andrej Aleksejevič Kotov, je već odavno dorastao ženidbi, ali muškome godine nijesu problem – naprotiv. Sjutrašnja moba će pokazati veličinu gazda – Andrejeva bogatsva i imućstva, ali zar se išta ikada dešavalo bez nekakva interesa, sticanja prilike ili pak od meraka. Andrej je mogao naslijediti bogatstvo ali ga je trebalo zadržati i uvećati. Obzirom da je optužio, već bišu ženu da je nerotkinja, valjalo je razmišljati i o budućim danima...

 

Miris suhe trave, koji može biti prijatan, kao takav, samo osobama koje ne rade tako često sa sjenom se prostirao ravnicom. Ista suha trava, seljacima miriše na štale, junce i zimski posjek a nadničarima na kukuruzu i kisjelo mlijeko, krila je ogromne skakavce koji su tek trebali da pojedu svoje godine, smukulje od kojih se i oni najhrabriji uvijek preplaše i mravinjake koji su uvijek idealan povod za seoske šale sa neiskusnim kosačima jer neizbježno uništavaju kosišta. Starije žene, ukrašene predivnim platnima i vezenim cvjetnim detaljima, pjevale su posleničke pjesme i radovale se mobi, a da nisu ni svjesne bile  kako će njihovi dezeni biti zanimljivi čitavom mikrokosmosu pčela, obada i zemnih insekata, jer je sunce odavno osušilo sporiš, zlatne cvjetove kantariona i rubine na stabljikama makova. Djevojke su ukrasile buklije crvenim mašnama, trudeći se da baš njihova voda bude najhladnija i najpitkija za umorne kosce.

 

Košenje je težak, vjerovatno i najteži fizički posao. Volio bih znati kakvo mišljenje životinje imaju o košenju, jer zar ne izgleda to dokazivanje i trka za otkosima na borbu mužjaka za naklonost ženke? Svima je bitno da budu najbolji, jer jako prija kada se o vama priča najbolje i najglasnije – „može dobro da popije i da pokosi – bolji ti ne treba“ sjetovale su starije žene, već izmorene od pjevanja, svoje naslijednice i eventualne snahe.

 

Miljan je bio sin jedinac, iz nadničarske kuće, sa zvjezdama u očima i tako pitomim osmijehom. Odzvanjale su gusle u njegovim ušima i priče o mobama na imanju Kotovljevih. Živio je za taj dan, kada će stati sa svim ljudima iz sela i pokazati im svoje umjeće. Vježbao je neumorno, postavljao ruke na pravilan način, podizao lijevu prilikom otkosa kako bi pronašao i održavao pravu putanju i debljinu otkosa, i živio je za mobu. Nije bio najspretniji sa brusom prilikom beleđijanja, ali zar bi iko gledao u njegove nježne ruke pored njegovog prirodnog držanja, osmijeha i nemirnih i veselih očiju. Majka mu je spremila košulju, taze opeglanu, otac mu je dao šešir i novu bokaru iz Rusije, dok se Miljan nadao da će i ona biti njegov adut u borbi za prestiž. Vremena sanjarenja su tek dolazila. Poezija se, sada već sigurno, pokazala propalom, a djevojke je trebalo zadiviti na drugačiji način...

 

Orila se ravnica od  posleničkih pjesama, te britkog i nadmenog govora gazda – Andrejevog, odlučiše odabrati kosbašu. Miljanu je nekako baš taj dio promakao, ko je kosbaša uopšte, ali pobogu, on je to čekao, zbog toga je ovdje, mora biti zabavno. Stariji su se pogledivali i komentarisali mišiće i stomake seoskih junoša i lezilebovića, koji su znali preorkenuti priču na smejuriju. Potom su kukali kako je davno bilo vrijeme kada su se oni otimali o titulu kosbaše. Naravno, niko od njih nikada nije to ni bio, ali, također, nije bilo starijih od njih da im kažu da su u krivu. Čekalo se na Krajimira, kovača, u čijim je rukama i metal pjevao a kamoli kosa, da se on isprsi i da stane ispred svih kosača, te da ih povede u mobu. Nervozno je provlačio slamku kroz usta, strijeljajući očima livadu i procjenjujući vrijeme potrebno za košenje. Iznenada, graju prekide Miljan, sa osmjehom i rumenim obrazima, jer nikada ranije nije pričao pred većim brojem ljudi, drhtavim glasom govoreći: „Ja sam kosbaša, tako mi Bog pomogao!!!“ Stare kurve – stare „kosbaše“ odjednom nađoše tako mnogo komplimenata i pohvala za Miljana, tako vješto i spretno, kao šaptači u kraljevskim teatrima diljem Europe.

 

U trenutku prihvatanja, tako prestižne uloge u mobi, Miljanovo bistro oko ozari lice Nađino, djevojke njegovih godina, rumenih obraza, spretno ispletenih pletenica, prebačenih preko ramena. Sagnuvši pogled, Nađa steže dršku od buklije, čiju težinu nije mogla tako jasno osjetiti od srca koje joj je došlo do grla. Bila je srećna, što je tu. Što će možda i napojiti kosbašu. Tako mladog kosbašu....

 

Gazda – Andrej opali iz puške, Miljan poče prvi otkos, ali avaj iza njega stade Krajimir, mrmljajući nešto o  Miljanovim godinama. Krenu pjesma, zlato poče da pada preko kosa, Miljan osjeća svoju veličnu, sve je sada nebitno, on je tu gdje je sanjao. O njemu će se pričati. O njemu sigurno, a možda i o njenim obrazima... Ne, Miljan je kosbaša!

