| NEŠTO O MENI |
|
History of Montenegro
O kultu Ivana Crnojevića koji je zabilježio u Crnoj Gori 1834. godine, za vrijeme boravka u Crnoj Gori - Vuk Karadžić:
"Ivan se Crnojević u Crnoj Gori i danas tako spominje kao da je juče bio".
Sultan Mehmed II Osvajač
(najveći turski sultan):
"Sa svima bih se mogao izmiriti,
ali ne i sa Ivanom Crnojevićem"!
Njemački književnik i putopisac Hajnrih Štiglic boravio je 1840. godine u Crnoj Gori i zabilježio što je rekao njegov pratioc - Crnogorac Ilija Mašov Davidović, o svom legendarnom gospodaru - Ivanu Crnojeviću:
"Ona gomila kamenja zacijelo će vremenom nestati; ali sjećanje na Ivana neće proći i neće nestati, baš kao što neće nestati ni ovo kamenje, i prije će presahnuti ova rijeka, nego što će Crnogorci zaboraviti da se njegovo carstvo nekada protezalo sve do sinjeg mora. Tamo preko u brdima, govorio je Ilija, nalazi se jedna duga pećina koja vodi sve do mora; nijedna ljudska noga nije nikada kročila u nju i nijedan čobanin se ne bi usudio da potjera svoje stado u nju, pa makar još toliko bješnjelo nevrijeme u brdima. Jer tamo dolje prebivaju čarobnjaci, koji čuvaju grob slavnoga Ivana. Kada bude došao dan - a on će zasigurno doći - kada valja ponovo osvojiti obale Primorja, onda će i Ivan iz te pećine izaći sa svojom nevidljivom četom i ići ispred boraca, i boriti se sve dok se carstvo ponovo ne bude protezalo od plavog mora sve do zelenog Lima ..."
Rus Jegor Kovaljevski boravio je 1841. godine u Crnoj Gori, zabilježio je ovakav odnos Crnogoraca prema Ivanu Crnojeviću:
" ... i Ivan Crnojević je mirno i spokojno završio svoj vijek, proslavljen u narodu i poštovan od njega, koji i dan-danas s ushićenjem govori o njemu i njegovim imenom osvještava sve što mu je najbliže srcu."
Ruski konzul u Kotoru (1857-1869) Konstantin Petković, svjedoči kako su Crnogorci gledali na Ivana Crnojevića:
"Zasluge Ivanbega crnogorski narod nije zaboravio do dana današnjega, sjećanje na njega se sveto poštuje i tom pamćenju su posvećena mnoga mjesta, izvori i bistijerne koje su imale veliki značaj za bezvodno područje kakvo je Katunska Nahija, gdje se Ivanbeg uputio poslije pada Žabljaka."
Rus Mihail Petrovič Varava, boravio 1900. u Crnoj Gori, pojašnjava, ko je za Crnogorce Ivan Crnojević:
"Pod imenom Ivana gospodara podrazumijeva se Ivanbeg Crnojević, osnivač Crne Gore, koji se, slično našemu Aleksandru Nevskome, među Crnogorcima smatra nacionalnim herojem."
Njegoš: Ivan Crnojević
Бег Иванбег, јуначко кољено,
бораше се као лаф с Турцима
на све стране у горе крваве.
Полу земље Турци му узеше,
но пошто је сву облише крвљу
и пошто му брата изгубише,
змаја љута војводу Уроша,
на широком пољу Ћемовскоме.
Жали Иван брата јединога:
жалије му војводе Уроша
но обадва да изгуби сина;
жалије му војводе Уроша
но сву ову земљу што је изгубио;
жалије му војводе Уроша
него очи да је изгубио, -
да би очи за брата Уроша!
Јунаку се чешће путах хоће
ведро небо насмијат грохотом.
Иван часом наздрави освете,
светим пићем, Богом закршћеним.
Б'јеле власе низ плећи просуо,
б'јела брада вије до појаса;
руке старе, у њих мач и копље,
крваве му руке и оружје;
корацима броји турско трупје,
скаче старац како хитро момче.
Боже драги, да га сан не вара
те овако старац узлетио?
Срећа се је стара пробудила:
у Каруче, на крају Црмнице,
од петнаест хиљадах Тураках
не пуштише жива ниједнога;
и данас је побјено мраморје
дивне славе Црнојевић - кнеза.
J. Brković: ZVONO IVANOVO
Gospođi Jelisaveti Đeli Vujović
Gospodar naš Ivan Crnojević
ostavi nam Zetu zemlju i Velju vodu nasred
zemlje.
Ostavi nam sina Đurđa, a Đurđe Oktoih
na Obodu,
ostavi nam Cetinje i Manastir na Cetinju.
Ostavi nam Gospodar naš Ivan i Zvono
Ivanovo!
Na Zvonu je Ivanovom bilo zapisano:
"Gospodar Ivan Crnojević za dušu gospođe
Mare,
plemenite majke svoje iz roda Kastriota."
Zvono je u Veneciji sliveno
pod nadzornim okom majstora Erika Berina.
Bilo je i takvih naših godina
kada sve olovno,
sve bronzano,
sve mesingano,
sve mjedeno,
sve lastreno
stopismo i u oružje sječivno
i zrnevlje puščano pretopismo.
