Volim knjižare. Još ako su dovoljno velike da police grade lavirinte... volim prelaziti očima preko naslova. Spustiti ruku na onaj koji mi privuče pogled. Preći rukom preko korice. Pročitati potom sa-gdje-se-otvori strane nekoliko redova. Nekad čitam i cijele strane.

U Gradskoj knjižari, u Podgorici, dosta često preslažu knjige, i onda se suočite sa izazovom: za koliko vremena ću danas naći knjigu što je juče stajala na polici sa ulaza u knjižaru, pa pravo?

Voljela sam nekad sjedati na onom stepeniku ispod polica gdje izlog gleda na Trg. Čučanje me ne drži dugo, pa sam baš zavoljela taj stepenik. Bacila bih ruksak (ili torbu sa hiljadu tajnih pregrada, ko voli) pored sebe, sjela na stepenik, nogu savijenih u koljena, jer polica preko puta bijaše suviše blizu da bih se mogla opružiti. Čak i sa mojih 160 i nešto cm.

Tako opuštena i opružena sjedjela bih desetak do petnaest minuta, uzimajući samo one knjige koje mogu uhvatiti „golim rukama“. Potsjetilo me to na jedno i jedino moje branje borovnica. Sjela bih između dva žbuna borovnice (tada sam saznala i kako rastu uopšte) i brala one bobe ne pomjerajući se previše. Samo rad rukama :-) Vikale su na mene sve one žene koje su me i povele u tu berbu, kritikovale moj sistem rada, ali ova mladost ludost je odlučila da ih ne posluša, nabrala kanticu borovnica i zavalila se u najbližu travu da odmara. One žene me upozoriše da tako mogu da zaradim lijepu upalu bubrega, a moguće je i da me kakva zmija nađe. Otjerala me na kraju grmljavina i kiša sa Prokletija.

Kako se mijenjao raspored knjiga na policama u Gradskoj, mijenjali su se i moji zahtjevi i želje po pitanju naslova (istina, ne istim tempom – ja sam kaskala). Na tim policama sa stepenikom i ranije su bile knjige iz oblasti informaciono-komunikacionih tehnologija (ICT), ali su posljednjim slaganjem nasložene po abecedi. Kazali mi tako ovi iz Knjižare. Malo mi to dođe nelogično. Ja kad razgledam, tražim po oblastima, a ne po naslovima. Ali nisam ja mjera, jel’... Po naslovima tražim onda kad mi neko preporuči, kad nađem na Internetu, u nekom katalogu, pročitam negdje... Drugačije teško... Ali vjerujem da su u Knjižari uradili analizu potrošača, pa prema tome ukapirali da oni koji tu dolaze traže knjige, ove kompjuterske po abecedi. Ionako su kompjuteraši malo na svoju ruku, kažu.

I ovaj kompjuteraš od mene odluči tako da se malo zabavi i nekim drugim stvarima osim kompjuterima i zatražim juče u Gradskoj jedan naslov, kojeg sam nedavno snimila, ali nisam kupila (iako sam se hiljadu puta uvjerila u to da bi kad nešto vidim, svidi mi se, treba mi... trebalo da to KUPIM ODMAH)... Ja se sada ne sjećam naslova, ali sam umislila da je nešto „Upravljanje ljudskim resursima... pa još neke dvije-tri riječi možda“. Odjel: Marketing. Police bez stepenika :-)

Kad sam posljednji put pitala zaposlene iz Gradske da li mogu da mi pomognu i u bazi podataka provjere neke naslove, jedna djevojka koja tamo radi je potvrdno klimnula glavom i stala ispred police ispred koje sam stajala i ja – te nastavila da pogledom, kao i ja prethodnih pet minuta, traži naslov...

- Imate li načina da provjerite u bazi podataka jedan naslov? Neki dan sam vidjela knjigu na onoj tamo polici gdje je literatura iz oblasti marketinga, sada je nema... Možda je prodata, možda je premještena na drugu policu, možda... – tako bih ja nabrajala, prstom uperenim u računar, da jasno stavim do znanja da je baza podataka u računaru. Srećom me prekide djevojka iz Gradske.

- Da, odmah ću provjeriti. Možda je knjiga i prodata, ali je možda imamo u zalihama – odgovori i unese stvarno u neku formu na računaru upit „Upravljanje“.