 

Prvi otkos je dobro prošao. Miljan je brz kao vjetar. Kosi sa takvom lakoćom, jedino mu Krajimir maše kosom iza nogu, ostali su dosta daleko. Svi traže vodu, prave pauze, ali ne i Miljan. To je Nađu činilo još ljepšom, možda malko i nervoznom, ali ipak joj je bilo jako zabavno, da izmišlja neke obaveze dok su kosci tražili baš od nje vodu. Krajimir je mahao kosom tako blizu Miljanovih peta, smijući se, praveći neslane šale, na oduševljenje svih, čak i samog gazda – Andreja. Miljan je konačno zatražio pauzu. Samo što je podigao ruku, hitra i spretna Nađa se našla tačno ispred njega. Njene šiške i plave oči koje su blještale ispod njih, obrisaše znoj sa Miljanovog čela. Pružila mu je bukliju, otkrivši behar bijele zube i sičušni prored među jedinicama. Naglo je spustila lice prema zemlji, postidivši se. Miljan zaboravi blagi bol u slabinama, gusle i priče o kosačima. Novi heroj u njegovom životu, je stajao pred njim. Kleknuo je, krenuvši sa odmjerenim gutljajima. Voda mu je već izlazila iz usta kvasivši košulju, naglašavajući paučinu od grudnih dlaka koje su se vidjele ispod mokre košulje. Sada se i Miljan zastidio, ali je uspio pronaći izlaz iz ovakvog stanja. Prilikom ustajanja iz položaja za pijenje vode, stavio je bokor ciklama kantariona Nađi za opanak. Njeno lice je ozarilo cijelu ravnicu. Naglo je potrčala, zaboravivši i bukliju ponijeti. To je bio signal poslenicama da počnu sa ljubavnim pjesmama. Krajimir je prepoznao minuli mladalački naboj, osmjehnuo se i prestao juriti za Miljanom. Miljan je konačno mogao kositi polako, sa pravilinim disanjem, sa manjim bolom u slabinama.

 

Vrijeme doručka je bilo idealna prilika da Miljan konkretnije priđe Nađi. Odrekao se mjesta pored gazda – Andreja, uzevši komad kukuruze, krenuo je da potraži Nađu. Nedaleko od trpeze, sjedjeli su, gledajući u otkose koji su isparavali na suncu, činivši prostor oko njih lelujavim i drhtavim. Nađa je od kantariona napravila vijenac i stavila ga je Miljanu oko ruke, pokazavši mu još jednom predivne usne i zube. Miljan je bio najsrećniji čovjek na svijetu. Miljan je bio najizgubljeniji čovjek na svijetu. Ne, sreća ne znači izgubiti se. Dodao joj je komad kukuruze, dodirujući joj dlan ruke prstima...

 

Dok su njih dvoje davali poseban šmek čitavoj mobi, gazda – Andrej je pozvao Krajimira pored sebe za trpezu. Miljan je ipak bio ponosan, što je bio pitan da dozvoli takvoj veličini poput Krajimira da sjedi na njegovu mjestu, to mu je davalo motiv više pored svih ovih silnih motiva, da impresionira Nađu i bar poljubi njen obraz. Krajimir je mijenjao boje lica, mrštio se i čak odmahivao rukom na gazdine pridike, ali je na kraju popustio. Niko mi nije rekao zašto. Krajimir je bio pošten čovjek.

 

Moba se nastavila. Kosbaša Miljan, sav srećan grabi otkos za otkosom, Nađa donosi vodu sve češće, ali Krajimir mu je sve bliži. Fiskanje kose iza leđa nije nimalo prijatno, a i silna voda koju je Miljan i nazor popio, sve je teže izlazila na znojne pore. Bol u slabinama je rastao, ali Miljanu je bila bitna Nađa. I njen osmijeh. Sunce i nije bilo toliko jako, koševina je već dosta poodmakla, skoro je i vrijeme ručka bilo, a Miljan i pored silne gladi ne mogaše okusiti ništa. Bol je bio toliko jak, da ga ni Nađina voda nije mogla smanjiti. Njeno lice je bilo uznemireno, ali kosbaša – heroj, nije davao za povod tim stvarima. Vijenac od kantariona je imao magično dejstvo. A da li je, Miljane? Uostalom, to što ne može da jede je i dobro sa jedne strane. Vruće je, treba to svariti kako valja. Sramota je biti kosbaša i biti ranjiv!

 

Krajimir je i sebe dosta izmorio, ali je uspio u svojem zadatku. Miljan je bukvalno odskakao od njega sve vrijeme, ali nije dao svojeg ponosa. Moba se završila. Trebao je početi teferidž. Svici su se već nazirali, počeli su predvečernji vjetrovi. Gazda je bio jako zadovoljan odrađenim. Za najboljeg kosca je proglasio Krajimira! Po prvi put je neko od Kotovih proglasio nekog ko nije kosbaša za najboljeg! Miljan bi i odreagovao na neki način da je mogao čuti gazdine riječi, sve je bubnjalo u njegovim ušima. Slabine su toliko otekle, bio je hladan, pulsirao je, prepun tečnosti. Najljepšom djevojkom je proglašena Nađa. Prolazila je pored Miljana, više ne sa tako vedrim koliko sa zabrinutim izrazom lica. Miljan je prešao rukom preko njenog opanka, namjestivši takav položaj ruke da je vijenac od kantraiona bio navučen na rog od opanka. Nađa je shvatila. Prošla mu je rukom kroz kosu, išavši sada već srećnija put gazdine stolice. Gazda je iskoristio priliku da poprska usta osvježivačem i da namaže ruke ružinim uljem. Poljubio je Nađu u čelo i poklonio joj rusku žensku nošnju, kao nagradu za najljepšu djevojku. Krenula je pjesma. Pojavili su se pehlivani. Vino je govorilo iz ljudi, bojeći nebo u crveno pod svjetlom svitaca. Cvrčci i skakavci nisu prestajali noćnu simfoniju.

 

Muzika stade. Očekivalo se da Nađa obuče rusku nošnju i prošeta među polupijanom družinom. Išla je, ljepša od ljetnjeg mjeseca što se ogleda u otkosima, noseći vezenu maramicu u desnoj ruci. Miljana nigdje nije bilo. Tražila ga je očima među ljudima. Stiskala je maramicu sve jače, ulivajući sebi nadu da će ga ipak vidjeti i nekako je doturiti do njega, dok dođe pred gazda – Andreja. Vrisak žena – pjevačica je sledio lica ljudi. Miljan je ležao mrtav. Modrog lica, sa krvlju koja je navirala kroz uši, oči, nos i usta...

