Ha! Moja omiljena tema! Zacet u klimaksu vlaznog socijalistickog sna, rodjen 9 mjeseci kasnije, clan pionirskog odreda Bosko Buha, ponosni epigon 70-godisnje komunisticke porodicne tradicije. Odrastao na Zabjelu, man of many trades, pravi covjek za XXI vijek - u kojem se predvidja konacni krah fatalne dogme civilizacijskog progresa. Ali dobra vijest u svemu tome je sto tu kataklizmu docekujem zaljubljen, okruzen predivnim ljudima (a svake Badnje veceri zapalim svijecu za jos po nekoliko novih), masu dobrih knjiga (uglavnom polu procitanih) i narastajucom kolekcijom jazz muzike. Mislim da je to prilicno dobra opskrba.
That whenever any Form of Government becomes destructive of these ends, it is the Right of the People to alter or to abolish it, and to institute new Government, laying its foundation on such principles and organizing its powers in such form, as to them shall seem most likely to effect their Safety and Happiness.
NO PASARAN!
Iako mi se ponekad cini da...
mnoge sam grehe pokaj'o ja; sve sto je srce snivalo mlado, sve je to jave slomio ma', za cim sam cezn'o, cemu se nad'o, sve je to davno pep'o i pra', na ugod zivu pakosti zute...
Ipak na kraju nadvladam melanholiju neizbjeznosti...
Necemo dozvoliti Da smo isti kao svi Sitni, glupi, prljavi
Kada salju poljupce Dobijamo udarce Ali ja ne bojim se
Necemo nikada... Necemo nikada...
Ostavimo tragove Podizimo znakove Zajedno je najbolje
Ostavimo tragove Podizimo znakove Sigurno je, volim te
Necemo, ne damo, Nikada da se predamo... Necemo, ne damo, Nikada da se predamo... Necemo, ne damo, Nikada da se predamo... Necemo, ne damo, Nikada da se predamo...
PS: Now we can see the horizon Zapatista combatant The change will mark Those that come after us
Blog piše
i slika:
Bonja the Zmaj
OBJAVLJENO SA IZMJENAMA: 29.11.2009 13:26:12
Patriotske sveske II
Dok se 21. maja 2006, oko 55%
stanovnistva Crne Gore (ukljucujuci i dijasporu) topilo u izlivima emocija zbog
konacnog ostvarenja sna – neki mnogo pragmaticniji trudbenici su na tom talasu
emocija od naseg sna napravili svoju fabriku. I dok mi I dalje sanjamo i mirisemo
cvece neki ljudi od naseg
prave svoje. A svaka
kritika takvog stanja i pokusaj da se izadje iz tog emocionalnog simulakruma –
se sabotira, jer ona narusava san. Svaki pokusaj da se uhvati pocetak i kraj,
da se nase drustvo organizuje na osnovama pravednosti, se obesmisljava tim
istim razlozima.
A kad se, i ako se ikad probudimo – shvaticemo da – dok smo mi sanjali, neki su
radili. I to ce biti veoma ruzno budjenje, jer cemo tada shvatiti sto su
uradili, tj. zateci sledecu sliku:
“…Svih crnogorskih hiljadu godina, svi Vojislavljevići, Balšići, Crnojevići
i Petrovići, svi Oktoisi, Sveti Petrovi, Miljanovi i Njegoši, svi Tuđemili i
Vučji dolovi, svi Bogišići, Knjaževine i Kraljevine svi naši preci izgleda da
su se rađali i umirali samo zbog toga da bi se čitava Crna Gora, sva njena
bogatstva i sve njene perspektive slile na privatne račune ohlokratije. To je
jedini puni smisao sveukupne crnogorske istorije, to je puni smisao pregnuća
naših predaka, to je istorijski saldo do kojeg se stiglo neviđenom brzinom uz
sveopšte oduševljenje tamničara, njihovih «intelektualaca» i antiratnih
profitera kao i ogromne većine utamničenih.”