Ne prođe mnogo, reče mi da knjigu nemaju. Ipak me je, pošto nisam do kraja bila sigurna kako naslov tačno glasi (osim onog dijela „Upravljanje ljudskim resursima...“) pozvala da pogledam rezultate pretrage.

- Evo ima „Upravljanje poslovnim procesima“... – tako je nabrajala sijaset naslova koji počinju riječju „Upravljanje“.

- „Upravljanje snovima“ – e tu me je prekinula totalno. Zahvalih toplo. Sretna sam što je juče makar baza podataka radila... Samo bih još nekako da ih privolim da na onu stranu Knjižare gdje ima onaj stepenik naslože naslove koji me sada više zanimaju od nekih drugih. Možda mi je ipak trebalo ono „Upravljanje snovima“...

Koje su to važne stvari u odnosima dvoje ljudi? Mogli bismo polemisati, vjerujem, u zavisnosti od vrste relacije koja postoji među njima – da li je odnos poslovan, prijateljski, ljubavan, da li su u pitanju muškarac i žena, ljubavnici, roditelj i dijete, brat i sestra, sestre ili braća, poslovni partneri, šefovi i zaposleni, nadređeni i podređeni, odrasla osoba i dijete... kombinacija je milion. O kakvom god da je odnosu riječ, povjerenje je ono bez čega taj odnos ne bi imao smisla na duge staze. Tvrdim.

Danas ću, ipak, govoriti o jednoj drugoj vrsti povjerenja. Ako je uopšte riječ o „drugoj vrsti“. Povjerenje kojem sam se učila uz Tobija, člana moje porodice evo druga će godina. Tobija koji danas puni tri godine (i koji je prava lijenština i posljednji svoj blog „napisao“ je prije tačno godinu! Eh Tobi, Tobi...).

Oni koji nas poznaju ili su čitali tu njegovu prošlorođendansku pisaniju u toku su da je Tobi kod nas stigao kao „momčić“ od navršene godine, već naučen na neke marifetluke i prilično samovoljan. Ta njegova samovolja odvela ga je prošlog ljeta na dresuru [1] [2] [3], a nama doma donijela malo nade da će nam svima, i Tobiju i nama, nakon toga život biti ljepši. Dobro, možda malo pretjerujem. Pretjerujem prilično :-)

Niko nije sanjao o ljepšem i boljem životu u smislu da će naš ljubimac postati anđeo i naučiti ne znam kakve trikove. Moj san, recimo, bio je da Tobi bude toliko dobar da „čuje“ kad ga pozovem, vrati se na taj poziv, sjedne ako mu kažem, sačeka me, ako ga ostavim da me negdje čeka i, možda najveća želja od svih, bijaše ona da Tobi pored mene šeta bez povodnika, slobodan. Jeste li vidjeli nekad Tobija i mene u šetnji?

-         Jeste li išli onom ulicom pored Coca Cole?

-         Ne, nije me tamo poveo.

-         Pa ko koga šeta, ti Tobija ili Tobi tebe?

Tako je to izgledalo kada sam tih prvih dana šetala Tobija, dok je moja sestra bila na poslu :-)

Drag je to pas. Skitali smo tako jedne prilike po naselju (poznaju nas svi Staroaerodromčani – ili su Staroaerodromci?!), tu blizu prostorija naše Mjesne zajednice. Tuda je mrak, ko ne zna. I tu su živjeli jedan stariji irski seter, koji je volio Tobija, ali i jedan njemački ovčar, koji bi lanac istrgao u želji da izađe na ulicu i suoči se sa Tobijem. Tuda bismo Tobi i ja obično protrčavali. I dok smo tako jedne prilike protrčavali tuda, nešto skače na leđa Tobijeva! Skamenih se. Tobi počinje da laje. Pridružuju mu se seter i vučjak, jedan prijateljskim, jedan divljim lavežom. Tobi i dalje laje, vuče iz sve snage. Ja tek kroz nekoliko sekundi kapiram da je na Tobijeva leđa maloprije skočila mačka! Dolazi mi da sjednem na trotoar i plačem od muke. A on vuče. Iz sve snage.