 

 

* * * * * * * * * * * *

 

„Naša Borba“  28. Jun 1948. godine

 

„Posle sveobuhvatne akcije drugova iz OZNE, otktiven je Andrej Aleksejevič Kotov, rusofil i neprijatelj jugoslavenskog naroda, kapitalist i tlačitelj, te je priveden u pritvor pod najtežim optužbama među kojima je i neprijateljska djelatnost. Sudit ćemu se pred Narodnim sudom u Beogradu, za pokušaj veleizdaje. Također, saznajemo da je dotični Kotov direktno optužen za podsticanje samoubistva njegove supruge Nađe Kotove, koje se desilo još prije II svjetskog rata, ali da je iskoristio nemila dešavanja i tako bježao pred licem pravde. Iza bračnog para Kotov nije bilo potomaka, kako nas izvještava major Krajimir S.“

 

 

 

 

                                                                                                                                                                                                                                                                       

Najtužniji dan u godini. Cvijeće se šeta ulicom. Sinovi zovu zaboravljene majke. Djevojke jedne drugima kupuju cvijeće. Rokeri i narodnjaci sa buketima i crvenilom u obrazima. I poneki osjećajni par.

 

Par lako prepoznatljivih taktova. Ona ih voli takođe. Reklame koje liče jedne na drugu. Par razigranih violina. Zašto plačipičke od pjesnika kažu da violina jeca? Svi slušaju klasiku. Niko ne sluša klasiku. Zimi manje psujem.

 

Baš mi je bilo lijepo. Svi su mi bili lijepi. Svi su lijepi jer nose kapute. Čak su se rumenjeli i obrazi starijih ljudi. Bili su životniji. Crtanje po zamagljenom prozoru. Bijeli luk i rakija u zraku. Suho meso takođe. Promrzli prsti zamršeni u džepu od kaputa. Nesiguran hod preko jutarnjeg snijega. Led ispod jutarnjeg snijega. Svi nose čizme. Previše je šubara.  Kakav li je tek „Crveni trg“?  Srećom, šubare su bez značaka.

 

Osjećanja. Zadovoljština zgrijavanja postelje uz tvoja leđa. Ljubljenje tvojih ruku od dlanova do ramena uz želju da nastupajuću noć provedeš bez brushaltera i majice za spavanje. Vjerovatno te bockaju moja maljava prsa. Nije nam hladno. Tvoji prsti su hladni. I moji su. Ko kaže da nam nije hladno? Kako li je  plodu kestena dok je bodljikava ljuštura oko njega?

 

Impulsi. Mamljivi mirisi u zraku. Talasi osmijeha. Čemu se smiju dvonogi? Miris košene trave. Krunice bijelih rada sasječenih drndavom kosačicom. Jagorčevina ili  biva sasječena ili preživi jer raste u bokorima. Ljubičice su preslatke za moj ukus. Ni ona ne voli sladunjavost. Mlijeko zumbula na mojim prstima. Sada su ljepljivi. Nana voli zumbule. Nana voli uljane mirise. Roll-on uljani parfemi donešeni sa hadžiluka sa ružičanskim mirisom. Miris đubriva na parkovskim cvijetnjacima.

 

Otekle noge kancelarijskih žena. Nabrekle vene žena na štiklama. Žene na štiklama koje nose klompe u kesi za vožnju tek kupljenog automobila. Topot kobila ili zvuci kastanjeta. Zavisi da od mjesta i trena. Uspješan grafit: „Izvinite što popločasmo“. Ti hodaj na petama. Ti gazi na petama. Tresu ti se grudi dok hodaš. Grudi ti sada miruju. Ti ne hodaš ti pičiš.

 

 

Potkošulje preko kaiša a ispod košulja. Roze košulje. Nilski konji u rozim nijansama. Birokrate. Noge na kancelarijskom stolu. Izresane pantalone pri petama. Vodnjave fleke na košuljama,  ispod pazuha. Bijele fleke na košuljama, ispod pazuha. Masne fleke na košuljama, iznad stomaka. Karirane košulje sa bijelim majicama ispod. Vječita želja svih majki. Vječiti idol svih djevojaka.

 

Manjak kreativnosti. Vrijeme je dovoljno kreativno. Blaga uspavanost. Promjena sata. Komšinica koja je ubjeđena da se spava sahat duže. Raspust tempiran za Uskrs. Šest neopravdanih izostanaka. Povećan broj rotacionih svjetala ispred urgentnog centra. Svadbe. Ispraćaji. Šenluci.

 

Mnogo utakmica. Malo ljepote igre. Igra se na rezultat. Nema uživanja. Sve je kruto. Sve je surovo. Kome je do šaha? Autogol u zadnjoj sekundi. Autogol u zadnjem trenu. Autogol u zadnjem dodiru.

 

Još jedan poraz. Još jedno uspješno neopiranje masovnoj energiji. Još jedno lako padanje na  ispitu izdržljivosti. Ipak jedan jedinstveni miris u zraku. Vatra koja se ne gasi. Varljivost i uzvišenost momenta, ushićenje bez kraja. Želim da poželim. Potpuno ispravno napisano.

 

A ljudi i dalje vole proljeće...

Vjerovatno jedan od težih i odvažnijih momenata u ljetnje dokone dane, je uspjeti uhvatiti onaj prelom jutra i dana, dok se sunce još igra sa vezenim ljiljanima na zavjesi, ispisujući na zidu najljepše origami figurine, uvijek različite i u nekom pokretu i igri zanimljive njegovim snjenim očima. Ostane li se i tren duže u toj osobnoj predstavi u kućnom pozorju dječačke sobe, obično se desi da se prespava i doručak i onda vas probudi znoj koji se sliva niz vrat ostvaljajući po jastuku tragove lijenosti neodupiranja čarolijama spavanja. Ali ni jastuk ne ostane dužan. I on na licu ostavi svoj pečat, svoj teret, kao posljedicu nemirnog sna koji je cijelu noć toplo milovao njegovo lice.

 

Hladna voda, koja samo ljeti može da prija, učini da taj pečat na licu dobije još više na značaju, ali oči svakako to ne mogu primijetiti. One su otekle i dalje pod utiskom figura sa zida na kojem više nema ni postera, ni tekstova pjesama ukrašenih naivnim kaligrafijama mladog Amancia de Alme. Njegov cijeli život je muzika i igra, u šta god pogleda on vidi igru, šta god dotakne on osjeća da će to nešto zazvučati, otpjevati ili bar vrisnuti od sreće i zadovoljstva. Njegovi dugi i nježni prsti sa, kao nokat tvrdim jagodicama osjećaju igru sunčevih zraka po njima, dok čeka njegovu majku da mu pravi društvo u ispijanju prve, jutarnje kafe.  Nekoć je njegov grad, plesao u ritmu istočnih bubnjeva i lake konjice i istočnjaka, koji Amancijevu zemlju nazvaše Al – Andalusom, a u njegovoj glavi su se polako slagale note za današnje prolaznike, jer ako je Andaluzija zaista raj na zemlji, onda je Amancio sigurno njegova prva gitara.

