Famous blue raincoat

 

… pa i nije bio toliko plav. Bio je zelen, JNA zelen, vijetnamka zelen. Zelen kao proljeće. Opet je izgledala drugačije u njemu. Usudio bih se porediti je sa nekom od manje izvikanih glumica sa “Palm d’Or” etiketiranih filmova. Znam da ni na jednoj post-teen djevojci nisam primijetio takav kišni mantil.  Nikada nisam uspio povezati njenu sunčanu figuru sa kišnom da nije bilo njega – čuvenog zelenog kišnog mantila, koji je sakrivao perfektno zaobljena ramena, blago naglašene grudi, gotovo savršene noge sa desnim stopalom povijenim ka lijevom stopalu; povijenim stopalom posljedicom loma noge na skijanju dok je zimovala na Kopaoniku…

 

I sada se sjećam njenih iščuđenih očiju kada smo, po prvi put priznavali jedno drugome razne neophodne gluposti (i one manje neophodne), kad sam joj objašnjavao, surovo i plastično, taj prvi frejm u kojem sam je prepoznao. Moja izvikana prijateljica me je smarala kako su upravo nesavršenosti, povijeno stopalo, glava povijena u jednu stranu, uopšte sva odstupanja od idealnog (a da li postoji išta idealno?) to u šta se, mi smrtni, zaljubljujemo… Sjećam se i mojeg čuđenja kad je rekla kako jedino lijevu nogu ima u potpunosti zdravu, kako je bila užasno nemirno dijete, sve te rolšue, skijanja, lomovi, vožnja bicikla bez ruku i… da, vratimo se na početak – rodila se sa pupčanom vrpcom obmotanom  dva puta oko vrata i  ništa manje (od njenog kišnog mantila) čuvenije rečenice: 

- “da me nijesu babice spasile, ti bi sada bio sa onom plavom, onom znaš, fensi curom koja razumije taj tvoj My Dying Bridge…”

- „My Dying Bride!“

- „Isto je to!“...

Ništa nije isto. Pretpostavljam da to sada dobro znamo, oboje... 

 

* * * * * *

 

Nešto drugo me tjeralo tog jutra iz kreveta. Nije to bio običan oktobar. Nosio je nešto prefinjeno i suptilno. Nisam primijetio čak ni da kisnem, dok sam išao ka neživo sivoj zgradi fakulteta.  Studenti ekonomije i medicine su morali ustajati bar pola sata prije nas – studenata sa „tehnike“, tako da je ona već bila na fakultetu, ili bar blizu njega. „Pravnicima“ predavanja nisu obavezna, nek i to bude zabilježeno.

 

Prvo razočarenje tog jutra mi je priredila krava, koja redovno pase desno od staze izmedju Novog studentskog doma i fakulteta. Nije me pogledala tog jutra. Vjerovatno sam joj postao dosadan, jer sam joj svakog jutra zavidio na sveukupnom malom – velikom komforu kojeg joj je donosila livada, desno od staze izmedju doma i faksa. Pažnju joj je privukao metalni lanac kojim je bila vezana za kolac – centar njenog univerzuma. Možda je krava htjela da impresionira gazdu ili nekog priplodnog bika, pomislih? Možda je razrađivala lance kao Preverov simbol ljubavi i povezivanja (preosjećajni dječaci su vam sigurno recitovali „Za tebe ljubavi moja“, Žak Prever, drage moje čitateljke)? Zasigurno, srce na primjer, ne predstavlja simbol ljubavi. Barem za kravu. To je ono u šta sam, dakle bio siguran, tog jutra.

 

Oktobar je bio drugačiji od drugih mjeseci, u kojima smo svakog datumski drugog dana  tekućeg mjeseca, tražili razlog da budemo drugačiji jedno prema drugom. Tada smo imali naše sjećanje na 2. maj dvije hiljade i neke, znaš ono, prvi poljubac, glupavi sjaj u očima, svijet koji diše samo za mene i za nju, volja za životom, ne postoje neriješivi problemi... Dugo smo govorili da nam je na taj dan u stvari mjesečnica, dok nismo skontali da braća Hrvati taj izraz koriste za menstruaciju! Bila je drugačija jer nikada nije potencirala glavobolje, raspoloženja i važnost tih, za nju kao i za ostale žene, najodvratnijih 5 dana u mjesecu. Vrh! Da, back to point, oktobar je bio drugačiji jer je tada bio njen rođendan:

 

Pošto je naša veza svima bila trn u oku, i mojim a i njenim prijateljima, bilo je potrebno pravo malo čudo da se poklope gotovo nepoklopive stvari, ali znaš ono, zaljubljen si, možda čak i voliš i ništa ti nije teško:

Par mojih odanijih prijatelja i par njenih prijateljica će je zvati da izađe na terasu sobe u kojoj je stanovala zapričavajući je, dok ja (dobivši specijalnu dozvolu za korišćenje terase od ljudi koji su stanovali tačno dva sprata iznad njene sobe) silkom za pecanje spuštam rodjendanski poklon tačno ispred njenih očiju, onda zajednički odlazak do grada, još jedno oduševljavanje njenoj jednostavnosti i mojoj neiscrpnoj kreativnosti, a kao rezultat svega, nešto što bi se moglo zvati srećom, barem dok se nismo vratili iz grada sa proslave njenog rodjendana.

Vođena nečim, za šta mi je trebalo dugo vremena bez nje i ikoga kraj sebe da shvatim, pričala je o nemogućnosti i ogromnoj težini opstajanja emotivnog stanja zadovoljstva i prijatnosti izmedji dvije osobe, koje su raznorodne po pitanju religije.. sjećam se filosofiranja. Ali znaš ono, zaljubljen si i misliš da treba samo jače da povučeš, i to će se prevazići... A – ha... (dakle ovo, sasvim opradvano, možemo smatrati ipak manjim razočarenjem od razočarenja kojeg mi je priredila krava pored staze od studenjaka do faksa i da, ovdje zaista ne treba da bude mjesta bilo kakvoj ironiji!)

 

Ubrzo je došao i 2. novembar te, dvije hiljade i neke. Mi i dalje zaljubljeni, volimo se jebem ti zumbul, cd za nju, meni nikad shvatiljve grupe „Bolero“ sa omotom načinjenim od njenih slika, stihova ispisanih na njima, nezaobilaznim mirisom pomorandže na listovima omota, i jako prijatno iznenađenje sa njene strane - „The Killers – Sam's town“, cd za mene. Wow! Na granici realnosti! Trzavice su još postojale. Bolje rečeno – trzavice nisu prestajale ali rješavane su cedeovima i uglavnom mojim monolozima. Ponekad njenim. Elegantno!

 

 

Jako je pozitivna stvar ako sam uspio da vam stvorim dojam da sam ljut i ozlojeđen riješio da iznesem prljav veš (kako kažu sve VIP ličnosti Serbije, Montenegra, Kroacije i Bosne (i Hercegovine, vazda) -  „Sve je to pičkin dim“, hvala Johnny). Ako je tako, nema potrebe da čitate dalje. Naredni pasus bi trebalo da razbije sve predrasude. Inšallah!

                                                     

                                                            * * * * * *

 

Dakle, ona i ja smo već nešto manje od godine dana u vezi. Ona izgleda super. Čak i kad natempira najprovokativnije dubok izrez baš za „ A tribute to Depeche Mode“ žurku, na kojoj je nemoguće ne igrati, ne skakati, ne mahnitati. Čak i tada njoj ne smeta da posle svakog pokreta pridržava svoje (ipak) bujno poprsje, ali to je cool, ja sam njen, ona je moja, dva potpuno (i) muzički različita  tipa ali:

 

-          „Suprotnosti se privlače, ja i ti smo po svemu suprotni, zar ne honey?“

„Molim te, mogla bi bar večeras zaboraviti na to, ha?“

Poljubac i ja sam miran. „Rush“ samo za mene, di-džej mi maše, imam djevojku, vrh jebem ti zumbul!

