ČLANOVI MONTENEGRO PHOTOTREKKINGA U VIŠEDNEVNOJ POSJETI PLAVSKO-GUSINJSKIM PROKLETIJAMA POPELI I NAJVIŠI VRH CRNE GORE

Karanfili

Brojni prijatelji začuđeno su gledali kada bi neko od članova Montenegro Phototrekkinga (MPT), nas koji smo tog dana stajali na 2534 metra nadmorske visine (mnv), izgovorio “najviši vrh Crne Gore”. Sigurni u sebe, pretpostavili bi da je u pitanju Bobotov kuk. Različite publikacije navode taj najviši vrh Durmitora (2522 mnv) kao najvisočiju crnogorsku tačku. Razlog tome je, objašnjenje je drugog tabora, što se tri visočija vrha, Zla Kolata, Dobra Kolata (2528 mnv) i Maja Rosit (2524 mnv), nalaze na crnogorsko-albanskoj granici. Sva tri su na Bjeliču, centralnom dijelu planinskog masiva Prokletije. Na crnogorskoj teritoriji. Sa vrhova Bjeliča pruža se pogled na najviši vrh Prokletija, Maja Jezerce (2695 mnv), Vezirovu bradu sa vrhovima Karanfila, Popadiju, Trojan. Sa sjeverne strane izdižu se Visitor, Greben i Lipovica, koje nadvisuju Komovi. Prema istoku, pogled doseže do Pasjeg vrha, na granici Crne Gore sa Kosovom, te Đeravice, najvišeg vrha na Kosovu, drugog najvišeg vrha Prokletijskog masiva…
Magla je, na žalost, osujetila naš plan. Da uživamo u panorami. Nije nas odvratila od namjere da ipak stojimo na vrhu. Makar i kratko. Sreća zbog uspona na najvišu tačku Crne Gore, nije nam pomutila razum. Zbog magle i mogućnosti da svakog trenutka padne kiša, nakon nekoliko fotografija za uspomenu, pokupismo praznu flašu šampanjca koju je, sudeći po tekstu zapisanom na etiketi, nekolicina nikšićkih planinara ostavila tu prošlog ljeta, i krenusmo polako nazad. Na novih pet, šest sati hoda i savladavanja skoro 1500 metara visinske razlike.

Do vrha Zla Kolata kreće se od sela Gornje Vusanje (1060 mnv), na oko pet kilometara od Gusinja, sokakom, od karaule, gdje je obavezna prijava pograničnoj policiji, pored džamije, putem koji vodi preko napuštenog zaseoka Žarunica. Od tog sela, sa svega nekoliko kuća, markiranom stazom se, kroz bukovu šumu, preko pašnjaka, dolazi do katuna Grlata, u čijoj je blizini posljednji izvor planinske vode na putu ka Kolati. Put dalje vodi do prevoja Borit, odakle se, do tada prilično lak uspon, pretvara u nešto zahtjevniji. Do tog prevoja, savladana je visinska razlika od oko 850 metara. Nakon toga, predio postaje kraški, stjenovit, sa puno pukotina i uvala, no opet se pretvara u pitominu kada se naiđe na pastirsku stazu, koja vodi do prevoja Preslopit (2039 mnv), gdje je granična linija sa Albanijom. Idući tom stazom nailazi se na Ledenu pećinu, koju ne možete da ne primijetite. Čak i ako biste kojim slučajem previdjeli otvor koji vodi u duboku jamu, ona bi vas privukla ledenim “dahom”.

Zla Kolata u pozadini

Sa prevoja Preslopit, u polasku izbjegavajući snježni sipar, strmom stazom išli smo do sedla između dvije Kolate. Donekle. Magla. Međusobno jedni drugima zahvalni na dobroj kondiciji i disciplini, gledali smo u vodiča, i raspitivali se o preostalom vremenu. Onom koje smo mogli priuštiti u čekanju da će nam magla osloboditi put. Pola sata, do 45 minuta, toliko smo uspjeli da dobijemo, penjući se do tačke na oko 150 metara visinske razlike od vrha. I magla je popustila. Donekle. Uspon do Zle Kolate odatle bio je kao pjesma.  