 

Jako je bilo bitno uvijek biti originalan, ne ponavljati se, jer udovoljiti publici je nešto što umjetnika ostavlja umjetnikom ili od njega pravi samo dvorsku ludu koja obično toliko otupi na kritike, da ne shvata bezvrijednost umjetnosti za koju očekuje bar aplauz ako ništa više.

 

Senjora Alma se pojavi sa blagim licem ulivši novu inspiraciju mladom Amanciju. Majka je bila itekako svijesna zrelosti duše svojeg najmlađeg djeteta, njenih prohtijeva i potreba kao i ranjivih mjesta. Ona je ta koja je naučila Amancija prve akorde, koja ga je naučila kako da diše dok svira i kako da se ophodi prema gitari. Pod  tim uvjetima se i greške tokom sviranja potiru, od zadovoljstva snenim, očima publke...

 

Trg, ukrašen fontanom sa predivnim blještavim mozaikom, je talasao u ritmu koraka ljudi koji su se vraćali sa pijace. Osobenost trgu su davale i desetine mladića koji su uloge španskih minstrela shvatili na svoj način, ali tom zvuku je falio ton više, toj slici je nedostajala boja više. Amanciju su svi redom priznavali umjeće. Možda zbog toga, jer je on gitaru svirao i nije joj robovao niti je ona robovala njemu. I Pepeu i Antoniu i Rodrigu... svima njima je bilo jasno da se uz par vješto izvježbanih terci može stići do ženskog srca, ali sve je to nosilo svoju težinu, svoju granicu. Odavanje strastima uglavnom ne udaljava puno od potpunog uspjeha, ali malo nas je svjesno razlike između trona i prvog stepenika ispod njega. Gitara se u njihovim rukama ponašala kao maćeha, nikada nije davala više od prosjeka, i najobičniji prolaznik bi mogao predvidjeti sledeći ton, kompozicije su bile tako čitljive i jednostavne,  jedino je u njegovim rukama izgledala kao prijatelj – iskrena, sigurna i tačno je upotpunjavala magičnost zvuka i vremena koje je stajalo kada bi Amancio zasvirao.

 

Počeo je svoj ulični nastup, nenametljivo, vođen mirisom mora. Katkad bi lupnuo prstima o kobilicu gitare, pripisujući muzici prostornu dimenziju udaranja talasa o stijene. Potpuno mirno, bez gledanja u šešir za bakšiš koji je stajao na trotoaru, pleo je svojim prstima najfinije melodije flamenka. Zaista je sve stalo. Ljudima se odjednom nije žurilo, a on, svjestan situacije, nije htio unositi nijednu novinu u svoj stil i nastup iako su harmoniju i ljepotu trenutka ispod njegovih očnih kapaka, mrsili motivi Mozartove „Čarobne frule“...

 

 

Ljepota haljine se rijetko tako jasno može primijetiti na drugim ženama kao na Španjolkama. One jednostavno imaju hrabrosti posvađati najčudnije kontraste na njima, spojiti nespojive boje, izmiješati kroj i prebaciti ga sa bokova  na čeonu stranu haljine, načinjene od najfinijih tkanina pristiglih iz Magriba, još mirisnim na Misir. Džaba su bile Parižankama lagane metalne konstrukcije ispod haljina koje bi dodatno naglasile struk i mideri sa kojima se ne može ni disati kako treba, uostalom, miderima, debele engleske sudije i pravnici i dan danas sakrivaju stomake, dok kroje pravdu na njima znan način. Dok god uštogljenost bude iza prirodnosti, biće i smisla i muzike i strasti.

 

Cvijeće koje svojim mirisom podsjeća na Chopinovu besprijekornu svježinu je krasilo divne uvojke nepoznate djevojke, čiji se osmijeh jasno isticao u već brojnoj skupini ljudi koje je Amancio oduševljavao muziciranjem njegove najpoznatije - kancone ljubavi. Mlađima bi se naglo crvenjeli obrazi dok bi starijima oči igrale kao kapi ulja na vodi, zamišljene i zadubljene u daljine, u dane koji prohujaše sa flamenkom i bremenom teškog života koje je upravo muzika činila podnošljivijim. Bezuspješni su bili pokušaji ostalih uličnih svirača da privuku pažnju. Njihova muzika nije uspijevala ni da pomuti savršen sklad, uljepšan smjelim osmjehom nepoznate djevojke. Muzika nije, ali djevojačka ljepota je počela unositi nemir među ljude. Starije gospođe su siktanjem i gaženjem po stopalima svojih muževa pokušavale da odvrate već bezobrazne poglede njihovih saputnika. Djevojke su u njoj vidjele sinonim ljepote i konkurencije, mladići su u svojim glavama već pravili okvire za slike od orahovog drveta. Okvire koji se obično stavljaju negdje do prozora sa požutjelom fotografijom mladenaca koju bi poneki naivni fotograf ukrasio psalmima o ljubavi iz Svetog pisma. Do prozora, jer se prozor obično ostavlja na sunčanoj strani ulice, a kada kaldrma zasja na ljetnjem suncu, oči obično bježe i traže utočište na prvoj povoljnoj površini, a slika za vjenčanja i skupoceni ram su idealno mjesto za to.

 

Amancio je kao da je imao doušnika među masom, ali nije dozvolio da se to osjeti u njegovoj muzici. On je jednostavno napravio blag prelaz i počeo je svirati živahnu muziku koja je pozivala na igru. Kastanjete nisu bile potrebne, publika je očarana genijem, počela davati ritam dlanovima, a Pepeu, Rodrigu i Antoniju je bilo užasno teško jer oni su shvatili Amancijevu promjenu ritma. Ona je od tog momenta bila za njih potpuno nedokučiva zbilja, ali i san kojeg nikada neće ni pokušati da sanjaju, jer jednostavno nisu imali ni početak, a kamoli tok i radnju.