Prošao i novembar, evo i decembar na izmaku.

 

Po dogovoru, Novu godinu nećemo zajedno provesti, jer nam taj dan ne znači skoro ništa.

 

Znaš kako je jeben osjećaj, kad je Nova godina, kad treba da pošalješ nekoliko SMS poruka ljudima do kojih ti je stalo, kad ti je banja što ćeš konačno te iste ili malo posebnije poruke, poslati i svojim prijateljima ateistima, koji mi redovno čestitaju vjerske praznike a oduševljavaju se, kad ih se sjetim za najjače ateist praznike (I maj, Nova godina...) - a poruke neće da odu!

Profesor koji mi predaje kurs iz digitalnih telekomunikacija je jednom objasnio, da sa stanovišta mobilne telefonske mreže, nije ekonomski isplativo da se reaguje na tu pojavu „novogodišnjeg zagušenja“ jer se ono kao takvo dešava samo jednom godišnje i traje samo par sati. Tada se, po njegovim riječima, toleriše ispadanje iz sistema uslijed preopterećenja!

 

Naravno, njoj sam prvo poslao poruku. I izvještaj naravno ne stiže. Ja ne želim poći na spavanje dok se ne uvjerim da je poruka stigla: epilog – još jedna neprospavana Nova godina.

 

2. januar – izvještaj ne stiže

 

3. januar – isto

 

4. januar – „My Dying Bride – Two winters only“ (pjesma koju sam protumačio na sebi svojstven način – najpogubnije po sebe, naravno. Od svih ideja, jedna je jako uočljiva: kako povezati samo dvije zime sa jednom osobom?)

 

5. januar – Otkrivam Joy Division, izvještaj ne stiže, kontam, nešto nije u redu jer „ne dešava se da centrala pogriješi sto puta...“

 

6. januar  prije ponoći – (vidjeti pod „2. januar“) + slanje SMS poruka njoj i svim pravoslavcima koji mi čestitaju bajrame, znaš ono, „sve ja to poštujem, mi smo u stvari jako slični, čak nam se i molitve završavaju sa Amin!“ (blagi osjećaj mučnine je ovdje jako poželjan)

 

7. januar telefonski poziv, 23 izvještaja o prispeću poruke na njen broj (hah, ne sjećam ga se, vrh!):

 

„Znaš, bila sam na nekoj žurci za Novu godinu, malo sam popila i izljubila se sa jednim momkom tako da mislim da nema smis... (ovdje dolazi ona tišina kad spuštate slušalicu) “

 

Neočekivano. Možda. Jedino pitanje: šta bi sada Rafael Benitez uradio? Steve Finnan bi izašao iz igre, ušao bi Dietmar Hamann koji bi rotirao sa Vladimir Smicer-om . Šansa se traži iz kontranapada. Gerrard postiže pogodak koji je kratko tretiran kao počasni jer je upravo Smicer postigao drugi gol, pa posle Xabi Alonso za  3:3, kasnije penali i „we won it five times“ na „Ataturk Olympic Stadium“, Istanbul.

 

8. januar – Joy Division i bezveze osjećaj jer su oni iz Manchestera (ali i ne toliko bezveze jer su navijali za ManCity)

 

9. januar – SMS poruka od nje:

„Kako se osjećaš?“

 

9. januar do 25. januar ujutro – telefon isključen, post punk je nešto najiskrenije ikada smišljeno u muzici. Pravi odgovor na one bjesomučne solaže odavno posrnulog r'n'r zvuka. Britki rifovi, direktni stihovi, u meso!  Ne mogu ni da zamislim da sam izlazio (primijetiti da je glagol izlaziti je napisan u prošlom vremenu) sa djevojkom koja je tražila da sluša Cecu, dok joj pamtim raspored mladeža po leđima.

 

25. januar, malo kasnije od ujutra, telefonski poziv, nemam riječi da opišem tu osobu:

„Pa dobro mali u pičku materinu, jel' ja treba da se ovoliko brinem za tebe? Zašto se ne javljaš? Nemoj mi reći da ste se opet sporečkali ili možda raskinuli ti i ona tvoja? Neću ništa da čujem! Kupi prnje i dolazi! Seminar počinje sjutra. Trebaš mi, nije tvoja oblast, ali trebaće neko ko je na „ti“ sa kompjuterima“

 

26. januar

(ako vas baš interesuje, pročitajte priču sa ovog linka:

 

http://blogovanje.com/Coffee_Stories/komentari.php?id=2

 

pojašnjenje: imena gradova uzetih u ovoj priči i njihovo rastojanje su uzeti proporcionalno sa imenima jednog grada u Srbiji, jednog grada u Crnoj Gori i jednog grada u Bosni i Hercegovini; djevojka baš ovakva kao što je i opisah u priči sa linka; ja... hm, onako... nisam se mogao prepoznati, uglavnom jedna ključna rečenica: nije bilo ničeg zabrinjavajućeg... ili jeste...)

 

30. januar – treba se vraćat u Podgoricu.

 

2. februar – ona na vratima mog stana:

 

- „Hej, samo sam se šalila, stvarno si kreten što mi nijesi odgovarao na poruke. (koje poruke?) Da li je ovo ono za šta smo se borili? Da li me samo ovoliko voliš? Ti si mene u stvari, sve vrijeme lagao...“ (znate onu teoriju o neograničenom broju majmuna koji bi na neograničenom broju pisaćih mašina otkucali bez greške sva Shakespeare-ova djela? Stvarno sam joj se divio koliko je riječi uspjela da mi kaže za tako kratko vrijeme. Neki to zovu dobrim kapacitetom pluća!)

 

„ ... i molim te ne naginji se kroz prooozooorr“ zapjevah ja melodiju koju sve vrijeme zviždućem,

 

- „Ali ja te volim! Ja ne mogu da živim bez tebe! Svijet nije isti sa tobom i bez tebe! Molim te, daj mi šansu, samo sam se šalila, molim te! Nije ničeg bilo! To je bio samo test za tebe! Hej!“ (ovo je idealan trenutak, da najvlažnijim mogućim poljupcem, pridobijete nekoga koga se povrijedili, prevarili, iznevjerili – da to se dogodilo, uspjela je u tome! Aferim!)

 

... Volio bih da sam tada bio ovakav. Pristao sam, doduše, bez ikakvog žara. Mislim da bi to i Rafa uradio. On ponekad baš uživa da sebi zakomplikuje život. Jedino Jamie Carragher ima tu privilegiju nedodirivog i nezamjenjivog (izuzetak su povrede naravno). Po meni je Carragher neko po kome se prepoznaje Liverpool, FC.

 

* * * * * *

 

Shvativši da su zakletve same po sebi glupe (izvini Zimogrožljiva, obećao sam pa porekao – skinuo sam sve od Leonard Cohen-a i stvarno muzika više nije ista kao prije) svjesno kršim obećanje dato sebi da neću nikada ništa napisati o djevojci sa zelenim kišnim mantilom. Naravno, ta djevojka nije Zimogrožljiva. Ovdje je sasvim logično očekivati priču o zelenom kišnom mantilu.

 

Kao prvo, neophodna nam je kiša. I bilo ju je. Baš onako, domaćinski, podgoričko kišno nebo je htjelo da se preseli na zemlju.