Bilo je i takvih naših godina!
Samo smo Zvono Ivanovo na Cetinju
ostavljali
da smrt našu ili uskrsnuće oglasi!
Zvonilo je Zvono Ivanovo
i kad se Petar Prvi Cetinjski predstavio,
i kad se u svetitelja obrete,
i kad se Rade Tomov ustoliči,
i kad oči sklopi,
i kad ga na Lovćen izniješe da vjekuje -
jektalo je Zvono Ivanovo!
Gdje god zadobismo,
zvonilo je Zvono Ivanovo,
i kad izgubismo
ječalo je naše Zvono Ivanovo!
I kad mladi knjaz naš Danil Petrović
bi u Kotoru usmrćen
jauknu Zvono Ivanovo!
Zvonilo je Zvono Ivanovo
i kad Nikola Mirkov postade Nikola Prvi,
i kad na zli put s Cetinja obrnu -
samo je zajektalo Zvono Ivanovo!
Na Cetinju, i u Crnoj Gori cijeloj,
u potonje vrijeme vijeka koji naš bješe,
bi i silnijih zvona od Zvona Ivanova.
Ali samo ono imaše onaj zvon i glas,
onaj jek i lelek, onaj jektaj i jecaj,
što i kad ne zvoni
u svakom Crnogorcu odzvanja!
U prvini vijeka kojeg još ima,
koji dotrajava, koji evo izdiše,
nasilno umukoše sva naša zvona,
naša kruna se razbi u tirinte,
lav naš iz Grba našeg omrcini
u zoološkom vrtu bivše heraldike.
Neka se zna:
Ivanovo Zvono s Cetinja Ivanova
(kad ono razur Crne Gore dođe)
ko staro gvožđe u Bačku otpremiše
i tamo pretopiše u kvake za dvorac
gospodina Dunđerskog Gedeona!
Sveto naše Zvono Ivanovo!
Sreten Perović: MONOLOG ZA IVANA CRNOJEVIĆA
Još ne pada noć na sniježni Lovćen
a trag zvijeri izmjerit se može
noktom tek iz stijene
isukanim.
Preko Mora
sumaglici Grada
grdno venu grane obuzdane.
Hramovi trnu od kobnih oluja
od zlodomnih crnoriznih guja
tiho ječe tužbaličkim zvonom
i tuđim sutonom.
A ti
sveti
beskrajni ratniče
snuješ iznad vode i nebesa
neumorni zemni rabotniče
tanke konce vezeš u konopce
podlovćenski puki samotniče
za svobodu voljni mučeniče
krvncima najljući krvniče!
O Ivane
Sveti i Raspeti
domaćine skupljaš uz ognjište
u amanet predaješ im tajnu:
Čelo Crne Gore bodri More
More hrani a More i brani
Razgrću se kapije i školjke
Izrod uđe na galije tuđe
I ruka mi skoliti ne moga
pusta usta
gladna oka mnoga
što se i oko krvi svojski krve!
Lađari po magli u pohode nagli
zasađuju nadu
a Vladika ti uglas odgovara:
Prokle majka od nevolje sina –
progrize joj sisu u posanje!
Vučje jame
vučje sjenke mame.
http://cetinjanin.blip.tv/file/383283/ |
|
 |
|
|
Blog piše
i slika:
Prevalis |
|
| OBJAVLJENO: 08.03.2010 02:05:36 |
|
| Novak Adžić: Radoš i Drago, Bulatovići, posljednji crnogorski komiti, poginuli 8. marta 1929. |
|
|
Original članak o pogibiji Radoša i Draga Bulatovića, faksimil Politike, 13. mart 1929. godine
 |
|
|
KAKO SU SRPSKI ŽANDARMI 1929. GODINE UBILI CRNOGORSKOG KOMITU RADOŠA BULATOVIĆA – ĐEDA PREDRAGA BULATOVIĆA
Novak Adžić: Radoš i Drago, Bulatovići
Direktni krvni
srodnik i predak u pravoj liniji (đed) Predraga Bulatovića, aktuelnog
predsjednika opozicione Socijalističke narodne partije, bio je Radoš
Bulatović, istaknuti crnogorski patriota i komitski borac za slobodnu i
nezavisnu državu Crnu Goru. Ubijen je od strane srpskih žandara 8.
marta 1929. godine u selu Ravni u blizini Moračkog Manastira. Bio je
gerilski borac protiv velikosrpske okupacije i aneksije Crne Gore
sprovedene 1918. godine. Borio se protiv režima ognja i mača kojeg je
personifikovala dinastija Karađorđević i njihovi eksponenti u Crnoj
Gori.
Crnogorska istorija prepuna je
primjera da potomci nijesu dostojni svojih predaka. U političkom,
državotvornom i nacionalnom smislu aktuelni neformalni vođa opozicije
u Crnoj Gori Predrag Bulatović eklatantan je primjer kontroverznosti u
odnosu na ono za što se borio i stradao njegov đed Radoš Bulatović.
