Puno toga sad radim. Skoro ništa od toga mi se ne isplati jer nije namijenjeno toj svrsi. Dio svih tih nekih stvari koje radim nalazi se u Sent folder mog e-mail naloga. Tako uzeh da nađem nešto pa da proslijedim, i ka po običaju kad nešto baš tražiš, ne nađeš ga... ma zato nađeš grdilo nekih stvari na koje si zaboravio u potpunosti, a koje te podśete... Jednostavno podśete.

Naiđoh na mailove koje sam slala prije 4 godine, prije 7 godina, prije godinu. Mišljah se oću li, ali gvirnuh. Čitam i smijem se, a ne kontam da sam JA to nekome već cukala. Kakvo blesavo dijete. Došlo je tu iz nekih malo minulih godina, lijevom rukom se uvatilo za stomak i počelo slatko da se smije, a desnom rukom da me šamara s obije bande. Boli me to, ali puštam dijete da se smije i da me ljuska, i trpim. Onda se ja malo nasmijem đetetu, a ono me ponovo zaljušti...

Čemu se ko smije?

JA:

-dugačkim nezgrapnim rečenicama

-sirovom humoru

-neustrašivo izrečenim mislima

-banalno uveseljavajućim glupostima

-euforično jednostavnoj muzici

-sadržinski siromašnim filmovima

-bezuslovnoj ljubavi prema drugovima

-pahuljama snijega

-mnogobrojnim smajlijima

-googlovanim slikama

-postavljenim pitanjima

-šaljivim odgovorima

-bezbrižnim godinama

-.............................................

DIJETE:

-beskrajnoj potrazi za smislom

-obaveznom zaključku

-naobrazovanom humoru

-načitanim mislima

-obuzdavanju poriva za glupiranjem

-savršeno kvalitetnoj muzici

-filozofski nastrojenim filmovima

-strahu od ljubavi prema drugovima,

-pometenim zglobovima

-prekomjernim tro-tačkama

-profesionalnim fotografijama

-googlovanim pitanjima

-sažetim odgovorima

-brigama s godinama

-..................................................................

Volim to dijete, ali ga rijetko pronalazim. Svakim danom ga je sve manje, a kad god naiđem na njega, svjesno makar mali dio prebačim u Trash. Malo po malo, dijete će se totalno preselit u Trash, smorena od svega pritisnuću [Empty] i ostavit sav Trash ovoga svijeta samo za sebe.

Fascinantno. Ovako smo ka đeca proklinjali jedni druge dok smo igrali žmurke, kula, planova, lastike i još pregršt predivnih igara koje su naše generacije praktikovale. Izricanje te kletve podrazumijevalo je čitav jedan ritual. Prvo bi se izglasala igra koja bi nas zamajavala obično dok prvi roditelj ne bi sa balkona ili prozora dreknuo ime svog đeteta da ga ućera u kuću, nakon čega bi se oglasili i ostali roditelji, bar iz te iste zgrade. Sljedeći korak bila je raspodjela po timovima, što je zahtijevalo izuzetan napor da se kome ne bi 'krivalo'. Poslje toga počinje kreativni dio igre, predigra. Predigra je bila precizirat pravila koja sama igra u sebi ne podrazumijeva. Kod žmurke je to obično bilo oće li se brojat po pet ili po deset, brzo ili polako, ima li firenja, granice u okviru kojih je skrivanje dozvoljeno... Igre na lastiku su podrazumijevale neke od onih dobrih starih ima ili nema 'gazale', 'nabadale', i još nekih začkoljica čije nazive ne mogu tačno da prizovem k sjećanju. E, kletva je dolazila kao spona između predigre i igre. Kletvom su se pravila zvanično prihvatala, i ne samo pravila, već i kazna zbog kršenja pravila do kojih se vazda dolazilo konsenzusom. Onaj ko bi predložio pravilo i čije je pravilo opšte prihvaćeno imao je tu čast da za to svoje pravilo izvrši ceremonijalni obred. Pljune ispred sebe, s tim što je dok pljuje ona onomatopeja 'pu' neizostavna, i dok izgovara riječi 'poliži (ljudskim jezikom)'*, nogom razmaže ono što je pljunuo. To je moralo da se razmaže da bi se mjesto lako razaznalo u slučaju da neko prekrši pravilo i mora to za kaznu da poliže. Čini mi se da sam samo jednom posvjedočila obistinjavanje kletve, ali tog jednog puta se jako dobro sjećam. Neko je bio toliko savjestan da je, prekršivši pravilo igre i dozvolivši sebi da u tome bude uhvaćen, kleknuo na koljena, savio ruke u laktove, spuštio glavu, i stvarno se kaznio. Upečatljiva scena, nema što.