 

Potpuno je neoptrebno i suvišno reći da je to bila moja najduža veza od skoro godinu i pol. Ni sam ne znam zašto sam htio da i dalje budem sa djevojkom u zelenom kišnom mantilu. Te mrvice ljubavi sam štedljivo čuvao na policama pored dvd diskova sa finalima Lige prvaka u kojima je Liverpool pobjeđivao. I da, nisam bio fer. Nisam bio fer, jer se ona baš trudila, za razliku od ranije, kada se trudila u pogrešnom smjeru. Sada se trudila svojski i u pravom smjeru. Čak smo forsirali i filmove i to one koje se meni sviđaju. Nije joj smetalo. Znala je čak kompletnu prvu postavu Liverpoola protiv AC Milan-a u finalu Lige prvaka 2007. bješe maj, naravno. Maj i poraz. Znala je i da je „Franz Ferdinand“ obećavajući sastav iz Glasgowa;  da „Interpol“ svira nešto slično kao Joy Division, čak i da pripadaju post-punk-revival pravcu; da je Kieslowski Poljak, da namjerno nije jeo kako bi izbjegao služenje vojnog roka; da je Justejn Gorder napisao još knjiga pored „Djevojke sa pomorandžama“ – štaviše čitala ih je. Ja sam živio tu vezu samo radi nje same, radi veze. Ja sam bio prazan. Padala je kiša. Kiša koju sam zavolio na najgori mogući način:

 

Vidio sam zeleni kišni mantil, zelene čizme od prevrnute kože zbog kojih sam je zvao Pavlouva (po fabrici obuće „Pavle“) i pramen njene plave kose koji se borio sa kišom, odlučno i ponosno. Pozvala me je da joj odnesem kofere do taxija. Riješila je da ode, ali ovaj put zaista da ode. Rekla je da veza ne podrazumijeva da se neko trudi i iznad svojih mogućnosti dok je druga strana nezainteresovana, da nije u redu da jedna strana bude hladna dok je druga na oblaku, da ne može više, da sam, (naravno) neponovljiv i najbolji mogući, ali da ona to jednostavno ne može da prati, da me čak i ne zaslužuje (!), naravno priznala je onaj januar i novogodišnju zabavu (po principu: pohvali pa udri da zaboli)... dodajmo ovdje suze pomiješane sa toplom kišom, slanije nego obično, krvavije oči, jecaje... kakav make up, a?

Gledajući je takvu, pomislih – „Bar je pokušala. Pokušaj je bitan. Pa trajao i tih tričavih par mjeseci. Bitan je pokušaj. Kao da smo zamijenili uloge, pomislih. Ali onda odlazi, čovječe! Ona odlazi, a ti toga nisi svjestan...“

 

Sjećam se, zagrljaja. Na mojoj majici su se iskopirale kopče i toke njenog mokrog kišnog mantila. Nisam mogao da je poljubim iako sam odnekud čuo taktove „My Dying Bride – A kiss to remember“ (pjesma koju sam protumačio na sebi svojstven način – najpogubnije po sebe, naravno. Od svih ideja, jedna je jako uočljiva: da li osobu pamtiti po poljupcu za sjećanje ili po gastroduadenumu – preduslovu za čir na želucu zbog čuvene krilatice nema ljubavi bez bola i tuge)! Otrgla se mom zagljaju koji je ipak bio zadržavajući, jedan od onih za pamćenje, otrkivši na taj način desno, perfektno zaobljeno rame sa tri jedva primjetna mladeža koje već počeše prisvajati kapi kiše – a ne ja.

 

Tog dana sam obrijao glavu. Po prvi put. Tražimo simboliku u brijanju glave? Ok.

 

* * * * * *

 

Naravno, nije se sve moglo završiti tako jednostavno, ali poenta realnog bola ali i sreće i radosti je, bar mi se čini,  zaobići patetiku u osjećanjima, jer je upravo ona ta koja sve uništava, na najbizarniji mogući način. Sve što je patetično – bolno ili patetično – ugodno je dojmljivo i primjetnije ali i manje iskreno i suštinsko, pa zbog toga ova priča ne zaslužuje previše detaljisanja. Ova priča bi se trebala konzumirati (ko ne umije, onda nek je samo pročita) sa proljeća, kada se mačke valjaju sa svojim, februarom napunjenim stomacima, kada mladi jorgovani strahuju da će biti izlomljeni poklonjeni nekoj novoj djevojci sa ili bez kišnog mantila, kada ljudi počinju da mahnitaju i da se zaljubljuju, ako već ne izvrše neki drugi vid samoubistva. Statistički, najviše to rade u proljeće!

 

Otvaram prozor, koji nosi nove mirise. Priča će biti postovana kada prođe strogu cenzuru i otopiće i posljednju santu leda koja čuva fosile jedne ljubavi, na osnovu kojih niko ne bi mogao snimiti crtani film „Ice age“, ali bi ih  Ian Curtis možda i mogao razumjeti. Da je živ. Za nama nema tragova, kao da smo lebdjeli svo vrijeme.

Ovdje, u grlu

 

Koža na mojim laktovima je opet suha i mrtva. Škripa o uglačanu medijapan ploču trpeći moju olovnu glavu. Žmarci koji se provlače tik ispod nje, slikaju akvarel po trotoaru, izgaženom ravnim koracima stopala koja se razilaze, umjesto da prate idealnu putanju. Koraci cipela broj trideset i... osam, bješe li?

 

Oktobar je lijep kao oči iskušenika u trenutku pričešća, kao divlja kruška usred hrastove šume, kao talas koji lice razljeva u hiljadu oblika koji te podsjećaju da na njih još uvijek možeš računati samo ako ih se prisjetiš u pravom trenutku.

 

Malo je teško pomiriti se sa činjenicom, da živiš u svijetu miljenika, redovnih pretplatnika na bezgriješne i kristalno čiste dane i sebičnih polagača na isključivost u svakom pogledu. Ponekad mi je i drago što nemam svoju rečenicu, pročitanu iz nekog od brojnih džepnih izdanja „najvećih misli i mudrosti čovječanstva“, pogodnu za impresioniranje skupine namjerno ili slučajno odabrane. Drago, jer tada ređe dođem u situaciju da vadim trnje iz stopala, pošto se  do zvijezda, dolazi preko trnja (sada ovdje dolazi onaj trenutak kada govornik koji izgovara ovu vrlo citiranu latinsku izreku misli da je upravo otkrio toplu vodu, a onaj koji sluša bi trebao da lagano spusti očne kapke i još laganije ih otvori, sav oduševljen pokazujući od sreće vlažne oči – bravurozno! Svi smo mi glumci, da,  već čujem aplauz!).

 

Sjetih se još nekih koje je trnje učinilo besmrtnim i opet se pitam, kad već gazim po trnju, koliko puta mi se u stopalo zabio baš trn iz kruna besmrtnika? Svakako je ožiljaka dovoljno i svaki ima svoju priču, ali me posebno bole ožiljci u ožiljku. Zamladiće i oni, ali će ostaviti na svome mjestu postojanja, duplo kožno zadebljanje koje zna da žulja i stvara osjećaj nestašnog kamička u tek kupljenim cipelama koji baš voli moja stopala. Taj kamičak je svakako najtužniji kada ga sa velikim olakšanjem izbacite iz cipela, jer on je do tog trenutka postojao a posle tog trenutka opstaje. Opstaje na livadi, asfaltu, u šoderu...