Na kraju smo odustali od uspona na Dobru Kolatu, do koje se lako dolazi kad ste već jednom na prevoju koji taj vrh razdvaja od Zle Kolate. Opet magla.

Snježni sipar Gerla e Bors i pogled na Kolate (FOTO: Slobodan Volarić)

Umjesto strmom stazom i travnatim teresama koje su odvojene visokim stjenovitim odsjecima padina Dobre Kolate kuda smo došli, riješismo da nazad krenemo preko sipara Gerla e Bors, ogromnog snježnika, na kojem se bijeli pokrivač zadržava do kasno u ljeto. Savladasmo i tu prepreku, neko “šetnjom po snježnom siparu kao po korzou”, a neko četveronoške, šaka promrzlih od ne baš smislenog pridržavanja za otvrdnuo bijeli pokrivač. Opet smo na pastirskoj stazi. Disalo se lakše. Trebalo je savladati još skoro 1000 metara visinske razlike, ali smo se osjećali kao da smo već na kraju avanture. Samo dan ranije, Gusinjani, čuli već o našim namjerama, jer glas se brzo širi čaršijom, govorili bi da će biti teško do gore. Drugi su, pak, htjeli da nas ohrabre, pa rekoše “Kad mogu stari od po 60 godina popeti Zlu Kolatu, što ne bi mladost mogla”.

U Prokletije smo se zaljubili. Ne samo tog dana kada smo bili na krovu Crne Gore. To je bio šlag na torti našeg višednevnog boravka u plavsko-gusinjskom dijelu tih, kako ih zovu, Zabranjenih planina. Upoznavali smo se polako. Alipašine izvore smo apsolvirali neko godinama ranije, neko naučio kao prvu lekciju tokom ove posjete. Krenuli smo potom šetnjom od Gusinja, prema selu Vusanje, kroz Ropojansku dolinu, nekada vrlo poznatom po karavanskom putu Peć – Skadar.

Oko Skakavice

Bijasmo radoznali da vidimo Oko Skakavice, kraško vrelo, koje izvire na 1010 mnv, jedno od najjačih u podnožju Prokletija. Taj izvor, poznat i kao Savino oko, u punoj jačini dostiže dubinu od 11,5 metara i plijeni modro zelenom bojom. Od njegovih voda nastaje rijeka Skakavica, koja gradi istoimeni vodopad. Bili smo ga svjesni još s puta, privučeni bukom vode koja stvara 20 metara dubok kanjon, gdje nastaje rijeka Grlja. Njen kanjon se upoređuje sa kanjonom Nevidio i pravi je izazov za speleologe. Do početka osamdesetih godina prošlog vijeka bio je misterija i tek 1982. otkriveno je da krije nepoznati vodopad, visok oko 25 metra. Godinu kasnije, pronađena su još tri vodopada i jako vrelo neposredno ispod džinovskog lonca vodopada Skakavice. Kako dosad nije ništa urađeno na turističkom uređenju tog kanjona i vodopada u njemu, nerijetki posmatrači su izloženi velikoj opasnosti. Bilo je, kažu, i smrtnih slučajeva.

Pri kraju Ropojanske doline, na mjestu gdje se skreće za vusanjski Zastan, kroz bukovu šumu se, za desetak minuta, stiže do povremenog, Ropojanskog jezera, na 1238 mnv, prema granici sa Albanijom, između padina Karanfila i Šćokište. Prateći putokaz, promašili smo put do njega i produžili prema Zastanu, naviše. Neraspoloženje zbog neuspjeha dodatno je pojačala kišica, koja je prijetila da se pretvori u ljetnji, na planini nimalo prijatan pljusak. Riješili smo da krenemo nazad. Ko zna da li je Jezero uopšte tu… Na tom putu, sretosmo mještane, koji su se baš zaputili prema jezeru koje još zovu Čemerikino i Zmijsko. Radoznalo su posmatrali foto opremu među našim članovima i pokušavali da odgonetnu čime se bavimo i zašto smo tu.