Mnoštvo dokaza to potvrđuje. Kao egzemplar navešću samo to da je
Predrag Bulatović imao nešto više od političkog senzibiliteta za potez
njegovog kolege iz SNP Zorana Žižića, koji je oduševljeno i u
janjičarskom stilu dočekao povratak potomaka dinastije Karađorđević u
Beograd i predao im ključeve dedinjskog »Belog Dvora«. Glas otpora ili
protesta od Predraga Bulatovića se tada niti ikada nije čuo, iako je to
bilo logično s moralne osnove očekivati, s obzirom da je režim
Aleksandra Karađorđevića (Palikuće) na brutalan način likvidirao
njegovog đeda Radoša Bulatovića i đedjovljevog brata Draga Bulatovića
i mnoge ugledne prvake iz rovačkog bratstva Bulatovića. Zbog političke
trgovine zaboravio je Predrag Bulatović na dug prema svojim slavnim
precima, koji su se žrtvovali za slobodu Crne Gore. To što se đed
Predraga Bulatovića – Radoš Bulatović- po crnogorskim šumama junački
borio za pravo, čast, slobodu i nezavisnost Crne Gore njegovom unuku
nimalo ne smeta i ne obavezuje ga što je politički vođa ovdašnje i
ovovremene prosrpske opozicije u Crnoj Gori koja se izjašnjava protiv
nezavisnosti i međunarodnog subjektiviteta crnogorske države. Radoš
Bulatović je bio gvozdeni borac protiv velikosrpskog hegemonizma,
unitarizma i tiranije, a njegov unuk Predrag Bulatović je, direktno i
indirektno, promotor velikosrpske asimilatorske ideologije, kojoj je
osnovni cilj da potre državnost Crne Gore i ruinira i podrije
crnogorski nacionalni identitet. Politički i ideološki zagrljaji
Predraga Bulatovića i srpskog okupacionog mitropolita u Crnoj Gori
Amfilohija Radovića očigledno i notorno to dokazuju. Amfilohije je
Bulatovićev ideolog i zla kob crnogorske opozicije.
Posljednji
crnogorski gerilci, komiti koji su stradali, herojski izginuli za
slobodu, samostalnost i nacionalno dostojanstvo Crne Gore bili su braća
Radoš i Drago Bulatović iz Smailagića polja, kod Kolašina. Oni, kao
istaknuti crnogorski junaci iz Rovaca, likvidirani su od strane srpskih
okupacionih oružanih formacija 8. marta 1929. godine u selu Ravni, u
blizini Moračkog manastira. Braća Radoš i Drago Bulatović su punih 12
(dvanaest) godina bili u šumi kao komiti, kako u doba austrijske, tako
i u vrijeme tadašnje srpske okupacije. Oni su rješenjem Ministra
unutrašnjih djela Kraljevine SHS bili oglašeni hajducima i ucijenjeni
sa 100.000 dinara. Policijske vlasti su za njima raspisivale
potjernice, organizovale potjere i obećavale velike novčane nagrade
onima ko ih uhvati, prokaže vlastima ili ubije. Njihov bi unuk da ga
počem zapadne raspisivao potjernice za borcima za crnogorsku državnost
i nacionalni identitet!
Braća Radoš
i Drago Bulatović iz sela Smailagića polja kod Kolašina stradali su kao
crnogorski komiti marta 1929. godine u selu Ravni u blizini Moračkog
manastira. O njihovoj pogibiji, borbi u zapaljenoj kući sa brojnim
srpskim žandarima, koja kao da je imala filmski scenario, pisala je beogradska »Politika « od 13. marta 1929. godine, br. 7495 na strani 8. Osvrnuću se na ono što smatram da je relevantno iz teksta kojeg je objavila »Politika«. U tom zapisu stoji i ovo:
»Interesantna
je sudbina ova dva odmetnika koji su poslije dvanaest godina života u šumi najposlije platili životom. Radoš Bulatović iz sela Smailagića
polja, čija je kuća udaljena jedva tri kilometra od samog Kolašina, bio
je imućan, bogat seljak. Među seljacima i svojim bratstvenicima bio je
osobito poštovan. Sa svojim bratom Dragom, i još nekoliko desetina
rođaka Bulatovića, odmetnuo se u šumu još za vrijeme austro-ugarske
okupacije. Taj period njegovog komitovanja bila je čisto nacionalne
prirode, jer je Radoš sa društvom bio neumorni zaštitinik svoje
okoline, a nemilosrdni sudija austrijskim vojnicima i njihovim špijunima, koje je bez sažaljenja ubijao.
Prvih
dana poslije ujedinjenja, svu su vlast za dugo vremena po crnogorskim
varošima imale komite. Oni su ulazili u varoš kao neka vrsta
oslobodilaca. Među prvim odmetnicima ili kako su tada nazivani
komitima, koji su u Kolašin došli, bio je i Radoš Bulatović. Bez sumnje
među svim tim ljudima koji su u masama dolazili iz šume najrazboritiji
bio je Radoš Bulatović, a od svih komita građana kolašinskih on je bio
najsimpatičniji i u njega su imali najviše povjerenja.
Međutim,
uticaj separatista, obećana čast, čin i slava, od njega su ubrzo
napravili najvećeg pobornika za crnogorsku samostalnost. Još 1919.
godine došao u sukob sa vlastima, i jedne noći opkoljen kod svoje kuće
od deset žandara, u borbi bio je ranjen na šest mjesta, i što je
najinteresantnije, uspio je da tako ranjen umakne žandarima«.