Strašno je nama to tada izgledalo. Gadno. Polizat nešto s poda. No u svemu tome jedno je vazda bilo sigurno – onaj ko je predložio pravilo i pljunuo, taj nikad nije doveo sebe u situaciju da to i poliže. To se znalo.

Danas je ta kletva zaboravljena. Izgubljen je njen svaki smisao. Da današnjoj đeci ko uputi ove riječi, prsnuli bi mu od smijeha, a da ne znam za bolje, i ja bih... Ovako mi samo žuč proradi kad skontam koliko nikome nije naređeno, a koliko svi pljuju i ližu... ono svoje... s osmjehom...

*ovo 'ljudskim jezikom' je kasnije dodato kad je neko dosjetljivo dijete onu pljuvačku 'polizalo' jezikom od patike ili bidzina ili već nešto slično – tako da je i kletva precizirana

Prihvati kraj i pušti da boli

Prihvati kraj i prihvati bol

I nek se bol uvuče tamo đe ljubav stajaše

Nek bol te spušti onako kako ljubav dizaše

Patnja može zamijenit' satisfakciju

efektivno

bez razočaravajućeg rezultata

Treba patit' svemu iz inata

A da li je ovo stvarno kraj

I da li će bol otjelotvoriti raj

Raj iz istine

Istina iz pakla

'Sa druge strane da li je Baret znao da svira? Ako shvatimo tehniku na osnovu grčke riječi «tehne» rekli bi smo da je znao, jer je on tačno bio svjestan što radi. Ali ako bi nekom današnjem predstavniku velikih izdavačkih kuća ili gitaristi čistuncu pustili Baretov telekaster propušten kroz eho boks oni bi vjerovatno rekli da ne zadovoljava potrebe tržišta jer zvuči raštimano i disonantno. Baretovo mahnito i neurotično sviranje potraživalo je revidiranje estetskih stavova «radio-friendly» singlova, a to je, budimo realni, nešto sa čim šira publika nema strpljenje i živaca da se pozabavi.’

Dođosmo i do trećeg teksta, “Nove granice u pop muzici” i Sydovih sviračkih sposobnosti. Bob Close, koji je zajedno sa Barrettom ušao u Pink Floyd, u jednom dokumentarcu rekao je za Barretta da je bio odličan ritam gitarista. No, on se nije predugo zadržao tu i čim je izašao iz grupe, Barrettova gitara je preuzela vodeću ulogu. Do svih ovih Barrettovih disonanci došlo je postepeno. Ali ovdje moramo uzeti u obzir i činjenicu da se Barrett vremenom sve više ‘navlačio’ na LSD, te da je sve češće bio pod uticajem ove sintetičke droge, a sve rjeđe ‘svoj’. Ovo ne implicira da se Barrett kao gitarista i muzičar ne bi razvijao u tom smjeru da nije bio pod uticajem, ali je taj fakat morao uzeti maha. Upravo to će kasnije (nakon 3, a ne 4 godine) rezultirati Barrettovim odlaskom iz benda, kad će ga u potpunosti zamijeniti Dave Gilmour. Način Gilmourovog sviranja je, u početku, konstantno upoređivan sa Sydovom tehnikom. Kritičari su tvrdili da je Gilmour ‘ukrao’ Barrettovu tehniku, pogotovo slide i upotrebu echo-box-a (Gilmour u mnogim intervjuima svjedoči da je on i prije Syda koristio ove tehnike, još dok ga je učio da svira gitaru, jer mu je on pokazivo rifove svakog dana poslje ručka, ali ne tvrdi da ga je naučio svemu što zna, već da su se njihovi stilovi razvijali paralelno dok su zajedno ‘jammovali’). Ne bi se oko toga dizala tolika fama da Barrettovo sviranje nije smatrano kvalitetnim.