- Iz Podgorice su, ali imaju kondicije – dobaciše jedan drugom, komentarišući našu trku da što prije stignemo do cilja. Pričali su nam  usput o prizoru koji nas čeka. Ako Jezero bude tamo.
- Dva puta sam išao, čak nosio peškir, u namjeri da se okupam u njemu, i ništa – ispričao mi je, nakon povratka u Podgoricu, poznanik.
Ekipa MPT je, izgleda, imala sreće da krajem jula, do kada Ropojansko jezero najčešće već presuši, uživa u njegovoj izrazito zelenoj površini. Jezero je dugo oko 700, široko najviše 200 metara i, pri najvećem vodostaju, dostiže dubinu do 10 metara. I nije jedino koje sa sakrilo u tom dijelu Prokletija…  

Put ka vusanjskom Zastanu je, činilo nam se tih dana, staza koja vodi do najljepših prizora. Trećeg dana pošto smo otkrili Ropojansko jezero, zaputismo se istim putem, od Vusanja, kroz Ropojanu, ovog puta skrenusmo do Zastana. U toj dolini se nalazi napuštena karaula, pogodna za smještaj planinara, no prilično oronula. Zbog njene dobre pozicije, odakle su pogodni usponi za Maja Rosit i Maja Jezerce, složismo se da bi je bilo dobro obnoviti. Tog dana nismo stremili najvišim vrhovima. Proučavajući mapu, pažnju nam je privukla slika razbacanih jezera, koje je Zabranjena planina tako vješto sakrila. Dva sata hoda kroz šumu od Zastana dovedoše nas do Doline jezera. Tu zastaje dah. Šest jezera, nestvarno lijepih, na albanskoj teritoriji, u blizini crnogorske granice. Hladna voda nije odvratila neke članove ekipe da zaplivaju. Drugi su uživali u razgledanju ostataka bunkera iz vremena Envera Hodže. Vremena je bilo taman dovoljno za uživanje u prizorima, kupanje, jedan lijep odmor do povratka nazad.

Dolina jezera

Nakon Ropojanske doline, i staza koje vode od Vusanja, okrenusmo se drugoj strani svijeta. Onoj koja iz Gusinja vodi ka drugoj velikoj dolini tog kraja, dolini Grebaje, sa jedne strane opasanom izrazitim vrhovima Karanfila. Sa travnate padine, prije nailaska na prvu od četiri grebajske livade, krenusmo kroz bukovu šumu, prema Popadiji i Volušnici, sa ciljem da se nađemo na njihovim najvišim tačkama (vrh Popadija 2056 mnv i Talijanka 2057 mnv). Za razliku od uspona koji je slijedio, na vrh Zla Kolata, tog dana smo imali sreće sa vremenom – nevjerovatno dobra vidljivost omogućila je da sa Talijanke, najvišeg vrha Volušnice, u daljini vidimo Skadarsko jezero. A tek blizak pogled na Karanfile. Činilo se da ih rukom možemo dotaći. U povratku, uz malo muke, ali posvećenost svih članova ekipe, uspjeli smo naći i kamenu ploču sa crtežom spasavanja djeteta kojeg je napao vuk. Ploča, prema nekim izvorima, datira iz 600. godine prije nove ere.

Pogled na Karanfile s vrha Talijanka

Vrijeme predviđeno za uspon, nepuna četiri sata, dodatno je produžilo zastajanje svih nas u želji da se osvježimo borovnicama, šumskim jagodama, malinama, da fotografišemo endemski cvijet, fosil, napravimo fotografiju Plava sa Plavskim jezerom... Posebno radosni  bijasmo kad smo otkrili bogatstvo pečurkama. Bila je to dobra i bogata večera. Ljubav i na usta ulazi. A Prokletije su nas privukle sebi na sve načine. Tih nekoliko dana i tek uhvaćeno zrno u moru onog što Južnoevropske Alpe nude, vratiće nas najmlađem crnogorskom nacionalnom parku. Toliko toga je još ostalo da se vidi… I vrijedi čekati.