 

Oduvijek su mi najteže padale kafe koje sam morao popiti sam sa sobom. Sjećate se vjerovatno, Pixar-ovog crtaća Gery's Game o starcu i partiji šaha? Mislim da je meni teže, jer možda rezultat bude neriješen, no pristajem na igru odlučno, hazarderski, možda je krajnje vrijeme da se u meni probudi kockar kojeg nikada nije ni bilo. Vjerujem da svi možemo stvoriti nešto što nikada nije postojalo, opravdavajući na taj način riječ stvaranje.  Ono što već postoji ne možemo stvoriti, možemo ga samo probuditi poput buđenja uspavanog džina iz Bajke o čarobnom pasulju.

 

„To je neizvodljivo“, reći će oni koji žive u svijetu u kojem bi Carollova Alisa mogla pročitati samo uzmi me, otmi me, ukradi me, prisvoji me ali i sam upadnem ponekad u Alisinu kožu. Moje prokletstvo je što nikada ne poželim da ostanem u toj koži duže od jednog treptaja oka. Ne, iznevjeriću se ako pomislim  „pobogu, nije to prokletstvo“.  U redu, recimo da nije, a zašto?  

 

(I flashback – nedostajanje)

 

Kad smo već kod skrivenog genija u nama, ovaj moj mi je predložio sljedeće:

„kada god ti se gleda film -  pročitaj knjigu; kada god ti se čita knjiga – pogledaj film!“

Ok genije, dogovoreno. Imao sam mnogo prilika da pogledam najrazličitije filmove u zadnje vrijeme, ali te knjige nisu bile sa best-seller polica. Imam utisak da će njihovi pisci, jednog dana, izazivati u očima nekih ljudi posle mene, mnogo više divljenja i oduševljenjosti nego što to čine underground pisci koje su moji roditelji čitali.

 

... Zamišljam najdivnija moguća stopala naslonjena na unutrašnju stranu butina (iako bi butina po definiciji trebala da ukazuje na nešto masivno i seksepilno, ovdje je ova uvećanica totalni višak), savijenih pod oštrim uglom u turski sjed, laptop Compaq u krilu (iako u prokletom uputstvu piše da nije preporučljivo držati laptop u krilu), displej laptopa kako jedini izvor svjetlosti u studentskoj sobi prestonice, i upijanje svakog kadra filmova koje niti jedan multiplex-surround system neće prikazati ovdje, u ovom „gradu“... Ja to ne mogu, ionako sam dovoljno povijen... Ne bih mogao da podnesem da se opet pronađem u nekom filmu. To je najveća glupost ovog svijeta! Glupo je pronaći se u filmu! (...ni sam ne vjerujem u to, ali treba biti polarisan...)

 

(II flashback – crveni lososi)

 

Smijem se samome sebi. Sjetih se kako sam pitao „dežurnog“ prijatelja, kako bi se osjećao da bar jedan dan bude pas ili ona krava što pase kod Elektrotehničkog fakulteta i smrdi na kilometar?

 

Odgovor je bio, očekivan, priznajem: „Brate, jesi li se to konačno zaljubio?“ (ubjeđen sam da nisam jedini čovjek koji u nikšićkom govoru uz samoglasnik a  obavezno čuje i e). Tu već počinje priča kako trebam naći neku alternativnu kučku, da mi se useka u život, da se ljubimo otvorenih očiju i onanišemo u paru na facebooku sa pjesmama koje čak ni njihovi autori ne pamte...

 

„Prijatelju, pitao sam te kako bi se osjećao?“

„Onako... Možda k'ooo.... Pedofilanski u švajcarskom kazamatu...“

Onda je uslijedilo nešto u čemu nas dvojica uživamo a ide otrpilike ovako: prvi odgovor na neko teško pitanje (u ovom slučaju „žrtva“ je bio Roman Pedofilanski) bi automatski generisao sijaset ideja i samim tim sijaset odgovora koji počinju isto kao i navedeni, sa tim što bi mijenjali ime žrtve i neki bitan trenutak u žrtvinom životu, na primjer, na prijateljev odgovor vezan za mog omiljenog reditelja Pedofilanskog, ja bih rekao:

„Ne nego k'ooo ... Emir Kusturica na džuma – namazu...“, dodajem do ludila smijući se.

„Jok mrlee, k'ooo... Stiven Spilberg u Mathauzenu...“ i klupko bi krenulo da se odmotava...

 

Danas ne želim da budem pas.

 

Danas ne želim da budem krava koja pase pored Elektrotehničkog fakulteta i smrdi na kilometar.

 

Danas želim da budem crveni losos. I to ovako:

 

Krenuću gonjen svojim prokletstvom uz Salmon River. Rijeka će biti crvena kao krv. Biću dio mase spremne na žrtvu a i sam za sebe ću biti žrtva. Danas je bitno žrtvovati se. Na putu ću razmišljati samo kako da se probijem kroz brzake i kako da zaobiđem velike medvjede koji trebaju moje meso za zimski san. Njima neću da se prepustim. Neka jedu nešto drugo. Neka pojedu prvog do mene. Ja neću da budem zatočen u jednoj istoj pećini čitavu vječnost!

 

Upravo sam odlučio kako ću da umrem! Prije par trenutaka bio sam u zubima mladunčeta medvjeda. Stavilo me je pod pazuh i neiskusno ujelo za ledja otkinuvši mi pola peraja i dobar dio crvenog mesa i u ključnom momentu kada se spremalo da me dokrajči – istrugnuo sam mu se iz naručja. Idem dalje, krvarim. Hladna planinska voda mi dodatno soli ranu, ali ništa me neće pokolebati. Moram stići do mrestilišta, pronaći ženku, zaštititi je od halapljivih pastrmki što nasrću na ikru i dati sebi smisao! Potom ću, zamoliti istu tu ženku, da me poput jastoga ugrize, ali za ovu ranu na ledjima. Želim još da krvarim. A ja ću je odvući u čkalju breze ili bukve što se nadvija nad rijekom, upetljaću se u korjenje i tu ću izdahnuti. Moje meso je hranljivo. Idealno za žabe, ptice, insekte i samu tu brezu, od koje će se, možda jednog dana, napraviti papir za neku novu knjigu, neko novo pismo, neki novi blog...

 

* * * * *

 

Opet mi se gleda film.... Oslijepiću od čitanja i opet ništa neću pročitati.

 

9 razloga zbog kojih pišem

 

U mojem gradu je postojala fabrika obuće. Danas je navodno oživljena proizvodnja sa cijelh pedesetak radnika, koji u ušima i dalje čuju singerice i a pred očima vide slike pogona koji je obuvao vojsku Jugoslovenske narodne armije. Moramo u Evropu, ali mislim da ne bi bilo srećnijeg čovjeka od mene da su „cipele broj 44“ napravljene upravo u mom gradu. Bilo je ranije saradnje između zemalja sa bliskog Istoka (kakva nepravda – podjednako kao i zapadni Balkan ili možda jako vrlodobar uspjeh na kraju 1. razreda osnovne škole) i kladim se da bi te cipele - „bakandže“ pogodile metu. Neki će reći „potez očajnika“, drugi „svaka mu čast“, a ja sam kao „racionalno biće spremno na kompromis“ srećan zbog novog rađanja pojedinca, jake individue sposobne da napravi kritičnu masu u sebi. Muntazer al-Zaidi je tačno pogodio riječi koje će njegov čin razgraničiti i odvojiti od čina fanatizma „Pseto! Ovo ti je od majki i udovica Iraka“. Anarhija će pobijediti onda kada djeca u osnovnim školama budu čitala umjesto priče o „koracima od sedam milja“ priču „cipele od 10 miliona dolara“ (navodno je jedan bogati šeik tražio da otkupi obje cipele za navedenu sumu novca).