‘Legenda kaže da je Erik Klepton krišom posmatrao koncerte Pink Floyda. Bio je fasciniran Baretovim načinom sviranja. Zbog čega bi neko ko praktično i nije znao da drži gitaru u rukama na zadnjim koncertima Pink Floyda, mogao da ostavi tako snažan utisak na majstora brzih solaža? Rekao bih zbog toga što je sviračko «neznanje» bilo nadomješteno inteligencijom. Njegova metoda «nemetode», odnosno intuitivno snalaženje u transu buke numere «Interstellar Overdrive» je probijanje novih granica u pop muzici, odnosno odbacivanje tradicionalističkog u muzici sa kojim se klasika počela obračunavati još početkom XX vijeka. Sa druge strane upravo zbog toga što je taj proces u tehničkom i semantičkom smislu nastao kao produkt avangardnih strategija on je napustio okvire rok muzike u kojem se izraz improvizacija shvatala kao uticaj džez muzike. Na taj način Baret je bliži Kejdžovom saživljavanju sa teksturom zvuka nego Koltrejnovim esid-džezom koji je inače Kejdž mrzio iz dna duše.’

Poslje ovoliko čitanja, napokon dolazimo do jednog dijela teksta, koji, zaista, ima smisla. Da li je slowhand Clapton posmatrao Barretta ili nije, navodi se ovdje kao legenda. U daljem tekstu autor će ovo obrađivati kao činjenicu. Osim toga, ovdje nemam što više da dodam, osim da pohvalim autora što je napokon napisao nešto što ima veze sa naslovom.

Tekst broj četri, “Zanemarivanje harmonijskog”. Ovo je dobar tekst, no i tu možemo prokomentarisati par stvari.

‘Baret je svojim iskrivljenim čuvstvenim dezorijentacijama psihodelične kulture svirao na teksturalnoj ravni zanemarujući harmonijsko baš kao što su to uradili Red Crayola na svom «freak out» debiju iste te 1967. godine.
Ovaj spoj spoj racija i transa, odveo je Bareta u svijet psihodelije. Opsjenarstvo zvukova kao spoj iluzije i čistih ideja je napustilo okvire animalnih bluz improvizacija koje su falički određene. Izraz «gitarski heroj» ima seksualnu konotaciju (ne zaboravimo na ideologiju seksizma mačo bendova glem muzike, hard roka i metala). Seksualno je avangardnim strategijama protjerano odlaskom u hipnotičko-sanjivo stanje koje je bliže postizanju nesvjesnog nego podsvjenog. Drugim riječima od Erika do Sida, razlika je velika poput svjetlosnih godina koje postoje između Frojda i libida sa jedne strane i Junga i sopstva sa druge. Zbog toga je Klepton dolazio da sluša Bareta jer je zaista mogao da čuje nešto novo i drugačije. Nešto do čega on nije mogao da dopre iako je znao «sve» da odsvira na gitari.’

Ne možemo reći da je harmonijsko zanemareno. Ustaljeni harmonijski paterni su razbijeni, što nas uvodi u disonancu. Za kompozicije koje su disonantne laici koji se vole izraziti ‘stručno’ često će reći da nemaju harmoniju. Naravno da imaju harmoniju, jer je harmonija neodvojiva od muzike. Ta disonanca nas je uvela u psihodeliju tako što je nalijepljena na već postojeći ritmički šablon blues-rocka. Zato valjda Barrettova disonanca nije rezultirala jazz melodijama. Sad smo došli i do definicije psihodelične muzike, kako je to lijepo rekao Darko Glavan u četrnaestom broju kultnog Dzuboksa - ‘blues čovjeka visokotehniziranog društva’. I opet dolazimo do seksualnosti. Bečanović kao da aludira na to da disonanca nije seksualna (koliko god apsurdno bilo dodjeljivat bilo disonanti, bilo konsonanti ovakve karakteristike). Ta disonanta, ili harmonska napetost, može nevjerovatno da dočara i neku vrstu seksualne napetosti ili makar neostvarenosti u muzičkom djelu. Uzmimo za primjer Wagnerovu operu Tristan und Isolde. Kroz cijelo djelo je provučena tenzija neostvare ljubavi i naglašena disonancom u bas dionici, koja se razrješava tek na kraju kompozicije, kada se i njih dvoje napokon sjedine u smrti. Tako da se ne bih složila da je seksualno protjerano, naporotiv, seksualno se može pronaći u svemu, samo ako se to želi.