Primjećuje
se da ovđe »Politika« daje svoj politički sud o uvjerenjima Radoša
Bulatovića, koji je determinisan činjenicom da njegovi politički
stavovi i komitska borba nije korespondirala sa ideologijom i politikom čije je interese ona, kao srpska novina, zastupala. Naprotiv, politička
uvjerenja i gerilska borba Radoša Bulatovića bili su temeljito oprečni
političkoj doktrini čije je ciljeve i interese promovisala »Politika«. Činjenica je da se Radoš Bulatović borio za crnogorsku državnu
samostalnost, ali samosvjesno, iz svojih uvjerenja, a ne pod uticajem
bilo koga ili bilo čega. »Politika« u svojemu tekstu dalje navodi i ovo:
»Od
tada je proteklo dosta vremena. Poslije amnestije političkim
odmetnicima u Crnoj Gori, njegovi rođaci i drugovi tokom 1921 i 1922.
godine predali su se vlastima. Jedini Radoš sa svojim bratom Dragom
ostao je i dalje u šumi«.
Da se
zapaziti da, »Politika« ovdje pravi previd: namjerno ili nepažnjom: jer
je činjenica, istorijski provjerena, da se nijesu svi crnogorski komiti
iz bratstva Bulatovića nakon amnestije predali vlastima. Neki jesu, a
neki i nijesu. Neki su se predali, neki su uhvaćeni, a neki su bili van
domašaja vlasti, jer su bili emigrirali u inostranstvo.
»Politika« konstatuje da su svi pokušaji da se Radoš Bulatovic privoli na predaju propali. Ona piše i ovo:
»Prije
nekoliko godina pokupili su se svi viđeniji judi i prvaci iz sreza i
pozvali Radoša s bratom na pregovore. Cilj ovih pregovora bio je da se
na lijep način sklone na predaju. Na zakazano mjesto udaljeno nekih dva
do tri kilometra od varoši oni su došli. U označeni sat pojavio se
Radoš. Njegov stas i široka ramena pokazivale je snažan sastav, njegova
bluza od uniformi bivših crnogorskih oficira jedva se viđela od
bezbroj unakrsno opasanih redenika. Gusta brada davala mu je izgled
pustinjaka, iza poluspuštenih trepavica sijale su njegove sitne oči
neobičnim sjajem. Sa kratkom puškom u ruci i u pripravnom stavu on je
pristupio jednom po jednom i sa svima se iz reda ljubio. Viđeni
ljudi, većinom njegovi bivši oficiri iz rata, nagovarali su ga, da se
okane uzaludnog komitovanja, i nemirnog šumskog života, nego da se
posveti opustjeloj kući i njivama. Poslije diskusije od neka dva sata,
Radoš je okupljenim postavio ultimatum, da mu zagarantuje nošenje
oružja, da mu država da neku naknadu u novcu za pretrpljene štete za
vrijeme boravljenja u šumi«,
navodi »Politika«.
Za Radoša Bulatovića ona tvrdi da je važio za »najvećeg pobornika za crnogorsku samostalnost«, te da je u svojemu uvjerenju »borca za crnogorsku slobodu išao čak dotle da i državi postavlja ultimatume«.
Svi pregovori sa Radošem i
Dragom Bulatovićem, te pozivi na predaju ostali su bez rezultata.
»Politika« navodi da je ovaj crnogorski komitski vođa, nekoliko godina
prije nego što je ubijen,
»demonstrativno
prekinuo pregovore i prema tome objavio rat državi. Sa puškom na
gotovs, korak po korak u nazad, on je ostavio građane dovikujući:
Zbogom, meni je mjesto u šumi! Na vrhu susjednog brdašceta njegov brat
Drago sa puškom u ruci osiguravao mu je odstupnicu. Od tada pa sve do
danas njih dvojica su ostali u odmetništvu. Pričalo je da su krstarili
iz jednog sreza u drugi. U kolašinskom srezu, posljednjih godina koliko
se zna nijesu nikome nikakva zla ucinili a pričalo se da su u drugim
srezovima naročito u nikšićkom i andrijevačkom, učestvovali u napadima
sami ili u zajednici sa odmetnicima iz drugih srezova. Prije dvije
godine ucijenjeni su Radoš i Drago sa po 50.000 dinara.
Komandir
kolašinske žandarmerijske čete kapetan g. Milojko Uzelac neprestanim
potjerama sa svojim žandarima onemogućio im je dolazak u blizini
Kolašina. Pronosile su se verzije kako su viđeni sad u Metohiji, sad u
Katunskoj nahiji i tako dalje. Govorilo se čak, da su oni davno već
prešli u Italiju. Ali je kapetan Uzelac sa svojim žandarima najbolje
znao za njihovo kretanje«,
pisala je ondašnja »Politika«.
Evo,
kako su braća Bulatovići, prema pisanju beogradske »Politike«, ubijeni.