Mnogo sam puta u stvari, šetajući sa njim, viknula na tog psa. Na ulici, sa njim, zvučim sigurno kao kakav divljak, tačno se bojim da će neko da me prijavi Društvu za zaštitu životinja, jer se od mene samo čuje: Stani Tobi! Neka Tobi! Gdje ćeš krelac? Kakvo si ti prase! Može li lakše, žurimo li nekuda? I dok tako drobim, vučem ja njega, vuče on mene...

I gdje je tu povjerenje? Nisam zaboravila odakle sam počela ovu pisaniju :-)

Kako sam samo bila sretna prije dvije nedjelje, kad smo se popeli na Orlov krš. Tada sam, priznajem... PRIZNAJEM – prvi put pustila Tobija. PRVI PUT za dvije godine koliko živi sa nama! Prvi put sam Tobija pustila sa povodnika! Da, razlog tome bijaše moje ubjeđenje da ionako nema kud da ode otuda... a nije da nije mogao. Samo da je htio. Mojoj sreći nije bilo kraja. Ali stvarno.

Danas vam može zvučati čudno, posebno vama koji imate ili ste imali ljubimca, ova moja fobija nepuštanja psa sa povodnika, ali ja stvarno nisam vjerovala Tobiju da neće, čim ga pustim, otići kuda mu srcu drago ili još gore – na ulicu (sada kažite da ovdje nije riječ o povjerenju, već mom strahu da mu se nešto ne desi... i to će možda biti istina)...

...

Neki dan smo bili na poljani kod sportskih terena na Starom. Radosti moje! Jurcali smo gore, dolje. Istini za volju, više on nego ja... Krenusmo doma. Moramo preći ulicu. Tada smo napravili novi korak – prvi put prešli smo ulicu, idući jedno do drugoga, a da Tobi nije bio vezan.

Tobiju i meni trebale su dvije godine za ovo. Pritom, nismo imali „grke“, ništa što bi kvarilo tek izgrađen odnos, vraćalo nas na početke ili makar korak natrag... Ne čini se nimalo jednostavnije nego sa ljudima...

"Oružje je predmet koji se koristi u bitkama, kako bi se povrijedio, ubio, razoružao ili onesposobio protivnik ili žrtva. Oružja se koriste za napad i za odbranu, kao i za prijetnje ili zaštitu. Metaforički, bilo šta iskorišteno za pravljenje štete (čak ipsihološke) može se okarakterisati kao oružje..." (Wikipedia) 

Bezazlenu igru prekinuo je pucanj... koliko bezazlena može uopšte biti igra oružjem? Postoji li bilo šta u vezi sa oružjem što se može svrstati u kategoriju bezazlenog? Ja se i petarde bojim...

„Mladalačka igra pištoljem okončala se juče velikom tragedijom kada je Petar S. Kapetanović (16) ostao mrtav u spavaćoj sobi svog druga i prvog komšije Miloša B. Džakovića (19)... Dvojica drugova iz dvije komšijske kuće... bili su sami u kući Džakovića, a potom su otišli u spavaću sobu, gdje je Miloš pokazivao Petru pištolj, koji je nekoliko dana prije toga nabavio. U Miloševoj sobi, njih dvojica su zagledali pištolj, otvarali ga i repetirali, a potom su se sa oružjem u rukama i fotografisali mobilnim telefonima. Naizgled, bezazlenu igru prekinuo je pucanj”...

(Vijesti)

Jedan je dječak mrtav. Drugi, skoro i on, samo što još diše, njegovi ga roditelji još mogu pomaziti po kosi, pomaziće ga, jednom, i ruka voljene žene, gledaće, valjda, svoju djecu dok rastu. Ali njegov život neće biti isti. Jer on je jednom, iz igre, bezazleno, kako kažu, pucao u druga i ubio ga.

Nije ova jučerašnja priča iz podgoričkog naselja Gornja Gorica ni prva, na žalost ni posljednja koja će u crno zaviti familije. Čudni ovdje postaju dani kada naslovne strane i novinske stupce ne pune ovakve i slične priče.

Miloš i Petar... Šta je natjeralo te dječake da zabavu uopšte potraže u oružju? Miloš je Petru pokazivao pištolj, zagledali su ga, otvarali, repetirali, potom se slikali mobilnim telefonima! U kakvom okruženju bi trebalo da odrasta čovjek da bi takvo što poželio? Dokazivanje? Pokazivanje?