Slijepo crijevo Crne Gore

Plavsko-gusinjske Prokletije zauzimaju površinu od 486 km²,odnosno 3,5 odsto ukupne površine Crne Gore. Čine ih skupine planina: Karanfili, Trojan i Volušnica, Bjelič, Bogićevica, Visitorsko-zeletinska grupa... Crnoj Gori i Kosovu pripada po oko 25 odsto Prokletija, dok preostalih 50 odsto pripada Albaniji.
- Pogranični položaj prostora, teška prohodnost planinskog masiva Prokletija i dugotrajna izolovanost susjedne Albanije u odnosu na ostali svijet uslovili su da je prostor plavsko-gusinjskih Prokletija, u okviru Crne Gore, ostao je i danas izolovan od drugih naselja i saobraćajnica u Crnoj Gori i šire – navodi u knjizi “Plavsko-gusinjske Prokletije: četrdeset planinarskih staza” autor Rifat Mulić.

Gusinje, kao i Plav, danas predstavljaju saobraćajno slijepo crijevo Crne Gore. A nekad je, preko Gusinja, prolazio čuveni karavanski put od Carigrada do Dubrovnika. Starim putem, čiji dio trase prolazi kroz Albaniju, Gusinje je od Podgorice udaljeno oko 50 km. Taj je put 1948. zatvorio Enver Hodža.
U planu je obnova tog puta i Albanci će, podržani inostranim kreditima, za saobraćajno razvijanje ruralnih područja, izgraditi put koji će stići do graničnog prelaza sa Crnom Gorom Grnčar - Baškimi, do sela Vrmoša na teritoriji Albanije.

Iseljenici iz Gusinja, kojih samo u Njujorku ima oko 20.000, nisu uvjereni da će, uprkos njihovoj finansijskoj podršci, crnogorske vlasti podržati izgradnju puta na teritoriji Crne Gore.

GTZ ulaže u putokaze sa pogrešnim informacijama

Njemačka razvojno-donatorska organizacija GTZ prošle godine je štampala kartu planinarsko-biciklističkih staza plavsko-gusinjskih Prokletija. Štampanju karte prethodilo je postavljanje horizontalne i vertikalne signalizacije sa putokazima prema pojedinim naseljima, prirodnim atrakcijama i turističkim lokalitetima do kojih se dolazi pješačkim i biciklističkim stazama.

Putokaz prema dolini Grebaje, po kojem se za pola sata može preći preko 8km...
(FOTO: Slobodan Volarić)

Nedavni obilazak Prokletija u plavsko-gusinjskom kraju, međutim, pokazao je da određen broj putokaza ili daje pogrešne informacije, ili je pogrešno postavljen. Jedan od takvih je putokaz prema dolini Grebaje, prije katoličke crkve u Gusinju. Po njemu, do grebajske doline, udaljene preko 8 km, stiže se za pola sata hoda. Idući dalje istim putem, udaljenost se smanjuje, ali se vrijeme potrebno da se dođe do cilja, uvećava. Neposredno prije doline, sa desne strane puta, postavljen je putokaz koji pokazuje da se, idući desnom stranom, na oko 500 metara od asfalta, nalazi Grebajski vodopad. Taj povremeni vodopad i rijeka koja ga stvara, nalaze se zapravo na lijevoj strani…

Markiranje planinarsko biciklističkih staza, edukativne aktivnosti uz učešće eksperata, postavljanje signalizacije i štampanje karte, kako je objavljeno prošle godine, koštali su 500.000 eura.

Damira KALAČ
FOTO: Darko ŠARČEVIĆ
ND Vijesti, 23.08.2010.

Volim knjižare. Još ako su dovoljno velike da police grade lavirinte... volim prelaziti očima preko naslova. Spustiti ruku na onaj koji mi privuče pogled. Preći rukom preko korice. Pročitati potom sa-gdje-se-otvori strane nekoliko redova. Nekad čitam i cijele strane.

U Gradskoj knjižari, u Podgorici, dosta često preslažu knjige, i onda se suočite sa izazovom: za koliko vremena ću danas naći knjigu što je juče stajala na polici sa ulaza u knjižaru, pa pravo?