Ovu verziju njihove pogibije, kako piše »Politika«, ispričali su žandari koji su učestvovali u operaciji njihove likvidacije. Naime, po
naredbi komandira kolašinske žandarmerijske čete zloglasnog kapetana
Milojka Uzelca vršene su potjere za komitima Radošem i Dragom
Bulatovićem. Njihovom likvidacijom rukovodio je izvjesni narednik
Dujmović sa četrnaest žandara. U selu Ravni marta 1929. godine u zoru
stigao je narednik Dujmovic sa žandarima. U jednoj kući pored puta bili
su Radoš i Drago Bulatović. Prolazeći pored te kuće, koja je pripadala
tamošnjem seljaku Đukiću, piše »Politika«, narednik Dujmović i žandar
sa njim »uputili su se prema kući. Narednik je prvi otvorio vrata i
ušao, a za njim i žandar. U kući su našli domaćina sa ženom i sa
njihovo četvoro sitne đece, koji su živjeli u najvećoj bijedi. U
razgovoru sa domaćinom naredniku se učini sumnjivim jedan šum, koji je
dolazio sa tavana kuće.
– Ko ti je gore? -upitao je domaćina.
Kako
mu je ovaj dao zbunjen i nejasan odgovor, narednik se popeo do ulaska
tavana, đe je ugledao dva toliko tražena odmetnika. Prema pričanju
narednikovom, Radoš je opazivši ga pucao na njega, ali metak nije
upalio. Narednik i žandar uspjeli su srećno da umaknu napolje i zauzmu
poziciju, iz koje su imali na oko vrata od kuće. Odmah za tim narednik
je dao signal zviždaljkom, i za kratko vrijeme bili su svih četrnaest žandara na okupu. Kuću su sa sviju strana opkolili i zauzeli dobre
zaklone. Kada su se već bili rasporedili, žandari su glasnim dozivanjem
pozivali Radoša i Draga na predaju. Ali oni za to nijesu htjeli ni da čuju« navodi »Politika«. Prema njenom pisanju, svi pozivi na predaju
bili su uzaludni. List tvrdi da su čak i slati neki mještani kao
pregovarači, ali sve je to bilo bez rezultata.
Prema pisanju »Politike«, Radoš Bulatović je jednom od njih rekao:
»Dvanaest godina ja sam komitski vojvoda, napadale su mene i veće grupe žandara pa su se lijepo uvijek proveli«.
Poslije
propalih pregovora, »Politika« navodi, »odmah zatim nastala je puščana
paljba. Žandarmi su iz početka pucali po vrhu kuće da bi se oni u kući
uvjerili u njihovu nadmoćnost. Poslije uzaludnog puškaranja od jednog
sata i više žandari su posljednji put pozvali Radoša i Draga na
predaju. Ali oni su iz kuće odgovorili: - Tornjajte se odatle!
Narednik
je zatim dozvao domacina Đukića i poslao ga u obližnju kuću da donese
pola kila petroleuma. Kad se on vratio sa petroleumom narednik mu je
naredio da pospe petroleum po kući, spolja, a zatim da kuću zapali.
Siromah Đukić htio ne htio, morao je da posluša naredbu, te je tako sam
sopstvenu kuću zapalio. Čim je vatra uzela maha, puškaranje je ponovo
nastalo sa obadvije strane. Dovedeni tako u škripac, Radoš i Drago zbog
vatre bili su primorani da napušte kuću i izađu napolje. Radoš je prvi
izašao na vrata, uspio je da opali nekoliko metaka u pravcu zaklonjenih žandara, a zatim je bio srušen plotunom. Drago je od prvih plotuna na
nekoliko mjesta bio ranjen a onda je stao da bježi prema potoku. Ali su
ga dočekali žandari koji su bili sa druge strane kuće i plotunima
oborili«, piše »Politika«. Isti list navodi da je, iza toga izvršen od
strane civilnih i vojnih vlasti uviđaj. Uviđaj su vršili, po pisanju
»Politike«, sudija M. Radević, poglavar sreza R. Milošević, kapetan žandarmerije M. Uzelac, sreski ljekar dr B. Milić i još nekolicina, i
kod ubijenih komita »nijesu našli ništa, niti od novaca, niti od drugih
stvari, osim municije, koje su imali dovoljno. Radoš je imao
italijanski kratki karabin i na kundaku urezano: »R.B. komitski vojvoda
12 godina«.
Ljekar koji je, kako piše »Politika«, vršio obdukciju
konstatovao je da je Radoš bio fizički bolestan, a Drago fizički zdrav,
kao i to »da Radoš za posljednja četiri dana nije ništa jeo jer mu je
stomak bio potpuno prazan. Drago je takođe bio praznog stomaka, ali je
ipak posljednih dana morao nešto jesti i to vrlo malo«.
U tom članku
»Politika« konstatuje da je Radoš prije nekoliko godina boravio u
Italiji i da mu »otuda puška potiče«, konstatuje se, uz ostalo u
pomenutom srpskom listu.
Tok
pogibije braće Radoša i Draga Bulatovića naveo sam prema pisanju
beogradske »Politike«, budući da ne posjedujem, da nijesam uspio
pronaći arhivski dokument koji bi sve ovo prikazivao u drugačijem
svijetlu i smislu. Ali, u vezi sa pisanjem »Politike« o njihovoj
pogibiji hoću da kažem nekoliko stvari: Najprije, ne sumnjam da je
beogradska »Politika« pisala o njihovoj pogibiji na osnovu policijskih
izvještaja. Dalje, opravdano se može konstatovati da je policijski
izvještaj o njihovoj pogibiji bio u funkciji politike ondašnjeg režima.