Romantizam je bio i jos uvijek jeste dominantni pokretac
nase drzavotvorne i politicke misli. Kao takav - on je prevazidjen, ne
zato sto je evropska praksa takva, vec zato sto se dominantno iskazivao u
dugorocnim politickim promasajima. Romantizmom noseni kralj Nikola je ostavio
preko 3000 Crnogoraca na ogoljenim brdima oko Skadra, predao crnogorsku drzavu kao lak plijen srpskim
hegemonistima 1918. Romantizmom noseni Crnogorci su pljackali Konavle, ali i
slijepo slijedili Mila Djukanovica, aminujuci mu svaku gresku zbog referenduma
2006. A gdje je racionalnostu
svemu tome? Jedino je nalazimo u naknadnim analizama.
Kad jedno drustvo do te mjere zagazi u
deformaciju - mi ne mozemo cekati da se ona sama od sebe preporodi, niti da se
Bogu cefne posalje svoje andjele da reaguju... Mi moramo reagovati. Mi moramo izgraditi drustvo na zdravim i
funkcionalnim osnovama. A imajuci u vidu danasnju Crnu Goru, to se nece desiti
pozivanjem na slavnu proslost - vec izgradnjom funckionalnog sistema, koji
svakom pojedincu garantuje razvoj po mjeri njegovih/njenih potreba i
mogucnosti. Sistem, koji svakog tretira ravnopravno...
Stoga, cuvajmo intimu emocija - neka nam one budu samo motiv, a ne krajnji
odgovor. Drzavu smo napravili - ne zbog predaka, vec zbog potomaka. A nasi ce potomci biti srecniji i zahvalniji
ako im u nasljedje ostavimo uredjenu pravnu drzavu, umjesto prica o slavnoj
proslosti...
Emocije – koje niko nema pravo da monopolizuje i
barjaci s njima. Svaki takav pokusaj – dozivljavam kao ili manipulaciju ili
prostituciju. Hocu reci – dok god ovakvi izlivi dominiraju nasim politickim
prostorom, mi nikad necemo shvatiti znacaj pitanja: Sto je i cemu sluzi drzava? O odgovoru na ovo pitanje u sljedecem
blog zapisu.
Osjecaj kojim se
pojedinac identifikuje sa sirom zajednicom (porodica, pleme, grad, re(li)gija,
drzava...) je jedna stvar - i zaista, nije mi namjera da se plekam bilo kome u
intimu.
Danasnja Crna Gora
jos uvijek je u procesu dovrsavanja svoje identitetske osnove - s kojom se mogu
poistovjetiti svi njeni gradjani. A kako ta osnova nije dovrsena, nemoguce je
uspostaviti parametar patriotizma.
Stvarno, ko je
danas patriota u Crnoj Gori? Naime, ako je patriotizam - ljubav prema svojoj
drzavi, onda i sami trebamo svoje drustveno djelovanje uskladiti sa progresom
te drzave. U danasnjem politickom trenutku u Crnoj Gori - moje je misljenje da
najveci doprinos progresu Crne Gore moze biti placanje poreza, postovanje
zakona i aktivni drustveni (gradjanski) angazman, a sve emocionalne dozivljaje
ostaviti za oblast intime - pogotovo jer je dosadasnja praksa pokazala da kad
god smo intimne emocionalne dozivljaje pokusavali uzdignuti na nivo opste
drustvene prihavtljivosti - zavrsavali smo u podjelama i haosu.
Sto je to sto
nadilazi nase nacionalne razlike? Ako je osjecaj pripadnosti drzavi Crnoj Gori
- onda se CG mora izgradjivati na osnovima prihvatljiim za sve (jer tako nesto
se ne namece, vec prihvata - ako vec hocemo funkcionalnu drzavu). Dakle - sve
se svodi na funkcionalnu drzavu. Ako drzava svakom svom gradjaninu bude
obezbjedjivala ambijent u kojem se on moze razvijati u skladu sa svojim
potrebama i mogucnostima, naravno da ce se taj pojedinac identifikovati sa
takvom drzavom.