Preskočiću dio gdje se upoređuje Vigov film Zéro de Conduite sa Berrettom i odma preći na sljedeće:

‘Ali suština stvari bi bila najbliža činjenici da bi Baret bio užasno loš đak u školi rokenrola, odnosno ne bi imao volje da akademski precizno i čisto odsvira sve ritam i bluz skale ovog svijeta i da pri tom bjesomučno zubima čupa po flower roseu. Baretov muzički anarhizam blizak je pank kulturi. Kao jedini panker u hipi generaciji ponudio je deset godina prije Sex Pistolsa buku ogoljenih rifova.’

Svaki put kad pomislim na blues to implicira odrđenu ‘prljavštinu’. Najstariji blueseri su bili ‘prljavi’ muzičari i bilo je dosta brljanja. No baš ta prljavština doprinosi ljepoti ove muzike. Isto to je i Barrett radio, ali teško da bi se zbog toga mogao nazvati lošim đakom (James Joice je rekao da genije ne pravi greške slučajno, već da su njegove greške dobrovoljne i predstavljaju portale za nova otkrića). U ovom odlomku nije teško prepoznatljiva ni aluzija na velikog Jimi Hendrixa. Korekcija za slabije upućene: flower rose, koliko je meni poznato, kao dio gitare, ne postoji. Prije će biti da je autor htio reći floyd rose, što je vrsta kobilice na gitari sa tremalo ručicom. Teško je Hendrix mogao baš po ovom dijelu gitare čupati zubima, ali sve i da je uspio, opet dolazimo na isto pitanje – čini li ga to manjim muzičarem? Barrett je isto tako znao slupati gitaru, pa se pitam je li to veličanstvenije od čupanja zubima po istoj?

Peti dio nosi naziv “Avanturistički duh i genijalnost”. Da vidimo što to naš autor podrazumijeva pod tim.

‘Kroz šarenu vizuru simpatično razigranih melodija zasićenih čegrtaljkama i verglom, Baret se iz sanjive bezbrižnosti zna na trenutke obresti u hororičnoj paranoičnosti koja je kulminirala na solo albumu «The Madcap Laughs»: poistovjećivanje halucinogenih iskustava sa dječijim igrarijama neminovno mora kad tad zaći u mračne predjele čovjekove psihe. Po nekima, ovog ludog genija, taj avanturizam je koštao psihičkog zdravlja i odlaska sa muzičke scene nakon samo par godina.’

Koji avanturizam? Nezasita želja za halucinogenim drogama? Mislim da to u današnje vrijeme nije pametno poistovjećivati sa avanturističkim duhom. Barretta je pred kraj svoje muzičke karijere droga toliko ‘pojela’ da nije mogao ni da drži gitaru na sceni. Imao je nešto slično nervnim slomovima na sred nastupa, prestajao sa sviranjem i napuštao scenu iz čista mira, zurio u jednu tačku... To je bio razlog zbog kojeg ostali članovi Pink Floyda više jednostavno nijesu mogli sarađivati sa njim, koliko god on bio, kako ga svi oni opisuju, divna osoba i divan muzičar.

Dolazimo i do poslednjeg, šestog dijela – “Iskrene emocije i tržišna studen”. Neću izdvajati ništa posebno iz ovog teksta. Jednostavan zaključak koji je autor izveo iz njemu znanih činjenica, jer ih je nama zaista malo rekao.