Potom, tekst »Politike« o pogibiji Radoša i Draga Bulatovića, s obzirom
na diktatorski, represivni, despotski i inkvizitorski karakter
ondašnjeg vladajućeg establišmenta, čiji su oni bili protivnici, po
prirodi stvari, morao je proći kroz ruke cenzora. Podsjećam, u
diktaturi nema slobode za druge već samo za diktatora. Sve je, pa i štampa, potčinjena njegovoj volji, koja je neprikosnovena, neporeciva.
Tako je bilo i u doba vladavine najprije regenta, a potom i kralja
Aleksandra Karađorđevića, kada su svirepo ubijeni borci za crnogorsku
slobodu i nezavisnot vitezovi Rovaca, braća Radoš i Drago Bulatović. To
znači da je štampa pisala po volji ondašnjih centara vlasti i moći.
Najzad, »Siromah Đukić«, o kojem piše »Politika«, a u čijoj su kući i
na čijem su imanju ubijeni Radoš i Drago Bulatović, u selu Ravni u
blizini Moračkog manastira bio je u stvari Milija Perov Đukić, koji je
važio za jednog od njihovih jataka (a jatak je onaj koji pomaže i
skriva). Kuća Milije P. Đukića bila je njihovo skrovište.
Može
se još nesto reći o tome kako su, prema izvorima i saznanjima kojima
raspolaže ovaj autor, junački izginuli braća Radoš i Drago Bulatović,
dva posljednja crnogorska komita i rodoljuba u gerilskoj borbi za
državno i nacionalno dostojanstvo Crne Gore, pravo, čast i slobodu
crnogoraskog naroda.
Braća Radoš i
Drago Bulatović su se, kao vitezovi iz Rovaca, borili hrabro, istrajno,
stameno i prkosno do smrti protiv okupacije i aneksije svoje domovine
Crne Gore. Nema nikakve sumnje da su se braća Radoš i Drago Bulatović
održali više od deceniju kao komiti zato što su imali veliko uporište u
narodu i njegovu podršku. Borili su se zajedno i otišli u smrt zajedno.
Ali, i pored činjenica da su živjeli i borili se kao gorski vukovi više od deceniju i da su imali
svoje brojne jatake na raznim mjestima, nijesu se objektivno mogli
spasiti smrti ili robije koju im je tada namijenila vlast izuzev da
napušte zemlju, emigriraju. A to oni nijesu mogli ili nijesu htjeli
uraditi. Vlasti su na razne načine i različitim sredstvima nastojale da
ih uhvate ili likvidiraju. U tom smislu su za njihovu likvidaciju vlast
je angažovala i svoju špijunsku mrežu. Vlast je u akciju stavila svoje
dostavljače, konfidente, špijune, uljeze, uhode, kojih je svuda i u
svakom društvu bilo i ima ih, a koji za njih, po narudžbi, revnosno
obavljaju zadatke sa naknadom ili bez nje.
Teško se može odoljeti
utisku da su vlasti preko svojih špijuna obaviještene o tome đe se
nalaze braća Radoš i Drago Bulatović. Na taj utisak nas, indirektno,
upućuje i Milovan Đilas pričom u svojemu romanu memoarskog karaktera
»Svetovi i mostovi«, Povijesti u tri knjige, I i II, treća knjiga, Četvrti dio, Bdijeja, Matica Srpska, 1997. U njemu Đilas pominje imena
»braće Radoša i Draga«. Pošto je, ipak, riječ o književnom djelu, a ne
o relevantnom istorijskom izvoru, ne može se sa sigurnošću utvrditi da
li su pomenuti Đilasovi literarni likovi imaginarni ili realni. Ali, i
pored te racionalne rezerve, postoji obazriva pretpostavka da je Đilas
u tom svom romanu kroz literarne likove »braće Radoša i Draga« napravio
aluziju na stvarne istorijske figure i ličnosti braću Radoša i Draga
Bulatovića. Međutim, to može, ali i ne mora da bude tačno. Zato to
treba uzeti hipotetički, uslovno, kada se vrši interpretacija i
utvrđivanje identiteta likova iz tog Đilasovog djela. Ali,
pretpostavimo da je osnovano tumačenje da su Đilasovi likovi iz romana
»Svetovi i mostovi« »braća Radoš i Drago« stvarni braca Radoš i Drago
Bulatović. To nam Milovan Đilas implicitno sugeriše pomenutim svojim
djelom. Naime, Milovan Đilas piše da su:
»braća Radoš i Drago« bili
odmetnici, te da je »njihova družina u prvim danima ujedinjenja pobila
desetak žandara, koji su prodrli u njihov zabiti zavičaj, a potom su se
s većinom plemena nekoliko dana odupirali vojsci i ujedinjaškim
odredima«.
Đilas potom konstatuje i ovo:
»Za razliku od drugih
odmetnika, braća nijesu ni okupili družinu, niti se nekoj družini
priključili, nego su četovali sami i veoma povučeno, tako da su im
vlasti teško ulazile u trag«.