To je jedan pravac - kako drzava treba da se odnosi prema pojedincu, da bi se
on identifikivao s njom.
Drugi je pravac sto treba pojedinac da uradi da bi se takva drzava izgradila -
i poenta ovog cijelog topica je isla u tom pravcu.
Ja sam misljenja da jedan pojedinac - placanjem poreza (obezbjedjivanje
finansijske osnove za funkcionisanje drzave), postovanjem zakona (jer
jedan sistem postoji dok god vecina postuje pozitivna pravila ponasanja) i
gradjanskim aktivizmom (gdje svaki pojedinac aktivno zastupa politicke
stavove i sluzi kao spoljasnji korektiv politicki izabranoj drzavnoj vlasti i
drzavnoj administraciji; naravno, ovo znaci i borbu za promjenu odredjenih
pravila ponasanja) ispunjava svoju patriotsku obavezu. Tesko mi je da uocim
ili prihvatim bilo sto drugo kao mjerilo patriotizma.
Dospio je na celo crkve nakon pada komunizma, kada su
jereji, poslije 50 godina progona i drustvene stigme - agresivno krenuli
da povrate drustvenu poziciju crkve. Nazalost, to se odigravalo
u vremenu ratne krize i izolacije, pa je tom procesu vracanja crkve na
drustvenu scenu neizbjezno pridodat i jak sovinisticki i retrogradni
ton, jer je to bio najbrzi nacin identifikacije i sa vecinom drustva,
ali i vladajucim krugovima. Ako se tome doda i cinjenica da nakon 50
godina propadanja, crkva nije imala bas mnogo ni ucenih ni duhovnih
ljudi, onda nije ni cudo sto su najagresivniji izasli u prvi plan.
Preko Pahomija, Antonija Rakite, Amfilohija, Vasilija Kacavende,
nesrecnog Filareta...
Nemogucnost da sprijeci rad takvih trudbenika, koji ce zestoko
isprljati Crkvu i dati legitimitet jednom naopakom i rezimu i
ideologiji koja je unazadila srpsko i crnogorsko drustvo - ostaje njegova najveca
mrlja. Jer, dugorocno gledajuci, u proteklom periodu - SPC je drustveno
pozicionirana kao brana drustvene emancipacije liberalno-evropskog
tipa, ne nudeci neke kvalitetne tradicionalisticke alternative (ili
pokusaj spajanja ova dva koncepta), te se postavlja pitanje - ako je
tako bilo pod relativno blagim vodjstvom Pavla, sto ce se desiti kada
krene borba za patrijarsijski tron, i kada na njega zasjedne neki od
pominjanih (a nimalo prijatnih) kandidata?
Poredjenja su neminovna, npr. sa moskovskim
patrijarhom Aleksejem II, jer su obojica vodila proces drustvenog
pozicioniranja pravoslavne crkve nakon pada komunizma. Pogotovo aspekt
odnosa sa vlastima. Kao i uloga u ozivljavanju nacionalizma, koji je 50
godina stavljan pod tepih, u vezi sa odnosima sa drugim vjerskim
zajednicama. Pogotovo
sto je grijeh etnofiletizma, tj. stavljanja pravoslavlja u funkciju
nacionalizma - jedan od najvecih grijehova istocnog hriscanstva... Drugo, takodje zanimljivo i moguce poredjenje je sa dugogodisnjim poglavarom SFRJ. I Tito i Pavle, u posljednjim godinama svojih zivota,
su predvodili drzavu/crkvu koja je formalno bila stabilna i uticajna, a
ipak razrovana unutrasnjim trvenjima i klanovima, a koje je koliko
toliko smirivao moralni autoritet predvodnika.