Voljela sam nekad sjedati na onom stepeniku ispod polica gdje izlog gleda na Trg. Čučanje me ne drži dugo, pa sam baš zavoljela taj stepenik. Bacila bih ruksak (ili torbu sa hiljadu tajnih pregrada, ko voli) pored sebe, sjela na stepenik, nogu savijenih u koljena, jer polica preko puta bijaše suviše blizu da bih se mogla opružiti. Čak i sa mojih 160 i nešto cm.

Tako opuštena i opružena sjedjela bih desetak do petnaest minuta, uzimajući samo one knjige koje mogu uhvatiti „golim rukama“. Potsjetilo me to na jedno i jedino moje branje borovnica. Sjela bih između dva žbuna borovnice (tada sam saznala i kako rastu uopšte) i brala one bobe ne pomjerajući se previše. Samo rad rukama :-) Vikale su na mene sve one žene koje su me i povele u tu berbu, kritikovale moj sistem rada, ali ova mladost ludost je odlučila da ih ne posluša, nabrala kanticu borovnica i zavalila se u najbližu travu da odmara. One žene me upozoriše da tako mogu da zaradim lijepu upalu bubrega, a moguće je i da me kakva zmija nađe. Otjerala me na kraju grmljavina i kiša sa Prokletija.

Kako se mijenjao raspored knjiga na policama u Gradskoj, mijenjali su se i moji zahtjevi i želje po pitanju naslova (istina, ne istim tempom – ja sam kaskala). Na tim policama sa stepenikom i ranije su bile knjige iz oblasti informaciono-komunikacionih tehnologija (ICT), ali su posljednjim slaganjem nasložene po abecedi. Kazali mi tako ovi iz Knjižare. Malo mi to dođe nelogično. Ja kad razgledam, tražim po oblastima, a ne po naslovima. Ali nisam ja mjera, jel’... Po naslovima tražim onda kad mi neko preporuči, kad nađem na Internetu, u nekom katalogu, pročitam negdje... Drugačije teško... Ali vjerujem da su u Knjižari uradili analizu potrošača, pa prema tome ukapirali da oni koji tu dolaze traže knjige, ove kompjuterske po abecedi. Ionako su kompjuteraši malo na svoju ruku, kažu.

I ovaj kompjuteraš od mene odluči tako da se malo zabavi i nekim drugim stvarima osim kompjuterima i zatražim juče u Gradskoj jedan naslov, kojeg sam nedavno snimila, ali nisam kupila (iako sam se hiljadu puta uvjerila u to da bi kad nešto vidim, svidi mi se, treba mi... trebalo da to KUPIM ODMAH)... Ja se sada ne sjećam naslova, ali sam umislila da je nešto „Upravljanje ljudskim resursima... pa još neke dvije-tri riječi možda“. Odjel: Marketing. Police bez stepenika :-)

Kad sam posljednji put pitala zaposlene iz Gradske da li mogu da mi pomognu i u bazi podataka provjere neke naslove, jedna djevojka koja tamo radi je potvrdno klimnula glavom i stala ispred police ispred koje sam stajala i ja – te nastavila da pogledom, kao i ja prethodnih pet minuta, traži naslov...

- Imate li načina da provjerite u bazi podataka jedan naslov? Neki dan sam vidjela knjigu na onoj tamo polici gdje je literatura iz oblasti marketinga, sada je nema... Možda je prodata, možda je premještena na drugu policu, možda... – tako bih ja nabrajala, prstom uperenim u računar, da jasno stavim do znanja da je baza podataka u računaru. Srećom me prekide djevojka iz Gradske.

- Da, odmah ću provjeriti. Možda je knjiga i prodata, ali je možda imamo u zalihama – odgovori i unese stvarno u neku formu na računaru upit „Upravljanje“.

Ne prođe mnogo, reče mi da knjigu nemaju. Ipak me je, pošto nisam do kraja bila sigurna kako naslov tačno glasi (osim onog dijela „Upravljanje ljudskim resursima...“) pozvala da pogledam rezultate pretrage.

- Evo ima „Upravljanje poslovnim procesima“... – tako je nabrajala sijaset naslova koji počinju riječju „Upravljanje“.