 

Zvuk je djelovao kao magnet između gitare i djevojke. Uzela je bliži rub haljine i nesigurno, krenula sa igrom. Crvena haljina sa žutim diskretnim vezom, je zapalila cijeli trg. Svirčevi prsti počeše da se sudaraju, ali je vraškim umjećem uspio razmrsiti konfuziju nastalu na vratu gitare. Njegovo lice se razvuklo u osmijeh koji je počeo da mrvi i ubrzava srce koje je kucalo u ritmu sandala, nepoznate djevojke sa Chopinom u zraku. Njene obrve su sjekle zrak, nemirne ruke koje se izvijaju kao plamen i ledeno plave oči probudiše strast koja se više nije mogla stočiti u akord, u strunu. Preplanula koža, koju sunce rađe milovaše nego njegovu gitaru, haljina koja je u trenutku bila velika kao čitav trg  i njen ples, počeše da bole. Njegova gitara ga je vukla zemlji, a srce je htjelo dati više od sebe. Svjestan da je prinuđen da odabere, svjestan težine trenutka ali i njene ljepote, poče svirati još jače. Sve se vrtilo oko njega, njegove volje, njegove stabilnosti i zrelosti. Njegovog htijenja. Prisutni su već bili u suzama. Bili su srećni jer im je Amancio toliko toga podario u kratko vrijeme, ali ih je tuga postepeno osvajala, jer šta ako on ode? Ko će ih tada vraćati u mladost i učiti ih kako da se na vrijeme sazrijeva? Ko će im uzvišenu igru nuditi na tako iskren i topao način, ako on ode?

 

Nastade plač. Gitara se poče utišavati. Ritmovi dobiše manje prostora, note se uozbiljiše, dok se djevojačke oči pretvoriše u strijele željne njegovog pogleda. Osmijeha nije bilo. Hladne prste gotovo da nije ni osjećao. Gitara je bila naslonjena u njegov namah hladni i beživotni zagrljaj, dok ga je djevojka gutala pogledom, držeći njegovo srce na ivici. Bog ili đavo. Dobro ili zlo. Topli jugo ili hladni sjever dokotrljaše veliki drveni točak sa zaprežnih kola, niz ulicu tačno između njega i djevojke. Taj simbol i trenutak kao da uli preko potrebnu snagu, već ozbiljno iznurenom Amanciju. Neprijatni zvuk pucketanja zglobova zapara tišinu kojom su do maločas, prije točka,  gospodarile njene oči, on opet započe svoju kanconu. Prvi akordi su išli nesigurno i teško. Podli i neuspješni svirci koji su maločas bili potpuno izgubljeni za muziku pokušaše sada da povrate bitne uloge na španskim trgovima, međutim sada već jasna ali i istančana osjećanja su tako nježno milovala strune praveći najdivniju muziku do koje je on ikada došao. Djevojka izvadi cvijet azaleje iz kose i ukrasi njegovu gitaru. Ljudi prestadoše sa plačem i obasjaše svojim zadovljnim licima trg. Iza djevojkinih koraka su ostajali samo uzdasi drugih sviraca, koji bijahu svjesni njegove veličine i ljubavi. Ljubavi koje oni nikada  neće moći dosegnuti...

 

Na njega niko nije obraćao pažnju. On se ubrzo pokupio. Otišao je kući i senjora Almi je odsvirao najnježniji adagio koje je ljudsko uho ikada moglo čuti. Gitara je pričala i pored čvrstog majčinskog zagrljaja i suza...

 

On je otišao, sa gitarom u ruci, u krajeve siromašne bojama.  

 

 

 

Crveno svijetlo. Mahnitluk, koga ni godine provedene u bježanju od same sebe ne zaustaviše, natjera stariju ženu ravne crne kose da ipak pređe ulicu. Ili sam ja toliko inertan i ohol da ne dam mom mahnitluku da me pobjedi? Ona je prešla ulicu trčeći, drhtavih ramena, treptavih očiju od buke i škripe vozila koja joj prolaze tik pred njenih bokova. Ne, ta starica nigdje nije žurila. Prešla je pješački prelaz i pogledala me začuđeno. Začuđeno jer ja još stojim. Žuto svijetlo. Ja još stojim. Starici ništa nije jasno. Ona ne osjeća težinu krompira i prase koja vuče njene slabašne ruke bliže zemlji. Na tren, njena vrijednoća i rano ustajanje sa sabaha, zarad kupovine svježeg povrća na nekoj pijačetini još nedovoljno užegloj od mirisa sira i kajmaka gubi smisao. Ona se čudi jer ja čekam – zeleno svijetlo.

 

Prelazim ulicu, svjestan činjenice da je veća vjerovatnoća da me auto udari u takvoj, dozvoljenoj situaciji. Vjetar mi zamalo skide kapu sa glave u kojoj poče još jedna epizoda iz ciklusa „Kritike praktičnog uma“...

 

Ljudi su težak hajvan. Da li je iščezla potreba za vođom krda zbog navike na čobane i par pasa čuvara, ne bih umio kasti. Elem, na stvari koje su vazdi bile izgovor za tuge i plač silovanih majki nad obezglavljenim leševima svojih najmilijih, ti ljudi, taj teški hajvan ne obraćaju pažnju. Da raščistim, govorim o jeziku kao identitetu, kulturnom nasleđu i poteškome bremenu jednovremeno. Vazda li je bio bolji onaj sunđer koji apsorbuje bolje nego što upija. Vazda se međ’ ljudima više doima onaj koji aprkosimira a ne onaj koji zanemaruje. I onda, drzne li se iko od nas, da i pomisli koliko se čovjek u stvari osjeća odvažnim i nadmoćnim kada zanemaruje? Da bi zanemarili nešto, neku veličinu, potrebno je da neke druge veličine bude jako mnogo, a opet čovjek odlučuje i o tome umnogome. Da li se i ljudi mogu smatrati veličinom? Haman, haman, gordog li kadije, a ni sebi ne umije presuditi no pita drugoga što mu je činjet.