Nakon smrti
patrijarha Pavla, otvara se veliko pitanje izbora novog poglavara SPC,
pogotovo imajuci u vidu dosadasnja neslaganja medju arhijerejima. Pitanje je kako ce se taj sukob ispeglati, jer ako politicke partije
mogu sebi priustiti svadje oko liderstva, crkvi bi to itekako naudilo. Dalje, ko su potencijalni nasljednici, kakvo je njihovo dosadasnje
nasljedje, i po pitanju drustveno-politickog djelovanja, ali i po
pitanju rada unutar crkve. Dok je ovo prvo pitanje vezano za ulogu SPC
u raskidu sa komunistickim sistemom, jacanju nacionalizma, odnosima sa
susjedima i povezanost sa ratnim desavanjima - ovo drugo je vezano za
crkvene reforme, ali i odnos prema ekumenskom pokretu.
S druge strane, kada ga covjek uporedi sa najistaknutijim arhijerejima SPC - Pavle je
zaista bio nesto najblize pravoslavnom idealu svestenog lica sto je
covjek mogao naci unutar SPC. Isti takav problem je i u SPC
organizaciji u CG - ima prilican broj veoma zanimljivih svestenika i
duhovnika, ali oni ne mogu doci do izrazaja od agresivnih politicara i neznalica u
mantijama. No, davno je receno - ne stoji vazda casni krst na casna prsa...
Dok DPS zadovoljno trlja ruke nakon Izvjestaja o progresu 2008 Evropske Komisije za Crnu Goru (ko nije shvatio razlicitu intonaciju stavova Maurera i Solane... dzabe mu sve), ubjedljive pobjede na predsjednickim i lokalnim kotorskim izborima i sto je jos bitnije - rasula opozicije, postavlja se pitanje da li ova i ovakva opozicije moze da smijeni DPS, a nakon toga i da upravlja drzavom?
Raznorodni opozicioni prvaci, cak i da uhvate 51% - sto bi ucinjeli dan poslije? Ako je jedini konsenzus koji opozicija, barem retoricki, moze postici - rusenje Mila Djukanovica - o kakvom konsenzusu mozemo govoriti kada se pocne sa dijeljenjem ministarskih pozicija i definisanja drzavnih prioriteta?
Trenutno, PzP je na ivici unutrasnjeg urusavanja, bez (funkcionalnih) lokalnih odbora u vecini gradova, sa nerazradjenom unutrasnjom strukturom, dok vrh stranke misli da se izborne kampanje u CG vode iskljucivo preko medija i da se do prosjecnog glasaca moze doprijeti na zeljeni nacin - saopstenjima za stampu.
Srpska lista, u maniru najvjernijeg saveznika DPS, ne propusta niti jednu priliku da politicku debatu zadrzi u vodama identitetskih podjela, gdje se jedino i umije snalaziti. Ali, da li izbori u Kotoru pokazuju da je narodu dosta i njihove price?
SNP, sve jaci i jaci nakon postreferendumskog soka. Retorika njihovog vodjstva je potpuno uravnotezena i nema onu dozu ostrascenosti koja karakterise neke druge opozicionare, vec konkretizuju svoju pricu - sto su i dokazali utvrdjivanjem izbornih prevara (prosta usporedba glasackih listica, cime sebe prestavljaju kao mnogo ozbiljniju partiju od ostalih, koji misle da je dovoljno pricati kako su ozbiljni), angazmanom oko izbornog zakonodavstva, slucaja Carine...
Ono sto politicka opozicija izgleda ne moze shvatiti - da se DPS sistem ne moze srusiti napadanjem DPS kao partije, niti njihovih mafijaskih repova - vec iskljucivo napadanjem prakse koju taj rezim sprovodi i nudjenjem prihvatljivih alternativa takvoj praksi. Naglasak je na prihvatljivih - jer prosto citiranje medjunarodnih standarda - nije dovoljno i razumljivo prosjecnom glasacu...