- „Upravljanje snovima“ – e tu me je prekinula totalno. Zahvalih toplo. Sretna sam što je juče makar baza podataka radila... Samo bih još nekako da ih privolim da na onu stranu Knjižare gdje ima onaj stepenik naslože naslove koji me sada više zanimaju od nekih drugih. Možda mi je ipak trebalo ono „Upravljanje snovima“...

Koje su to važne stvari u odnosima dvoje ljudi? Mogli bismo polemisati, vjerujem, u zavisnosti od vrste relacije koja postoji među njima – da li je odnos poslovan, prijateljski, ljubavan, da li su u pitanju muškarac i žena, ljubavnici, roditelj i dijete, brat i sestra, sestre ili braća, poslovni partneri, šefovi i zaposleni, nadređeni i podređeni, odrasla osoba i dijete... kombinacija je milion. O kakvom god da je odnosu riječ, povjerenje je ono bez čega taj odnos ne bi imao smisla na duge staze. Tvrdim.

Danas ću, ipak, govoriti o jednoj drugoj vrsti povjerenja. Ako je uopšte riječ o „drugoj vrsti“. Povjerenje kojem sam se učila uz Tobija, člana moje porodice evo druga će godina. Tobija koji danas puni tri godine (i koji je prava lijenština i posljednji svoj blog „napisao“ je prije tačno godinu! Eh Tobi, Tobi...).

Oni koji nas poznaju ili su čitali tu njegovu prošlorođendansku pisaniju u toku su da je Tobi kod nas stigao kao „momčić“ od navršene godine, već naučen na neke marifetluke i prilično samovoljan. Ta njegova samovolja odvela ga je prošlog ljeta na dresuru [1] [2] [3], a nama doma donijela malo nade da će nam svima, i Tobiju i nama, nakon toga život biti ljepši. Dobro, možda malo pretjerujem. Pretjerujem prilično :-)

Niko nije sanjao o ljepšem i boljem životu u smislu da će naš ljubimac postati anđeo i naučiti ne znam kakve trikove. Moj san, recimo, bio je da Tobi bude toliko dobar da „čuje“ kad ga pozovem, vrati se na taj poziv, sjedne ako mu kažem, sačeka me, ako ga ostavim da me negdje čeka i, možda najveća želja od svih, bijaše ona da Tobi pored mene šeta bez povodnika, slobodan. Jeste li vidjeli nekad Tobija i mene u šetnji?

-         Jeste li išli onom ulicom pored Coca Cole?

-         Ne, nije me tamo poveo.

-         Pa ko koga šeta, ti Tobija ili Tobi tebe?

Tako je to izgledalo kada sam tih prvih dana šetala Tobija, dok je moja sestra bila na poslu :-)

Drag je to pas. Skitali smo tako jedne prilike po naselju (poznaju nas svi Staroaerodromčani – ili su Staroaerodromci?!), tu blizu prostorija naše Mjesne zajednice. Tuda je mrak, ko ne zna. I tu su živjeli jedan stariji irski seter, koji je volio Tobija, ali i jedan njemački ovčar, koji bi lanac istrgao u želji da izađe na ulicu i suoči se sa Tobijem. Tuda bismo Tobi i ja obično protrčavali. I dok smo tako jedne prilike protrčavali tuda, nešto skače na leđa Tobijeva! Skamenih se. Tobi počinje da laje. Pridružuju mu se seter i vučjak, jedan prijateljskim, jedan divljim lavežom. Tobi i dalje laje, vuče iz sve snage. Ja tek kroz nekoliko sekundi kapiram da je na Tobijeva leđa maloprije skočila mačka! Dolazi mi da sjednem na trotoar i plačem od muke. A on vuče. Iz sve snage.

Mnogo sam puta u stvari, šetajući sa njim, viknula na tog psa. Na ulici, sa njim, zvučim sigurno kao kakav divljak, tačno se bojim da će neko da me prijavi Društvu za zaštitu životinja, jer se od mene samo čuje: Stani Tobi! Neka Tobi! Gdje ćeš krelac? Kakvo si ti prase! Može li lakše, žurimo li nekuda? I dok tako drobim, vučem ja njega, vuče on mene...