 

Nekako smo oduvijek bili društvo optimizma. Možda zato jer su Srbi nebeski narod, Crnogorci neustrašivi i ponositi a Bošnjaci su narod rahat od pameti. Za Latine znamo da su „stare varalice“ ali  Irsku ne mogadoše prevariti uprkos istom pogledu na katoličanstvo. Ja mislim da smo (konačno) u prednosti, što se tiče nastupajuće velike ekonomske krize. Njemačkoj je trebao Hitler da prebrodi svoju strašnu krizu u krajem dvadesetih i početkom tridesetih godina prošlog vijeka, pa da tek posle sluša zvuke Grass-ovog „Limenog doboša“ dok smo mi imali našeg Hitlera da nam tu krizu usadi u DNK da se non-stop trzamo gledajući slike paketa ulja boje nevinih decembarskih sunčevih zraka (prosto da se čovjek zapita da li procenat vode u ulju koji je sigurno bio dominantniji od procenta čistog ulja, ulazi u statistiku kada se procjenjuje koliko litara flaširane vode ide po glavi stanovnika?). Mislim da su sjećanja na krizu koja nas je zdrobila početkom devedesetih i dalje duboko urezana na kaiševima naših očeva i majki i nas samih, kao i recepti za preživljavanje, u kojima se upravo ogleda naša spremnost da opet pobjedimo sami sebe. Inače, ne brinite i ne zamlaćujte se – kriza će sigurno doći!

 

Dok nisam pogledao film „An Inconvenient Truth“ o borbi Albert Gore – a  za uspostavljanje ekološke ravnoteže, vjerovao sam da se radi o još jednom čovjeku koji je ipak imao malo više sluha u pridobijanju kandidata na izborima koje je (sumnjivo) izgubio od „čovjeka“ („Čovjek, kako to gordo zvuči!“- Gorki) iz priče sa cipelama. Sve je jako magično. U prirodi čovjeka je da se bori za svoje pravo, svoj status, svoj identitet i konačno kada čovjek ima šansu da se osjeti ponosnim i posebnim i da ličnim doprinosom sebe izdigne iznad prosjeka,  čovjek staje i opet traži izgovore. Počev od sijalica sa hladnom svjetlošću, odlaganja otpada u posebne kontejnere, posebnih prostorija za pušače, većih poreza na duhan i alkohol, čovjek jednostavno uživa u samodestrukciji i kontrira svim logičnim i spasonosnim riješenjima pridajući tom kontriranju značaj kao da je to nešto buntovno i revolucionarno. Pa zar treba da dozvolimo da sredstvo manipulisanja ljudima postane i pravo na zdrav (!) život? Zar nemamo dovoljno sluha i smisla da pomognemo sami sebi? Ne treba očekivati toliki nivo svjestnosti da ćemo radije pljuvati u kante za đubre nego na trotoar (zato jer nema dovoljno kanti za đubre), ali bar težiti ka čistijem, bar misliti na čistije možemo. Ne plaća se, a opet zarađujemo. I (opet) za takav poduhvat je dovoljno da postanemo sami svoja kritična masa. Ako smo razumni, naravno.

 

Na našu radost, postoje i polja na kojima nije potrebna kritična masa. Konačno je došlo vrijeme većeg izbora za sve nas, pa ne moramo konzumirati ono što se ranije nudilo na tri televizijske frekvencije. Sada je vrijeme kablovskih sistema, da i ovdje na smiješnom zapadnom Balkanu su se aktuelizovale kablovske mreže po ugledu na nekad jako citiranu rečenicu „plati pa gledaj“ pa plaćamo i gledamo – Skupštinu u kasnim večernjim satima! Tipa, sad smo Javni ali našu javnoću i pokazivanje ćete morati da platite. Lično to doživljavam kao još jedan u nizu postavljenih samara na vrat ali i vid zaostajanja, jer je Amsterdam to „javno prikazivanje“ davno pravno definisao i sada ubira lijepe prihode od toga. Hajde, navikli smo da žmurimo, ali kako čovjek da ostane žmureći na pojavljivanje prsatih pjevačica koje su herojski i odvažno na svojim silikonskim prsima izvojevale pobjedu ili bolje reći transformaciju nekadašnjeg SFRJ-otističkog livadskog R'N'R pravca u današnji „hard candy - soft core – sick blessed – vulgar display of private body parts“ pravac koji je ispočetka širen za siću na svakom kiosku, a danas najnovija izdanja dobijamo i to besplatno uz „našu i vašu reviju SVET“. Divne kontradiktornosti i presedani se samo smjenjuju. U „najluđoj noći“ nam pjevaju dokazane heroine navedenog životnog shvatanja, a uz prvi novogodišnji ručak imamo prilike da slušamo/gledamo Novogodišnji koncert bečke filharmonije!!! Za svakoga ponešto? Ma mora da se šalite!

 

U navijačkom svijetu se slušaju kratke pjesme. Kamo sreće da su obojene punk zvukom. Postoje razne teme ali ishod je jedan i nekako ga je najljepše definisati ispred neke ambasade, u kakvom dvoru, u spavaćici usred skupštine, na stadionu (gdje je ipak navijačkim pjesmama i najviše mjesta). Ali ne može to bez „pravde“. Ma ne, ne interesuje me to što više od 70% ljudi iz novonastalih država ovdje na zapadnom Balkanu, ne zna tekstove svojih himni uprkos brošurama koje se dobijaju po ulasku na stadione, već se traži pravda za nekakve kukavice, tobož navijače.  Hem čovjeku treba razlog više da pođe na utakmicu i da gleda tipično manekenisanje i izležavanje takozvanih fudbalera profesionalaca, hem moraš da paziš da ti neko ne gurne upaljenu baklju u grlo i da posle toga traži pravdu za vjernost i odanost klubu. Bilo je stvarno minut do dvanaest da se izglasa zakon o sportu i ponašanju navijača na tribinama, ali po staroj dobroj navici, potrebno je sve odložiti na sekund do dvanaest, pa na mili, mikro, nano, pikosekund i tako do nove pravde, nove baklje i nove zapaljene zastave.

 

Stanovnici sela (ovi što glasaju su seljaci) su obogatili fond riječi koje koriste, uglavnom apliciraju za zemljoradničke kredite dok su se ranije prijavljivali, postaju transparentni u svojim namjerama iako su ranije bili mnogo jasniji... Ipak, to možemo shvatiti kao jedno od boljih dostignuća gore navedene demokratije. Ali stanovnici grada (ovi što glasaju nisu građani) su uspjeli da od demokratije naprave jedino liberalizam govora. Taj liberalizam u izražavanju direktno uništava jednu od vrlina – mudrost, te štedljivost na riječima, lakonsko izražavanje i sve ono što je krasilo ljude koji su imali šta da kažu. Naravno, korelacija postoji, te na uštrb pomenutog fenomena imamo porast emisija zvučnih naziva na raznoraznim javnim servisima, koje se bave proučavanjem bisera izgovorenih na raznoraznim sjednicima (riječ sjednica je izgubila smisao kada je Castro otišao na liječenje). Opet je selo u prednosti. Znam da ćete se zapitati u istinitost prethodne misli i nadam se da ćemo imati barem slične rezultate sveopšte indukcije zaključaka.