E sad, zaista je tesko ocekivati od opozicije da ponude kvalitetne alternative, jer u vecini slucajeva - to moze biti samo prica. Jedina mjesta gdje opozicija ima mogucnost da prakticno potvrdi neke alternative - su lokalne samouprave u kojima je opozicija na vlasti ili na nju utice - a u tim opstinama ili nema para, pa zavise od vladinih dotacija (Andrijevica i ostale sjeverne opstine gdje opozicija ima vecinu u skupstinama, alil nema izvrsnu vlast, koja je po novom zakonu o lokalnim samoupravama mnogo bitnija - pa se zbog nemogucnosti kohabitacije najvise vremena i energije trosi na medjusobna zamlacivanja) ili praksa upravljanja ne odudara previse od DPS (Herceg Novi).
Dakle - opozicija praksi DPS rezima umjesto samom DPSu. Ali koliko je opozicija sposobna i zeljna da to radi? Koliko oni uzimaju za ozbiljno one rijetke kvalitetne doprinose NVO sektora? Veoma malo i svakako nedovoljno. Sjecamo se one cuvene MANS akcije oko cijene struje i KAP. Uprkos nezadovoljavajucim krajnjim rezultatima - stvarno je lose da jedna NVO mobilise onoliki broj ljudi oko zivotnih pitanja svih gradjana (sto cijena struje svakako jeste), dok politicke partije, sa svim resursima koje im stoje na raspolaganju - mnogo vise vole da ratuju saopstenjima za stampu iz udobnog skupstinskog restorana...
Ali, i tu dolazimo do sustine problema - da bi se mobilisao, evidentno, nezadovoljni narod - potrebno je: 1. prepoznati njegove zivotne probleme 2. jasno ukazati na posljedice po zivot prosjecnog gradjanina, a koje prevazilaze politicke podjele 3. proizvesti odrzive alternative, razumljiva i primjenljiva rjesenje za te probleme
Koliko su nase politicke partije voljne i sposobne da to rade? Ili da prebrode sujetu i uspostave saradnju sa onim dijelom NVO sektora koji Crnoj Gori moze ponuditi korisne i primjenljive alternative, dodajuci cijeloj prici perspektivu obicnih gradjana Crne Gore, a ne briselskih tehnokrata... Jer kvalitetnoj opozicionoj platformi je krajnje nepotrebno ponavljanje prica koje vec pricaju i Brisel i nase partije - njoj fali kljucna veza sa problemima gradjana i interesima raznih drustvenih grupa. A o tome maltene niko i ne vodi racuna, ako se izuzmu saopstenja za stampu, cija aktuelnost nikad ne dozivi sljedeci dan...
Ta prica ne bi smjela voditi politizaciji NVO sektora (jer bi ih tako rezim mnogo lakse diskreditovao, uopste ne odgovarajuci na njihove kritike, vec samo naglasavajuci na politicku pozadinu) - vec jasnom profilisanju tih problerma, na osnovu koji se grade politicke platforme - koje ako vec ne moze opozicija da pretvori u izbornu pobjedu, a ono barem da ih i sama vlast prihvati!
Jer ovdje nije sustina smijeniti DPS, vec poboljsati drustveno-politicko-ekonomsku situaciju u zemlji! Dok god to opozicija ne shvati, vlast ce ih lagano driblati, jer imaju ogromnu startnu prednost - tj. da oni barem posjeduju neki nacin rjesavanja tih problema, dok opozicija, trenutno, ima samo kritiku vlasti...
I eto, jos jedan izborni dan. Cetiri kandidata. Cetiri price. I tri lazna alibija crnogorskih gradjana od straha od promjena.
STRAH OD OSPORAVANJA REZULTATA REFERENDUMA
…koji je prevashodno vezan za kandidata SNS. Mandic je potpuno nebitan lik, kojeg ne zanima preuzimanje vlasti, jer ne bi znao sto da cini sa tim. A i kad bi nekim slucajem preuzeo, vidio bi koliko je tesko ostvarivati opoziciona obecanja (sto je klasicno politicko pravilo koje void pacifikaciji novopecenih vlastodrzaca – pa sto su vise obecavali, veci je jaz izmedju obecanja I realno ostvarivog – te takve grupacije na sljedecim izborima, ako se razbiju kontrolni mehanizmi – uglavnom nestaju)...