Na kraju vam ostavljam linkove gdje možete naći tekstove u cjelini jer sam ja izdvojila samo ono što je izazvalo moju reakciju. Ne mogu da podnesem raspoloživost medija ovolikoj količini gluposti na koje sam naišla čitajući ove tekstove. Svaka reakcija, komentar i kritika na ove tekstove, kao i na moje reagovanje, veoma je dobro došla.

http://www.vijesti.cg.yu/index.php?id_pre=276654&godina=2008

http://www.vijesti.cg.yu/index.php?id_pre=276733&godina=2008

http://www.vijesti.cg.yu/index.php?id_pre=276834&godina=2008

http://www.vijesti.cg.yu/index.php?id=276920

http://www.vijesti.cg.yu/index.php?id=277030

http://www.vijesti.cg.yu/index.php?id=277129

‘Zapravo kada bolje razmislim ja ne znam nijednog ženskog fana ovog benda. Možda greška leži u njihovom oblačenju ili frizurama? Eto definitivno interesantne teme za «Bazar» ili «Gloriju»!’

Ovim rečenicama počinje drugi tekst koji nosi naziv “Tajna Baretovog rok gnosticizma”. Autor ne zna nijednog ženskog fana ovog benda. Hmmm... Da li autor zna neku žensku osobu uopšte? Malo mi je nezamislivo da jedan čovjek ovakvih uvjerenja može da ostvari bilo koju vrstu kontakta sa nekom ženskom osobom. Potpuno je logično da autor živi u neznanju o ženskim fanovima, kad cijelo jedno bitisanje ženskog stvorenja može površno da svede na oblačenje i frizuru, a potom zapakuje u jedan Bazar ili Gloriju. Ali površnost našeg hrabrog autora se ne da tu zaustaviti.

‘Pink Floyd je bend koji ovdje ima dosta svojih poštovalaca. Zapravo nije mi poznato da neki stari bend ima toliko fanova u Crnoj Gori kao oni. Da stvar bude kontroverznija gotovo niko od njih nije čuo za Sid Bareta. «Ko je taj momak?», rekli bi tvrdeći da sve znaju o bendu čiji je najužasniji album koji su snimili «Dark Side Of The Moon» gotovo i jedini koji su pažljivo preslušali. Bili bi vjerovatno iznenađeni činjenicom da je nakon Baretovog odlaska iz benda, njihov menadžer pošao sa njim a ne za ovim obezglavljenim kvartetom.’

Ostavimo sad po strani neosnovanu tvrdnju da niko od fanova Pink Floyda nije čuo za Barretta (ko je preslušao Wish You Were Here, sigurno zna da je album posvećen Barrettu, a zna i za to da im se pojavio u studiju dok su snimali ovaj album i da su ga jedva prepoznali)  i obratimo pažnju na konstrukciju ‘najužasniji album’ i album na koji se ta konstrukcija odnosi. Iznesimo prvo par činjenica o albumu Dark Side of the Moon: osmi album Pink Floyda, izdat 1973. godine, produciran 8 mjeseci, što je rezultiralo jednom od najboljih produkcija do tada (Grammy – best engineered album), ostao na top listama preko 15 godina, konceptualni album, do 1980 godine prodato preko 35 miliona kopija, po mnogima najbolji progressive-rock album ikad... I zašto bi se neko drznuo da ovaj album nazove baš 'najužasnijim' pa makar i samo unutar opusa Pink Floyda? Zato što je taj neko novi predstavnik crnogorske 'intelektualne elite', koja, da bi ostala to što jeste, mora od sebe da odbije bukvalno sve što većina smatra kvalitetnim. Tim odbijanjem ona ostaje u manjini, a samim tim što je u manjini, ona dobija na važnosti, i bitnije je što ta, podvlačim, crnogorska 'intelektulana elita' ima da kaže, nego ostala svjetska inteligencija. Ne moramo se ni svi složiti da je to najbolji album koji su Floydi izdali. Sjećam se kad sam sklopila dogovor sa drugom, koji je tada sebe nazivao 'metalcem', da ja njemu donosim album po album Floyda, a on meni čuvene Metallica-e. Išli smo na Orlov Krš i tamo slušali Pink Floyd. Prokomentarisao je da mu se više sviđaju The Piper at the Gates of Dawn i A Saucerful of Secrets od svega onoga što je ranije čuo. I na sve to, sumnjam da je baš Dark Side of the Moon taj album koji je najbolje preslušan. Prije će The Wall biti najslušaniji album ove grupe, makar kad se radi o Crnoj Gori.

