Lijepo li je zdravo i mirno zivjeti. Moj posao je pun stresova sporadi toga sam primijetila mnogo sijedih dlaka na mojoj glavi. Nos je poceo da mi raste i usi, a tijelo da mi se smanjuje. Stres je tihi ubica. Pogotovo kada dodje kad se najmanje nadate.

I eto tako sjedim ja u svojoj poprilicno hladnoj sobi i kao nesto blejim po netu i msn-u. Pricam sa drugovima komaTa 2 (slovima DVA), sestrom komaTa 1 ( slovima jedan), "drugom " komaTa 1 (slovima jedan) kad  cvrc crnilo....nigdje ni tracka svjetlosti. Opet  se radnici na gradilistu igraju preskakale sa kablovima tj koji ce bolje da presijece  elektro kablove.

Eh dodjovala...ja se tu malo bogami i strecnuh pustih i suzu  od straha, pa se brze bolje  zavukoh u krevet pod cebe  a sve se tresem kao prut  .....ovo su traume iz djetinjstva kad su me strasili da u mracnim sobama jedu malu djecu pa se ja i danas strecam mracnih soba.

Proslo je dosta vremena  cinimi se ko godina pa ja malo gvirnuh ispod cebeta kad vidim iz kupatila  tracak nade, SVIJETLO....Dosla struja opet se malo strecnuh ali ovaj put od srece pa napravih dva koluta sa zadrskom i jednu spagu mojoj sreci nije bilo kraja. Al nesreca kazu nikad ne ide sama pa se u svoj toj tmini negdje zagubila i moja omiljena papuca ....To saznanje me  krajnje rastuzilo  i shvatih da zivot zaista jesu muke muke pa fiskovi. 

Pitam se gdje li je dodjavola mogla zalutati moja zeleno naradzasta lijeva papucha.... Skroz sama i nespremna za okrutni svijet.

Dakle trazi se zeleno naradzasta lijeva papuca sa sve cvijetom i leptirom na njoj komata jedan broj 38. S poradi toga da joj desni partner ne pati ka patika. Evo i slika  njene desne polovine. E ista ovakva samo lijeva...A mogu i nove da mi se nadju pa kom opanci tom i dzeri.

Dosadilo mi je blogovanje.com. Dosadili su mi i oni kezovi i smajliji na kraju recenica…Dosadili su mi i kvazi prijatelji…I namazani osmijeh poznanika i uctiva prica o vremenu. Jao kako ubi ova kisa …kakvo sivilo od dana…. Gdje bre ne vidim, meni sunce izbija oci…Ja ne vidim sivo i crno. Kod mene ne postoji kisni dani ioblaci….Samo me ponekad koja kap na kaputu podsjeti na tamo nekakvu kisu vani. Dodjem do ogledala I kazem:" lijepo ti to podnosis zeno".

Dosadili mi hi5/ovi, my space/ovi, I ostali ovi. Sta me bre briga za tamo nekog Jonasa I njegovu omiljenu grupu I njegovu glupavu sliku sa jos glupavijim kacketom.Ili mozda tvoji prijatelji…E pa dragi Jonase ne zanima me I prestanite da mi se kobeljate po inbox-u dragog mi maila. Od svega mi najvise dosadjuju anonimni mailovi I raznorazne  ponude za povecavanje muskosti, viagre I obavjestanja da sam bas ja dobila million na lutriji na kojoj usput nisam ni ucestvovala.…dje me nadjosti s pomoci boga….

Zove S. i kaze da joj je ANA rekla da je uspjela u zivotu I da ce tek da se cuje za nju kao I da ce da odleprsa odavde, ali je sve to ANA izbiflala onako sa dozom tajnosti kao cuce se. E pa ANA zelimo ti puno srece I da konacno budes udarna vijest U DNEVNIKU u 19 I 30 casova javnog servisa RTCG. Necemo skrtariti i za nasu dragu drugaricu iz odjeljenja cemo dati i zelju i pozdrav na Elmag radiju uz pjesmu prokleta je AMERIKA.

Osjecala  sam se zapostavljenom 1. Januara. Sve djevojcice iz kraja su dobile makar jedan novogodisnji paketic…..Da li to znaci da sam u 2007-oj bila nevaljala djevojcica ili je onaj pokvarenjak od DEDA MRAZA negdje usput pojeo bas moj paketic.

Kaze mi Ivica javi se kad udjes u stan  da ne mislimo jel` te ko napao…rekoh u sebi daj boze.

Ajte u zdravlje!

Ono što me najviše podsjeća na djetinjstvo su pojedini slatkiši, koje sam jela u nenormalnim količinama ,kad sam bila mala, te zbog kojih i dan danas dobijam napade veselja i nostalgije kad ih slučajno nađem u prodavnici. Neizmjerna je bila moja radost kada sam nakon svih dobro nam poznatih sranja ugledala Takovo Eurokrem. No, dobro, euforija je ipak je malo splasnula kad sam ga probala i vidjela da se ukus pogoršao, obzirom da sada očigledno stavljaju više brašna u Eurokrem. Valjda štede.
Vrhunac sam doživjela kada sam  negdje 1999-te ponovo otkrila Krashove bajadere.Nisam ih jela od 8. godine i naravno, odmah sam kupila nekoliko pakovanja. Pokvarila sam stomak i ostala sljedeća dva dana kod kuće, hraneći se samo pilećom supom i kuvanim krompirima. Ali bila sam srećna da su Bajadere ostale isti kao i prije rata.