I gdje je tu povjerenje? Nisam zaboravila odakle sam počela ovu pisaniju :-)

Kako sam samo bila sretna prije dvije nedjelje, kad smo se popeli na Orlov krš. Tada sam, priznajem... PRIZNAJEM – prvi put pustila Tobija. PRVI PUT za dvije godine koliko živi sa nama! Prvi put sam Tobija pustila sa povodnika! Da, razlog tome bijaše moje ubjeđenje da ionako nema kud da ode otuda... a nije da nije mogao. Samo da je htio. Mojoj sreći nije bilo kraja. Ali stvarno.

Danas vam može zvučati čudno, posebno vama koji imate ili ste imali ljubimca, ova moja fobija nepuštanja psa sa povodnika, ali ja stvarno nisam vjerovala Tobiju da neće, čim ga pustim, otići kuda mu srcu drago ili još gore – na ulicu (sada kažite da ovdje nije riječ o povjerenju, već mom strahu da mu se nešto ne desi... i to će možda biti istina)...

...

Neki dan smo bili na poljani kod sportskih terena na Starom. Radosti moje! Jurcali smo gore, dolje. Istini za volju, više on nego ja... Krenusmo doma. Moramo preći ulicu. Tada smo napravili novi korak – prvi put prešli smo ulicu, idući jedno do drugoga, a da Tobi nije bio vezan.

Tobiju i meni trebale su dvije godine za ovo. Pritom, nismo imali „grke“, ništa što bi kvarilo tek izgrađen odnos, vraćalo nas na početke ili makar korak natrag... Ne čini se nimalo jednostavnije nego sa ljudima...

"Oružje je predmet koji se koristi u bitkama, kako bi se povrijedio, ubio, razoružao ili onesposobio protivnik ili žrtva. Oružja se koriste za napad i za odbranu, kao i za prijetnje ili zaštitu. Metaforički, bilo šta iskorišteno za pravljenje štete (čak ipsihološke) može se okarakterisati kao oružje..." (Wikipedia) 

Bezazlenu igru prekinuo je pucanj... koliko bezazlena može uopšte biti igra oružjem? Postoji li bilo šta u vezi sa oružjem što se može svrstati u kategoriju bezazlenog? Ja se i petarde bojim...

„Mladalačka igra pištoljem okončala se juče velikom tragedijom kada je Petar S. Kapetanović (16) ostao mrtav u spavaćoj sobi svog druga i prvog komšije Miloša B. Džakovića (19)... Dvojica drugova iz dvije komšijske kuće... bili su sami u kući Džakovića, a potom su otišli u spavaću sobu, gdje je Miloš pokazivao Petru pištolj, koji je nekoliko dana prije toga nabavio. U Miloševoj sobi, njih dvojica su zagledali pištolj, otvarali ga i repetirali, a potom su se sa oružjem u rukama i fotografisali mobilnim telefonima. Naizgled, bezazlenu igru prekinuo je pucanj”...

(Vijesti)

Jedan je dječak mrtav. Drugi, skoro i on, samo što još diše, njegovi ga roditelji još mogu pomaziti po kosi, pomaziće ga, jednom, i ruka voljene žene, gledaće, valjda, svoju djecu dok rastu. Ali njegov život neće biti isti. Jer on je jednom, iz igre, bezazleno, kako kažu, pucao u druga i ubio ga.

Nije ova jučerašnja priča iz podgoričkog naselja Gornja Gorica ni prva, na žalost ni posljednja koja će u crno zaviti familije. Čudni ovdje postaju dani kada naslovne strane i novinske stupce ne pune ovakve i slične priče.

Miloš i Petar... Šta je natjeralo te dječake da zabavu uopšte potraže u oružju? Miloš je Petru pokazivao pištolj, zagledali su ga, otvarali, repetirali, potom se slikali mobilnim telefonima! U kakvom okruženju bi trebalo da odrasta čovjek da bi takvo što poželio? Dokazivanje? Pokazivanje?

Dijete sam roditelja koji je, svojevremeno, imao službeni pištolj, ali sam se ježila i same pomisli da priđem ormanu u kojem je pištolj stajao. Je li to stoga što sam žensko?