Dijete sam roditelja koji je, svojevremeno, imao službeni pištolj, ali sam se ježila i same pomisli da priđem ormanu u kojem je pištolj stajao. Je li to stoga što sam žensko?

Nisam našla odgovor u štampi, a zanima me jako – odakle uopšte Milošu pištolj? Kažu u novinama da ga je nabavio on sam nekoliko dana prije ove tragedije. Neko je prodao pištolj Milošu? Neko je Milošu dao pištolj da se posluži njime? Da se možda pohvali kolegama na fakultetu kojeg je tek upisao? Možda je Miloš krijući uzeo od nekoga pištolj?

Miloše, svoju zabavu skupo si platio – dao si Petra za život sa one strane. Preskupo... Nisam bila na onoj strani, ali sa takvim cijenama, ne bih ni poželjela... Besparica je Miloše. Majke ne mogu da narađaju toliko djece, Miloše. Nijedna.

A htjela sam u stvari pisati o životu. Stvarno. Na takav jedan blog sam se spremila.

Kako smrt umije biti jača i brža...

MIFARE MF1ICS50 kartica je (izabrati netačnu tvrdnju):

1. Kontaktna pametna pasivna kartica

2. Platna kartica u javnom prevozu i sličnim aplikacijama

3. Multiaplikativna kartica

4. Identifikaciona kartica za korisnike WC-a i drugih sličnih usluga

...

Čak i onaj ko je slušao ili polagao Identifikacione sisteme kod profesora Zorana Mijanovića i njegovog kolege Neđeljka Lekića, za kojeg tokom cijelog semestra nisam uspjela da ustanovim da li je asistent ili profesor, ne znam da li bi mogao da pogodi tačan odgovor na pitanje. Ko je učio, uvidjeće jedan očigledan – MIFARE kartica spada u beskontaktne pametne kartice, stoga je odgovor pod 1 pravilan izbor. Opcija pod 4 pomalo je zbunjujuća – ali samo zato što je duh profesorskog dvojca nenadmašan i što, prateći njihovu nastavu, čovjek može da čuje svašta kao tačne/netačne/najmanje tačne tvrdnje.

Ipak, u izboru netačne tvrdnje, u pravu bi bio jedino onaj ko je izabrao samo odgovor pod 1. Ostalo su tačne tvrdnje.

Ovu posljednju, dvojac je nedavno potvrdio i praktično, instalirajući čitače MIFARE pametnih kartica na vratima WC-a, na podgoričkom Elektrotehničkom fakultetu, a korisnicima podijelio kartice. Da se zna kad je i ko ušao u WC. I ne samo to – samo neka korisnici kartica pokušaju ostaviti nered za sobom – svi će znati da su to oni.

Stvar je prosta i sasvim praktična. Ako ste u renoviranje/opremanje... toaleta potrošili znatna sredstva, onda želite da vam ti toaleti traju što je moguće duže. Ako jednostavno koristite ključeve za ulazak u WC, onda nikad nećete znati ko se tamo uneredio. Takvog čovjeka/ženu samo ćete identifikovati kao anonimnog korisnika toaleta. Uvodeći kartice za ulazak u toalete umjesto ključeva, ETF je, prema informacijama koje ja imam, sa tričavih dvadesetak hiljada eura, eliminisao problem anonimnih korisnika!

Kartice su kodirane i sadrže podatke o vlasniku, kako za ulazak u WC, tako i za, u slučaju da neko za sobom ostavi UPS sranje, identifikaciju počinioca. Kartice, izgleda, dobijaju samo profesori, i njome se obavezuju da poslije upotrebe toalet ostave u pristojnom stanju.

Ako vam, vama koji obitavate po ETF-u, kojim slučajem dođe voda do poda i zagusti vam do te mjere da ne možete strčati u prizemlje, do onog narodskog (studentskog) WC-a, pokušajte zamoliti profesora, vlasnika kartice, da vam je pozajmi. Pokušajte, velim, jer teško da ćete je dobiti. Vlasnik kartice snosi odgovornost za sva sranja koja se dese na njegovo ime. Valjalo bi čak da ako nađe nered kad je krenuo do toaleta, vlasnik kartice o tome obavijesti ostale, da časkom očitaju ko je to bio u WC-u prije, da mu karticu dekodiraju (čitaj: oduzmu je)...