 

Jedno od mogućih (ako ne i jedino) riješenje razbijanja totalitarnih demokratskih režima u zemljama zapadnog Balkana, bi moglo da bude stvaranje jakog fronta nacionalnih stranaka i kreiranje raznoraznih funcy koalicija, jer ovo je ovdje Balkan, pardon, zapadni Balkan, područje gdje su desnica  i ljevica u stanju da se rukuju. Problem je naći lidere koji bi umjeli povezati dobro i korisno. Postoje narodi koji su u tome uspjeli i oni uveliko svoj neznatni procenat u cjelokupnom stanovništvu nekako uvijek namjeste na sam kraj jezička velikog izbornog kantara, nego me brinu ovi kojih ima mnogo više, ali ne umiju iskoristiti svoju brojnost. Tu opet dolazimo do raznoraznih fenomena, ali pogađate da mi je najdraži fenomen koji se prožima kroz čitav tekst. Da se razumijemo, od formiranja kritične mase neće biti ništa, sve dok pripadnost i članstvo u raznim izvikanim političkim organizacijama bude kreiralo ocjene u indeksima, položaje na raznoraznim resornim ministarstvima, kreiranje ministarstava kojima ni braća Grimm na vrhuncu svoje genijalnosti i maštovitosti ne bi mogli smisliti nazive, dok ljudi konačno ne osjete slobodu na svojoj koži, u svojem WC-u, na svojoj terasi... Nacionalnih stranaka, jer se takve stranke najlakše urušavaju i najlakše skidaju sa trona. Brzo se prozru namjere nekolicine, dobije se na dinamici, krenu promjene. One su potrebne kao velika batina najlošijem obliku vladavine, kao opomena, kao giljotina taze naoštrena i podmazana. Ovom narodu su potrebni tlačitelji, jer ovaj narod drugačije ne umije. Bolna istina. Bolna, kao meni omiljeni album grupe Joy Division - „Closer“.

 

...odoh daleko. Njima sam aplaudirao cijelu 2008. godinu. Njih sam slušao, čitao i gledao, pronalazio sebe u naslovima, notama, željama, simbolima... Krio se od sebe, od drugih, od Nje...  Zaključivao, bio smiješan, razmišljao, bio glup, pametan, odvratan i prost, bio vulgaran, izgubljen, pronađen, ograničen, širok, uspješan, neuspješan, (kako bješe da se piše SREĆA?)... možda i voljen, možda i nekoga činio voljenim... 

Dakle, dame i gospodo, ovaj recept je kod mene prošao,  pa možda upali i kod još nekog  (izvinjavam se svima vama koji  ćete se pronaći,  ali pravimo se da se ne poznajemo,  to je dio dogovora):

 

12 najpjesama:

 

1. Joy Division – „Intrezone“
2. Paco de Lucia – „Entre dos Aguas“
3. Nick Cave – „[Are you] The One That I`ve Been Waiting For"
4. Violent Femmes – „Gone Daddy Gone“
5. Placebo – „I Know“
6. New Order – „Temptation“
7. Portishead – „Undenied“
8. Yann Tiersen – „La Noyee“
9. Depeche Mode – „Only When I Lose Myself“
10. Muse – „Uno“
11. David Bowie – „Wild Is The Wind“
12. Wolfgang Amadeus Mozart – „Symphony No. 25 In G Minor, K. 183; 1st Movement“

 

12 najfilmova:

 

1. „Amadeus“, Milos Forman [1984]
2. “Broken Flowers”, Jim Jarmusch [2005]
3. “American Beauty”, Sam Mendes [1999]
4. “Il Postino”, Michael Radford [1994]
5. “Utomlyonnye Solntsem”, Nikita Mikhalkov [1994]
6. “This Is England”, Shane Meadows [2006]
7. “East Is East”, Damien O'Donnell [1999]
8. “Control”, Anton Corbijn, [2007]
9. “24 Hour Party People”, Michael Winterbottom [2002]
10. “Elementarteilchen”, Oskar Roehler [2006]
11.  “Otets”, Ivan Solovov [2007]
12. “Trois Colerurs: Bleu”, Krzysztof Kieslowski [1993]

 

5 najknjiga:

 

1. „Devojka sa pomorandžama“, Jostein Gaarder,
2. „My Story“, Steven Gerrard
3. „Koncert za 1001 bubanj“, Miroslav Antić
4. „Computer Networking“, James F. Kurose, Keith W. Ross
5. „Srećan je ko ume da voli“, Herman Hesse

I da ne ispadne da pametujem previše, prepustiću glas onima koji to rade kratko, po čuvenoj formuli "ne duže od 3 minuta"!

"Hey! Ho! Let's go!" 

Kind regards,

Svici su odavno naglašavali tanku liniju između neba i zemlje. Palili su vidikovu liniju neprestano, dok je gazda – Andrej sukao svoje brke, razrađujući do detalja plan sjutrašnje mobe. Kosidba je najveća muka koja svakog ljeta iscijedi i posljednju kap znoja iz naboranih čela seljaka i nadničara, ali moba kod gazda – Andreja je nešto više, da li zbog vašara ili zbog biranja najboljeg kosca i naljepše djevojke, nekako su se svi čuvali za taj događaj, uprkos očekivanoj suhoći u grlu i isprepletanom mirisu sjena i znoja na narodnoj nošnji. Nebo je nad ravnicom najveće. Nebo – simbol slobode ili Nebo – čuvar naših željnih i nadajućih pogleda.

 

Andrejevi su znali kako treba sa vlastima. Znali su i Turcima naći damar, a da opet ne ispadnu u narodu izdajnici. Znali su se političiti još od davnina kada je još stari Mitja Kotov došao sa kozacima u ispomoć sabraći, južno od Karpata. Vrijeme, čije su riječi bile oštrije od sablji i vrijednije od stambolskih karavana, stari Kotov je umio lijepo zauzdati i okrenuti uz svoj sulindar. Zbog zasluga i isticanja u borbi za pravoslavlje, dobio je ruku kćerke vojvode Dmitra, iako je ta ruka bila obećana jednom vojvodinom perjaniku. Kanda su južni Sloveni, lijepo proučavali i prepisivali običaje Marije Terezije ali, ili nijesu imali svoju Albertinu ili su im falile poneke riječi, rečenice ili pak fabule u svoj toj prepisci. Andrej Aleksejevič Kotov, je već odavno dorastao ženidbi, ali muškome godine nijesu problem – naprotiv. Sjutrašnja moba će pokazati veličinu gazda – Andrejeva bogatsva i imućstva, ali zar se išta ikada dešavalo bez nekakva interesa, sticanja prilike ili pak od meraka. Andrej je mogao naslijediti bogatstvo ali ga je trebalo zadržati i uvećati. Obzirom da je optužio, već bišu ženu da je nerotkinja, valjalo je razmišljati i o budućim danima...

 

Miris suhe trave, koji može biti prijatan, kao takav, samo osobama koje ne rade tako često sa sjenom se prostirao ravnicom. Ista suha trava, seljacima miriše na štale, junce i zimski posjek a nadničarima na kukuruzu i kisjelo mlijeko, krila je ogromne skakavce koji su tek trebali da pojedu svoje godine, smukulje od kojih se i oni najhrabriji uvijek preplaše i mravinjake koji su uvijek idealan povod za seoske šale sa neiskusnim kosačima jer neizbježno uništavaju kosišta. Starije žene, ukrašene predivnim platnima i vezenim cvjetnim detaljima, pjevale su posleničke pjesme i radovale se mobi, a da nisu ni svjesne bile  kako će njihovi dezeni biti zanimljivi čitavom mikrokosmosu pčela, obada i zemnih insekata, jer je sunce odavno osušilo sporiš, zlatne cvjetove kantariona i rubine na stabljikama makova. Djevojke su ukrasile buklije crvenim mašnama, trudeći se da baš njihova voda bude najhladnija i najpitkija za umorne kosce.

 

Košenje je težak, vjerovatno i najteži fizički posao. Volio bih znati kakvo mišljenje životinje imaju o košenju, jer zar ne izgleda to dokazivanje i trka za otkosima na borbu mužjaka za naklonost ženke? Svima je bitno da budu najbolji, jer jako prija kada se o vama priča najbolje i najglasnije – „može dobro da popije i da pokosi – bolji ti ne treba“ sjetovale su starije žene, već izmorene od pjevanja, svoje naslijednice i eventualne snahe.