Đilas piše da su oni:
»važili za hrabre i
oko njihovog imena - bili su se u narodnim predstavama spojili u jedan
pojam, a ako ne i u jednu ličnost - širila se posebna tajanstvenost:
bili su prisutni svuđe i nigđe, pa tako širili stravu, iako se nijesu
svetili za potkazivanja i gonjenja... Nerazdvojni kretali su se mahom
noću i zimovali po zemunicama i prašumama. Zajedno su i poginuli,
izdani od jataka prokusanog na mukama i u zlodjelima - desetak godina
poslije događaja ispričanih u ovim zapisima... Njihov život bi mogao
biti čudesna priča o bratskoj ljubavi, o strastima lova na ljude i
pozvijerivanju čovjeka u borbi za život i ideju«,
navodi Đilas.
Pod
uslovom da je tačno, da su »braća Radoš i Drago« ubijeni zato što ih je
izdao jatak koji je na to primoran jer je bio izložen »mukama i
zlodjelima«, zasigurno, sjenka sumnje za prokazivanje ne može pasti na čovjeka u čijoj kući i na čijem su imanju su oni ubijeni.
Na
osnovu posjedovanja potrebnih informacija o tome đe se nalaze braća
Radoš i Drago Bulatović od strane organa vlasti donešena je odluka da
se uputi brojna žandarmerijska grupa koja je namijenjena njihovom
hvatanju ili likvidaciji. U selu Ravni u blizini Moračkog manastira
prispjeli su žandari i opsadirali kuću Milije Perova Đukića, jer su
već imali informacije da se tu nalaze braća Radoš i Drago Bulatović.
Prema tvrdnjama unuka pomenutog Milije Perova Đukića, žandari su
njegovog đeda Miliju Perova Đukića, koji je bio vlasnik kuće u kojoj
su se nalazili braća Radoš i Drago Bulatović, prisilno odveli od kuće i
vezali za jedno jabukovo stablo. Sve se to zbivalo rano izjutra 8.
marta 1929. godine. Ostale članove porodice Milije P. Đukića, i to
poluobučene, primjenom sile, natjerali su da napuste kuću. »Znajući o
kakvim se junacima radi, narednik Dujmović sa žandarima nije smio otići
u kuću, već su istu zapalili. Kuću je bilo lako zapaliti, jer je krov
bio prekriven slamom, kao većina kuća u to vrijeme«, navodi unuk Milije
P. Đukića. On demantuje pisanje »Politike« da je njegov đed
sopstvenom rukom morao zapaliliti svoju kuću, tvrdeći da su kuću
zapalili žandari, te da je kuća izgorela u plamenu, kao i pokućstvo, štala i petoro govedi (krava). On u pomenutom članku tvrdi da je njegov đed Milija P. Đukic imao šestočlanu porodicu i da ona tada nije živjela »u najvećoj bijedi«, kako je pisala odašnja »Politika«, već da
je bila solidnog imovnog stanja. On navodi da su ubistvo braće Radoša
i Draga Bulatovića, Milija P. Đukić i njegova supruga teško podnijeli
i da su ubrzo iza toga umrili. Potomci bračnog para Đukić, tri sina i šćer poslije smrti svojih roditelja živjeli su veoma teško, tvrdi u
»Pobjedi« Vidoje Đukić sa Cetinja.
Istinita
priča o pogibiji Radoša i Draga Bulatovića sama po sebi sve govori. To što Predrag Bulatović, realno gledano, to zna a ne obavezuje ga ništa u
smislu da se zalaže za očuvanje i afirmaciju crnogorske države i nacije
dodatno govori o njegovom konvertitskom i lukrativnom političkom
profilu. Bilo kako bilo, u svojoj političkoj karijeri Predrag Bulatović
nosi pečat nedostojnog unuka u odnosu na dostojnog i slavnog đeda!
PRIJEDLOG REDAKCIJE CKL-a ODBORNICIMA KOLAŠINSKE OPŠTINE
Poštovana gospodo,
objavljivanjem
teksta NESLAVNI UNUK SLAVNOG ĐEDA, poznatog crnogorskog publiciste
Novaka Adžića, želimo da Vas podsjetimo na ličnost Radoša i Draga
Bulatovića, dva velika čovjeka iz vašeg kraja, dva časna borca protiv
srpske okupacije Crne Gore 1918. godine. Znamo da niko od Vas ne zna
pravu istinu o životu i smrti braće Bulatovića – Radoša i Draga,
Crnogoraca što ne pristadoše na pripajanje Crne Gore Srbiji, već uzeše
pušku i postaše komiti – veliki, najveći, borci za čast, slavu i
oslobođenje Crne Gore.
Poštovana gospodo,
ako
je komunistički režim poduplao tamu zaborava na borbu crnogorskih
komita, učinio sve, kao i onaj prethodni velikosrpski, da ta
nadčovječanska borba ostane nepoznata dolazećim generacijama građana
Crne Gore, Vi ne bi morali, gledano istorijski ne bi ni smjeli,
podržavati i nastavljati velikosrpsko-komunističke slojeve tame i
zaborava kada je riječ o viteškoj borbi crnogorskih komita.