Iako sam čitače vidjela svojim očima, još ne mogu da vjerujem ni njima, i sve se pitam je li moguće ovo...

U Tirani je puklo...

Dani kada bi po rasporedu imali fizičko vaspitanje bijahu dodatno teški. Samo zbog obaveza nošenja opreme za održavanje časa. Nije se moglo kod Bakije ne biti na časovima. Ne. Vodio je posebnu evidenciju o djevojkama. Nije mu nijedna dva puta u toku mjeseca mogla reći da nije spremna za čas iz, kako smo se lijepo izjašnjavale "zdravstvenih razloga". Ako ga je neka od nas jednom u toku mjeseca i prevarila, drugi put nije bilo šanse. Morala bi voditi paralelne dnevnike menstrualnog ciklusa: jedan pravi, te jedan sa datumima koje bi saopštila profesoru.

Druga je opcija bila pobjeći sa časa. Aprila, 1992, petak, važnije bijaše popiti kafu daleko od sale što izmiješa mirise znoja tridesetak đaka, nego voditi se onom "u zdravom tijelu, zdrav duh". N. je uživala u ideji da se konačno zaljubila, da je naišao onaj pravi, gledala u njega skoro kao u Boga, dok smo nas dvije, njene drugarice, zvjerale okolo, čekale da se u našim prevrnutim šoljicama kafe prikaže sjutra. Da nam neko saopšti postojanje nove velike ljubavi, eventualni dobitak i sve drugo što kvalitetan posmatrač šoljice vidjeti može.

U tim godinama, kada ste na sredini srednje škole, svi koji vam gledaju u šolju, neće pogriješiti u jednome: ako govore o ljubavi. Od vaših ludih godina, vi i ne pratite najpažljivije šta vam se govori i upijate svaku drugu riječ - svaku koja prija vašem egu.

Onda je puklo. Nevjerovatno je kako se vijesti brzo šire. I obično su one koje prve čujete neistinite.

- Srušen je Carinski most - javiše nam prije nego je eksplozija i prestala. Carinski most, jedan od četiri mosta na Neretvi u gradu Mostaru, povezuje obalu na kojoj je, tik uz most, baš bila naša škola, sa drugom, desnom, na kojoj su i danas, ne tako daleko od obale, autobuska i željeznička stanica.

Naivno počesmo misliti kako da dođemo nazad do škole, gdje smo ostavile i školske torbe, čuvene Sebastijanke, opremu za fizičko i omiljene patike. Dobro, mostova je ostalo dovoljno da možemo preći na drugu obalu. Ozbiljnost situacije počesmo shvatati u trenutku kada smo izašle iz kafića. Svuda prosuto staklo, polomljeni prozori. Kao neko ko nikad ranije nije doživio eksplozije, odbacimo priču o miniranju mosta koji je u drugom dijelu grada. Zvučalo nam je nemoguće da se stakla mogu polomiti od eksplozije koja se nije desila negdje bliže, na recimo stotinak metara od nas.

O naivno životno doba! Konačno počesmo dobijati drugačije informacije: nije u pitanju nikakav most - to nam dade nadu da ipak možemo da se vratimo u školu preko Carinskog mosta i nastavimo sa časovima. Ako me još sjećanje dobro služi, mislim da smo pravu informaciju o tome gdje je puklo čule tek na ulasku u školsko dvorište. Nas smo tri krenule u zgradu škole, odakle nas je sa vrata vratila vidno uznemirena čistačica. Trčeći prema izlazu iz dvorišta, vikala je na nas.

- Gdje ćete vas tri, zar ne vidite šta se dešava! U zgradi više nema nikoga!
- Da uzmemo stvari samo.
-  Narod gine, djeco idite kućama. Miniran je Sjeverni logor. Bježite.

Sjeverni logor, jedna je od kasarni u Mostaru. Nalazio se na desnoj obali Neretve, preko puta naše srednje škole. Ne bijaše daleko od Carinskog mosta, zato su valjda neki mislili da je srušen most. Danas je na toj lokaciji Univerzitet "Džemal Bijedić", onaj za desnu obalu grada. Još suludo grad ima paralelne univerzitete. Za lijevu i desnu obalu Neretve. No, to je druga priča... Tog 3. aprila, 1992. godine, eksplozija cisterne postavljene uz zidine Sjevernog logora, otvorila je pravi rat u BiH...

Tirana...