'Ako bi ispitali nekog od fanova zbog čega Pink Floyd toliko cijeni nakon tvrdnje da su njihove pjesme kosmogonijske (Votersa je inače nerviralo to što je publika mislila da su kompozicije intergalaktične dok su zapravo bile mikrokosmičke), došli biste do saznanja da se zapravo sve svodi na tehniku sviranja, prevashodno na Gilmorove desetominutne solaže. Kakvu bi samo burnu treakciju izazvali kada biste provokativno tvrdili da oni ne umiju da sviraju. Mnogo veću nego da kažete da su plitki!
Pa u čemu onda leži tajna Baretovog rok gnosticizma, njegove nepopularnosti ili neobaviještenosti o njemu - nazovite to kako god hoćete? Popularna kultura ne bi bila «pop» da nije najprije roba koja je plasirana na tržištu. Stoga se tu može potražiti odgovor na to pitanje, kroz prizmu već datih hipotetičkih odgovora muških i ženskih (ne)fanova ovog benda.’

Ovdje sam već morala da prsnem od smijeha! Tehnika sviranja kod Floyda! To je bend koji uopšte ne dovodi u pitanje umijeće (tehnika sviranja) nad umjetnošću (muziciranje). Gilmourove desetominutne solaže uopšte se ne mogu pominjati u smislu u kome se pominju desetominutne solaže na primjer Vaia, Satriania, Johnsona, Jeff Becka ili njima sličnih. Ja to uopšte ne bih ni nazvala solažama. Gilmourova gitara uopšte nije soliranje, jer je zajedno s njom čitav bend ravnopravan. Jednako na snazi imaju i bas dionice, i sptilni bubnjevi, da ne govorim o božanstvenim klavirskim akordima koji sve to tako milozvučno prate. Muzika – to pomislim svaki put kad se pomene ime ovog benda. Smatram da ono što izaziva takvo poštovanje i ljubav prema ovome bendu jeste jedna cjelina unutar koje biste rado proveli svoj vijek. Sada dolazimo i do pop kulture koja se ima plasirati na tržištu. Znači da pričamo i o muzici koju treba plasirati na tržištu. Kako se muzika plasira na tržištu? Objavljivanjem albuma, i živim nastupima, naravno. Jednom kad se u javnost ‘pušti’ neko djelo, ono je plasirano na tržište. Da li je autor htio da kaže da se Barrett nije plasirao? Vjerovatno. Ali to pobija sve ono što je do tada tvrdio. Kako je i sam stavio do znanja, nakon čuvenog 26. januara davne 1968. kada prilikom odlaska na svirku bend jednostavno nije ‘pokupio’ Barretta, mendžer benda, Peter Jenner, je jednostavno ostavio bend i otišao sa Barrettom. Sumnjam da je to uradio da bi ostatku benda dozvolio da se razvija. Prije će biti da je u Barrettu prepoznao ono što se na tržištu zahtijevalo. Taj odlazak Barretta definitivno je uticao na dalji razvoj benda, ali daleko od toga da ga je ‘obezglavio’. Time je završena Syd Barret era, ali je započela psihodelična era Watersa. On je bio stvaralčki aktivan član benda još i dok je Syd bio ‘frontmen’, samo se manje isticao. Sad je teret pao na njegova leđa. I ja bih rekla da ga je dobro izdržao. Međutim, tu se nije zadržao. Nastavio je da pronalazi svoj stil, koji je kulminirao, rekla bih, u albumu The Final Cut, zadnjem albumu koji je uradio sa Floydima, i tome je stilu ostao dosljedan i u svojim solo albumima koji su uslijedili. Potonja i recmo četvrta era Pink Floyda, bili bi albumi A Momentary Lapse of Reason i Division Bell, koje je najvećim dijelom odradio David Gilmour. Još jedna stvar iz ovoga citata kojoj bih posvetila pažnju je na ovo ‘(ne)fanova’. Ne mogu da zaključim da li se ovo ‘(ne)’ odnosi samo na ženske, ili i na ženske i na muške fanove. Ne mogu da vjerujem da ću ovo da kažem, ali nadam se da se odnosilo samo na ženske, jer bi, u suprotnom, ovo impliciralo da je jedini pravi fan ovog benda naš autor, a ta ideja je jako teška za podnijeti. Što je još bitnije od toga je definicija ovog termina ‘fan’. Kakav to treba da bude obožavaoc jednog benda i moramo li svi biti muzičari da bi uživali u muzici (studenti režije da bi uživali u filmu, pjesnici da bi voljeli književnost...)? Da razmotrimo pitanje na konkretnom primjeru Pink Floyda kao jednog benda i mene kao fana. Krenimo od samog početka i činjenice da sam u osnovnoj školi na leksikonsko pitanje o najmilijoj grupi uvjek davala odgovor - Pink Floyd. Što sam tada znala o samom bendu – doslovce ništa. NIjesam znala imena članova, nijesam znala imena albuma, nijesam čak znala ni imena pjesama, a o tekstovima da ne govorim. Znala sam kako izgledaju omoti ploča koje sam slušala i za Watersa jer sam imala na duploj kaseti Live in Berlin, i sjećam se da sam je negdje u petom razredu sva oduševljena pozajmila drugu iz odjeljenja. To što sam, da ne pretjeram, makar četvrtinu njihovog repertoara melodijski znala u ton, što sam slušajući Astronomy Domine stizala u neke nevjerovatne predjele sopstvenog ja do kojih me ništa drugo nije moglo dovesti, to me vjerovatno nije činjelo obožavaocem ove muzike. Mora da sam postala fan u onom momentu kada sam postala i dio world wide web-a. Tone članaka i nebrojeno mnogo sajtova, svi halapljivo proždirani, i mogla sam svima da pričam o njima. Tekstovi pjesama – mada sam po samoj muzici mogla da naslutim o čemu pjesma zaista ‘govori’ i prije nego sam pročitala te tekstove, naučeni su brže nego se ikad išta naučilo. I ja sam postala pravi fan... Ali u doživljaju onih istih pjesama i iste muzike, ništa se nije promijenilo.