 

 

Opstajanje. Hajde pogledaj u sebe i reci, majčin sine iskreno, koliko ti je bitno. Koliko smrdljivih tragova i koraka si otšetao da bi tako oholo mogao reći DA! Ja postojim! Ili bliže, Ja opstajem! Đizgije će uvijek pričati o moralu, lopovi o pravdi, duhandžije o bitnosti ne duhanjenja, a tebi moj vrli ahbabe šta tebi ostade? Obraza ulijepljenog od krmeljina, pokušaćeš osjtetiti topline Sunca i dobro je ako je osjetiš, gazeći gordo ili manje ponostio kroz ove pale i bolesne anđele. Gordo ali oprezno, jer nisu svi anđeli isti.

 

Ponekad, ponekad mi zatreba jedan tako sićušan iskorak, jedan maleni skok, ne veći od trzaja latice bijelog liljana kada sa njega padne kap jutarnje rose. Iskorak koji će, poput ovom cvijetu, donijeti olakšanje i svežinu, ali opet ne previše dugu, jer oholost nas motri i napada onda kada nam je najslađe. Tada najviše vrijeđamo druge oko sebe. Ne može se insan ni hašlaminog behara nagledati, a da se ne rastuži njegovom skorom opadanju. A opet, slađe li su hašlame ili behar?

 

I hiljadu života da insan odživi, malo bi mu bilo da stane sa pisanjem. To je dobro. Dobro, ili samo još jedna forma nacitiranije latinske izreke koju bi nam rekli roditelji, onda kada  više ne umiju reći išta toliko snažno a opet i toliko brižno i nadežno, da nas ošamari i toplo zagrli u isti mah – Carpe diem quam minimum credula postero. Rekneš i ostaneš živ. Sramota te jer to nisi doživio a opet većma ako jesi. Prošlost je bila, lijepih hurmi je donijela, slatkog mlijeka i proljetnje have. Budućnost ih možda opet donese, a ako ne, uvijek se možemo opustiti uz Vivaldija ili nešto skromnijeg Yann Tiersena i tako na tren sebi dati moć zanemarivanja. Ali kad i to prođe shvati insan da sve što ima to je baš u ovom momentu. Samo će se licemjer sjetiti i Boga i razgoračenih očiju će gledati u nebo, nesvjesan da je on bio tu pored njega, oduvijek...

 

Demagozi sa svih strana. Djeca željna minuta slave i TV kamera. Djeca u rukama onih koji ni u svoju riječ i viziju ne vjeruju. Onih kojima si iznimno bitan jednom (u Srbiji sigurno dva puta još nekih XY godina) u čeitiri godine a ostalo vrijeme se možeš igrati skrivanja ili žmurke sa prvim komšijom deverajući za kojeg li je on. Zečjim ušima osluškujući volju djelioca karata, nadati se da tebe zapadne ona prava karta – koja odlaže do daljnjeg. A svaki put ih lijepo izmiješaju, špil je malko dotrajao ali dako se i mi naučimo igrati. Ako ništa, a ono da bar počnemo nositi duže pantalone, ispod članka i majice sa dugim rukavima, jer se u njima lakše skrivaju asovi...

 

Rahat li su ljudi bili bez semafora? Bilo bi kranje drsko da se opet upitam – ili nisu?

Noć je odavno zapodjenula svoju priču nad podgoričkom ravnicom. Tako je to zimi, ne samo ovdje nego svugdje, tamni decembar najavi brisanje tekuće i dolazak iduće godine. On čovjeku uvuče mrak pod kožu još u četir’ sahata, pa ga nagna da se privije uz šporet jer se stare kosti brže griju od vatrenog nego od ljubavnog plama. Ama i mlade kosti, nego neće to mladost da prizna. Srećna okolnost je što je tako samo zimi. Ili nije.

 

Mene je decembar privio uz betonski stub željezničke stanice, koji je ukrašen bjelutnim kamenjem, sjajnim od leda pri dnu i ništa manje sjajnim od smoga i prašine, samo u nekakvoj tamnoj nijansi. Međunarodni voz - kakva ironija! To su iste one gvozdene kočije od ranije, samo što ih u Bijelom Polju čekaju svježi, srbijanski konji, dok se ovi crnogorski odmaraju od pentranja uz kanjon i mrozovoljno dočekuju sledeću, međunarodnu kompoziciju.

 

Fina stvar kod zimskog putovanja je što se mirisi, kojih su naši vozovi i ovi internacionalni dakako prepuni, zavuku duboko u sjedišta i na linoleume podova u kupeima. Razlika je što su oni sleđeni hladnoćom ili spečeni užasnom vrućinom, ovisno od toga da li grijanje radi ili ne. Uspio sam se izboriti između nekih Mađara i srbijanskih Cigana da dođem do vagona koji i u Požezi ostaju uz lokomotivu. Sreća te je Sulejman putovao sa mnom. Nije nam prvi put da idemo skupa. Ranije smo uživali u prosipanju priča, slučajnim saputnicima koji nisu imali problem da stupe sa nekim od nas dvojice u razgovor. Djelujemo pitomo ili nas je fakultet tako lijepo izobličio, ko će ga znati.

 

Nađosmo slobodan kupe, ja odabrah kao i uvijek mjesto do prozora, a prijatelj sjede do mene dajući mi tople sendviče o kojima maštam negdje još od podne, kad mi je počela smjena na poslu. Pregladnio sam odavno, ali mi je jako bilo zabavno slušati pucketanje ukočenih vilica dok se bore sa skoro plastičnom korom hleba.

 

„Jel’ slobodno. Trebaju nam tri mjesta... taman da ni vas dvojica ne putujete sami, a kume?“

 

Sulejman odobri ulazak u kupe trojici dosta čudnih ljudi.

 

„Morao si uzeti dva sendviča. Ja nisam jeo od srijede. Ej, kume tebi pričam. Smeta li ti što te zovem kume, ne smeta jel’ znaš kume, nisam ja kriminalac, ali sam u zatvoru jeo 12 bureka za opkladu, jeo sam kume...“

 

Da, meni je pričao, zadrigli i neobrijani čovječuljak, neka malo glomaznija i kabastija verzija Super Maria. Bar sam to naučio, klimanje glavom i smijanje na svaku petu rečenicu kad sam već prinuđen da slušam nekoga sa kim još ni riječ ne progovorih. Džaba, ovdje Bulgakov ne pomaže. Kasno je bilo za primjenu njegove hipoteze Nikada ne pričajte sa strancem, ili kako već. Opet, da mu prospem priču kako sam građevinac ili irgat ne ide, odaju me torbe, studentske torbe, kao bora više na licu moje majke kojoj će njihov sadržaj blokirati cijeli štrik i kupatilo dok se sav taj veš ne osuši, za kratko vrijeme koje provodim u rodnom mjestu.