Ali me zaista zanima - sto bi to cak i Mandic mogao da napravi od Crne Gore, a da moze da se mjeri onim sto je DPS ucinio od CG. Ili cak sto DPS vec nije uradio od CG? Da je povede u rat? Da od nje napravi retrogradnu tvrdjavu srpskog sovinizima? Da u njoj ostvari saveznistvo predratnih DB ubica, organizovanog kriminala i policije i to sve na racun drzave, da od CG napravi regionalnu praonicu novca? Eto zivo me zanima...
Jer mislim da nema tog grijeha prema humanosti, a da ga DPS nije Crnoj Gori ucinio - pa opet im se sve prasta na izborima. A gotovo da u danasnjem DPS vrhu nema osobe koja tu nije od pocetka i prosla kroz svaku njihovu fazu... I posmatrati Filipa kao nekog izolovanog igraca u tom sistemu - je daleko od ispravnog. Jer on je samo jos jedan od onih "nasminkanih" spoljasnjih iskaza tog sistema, koji je surovo uvezan u cvorisnoj tacki ratnog profita, opranog novca, privatizovanog drustvenog vlasnistva, medija, kriminala i stranih igraca...
A sto se tice eventualnog uticaja Mandica na okretanje unazad nekih procesa, tj. preispitivanja Nezavismosti… To je politicka retorika na kojoj on mobilize svoje glasace I vrlo je svjestan da za to on tesko moze imati podrsku u gradjanstvu.
PzP- OD ZEMUNSKOG KLANA DO PROTIVNIKA CRNOGORSKE NEZAVISNOSTI
Da. Cuvena prica o sponama Medojevica I Zemunskog klana. Te cuvene kolumne u listu Identitet (koje vjerovatno niko nije citao u CG) su sisle toliko u narod da nema kafanskog aktiviste od Pluzina do Ulcinja – a da ne iskazuje svoju gradjansku kriticku ostricu spocitavanjem Medojevicu da je saradjivao sa kletim Zemuncima. Naravno, svaki gradjansko nastrojeni aktivita ce potpuno prenebregnuti cinjenicu da glavni snabdijevac narkotika Zemunaca – stanoviti bizmismen iz Rozaja – je tik do DPS struktura. Da su ljudi koji su proizli iz miljea koji je stvarao sve nase Zemunske klanove – do dana danasnjeg ugledni bizmismeni po cijeloj Crnoj Gori…
Zamjera se Medojevicu ponasanje oko referenduma? Slazem se. Politicka greska. Ali to pominjati, a uzimati za normalno covjeka koji je bio ministar u ratnim vladam Mila Djukanovica? Covjeka koji je sa osmijehom cutao na stvaranje rezima odgovornog za najsramnije stranice crnogorske istorije, od agresije na Dubrovnik, hapsenja bosnjackih izbjeglica, privatizacije drzavnih institucija i transformacije drustvenog vlasnistva u privatno par osoba?
Da jedan Svetozar Marovic, tvorac Rata za Mir – danas ima moralno pravo da bilo kome spocitava da jeste ili nije za Crnu Goru? Svasta I ja pricam, moralno pravo… Nije ovdje problem u Marovicu, vec u ljudima koji prozivljavaju njegove misli.
Ali to je stara prica onog dijela SDPS birackog tijela koje sebe predstavlja nezavisnim. Oni satro bi glasali za nekog drugog - -ali ga nema. Ponekad podrzavaju one koji nikad ne mogu ugroziti DPS (Mitric I Hajdukovic), a ako se pojavi neko ko realno moze predstavljati opasnost za vlast – e onda se pocne sa vadjenjem gresaka iz naftalina. Naravno, potpuno se previdja – da ako bi se I djelic takve kriticke energije usmjerio ka vlasti – druga bi se ovdje pjesma pjevala.