Nisam našla odgovor u štampi, a zanima me jako – odakle uopšte Milošu pištolj? Kažu u novinama da ga je nabavio on sam nekoliko dana prije ove tragedije. Neko je prodao pištolj Milošu? Neko je Milošu dao pištolj da se posluži njime? Da se možda pohvali kolegama na fakultetu kojeg je tek upisao? Možda je Miloš krijući uzeo od nekoga pištolj?

Miloše, svoju zabavu skupo si platio – dao si Petra za život sa one strane. Preskupo... Nisam bila na onoj strani, ali sa takvim cijenama, ne bih ni poželjela... Besparica je Miloše. Majke ne mogu da narađaju toliko djece, Miloše. Nijedna.

A htjela sam u stvari pisati o životu. Stvarno. Na takav jedan blog sam se spremila.

Kako smrt umije biti jača i brža...

MIFARE MF1ICS50 kartica je (izabrati netačnu tvrdnju):

1. Kontaktna pametna pasivna kartica

2. Platna kartica u javnom prevozu i sličnim aplikacijama

3. Multiaplikativna kartica

4. Identifikaciona kartica za korisnike WC-a i drugih sličnih usluga

...

Čak i onaj ko je slušao ili polagao Identifikacione sisteme kod profesora Zorana Mijanovića i njegovog kolege Neđeljka Lekića, za kojeg tokom cijelog semestra nisam uspjela da ustanovim da li je asistent ili profesor, ne znam da li bi mogao da pogodi tačan odgovor na pitanje. Ko je učio, uvidjeće jedan očigledan – MIFARE kartica spada u beskontaktne pametne kartice, stoga je odgovor pod 1 pravilan izbor. Opcija pod 4 pomalo je zbunjujuća – ali samo zato što je duh profesorskog dvojca nenadmašan i što, prateći njihovu nastavu, čovjek može da čuje svašta kao tačne/netačne/najmanje tačne tvrdnje.

Ipak, u izboru netačne tvrdnje, u pravu bi bio jedino onaj ko je izabrao samo odgovor pod 1. Ostalo su tačne tvrdnje.

Ovu posljednju, dvojac je nedavno potvrdio i praktično, instalirajući čitače MIFARE pametnih kartica na vratima WC-a, na podgoričkom Elektrotehničkom fakultetu, a korisnicima podijelio kartice. Da se zna kad je i ko ušao u WC. I ne samo to – samo neka korisnici kartica pokušaju ostaviti nered za sobom – svi će znati da su to oni.

Stvar je prosta i sasvim praktična. Ako ste u renoviranje/opremanje... toaleta potrošili znatna sredstva, onda želite da vam ti toaleti traju što je moguće duže. Ako jednostavno koristite ključeve za ulazak u WC, onda nikad nećete znati ko se tamo uneredio. Takvog čovjeka/ženu samo ćete identifikovati kao anonimnog korisnika toaleta. Uvodeći kartice za ulazak u toalete umjesto ključeva, ETF je, prema informacijama koje ja imam, sa tričavih dvadesetak hiljada eura, eliminisao problem anonimnih korisnika!

Kartice su kodirane i sadrže podatke o vlasniku, kako za ulazak u WC, tako i za, u slučaju da neko za sobom ostavi UPS sranje, identifikaciju počinioca. Kartice, izgleda, dobijaju samo profesori, i njome se obavezuju da poslije upotrebe toalet ostave u pristojnom stanju.

Ako vam, vama koji obitavate po ETF-u, kojim slučajem dođe voda do poda i zagusti vam do te mjere da ne možete strčati u prizemlje, do onog narodskog (studentskog) WC-a, pokušajte zamoliti profesora, vlasnika kartice, da vam je pozajmi. Pokušajte, velim, jer teško da ćete je dobiti. Vlasnik kartice snosi odgovornost za sva sranja koja se dese na njegovo ime. Valjalo bi čak da ako nađe nered kad je krenuo do toaleta, vlasnik kartice o tome obavijesti ostale, da časkom očitaju ko je to bio u WC-u prije, da mu karticu dekodiraju (čitaj: oduzmu je)...

Iako sam čitače vidjela svojim očima, još ne mogu da vjerujem ni njima, i sve se pitam je li moguće ovo...