 

„Vjerujem, vjerujem...“ gledajući odraz lica u prozoru voza druge dvojice stranaca i procijenjujući ih.

 

„Misliš da lažem? Evo nek ti kaže moj kum. Pa ja sam za stacionar jeo i upaljač. Hahaha, odveli me na reengen kad tamo – pola upaljača, heheee kume, imam dobru kiselinu, sve vari a ti? Kada reci mi, ma ne govori mi, ne bi ti mogao pojesti još jedan sendvič na ta dva. Jok. Nema šanse...“

 

Puče meni pogibija vidjeh ja. Sulejmanu telefon zvoni već drugi put, otegao je razgovor ko hodža teravih-namaz, na meni je da se čupam iz ove situacije kako umijem inače...

 

„Kontrola policije, molimo Vas.... ene njih dvojice.. Pa đe ste kurvini sinovi? Sloboda a? Ahahah“

 

„Dobro veeče, gos’n kapetane. Evo pošli malo u bra’sku Srbiju, da počnemo iz nova. Neće nas više gledati Crna Gora ka što smo se i dogovorili.“

 

„Ako, ako. Hajde srećan put i čujemo se oko onoga.“

 

„Hvala, hvala. Srećan ve ostanak, gos’n kapetane“...

 

Aham, ovaj je Nikšićanin, sad će biti da mu je ovaj neki ujak, stric, kum, jer zajebi ti Crnogorca kome neko u familiji nije bar načelnik DB-a ili nekog drugog jako važnog tijela, kojim bi se mogli pohvaliti i u tako nebitnim razgovorima kao što su ovi vozovski.

 

OK. Nikšićanin, Zabjelčanin a ti treći druže, ti si iz... Novog Sada? Biće da je tako. Kakva kombinacija. Za nezaboravno putovanje definitivo. Ili za putovanje iz Hit kolekcije „što prije zaboraviti“.

 

Nikšićanin je bio visok čovjek, proćelav, ispijenih obraza i krupnih očiju. Očiju bez sjaja. A kakvo je lice kojim ne dominiraju oči? Kakvo je lice na kojem prvo vidite usne ravne i vlažne kao trag puževa golaća. Njegovim licem dominira jedno veliko ništa. Oči mu stalno lutaju kupeom, posmatrajući ćoškove kupea. Stenje. Sve vrijeme on stenje. Kaže da je skoro pravio zube, pa da mu se od toga skupila gornja usna, ohrabrujući sve nas u kupeu kako ti zubarski bolovi nisu ništa spram bolova koje je on trpio. Pa njega je metak pogađao 15 puta!!! Šteta, nimalo mi ne liči na momka sa naslovnice „Die Hard IV“. Uostalom, ko će mu ga znati? Njegova odora visi na dva jadna ramena koja nemaju pravilno držanje, dva jadna ramena koja prelaze kroz bezbroj kratera od ugašenih cigareta, rana od stakla i noževa, i završavaju se u koščatim prstima ruku. Sav je u crnom. Kao utvara. Taj čovjek konstanto upada u psihičke momente i naglas ponavlja da nije kriminalac, da želi novi život, da će ga pronaći u Srbiji... da želi ženu, porodicu, mir... Sav pjeni dok govori o tome i prijeti Novosađaninu, za kojeg iz njegovih psihološlih momenata zaključih da je narkoman.

 

Njegova priča ide drugačijim tokom. On sve vrijeme želi da upadne u elitni krug ove dvojice robijaša, nudeći im stan i boravište u Novom Sadu. On je jednobojan. On je zelen. Kosa mu je zelena, oči, koža, nokti, odjelo sve ima boju kivija. Njegov glas je zelen. Ovo je noćna mora. On puši zlatni Marlboro. On ne puši, on je fabrika ćumura. On čadi i za divno čudo pravi ogromne pauze u priči kao kakav iskusni orator...

 

Divim se Sulejmanu kome ne smeta ni dim, koji se čak i smije na ove žestoke psihoze koje doživljavaju sva trojica. Ponekad dozvoli sebi i da se uključi u razgovor sa njima...

 

    

 

Ja sam morao napuštati takvo okruženje, sa Sulejmanom ili bez njega. Naslušao sam se priča o broju „prevrnutih cura“ od Triglava pa do Gevgelije. Naslušao se i priča o ljudima koji su u 21. godini života imali sve i gubili za jedu noć. Ne, morao sam naći izlaz, morao sam pobjeći odavde. Ako ništa, barem da nađem kupe gdje putnici ne puše. I to mi je bio jedini kriterijum.

 

„Izvinite, da li ima slobodnog mjesta, i molim vas, pušite li?“ upitah dvojicu pospalih ljudi rijetko neispunjenom kupeu.

 

„Ima, naravno. Ne brini, izaćiću ja na hodnik. Dobrodošao si.“

 

Sav srećan pohitah ka kupeu u kojemu bješe vesela družina od ranije. Sulejman je bio vidno raspoložen. Rekoh mu kako sam u susjednom vagonu našao druga iz srednje škole i kako je on izrazio želju da i Sulejman putuje sa njim. Ne, Sulejman me nije shvatio, ali ostali jesu.

 

„Braate, ne nosi te torbe. Mi ćemo ti ih čuvati, ne booj se.“

„Slušaj, Nikša. Ne bojim se ja nikog pod Bog jaki, nego tebi želim sve najbolje u Srbiji, da ostvariš želje, da se oženiš i središ, da konačno postaneš čovjekom.“

 

Malo je falilo da me Nikšićanin izljubi. Trgoh se kandži nikotina, lošeg društva i nemirna putovanja. Pređoh kod „normalnih“ ljudi. Odlično, svjetla nema, ne moram pričati, možda uspijem i da odrijemam konačno...

 

Jedan od novih saputnika, izrazito fino građen ustade uz osmjeh govoreći mi beogradskim akcentom kako će da me ispoštuje i izađe na hodnik da ispali cigaretu. Rasterećeno se nasmijah spemajući da dremnem, jer se u vozu teško može spavati. Pogledah još jednom ovog naočitog mladića i vidjeh neku masnicu na vratu. Ne, nije bila masnica. Bila je teovaža. I to ista ona kakvu nosi najpoznatiji zatvorenik i odskora „književnik“ CZ-a u Beogradu. Jel’ ovo treba zvati lošom srećom?