SVI SU ISTI / APSTINENCIJA
Svi su losi. Nema idealnog? U politici nema idealnih. Relikt je nase autoritatizovane svijesti da u politicarima i vodjama trazimo svece koji imaju odgovore na sve. Nema. Ne ide to tako. Ne glasati uopste? Shvatam da je mnogo ljudi izgubilo nadu da se u ovakvom drustvu ista moze promijeniti - te je stoga uputnije ne gajiti lazne nade...
Jer poznajem mnogo ljudi koji su sagoreli u zelji da promijene ovo drustvo pred divizijama ravnodusnih, uplasenih, neznavenih i utaljenih... Mnogo takvih koji su ili trsili, digli ruke od svega, pobjegli, utalili se ili pretvorili u ogorcene nihiliste. Ali reci - NE IZLAZITE NA IZBORE? Sto cemo time postici? Nada, koliko god slabasna bila - postoji i treba pokusavati. U tim pokusajima mi naglasavamo razliku. A ta razlika je jedna od stvari koje me drze normalnim.
Mene ne zanima Medojevic - ali on jedini ima sansu da prekine vlast DPS - koja se ogleda apsolutnom kontrolom svakog segmenta naseg drustva; inaugurisuci podobnost kao kljucni kriterijum napredovanja - a ne kvalitet; drugim rijecima: gotovo je i nemoguce voditi normalan zivot, a da ne zavisis od vlasti na neki nacin. E to treba urusavati. Iz te perspektive, potpuno su mi nebitni kandidati, partije, NVO, mediji, slobodni strijelci i ko li sve vec ne. Sinergija pritisaka na vlast se mora jacati. Na svakom mogucem polju...
Promjene mogu donijeti sinergija opozicije, medija, NVO, gradjana... do onog momenta da se na izborima smijeni ovaj uzasno losi sistem. I kad se on smijeni - onda ce popucati kontrola koju on ima nad ama bas svakim segmentom drustva od sporta do ekonomije (pa ovdje se ne moze ni predstavnik na Euroviziji, ili Miss Zete ili reprezentativac zemlje u rukometu - ne moze izabrati a da se za to ne pita DPS). A kad ta kontrola pocne pucati (a po politickom pravilu, ona se tesko obnavlja), onda pojedinci mogu krojiti svoju sudbinu po mjeri svojih interesa, mogucnosti i potreba. E sad, neke je strah upravo od toga, pa kontaju da je mozda i bolje imati vlast koja sve odredjuje i za sve se pita - jer je lakse utaliti se u takvom sistemu nego rizikovati zivot u kojem sve zavisi od tebe samog...
Stoga, svaki glas koji ide ovom sistemu ili glas apstinencije - ja ne mogu razumjeti. Mozda i mogu u stvari, ali ne mogu opravdati.
Sto se mene tice, uvijek i stalno - glasacu protiv ovog sistema. Uopste me ne zanimaju price "ovaj ovakav, ovaj onakav". Vec me samo zanima jedna stvar - promjena. Ne zbog Meda, Srdje ili Andrije, vec zbog gradjana.
A svaka nova vlast, u poredjenju sa ovom - bice ranjivija za jedno bolno saznanje: gradjani imaju moc da je smijene i umiju da iskoriste tu moc... A ko iole poznaje politicare, zna da im je to najveci kosmar.
Jer ovdje se ne glasa za bilo kojeg od tri kandidata opozicije, vec protiv kandidata vlasti. Kad uzmete taj listic i pogledate imena kandidata opozicije, pomislite koliko nisu dorasli vasem politickom idealu... samo pomislite na junake naseg doba koji opstaju upravo na tim iluzijama i nasoj svijesti podredjenoj vodjama.
Tek onda, kad ovu partiju posaljemo u opoziciju, kad pocne slabiti sistem kontrole naseg drustva - mozemo govoriti o pocetku promjena, jer sve do tada se svodi na formalno usvajanje zakona i neformalno njihovo prilagodjavanje interesima kartela.
Tek onda - svi kreativni potencijali naseg drustva se mogu razmahati i sluziti ili potrebama samog drustva ili interesima pojedinaca...