 

Miljan je bio sin jedinac, iz nadničarske kuće, sa zvjezdama u očima i tako pitomim osmijehom. Odzvanjale su gusle u njegovim ušima i priče o mobama na imanju Kotovljevih. Živio je za taj dan, kada će stati sa svim ljudima iz sela i pokazati im svoje umjeće. Vježbao je neumorno, postavljao ruke na pravilan način, podizao lijevu prilikom otkosa kako bi pronašao i održavao pravu putanju i debljinu otkosa, i živio je za mobu. Nije bio najspretniji sa brusom prilikom beleđijanja, ali zar bi iko gledao u njegove nježne ruke pored njegovog prirodnog držanja, osmijeha i nemirnih i veselih očiju. Majka mu je spremila košulju, taze opeglanu, otac mu je dao šešir i novu bokaru iz Rusije, dok se Miljan nadao da će i ona biti njegov adut u borbi za prestiž. Vremena sanjarenja su tek dolazila. Poezija se, sada već sigurno, pokazala propalom, a djevojke je trebalo zadiviti na drugačiji način...

 

Orila se ravnica od  posleničkih pjesama, te britkog i nadmenog govora gazda – Andrejevog, odlučiše odabrati kosbašu. Miljanu je nekako baš taj dio promakao, ko je kosbaša uopšte, ali pobogu, on je to čekao, zbog toga je ovdje, mora biti zabavno. Stariji su se pogledivali i komentarisali mišiće i stomake seoskih junoša i lezilebovića, koji su znali preorkenuti priču na smejuriju. Potom su kukali kako je davno bilo vrijeme kada su se oni otimali o titulu kosbaše. Naravno, niko od njih nikada nije to ni bio, ali, također, nije bilo starijih od njih da im kažu da su u krivu. Čekalo se na Krajimira, kovača, u čijim je rukama i metal pjevao a kamoli kosa, da se on isprsi i da stane ispred svih kosača, te da ih povede u mobu. Nervozno je provlačio slamku kroz usta, strijeljajući očima livadu i procjenjujući vrijeme potrebno za košenje. Iznenada, graju prekide Miljan, sa osmjehom i rumenim obrazima, jer nikada ranije nije pričao pred većim brojem ljudi, drhtavim glasom govoreći: „Ja sam kosbaša, tako mi Bog pomogao!!!“ Stare kurve – stare „kosbaše“ odjednom nađoše tako mnogo komplimenata i pohvala za Miljana, tako vješto i spretno, kao šaptači u kraljevskim teatrima diljem Europe.

 

U trenutku prihvatanja, tako prestižne uloge u mobi, Miljanovo bistro oko ozari lice Nađino, djevojke njegovih godina, rumenih obraza, spretno ispletenih pletenica, prebačenih preko ramena. Sagnuvši pogled, Nađa steže dršku od buklije, čiju težinu nije mogla tako jasno osjetiti od srca koje joj je došlo do grla. Bila je srećna, što je tu. Što će možda i napojiti kosbašu. Tako mladog kosbašu....

 

Gazda – Andrej opali iz puške, Miljan poče prvi otkos, ali avaj iza njega stade Krajimir, mrmljajući nešto o  Miljanovim godinama. Krenu pjesma, zlato poče da pada preko kosa, Miljan osjeća svoju veličnu, sve je sada nebitno, on je tu gdje je sanjao. O njemu će se pričati. O njemu sigurno, a možda i o njenim obrazima... Ne, Miljan je kosbaša!

 

Prvi otkos je dobro prošao. Miljan je brz kao vjetar. Kosi sa takvom lakoćom, jedino mu Krajimir maše kosom iza nogu, ostali su dosta daleko. Svi traže vodu, prave pauze, ali ne i Miljan. To je Nađu činilo još ljepšom, možda malko i nervoznom, ali ipak joj je bilo jako zabavno, da izmišlja neke obaveze dok su kosci tražili baš od nje vodu. Krajimir je mahao kosom tako blizu Miljanovih peta, smijući se, praveći neslane šale, na oduševljenje svih, čak i samog gazda – Andreja. Miljan je konačno zatražio pauzu. Samo što je podigao ruku, hitra i spretna Nađa se našla tačno ispred njega. Njene šiške i plave oči koje su blještale ispod njih, obrisaše znoj sa Miljanovog čela. Pružila mu je bukliju, otkrivši behar bijele zube i sičušni prored među jedinicama. Naglo je spustila lice prema zemlji, postidivši se. Miljan zaboravi blagi bol u slabinama, gusle i priče o kosačima. Novi heroj u njegovom životu, je stajao pred njim. Kleknuo je, krenuvši sa odmjerenim gutljajima. Voda mu je već izlazila iz usta kvasivši košulju, naglašavajući paučinu od grudnih dlaka koje su se vidjele ispod mokre košulje. Sada se i Miljan zastidio, ali je uspio pronaći izlaz iz ovakvog stanja. Prilikom ustajanja iz položaja za pijenje vode, stavio je bokor ciklama kantariona Nađi za opanak. Njeno lice je ozarilo cijelu ravnicu. Naglo je potrčala, zaboravivši i bukliju ponijeti. To je bio signal poslenicama da počnu sa ljubavnim pjesmama. Krajimir je prepoznao minuli mladalački naboj, osmjehnuo se i prestao juriti za Miljanom. Miljan je konačno mogao kositi polako, sa pravilinim disanjem, sa manjim bolom u slabinama.

 

Vrijeme doručka je bilo idealna prilika da Miljan konkretnije priđe Nađi. Odrekao se mjesta pored gazda – Andreja, uzevši komad kukuruze, krenuo je da potraži Nađu. Nedaleko od trpeze, sjedjeli su, gledajući u otkose koji su isparavali na suncu, činivši prostor oko njih lelujavim i drhtavim. Nađa je od kantariona napravila vijenac i stavila ga je Miljanu oko ruke, pokazavši mu još jednom predivne usne i zube. Miljan je bio najsrećniji čovjek na svijetu. Miljan je bio najizgubljeniji čovjek na svijetu. Ne, sreća ne znači izgubiti se. Dodao joj je komad kukuruze, dodirujući joj dlan ruke prstima...

 

Dok su njih dvoje davali poseban šmek čitavoj mobi, gazda – Andrej je pozvao Krajimira pored sebe za trpezu. Miljan je ipak bio ponosan, što je bio pitan da dozvoli takvoj veličini poput Krajimira da sjedi na njegovu mjestu, to mu je davalo motiv više pored svih ovih silnih motiva, da impresionira Nađu i bar poljubi njen obraz. Krajimir je mijenjao boje lica, mrštio se i čak odmahivao rukom na gazdine pridike, ali je na kraju popustio. Niko mi nije rekao zašto. Krajimir je bio pošten čovjek.

 

Moba se nastavila. Kosbaša Miljan, sav srećan grabi otkos za otkosom, Nađa donosi vodu sve češće, ali Krajimir mu je sve bliži. Fiskanje kose iza leđa nije nimalo prijatno, a i silna voda koju je Miljan i nazor popio, sve je teže izlazila na znojne pore. Bol u slabinama je rastao, ali Miljanu je bila bitna Nađa. I njen osmijeh. Sunce i nije bilo toliko jako, koševina je već dosta poodmakla, skoro je i vrijeme ručka bilo, a Miljan i pored silne gladi ne mogaše okusiti ništa. Bol je bio toliko jak, da ga ni Nađina voda nije mogla smanjiti. Njeno lice je bilo uznemireno, ali kosbaša – heroj, nije davao za povod tim stvarima. Vijenac od kantariona je imao magično dejstvo. A da li je, Miljane? Uostalom, to što ne može da jede je i dobro sa jedne strane. Vruće je, treba to svariti kako valja. Sramota je biti kosbaša i biti ranjiv!