 

Milion slika kroz glavu, blokada puteva u Srbji, atentat na premijera Srbije, hajka na odbjegle „vukove“, majice koje nose i djeca nižih razreda osnovnih škola po Srbiji, jednostavno nemir me nadvlada, a on je mirno pušio, staloženo, uživao je u svakom dimu cigarete,  krajnje nenametljivo. Nisam uopšte želio pričati sa njim, a ni on sa mnom očito, mada je u razgovoru sa drugim čovjekom u kupeu govorio o kamionima, vožnji, raspitivao se o vremenu ulaska voza u finalnu stanicu, mnogo informacija... poče priču i sa mnom.

 

„Stvarno, oni kad nalože baš ga nalože. Čitavu noć će biti užasno toplo. Treba se otklatiti do Beograda. Dokle ti putuješ?“

„Ja u Srbiju. Idem malo da odmorim. Nisam stvarno odavno bio.“

„Ja ostavih kamion u Bar. Zapadne me svako 5 dana da vozim do primorja. Vozovi su mi dosadili. Da mi je stići kući da vidim ćerkicu...“

 

A ti imaš ćerkicu? Biće da ovo ipak nije neki od VIP krimosa sa ovih prostora, biće da je momak isfoliran na tetovaže, mada opet, gard držim visoko, spreman da izblokiram udarac i da napadnem opet.

 

„Da je meni da pogledam Premier League konačno ko čovjek, u toploj sobi, bez komentara slučajnih prolaznika i podbadanja drugova u vezi moga tima.“

 

„Gledaš PL? Ja navijam za Tottenham Hotspurse. Loše nam je krenulo ove godine, mada Ramos je došao, nadam se boljitku uskoro. A ti?“

 

„Liverpool. Navijam za Redse. Čeka nas teško gostovanje Redingu. Već ih dobismo 4:2 u goste ove godine, mada League Cup se razlikuje od PL“... počeh po sigrunim temama, a sagovornik se jako uključi u svu diskusiju. Mislim idealan sklop, kamiondžija i još navija za Tottenham. Očeivao sam Chelsea u najmanju ruku...

 

Izbjegavao sam bilo kakvo širenje teme, već dovoljno poražen činjenicom da neću ni drijemati a kamoli spavati u ovakvom okruženju....

 

...Dođe i Bijelo Polje, novi putnici, nova šansa i - novi saputnik. Pijan, neošišan, sa mirisom jeftine rakije, bijelog luka i sušenog mesa, upita da nam se pridruži u putovanju. Ja prećutah odgovor, ali momak sa tetovažom mu samo klimnu glavom, ali ne pomjeri noge sa slobodnog sjedišta.

 

„Pa skloni mi se.... Ssss Sinan-pašo!“ promumla ova pokretna paleta zimskih mirisa iz svakog podgoričkog lokalnog autobusa, a evo izgleda da se moda preselila i u vozove. I to medjunarodne. Jah.

 

Čovjek je buncao, derao se, tražio je neke brojeve telefona i konačno telefon mu je zazvonio, jako očekivanom melodijom. Ta se melodija servira na svim „elektronskim medijima“ najčešće oko 7. i 13. januara, to je sada in a prije tridesetak godina za takve melodije bi dobili zimovanje na Golom otoku sa posebnim popustom na svježe kaljen čekić za kamen. Ali, zaspaćeš i ti, prijatelju. Rakija plus truckanje... dajem ti pola sata... Hvala Bogu, trebalo mu je manje da zaspi.

 

Pomislio sam da od ovoga gore ne može biti i ne stigoh da smirim glavu od pretjeranih kombinacija – pitanja i odgovora na temu „Šta ako?“, kratku tišinu zapara nepoznati glas saputnika koji je bio u društvu našeg momka sa tetovažom.

 

„E vidiš, ovo je manastir Davidovica. Iz ovog sela je pokojni Danilo Lazović. Mene je kuća gore i u njoj živi jedan iguman, dosta čudan čovjek, zamisli bolan, on je prodano stan u Beograd i kupio četiri krave. Jedna mu se zove Severina, jedna Brena, jedna Ceca i potljenja Dragana. Fino živi ali ima je’noga kolegu koji samo pije i ne radi ništa. Vik’o je vladika Filaret da ga miče iz manastira, ali on neće... eto ti... znači Brena, Ceca, Severina i Dragana... “

 

       

 

Ovo je bio momenat naučne fantastike u svoj ovoj zbrci. Naučne fantastike, genijalnosti ili tragedije. Jim Jarmusch je sličnu situaciju opisao u prvih desetak minuta njegovog remek djela - „Dead Man“, ja ne znam kako da gledam na sve ovo...

 

„Čuješ, jedino mu se Ceca ne muze, veli ima turneju pa ne daje mlijeka, ahah...“

 

Ne, ne ja ne umijem izaći iz ovog košmara. Ma šta ne umijem. Pokupiću stvari i bježim što dalje odavde. Konačno željeznička stanica mojeg rodnog grada. Bukvalno istrčah iz voza i naletjeh na Sulejmana:

 

„Ja zasp’o pa nisam ni htio da idem sa tobom. Šta veli drug, kako mu je?“ Ja počeh da se smijem a on ukapira da je to bio moj izgovor. On nastavi „ovaj, znaš šta je bilo dalje? Onaj Nikšičanin izbacio Novosađanina napolje jer mu je ovaj tražio da kupi drogu, a valjda je Nikša ležao robiju 7 godina zbog droge. Veli ide sad Nikša i Bjeloza u BG da preuzmu neke novce, i da nose u Crnu Goru. Pa ako popiju metak popiju, ako ne bolje i jes, i...“

 

„Nemoj Sulejmane više, molim te,“ prekidoh prijatelja „razmišljaj o tome kako će te majka sačekati na vratima kuće, kako ćeš vidjeti familiju posle duže vremena, razmišljaj o piti sa zeljem, ako ga bude. Ma biće ga, majka uvijek ima po neku rezervu spanaća ili zelja, svejedno je...“