Pa evo sad sjedim ovdje za kompjutorom i mislim šta da napišem.Pa evo ja tako razmišljam ovdje dok me užasno trga kičma.Uf,što me boli...

Dok uživam u bolovima što fizičko što psihićko(sad sam se gadno posvađala s frendicom),mislim zašto je ovaj život tako vrijedan kad tako puno patiš.

Cijeli svijet pati barem jedan dan,barem jedan sat.Svi uvijek živimo u tuzi i patnji.Doduše ima tu i jako puno sretnih trenutaka,ali kada sve zbrojiš više ima nesretnih trenutaka.Ljudi se stalno svađaju i tuku zbog glupih stvari,ali ne shvaćaju da je život vrijedan i da se trebamo paziti za one dane kada će nam taj smijeh biti potreban,kada će nam ta sreća biti svijetlo na kraju tunela u jako nesretnom trenutku.

Joj!Ja sam se sad raspisala,a zapravo bi trebala malo učit zemljopis jer ak me žena sutra pita ne gine mi sulja.

Evo ja vas pozdravljam i uživajte.

Pusa!!!