 

Krajimir je i sebe dosta izmorio, ali je uspio u svojem zadatku. Miljan je bukvalno odskakao od njega sve vrijeme, ali nije dao svojeg ponosa. Moba se završila. Trebao je početi teferidž. Svici su se već nazirali, počeli su predvečernji vjetrovi. Gazda je bio jako zadovoljan odrađenim. Za najboljeg kosca je proglasio Krajimira! Po prvi put je neko od Kotovih proglasio nekog ko nije kosbaša za najboljeg! Miljan bi i odreagovao na neki način da je mogao čuti gazdine riječi, sve je bubnjalo u njegovim ušima. Slabine su toliko otekle, bio je hladan, pulsirao je, prepun tečnosti. Najljepšom djevojkom je proglašena Nađa. Prolazila je pored Miljana, više ne sa tako vedrim koliko sa zabrinutim izrazom lica. Miljan je prešao rukom preko njenog opanka, namjestivši takav položaj ruke da je vijenac od kantraiona bio navučen na rog od opanka. Nađa je shvatila. Prošla mu je rukom kroz kosu, išavši sada već srećnija put gazdine stolice. Gazda je iskoristio priliku da poprska usta osvježivačem i da namaže ruke ružinim uljem. Poljubio je Nađu u čelo i poklonio joj rusku žensku nošnju, kao nagradu za najljepšu djevojku. Krenula je pjesma. Pojavili su se pehlivani. Vino je govorilo iz ljudi, bojeći nebo u crveno pod svjetlom svitaca. Cvrčci i skakavci nisu prestajali noćnu simfoniju.

 

Muzika stade. Očekivalo se da Nađa obuče rusku nošnju i prošeta među polupijanom družinom. Išla je, ljepša od ljetnjeg mjeseca što se ogleda u otkosima, noseći vezenu maramicu u desnoj ruci. Miljana nigdje nije bilo. Tražila ga je očima među ljudima. Stiskala je maramicu sve jače, ulivajući sebi nadu da će ga ipak vidjeti i nekako je doturiti do njega, dok dođe pred gazda – Andreja. Vrisak žena – pjevačica je sledio lica ljudi. Miljan je ležao mrtav. Modrog lica, sa krvlju koja je navirala kroz uši, oči, nos i usta...

 

 

* * * * * * * * * * * *

 

„Naša Borba“  28. Jun 1948. godine

 

„Posle sveobuhvatne akcije drugova iz OZNE, otktiven je Andrej Aleksejevič Kotov, rusofil i neprijatelj jugoslavenskog naroda, kapitalist i tlačitelj, te je priveden u pritvor pod najtežim optužbama među kojima je i neprijateljska djelatnost. Sudit ćemu se pred Narodnim sudom u Beogradu, za pokušaj veleizdaje. Također, saznajemo da je dotični Kotov direktno optužen za podsticanje samoubistva njegove supruge Nađe Kotove, koje se desilo još prije II svjetskog rata, ali da je iskoristio nemila dešavanja i tako bježao pred licem pravde. Iza bračnog para Kotov nije bilo potomaka, kako nas izvještava major Krajimir S.“

 

 

 

 

                                                                                                                                                                                                                                                                       

Najtužniji dan u godini. Cvijeće se šeta ulicom. Sinovi zovu zaboravljene majke. Djevojke jedne drugima kupuju cvijeće. Rokeri i narodnjaci sa buketima i crvenilom u obrazima. I poneki osjećajni par.

 

Par lako prepoznatljivih taktova. Ona ih voli takođe. Reklame koje liče jedne na drugu. Par razigranih violina. Zašto plačipičke od pjesnika kažu da violina jeca? Svi slušaju klasiku. Niko ne sluša klasiku. Zimi manje psujem.

 

Baš mi je bilo lijepo. Svi su mi bili lijepi. Svi su lijepi jer nose kapute. Čak su se rumenjeli i obrazi starijih ljudi. Bili su životniji. Crtanje po zamagljenom prozoru. Bijeli luk i rakija u zraku. Suho meso takođe. Promrzli prsti zamršeni u džepu od kaputa. Nesiguran hod preko jutarnjeg snijega. Led ispod jutarnjeg snijega. Svi nose čizme. Previše je šubara.  Kakav li je tek „Crveni trg“?  Srećom, šubare su bez značaka.

 

Osjećanja. Zadovoljština zgrijavanja postelje uz tvoja leđa. Ljubljenje tvojih ruku od dlanova do ramena uz želju da nastupajuću noć provedeš bez brushaltera i majice za spavanje. Vjerovatno te bockaju moja maljava prsa. Nije nam hladno. Tvoji prsti su hladni. I moji su. Ko kaže da nam nije hladno? Kako li je  plodu kestena dok je bodljikava ljuštura oko njega?

 

Impulsi. Mamljivi mirisi u zraku. Talasi osmijeha. Čemu se smiju dvonogi? Miris košene trave. Krunice bijelih rada sasječenih drndavom kosačicom. Jagorčevina ili  biva sasječena ili preživi jer raste u bokorima. Ljubičice su preslatke za moj ukus. Ni ona ne voli sladunjavost. Mlijeko zumbula na mojim prstima. Sada su ljepljivi. Nana voli zumbule. Nana voli uljane mirise. Roll-on uljani parfemi donešeni sa hadžiluka sa ružičanskim mirisom. Miris đubriva na parkovskim cvijetnjacima.

 

Otekle noge kancelarijskih žena. Nabrekle vene žena na štiklama. Žene na štiklama koje nose klompe u kesi za vožnju tek kupljenog automobila. Topot kobila ili zvuci kastanjeta. Zavisi da od mjesta i trena. Uspješan grafit: „Izvinite što popločasmo“. Ti hodaj na petama. Ti gazi na petama. Tresu ti se grudi dok hodaš. Grudi ti sada miruju. Ti ne hodaš ti pičiš.

 

 

Potkošulje preko kaiša a ispod košulja. Roze košulje. Nilski konji u rozim nijansama. Birokrate. Noge na kancelarijskom stolu. Izresane pantalone pri petama. Vodnjave fleke na košuljama,  ispod pazuha. Bijele fleke na košuljama, ispod pazuha. Masne fleke na košuljama, iznad stomaka. Karirane košulje sa bijelim majicama ispod. Vječita želja svih majki. Vječiti idol svih djevojaka.

 

Manjak kreativnosti. Vrijeme je dovoljno kreativno. Blaga uspavanost. Promjena sata. Komšinica koja je ubjeđena da se spava sahat duže. Raspust tempiran za Uskrs. Šest neopravdanih izostanaka. Povećan broj rotacionih svjetala ispred urgentnog centra. Svadbe. Ispraćaji. Šenluci.

 

Mnogo utakmica. Malo ljepote igre. Igra se na rezultat. Nema uživanja. Sve je kruto. Sve je surovo. Kome je do šaha? Autogol u zadnjoj sekundi. Autogol u zadnjem trenu. Autogol u zadnjem dodiru.

 

Još jedan poraz. Još jedno uspješno neopiranje masovnoj energiji. Još jedno lako padanje na  ispitu izdržljivosti. Ipak jedan jedinstveni miris u zraku. Vatra koja se ne gasi. Varljivost i uzvišenost momenta, ushićenje bez kraja. Želim da poželim. Potpuno ispravno napisano.

 

A ljudi i dalje vole proljeće...