‘Kapitalistički način privređivanja zasniva se na faktorima metoda proizvodnje i eksploatacije. Metoda proizvodnje, odnosno tehnika sviranja u slučaju fanova Pink Floyda kao «umijeće» je princip njihovih muških fanova, dok je (s)eksploatacija Morisona princip vezan za ženski pol (volio bih da vidim tu njušku koja bi danas spavala sa Džoplin!). Tu dolazimo do dijela Baretove problematike.’

I molim vas, vratimo sa na početak i zaključimo da, liše Nemanje Bečanovića, ne postoji čovjek koji voli i razumije muziku. Vjerovatno, dok sluša Floyde, muška populacija zamišlja fingerboard na gitari, Gilmourove prste po njemu i u glavi pokušava da ‘skine’ melodiju, a ženska populacija, sa druge strane, svako muzičko iskustvo doživljava tako što se formira u glavi slika razmjenjivanja nježnosti sa Morrisonom! Zar nije ovo totalni apsurd?!

‘Naime Sid Baret iako je bio naočit nije bio seks simbol. Po riječima njegovih kolega iz benda on bi se nakon što bi u kuću nagrnuli ženski fanovi zatvorio u sobu satima.’

Da. Momka su užasavale žene. Ali kojeg momka, Bečanovića ili Barretta? Lisbby Chisman, nekada Barrettova djevojka, govori za njega da je bio ‘lovable’, što bi se kod nas moglo prevesti nešto kao ‘ljubavan’. Svoju ljubav je izražavao tako što je slao pisma, i kako ona tvrdi i njoj je slao pisma svaki dan. Waters nam svjedoči o tome kako je Syd predlagao da se u bend dovedu dva saksofona i ženski vokal. A evo i još jednog citata: ‘Sid je, sa druge strane, bio više zainteresovan za Stones, misticizam, seks i drogu’ (PINK FLOYD, The Visual Documentary by Miles & Andy Mabbett, Omnibus Press, London, New York, Sidney, 1994, str. 8). Tako da ipak sumnjam da je Barrett imao fobiju od žena.