Hvala ti Peroviću Slavko, moj razlogu za jučerašnji ponos.

Hvala  što si zborio, pa so smo imali kome biti istomišljenici od 1991.

Hvala na riječima koje još odzvanjaju,ali većina ne prepoznaje glas, tek su se probudili pa još nečuju dobro. Riječi su pošle, jer si ih  jedino ti, toliko glasno iz duše i vjere mogao reći, iznad Lovcena, Durmitora, Bara, Kotora, Mora i Grahovca. Pošle do NEBA da budu uslišene.

Hvala na okalemljenom korovu.

Hvala.............................

Živjela Nezavina Radosna Crna Gora zauvjek.

Hvala ti Peroviću Slavko, moj razlogu za jučerašnji ponos.

Hvala  što si zborio, pa so smo imali kome biti istomišljenici (od 91 pa nadalje)

Hvala na riječima koje još odzvanjaju, ali većina ne prepoznaje glas,tek su se probudili pa još nečuju dobro. Riječi su pošle, jer si ih  jedino ti, toliko glasno iz duše i vjere mogao reći, iznad Lovcena, Durmitora, Bara, Kotora, Mora i Grahovca. Pošle do NEBA da budu uslišene.

Hvala na okalemljenom korovu.

Hvala.............................

Živjela Nezavina Radosna Crna Gora zauvjek.

Bijaše mi dosadno doma,i razmišljajući kako pametno, lijepo, da provedem vikend odlučila sam poći do Zagreba.

Puno ljudi šeta na jedan stepen od nule,sve ulice bljeste od ukrasa,i ljudi su nekako ljepši u prazničnim danima.Biraju se ukrasi, božićni pokloni, sve miriše. Imam dobro društvo, zovemo se familijom J, bilo je razloga koji su prestali ali je zvanje ostalo.

Od 24 časa iskorištenih je 25.Tako posle jutarnje kavice, odemo na kobaje i kuvano vino, koje je i tradicija na trgu. Svako veče se čuje muzika uživo sa Božićne bine koja je postvljena na trgu Bana Jelačića.Idemo u shoopping, to traje satima, a većina vremena čekanje na kasi jer su redovi veliki.Odmor mali, zatim slijedi nepogrešivo dobar provod, naravno zahvaljujući dobroj škvadri J.Prvo odlazak u jednu od dvorana prvog multiplexa Cinestzar-a u HR, na repertoaru je romantična komedija.To se pretvorilo u pravu komediju kad sam vidjela da mi prijatelj plače J)))) na scenu padanja u zagrljaj(«samo nebo zna»-odličan film,i meni se bilo skupilo).

Poslije suza se ide u ono što ti ZG pruža noću.Mnogo bi bilo nabrajati.

Zabavljanje nekad traje i do podna sledećeg dana. MOJ vikend (od četvrtka do nedelje) je uspio,vratila sam se sa osmjehom.

Potrudi se da organizuješ sebi dobar vikend, a Zagreb obavezno obidji prije božića!!!!

P.S.Hvala Gogiju,Heleni,Fibi,Mo-ici,Alenu........

Zaputila sam se sa prijateljem,(ne nije bio Syn) u jaku prirodnu tišinu.Subota oko 21:00 smo krenuli iz Borića prema Vratlu,to je planina J)).Sve je ok, dok smo bili u kola ,pa je nekako i bilo svijetla od farova,ali kada smo krenuli svaki šušanj mi je vukao pogled,a sve što sam mogla vidjeti bio je mrak.Dok su se oči navikle.kada su bile naviknute vidjele su prizor milon dolara vrijedan J.Bila je noć bez mjeseca,tako da se nebo moglo nazreti između zvijezda,bilo ih je stvarnoooooooo mnogo.Kako je divno družiti se sa planinom po noći.Prijatelj je član planinarskog društva,tako da mi je ulivao  povjerenje,i strah se gubio.Naravno nije mi ostalo ništa drugo nego uživanje.Peli smo se na 1160m,stijene se ponekad sijevaju zbog uranijuma.Popnete se na ploču Vratlo i imate osjećaj slobode,miline,tišine,ah kako je žalosno udaljiti se od prirode.Rečeno mi je da svaki čovjekov  izlazak u prirodu primjeti bar jedan vuk,ali da planinari ne nose oružje radi životinja nego ljudi.veći nas je suvišna u prirodi.U domu su nas čekali predhodnici koji su došli za dana,tako da je nas čekala topla soba.Bacili smo dvije tri ćakule,a onda sam saznala da su izašla na Vratlo i dva mališana  3 i 5 godina.Onda možeš i ti ?!?Ujutru sam očekivala pogled do mora,ali magla ga je ograničila na stotinjak metara.Prije ručka sam otišla u izvidnicu okoline sa starijim od mlađih planinara (5god.).Jako me čudno pogledao kad sam rekla da ne idemo u šumu radi životinja «ne boj se životinja....».Obišli smo Duboki do i još svšta ,ali sam zaboravila imena.Poslije zapaljenog oproštajnog cigara na vrhu bukve,opet smo krenuli kros tišinu u vještačku prirodu.

Evo kiša pada ...... ruke mi se lede jer su u laktovima savijene na 90 stepeni, a podlaktice naslonjene na stol, tako da moje vene ne mogu ispumpati dovoljno krvi do ovih prsti što kucaju, ali to nema veze jer će ubrzo nešto drugo da mi odvuče misli. Tada će moja trenutno opterećujuća misao da se zamjeni novom, a epitet joj još ne znam. Sjednem da pišem i onda stanem i gledam u trepćuću uspravnu crticu i čekam velike filozofske misli i naravno njihova razriješenja  ili da toliko odigram igru riječi i iste zapetljam tako da čitaocu ne bude jasno što ja pitam, pa da promisli čitajući moje napisane misli : » vidi pametnog pitanja ». Dok još uvjek gledam ovu žmigajuću crticu, koja mi privlači pogled poslije svake tačkice, prolazi mi kroz glavu dje je kraj svemira, koliko crna rupa može usisati nečega, kako mravi mogu stotinama metara ne skrenuti sa puta, kolika je moć uma, postoje li ljudi u stanju samadija......., znam da je to sve « turbo folk », ali dok mi se saznanje ( o ovim nepoznatim ) širi njemu raste srazmjerno i saznanje da sve više toga ne znam. Od saznanja o neznaju se javlja se  nekakvo stiskanje u prsima,i uvjek se javlja kad dodje kraj logičkom razmišljanju ,kad treba reći pa valjda... valjda.... samo vjeruj, ali nemam kad sada o tome jer mi vene pumpaju sve manje i manje, tako da moram proširiti ugao u laktovima na 180 stepeni i pustiti gravitaciji ta privuče krv i donese toplinu u moje prste.....eto tako !