I sad se eto opet sve ponavlja. A ovaj put su u pitanju malene cokladice zivotinjsko carstvo. Čokoladice koje sam kao mala smicala u neograničnim količnima. Danas sam ih slučajno ugledala u samoposluzi na kasi i nisam mogla da vjerujem. Upravo uništavam desetu cokoladicu, i znam da ću ili večeras ili sjutra zažaliti zbog ovoga, ali me nije briga. Moram nadoknaditi ovih 14. godina bez Zivotinjskog carstva. Možda ću vam djelovati smiješno I budalasto I možda njih već odavno već ima ali izgleda da nam do jutros nije bilo suđeno da se sretnemo :p.

... A ljudi mi govorili da sam prestara za ove opsesije sa slatkišima, te da ih se manem i uzmem  kutiju cigara i počnem pušiti kao i sav ostali svijet… Eh životna greška bem li ih u glavu lude…A što ćeš mladost ludost pa se I njih dohvatih i nikako da ih se riješim.

Pisajući ovo prisjetih se svog cijelog djetinjstva I naših bezbrižnih trenutaka mira u dječijim vragolijama.Neko je to mnogo bolje i ljepse napisao pa evo >>>> Iz nepoznatog e-maila:

Prvo, preživjeli smo i rođeni smo normalni iako su naše majke, kad ih je boljela glava, pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pušile i radile do zadnjeg dana trudnoce i nikad nisu bile testirane na dijabetes.

U to vrijeme nisu postojala upozorenja u stilu "Čuvati daleko od domašaja djece" na bočicama sa lijekovima.

Mi, kada smo imali 10 ili 11 godina nismo nosili Pampers pelene i nismo se pišali u krevet.

Kao djeca, vozili smo se u autima bez pojasa i vazdušnih jastuka i nismo morali imati kacige na glavi kad se vozimo biciklom ili rošulama.

Pili smo vodu iz crijeva za zalivanje bašte a ne iz flašica kupljenih u supermarketu. Dijelili smo flašu Kole sa našim prijateljima i NIKO nije umro zbog toga.

Jeli smo mliječne sladolede, bijeli hljeb i pravi puter, pili koka kole I kokte koje su i tada bile pune šećera ali nismo bili debeli zato što smo se STALNO IGRALI NAPOLJU.

Izlazili smo iz kuće ujutro i igrali se cijeli dan, sve dok se ne upale svjetla na ulici, žmurke, klikera, partizana i nijemaca, kauboja i indijanaca, zaloga i svega ostalog što je samo dječja mašta bila u stanju da smisli. Nerijetko, niko nije mogao da nas nađe po cijeli dan.
I nikad nije bilo problema...

Provodili smo cijele dane praveći trotinete od daski I kuglagera od otpada iz podruma, spuštali se niz ulice zaboravljajući da nismo napravili kočnice. Nakon par padova, slomljenih prstiju i modrica naučili smo kako da riješimo problem.

Mi nismo imali imaginarne prijatelje niti probleme sa koncentracijom u školi.
Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti. Mi nismo imali školskog psihologa doduše jesu me jednom poveli kod pedagoga zbog malog “nenamjernog nestašluka” i usmjerivača pa smo ipak završavali nekakve škole.

Nama nisu prodavali drogu ispred škole...

Mi nismo imali Playstation, Nintendo, X-box, nikakve video igrice, nismo imali 99 kanala na televiziji (samo dva), nismo imali video rekordere, surround sound, mobilne telefone, kompjutere, Internet, chat sobe...BMX je tada bio jedini luksuz I ko ga je imao bio je glavni baja J

MI SMO IMALI PRIJATELJE I MI SMO IŠLI NAPOLJE DA SE DRUŽIMO S NJIMA!

(Doduše s odrastanjem sam shvatila da  su jedini pravi prijatelji roditelji a da su sve ostalo interesi (čast vrlo rijetkim izuzecima).Prijetlji su postali skoro izumiruća vrsta, al’dobro valjda je i to dio odrastanja.)

Padali smo sa drveća, znali se posjeći na staklo, slomiti zub, nogu ili ruku, ali naši roditelji nikada nisu išli na sud zbog toga.

Igrali smo se sa lukovima i strijelama, pravili katapulte i bacali petarde za Novu Godinu i sve smo to preživjeli bez posljedica!

Išli smo biciklom ili pješke do prijateljeve kuće, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kuću da se družimo i budemo zajedno!

Kad upadnemo u probleme sa zakonom, roditelji nisu plaćali kauciju da nas izvuku. Ustvari, bili su često strožiji nego sam zakon!

Mi nismo provodili jedan vikend sa mamom a jedan sa tatom. Mi smo imali jednu kuću i jednu porodicu.

Šta li rade današnja djeca.??????’