Poštovana gospodo,
predlažemo
Vam da se izborite za posmrtno dostojanstvo crnogorskih komita, posebno
brace Bulatović, Radoša i Draga – da njihova imena časno ponese jedna
ulica u njihovom Kolašinu, kojemu služe na veliku istorijsku čast imena
Radoša i Draga Bulatovića!
Redakcija CKL-a , 26. II 2004. godine
|
|
|
|
| Komentari (1) |
|
|
|
| OBJAVLJENO: 04.03.2010 16:21:26 |
|
| Bitka kod Jelenka, četvrti od "devet krvavih dana", 9./21. jun 1877. godine |
|
|
Crkva na Jelenku: Spomenik slobodi i njenim zatočnicima kroz vremena
Hram slobode
Na groblju koje okružuje crkvu počivaju brojni junaci iz mnogo generacija: Crkva na Jelenku
Opština Danilovgrad i Bjelopavlići nizom svečanosti obilježavaju 9.
decembar, dan oslobođenja od okupatora u Drugom svjetskom ratu, u kojem
su ratnici – slobodari, prije svega mladost ovoga kraja, krvarili i
ginuli širom južnoslovenskih zemalja. Zadobijena sloboda bila je i
tada, kao i uvijek uostalom, crvena od krvi onih koji su se za nju
žrtvovali.
Vjernost i posvećenost slobodi na ovim prostorima bila je zavjetna
dužnost koja se sticala rođenjem i prestajala samo smrću, a i smrt je
bila vrjednija ako je nastala pogibijom u borbi za slobodu. To je bio
modus vivendi nebrojenih generacija i u ranijim vremenima, pa je
pravedno, povodom svečanosti posvećenih borbi i borcima za slobodu u
Drugom svjetskom ratu prisjećati se i onih svijetlih trenutaka naše
dalje prošlosti, koji, ponekad, neopravdano padaju u zaborav.
U veličanstvenom Veljem ratu, koji je Crna Gora
pobjednički vodila s Turskom od 1876. do 1878. godine, upravo su
Bjelopavlići bili izloženi najtežem stradanju i pustošenju, jer je to
bio strategijski pravac glavnog nadiranja turskih snaga s juga – od
Podgorice i sa sjevera – od Nikšića. Plan je bio da se ove dvije vojske
sastave u reonu Ždrebaonika, nakon što slome i unište Bjelopavliće, i
da odatle združeno idu na Katunsku Crnu Goru. U istoriji i u pamćenju
ljudi ostalo je ''devet krvavih dana'', od 17. do 25. juna 1877.
godine, kada je sve što se nije moglo skloniti u okolna brda satrto
ognjem i mačem. Spaljivane su kuće, voćnjaci, usjevi, uništavana stoka
- nastala je opšta pustoš.
Najteža i za ishod ove strašne epopeje presudna bitka odigrala se
četvrtog od devet krvavih dana, 21. juna 1877. godine kod Jelenka.
Već četvrti dan vodile su se ogorčene borbe sa sjevernom vojskom u
Ostroškom klancu i u reonu Vražegrmaca, uz mnogo žrtava na obje strane.
Južna vojska je od Spuža takođe uporno napadala, ali je stalno
suzbijana. Međutim, znajući za teško stanje turske vojske u reonu
Ostroga, komandant južne vojske riješio je da prodre kroz Bjelopavliće
i da pomogne sjevernoj koloni.
Krenuo je sa 16.000. vojnika i 30. topova, u tri pravca i ovladao
prostorom od Gradine Martinićke do Gorevića, cijelim Martinićima,
Donjim Selom i ravnicom do rijeke Zete. Naše snage su se pod silinom
turskog napada povlačile iznad ravnice, od Glizice do Jelenka. Dva
bataljona Crnogoraca ušančila su se u reonu Ždrebaonika.
Ohrabreni ovim relativno lakim prodorom, Turci su pozvali još pojačanja
iz Spuža i Podgorice za dalji nastavak osvajanja. Pored velikog broja
vojnika i topova, Turci su poveli i preko 600 mazgi natovarenih hranom
i drugom opremom, računajući da nahrane i opreme vojsku koja nadire iz
pravca Ostroga, kada se s njom spoje.
Četvrtog dana ujutru počeo je frontalni napad u pravcu Jelenka i Ždrebaonika.
Međutim, tada im je pružen snažan otpor. Utvrđeni i dobro zaklonjeni
Crnogorci pod komandom Ilije Plamenca, iznad Jelenka, snažnom vatrom
nanosili su teške gubitke protivnicima na otvorenom polju ispod sebe.
To je Turke pokolebalo, nastao je metež koji su naši borci iskoristili
da snažno napadnu prsa u prsa.
Poslije petočasovne borbe na život i smrt, više nije bilo ni jednog
turskog vojnika s ove strane Spuža. Crnogorci su zarobili veliku
komoru, mazge s hranom, više od 3.000. pušaka, tri topa i pet zastava.
Na bojištu je ostalo 1.300. mrtvih i 2.700 ranjenih Turaka. Crnogorci
su, što mrtvih, što ranjenih, imali oko 300 boraca.
Ovom velikom pobjedom bio je, u stvari, odlučen ishod devetodnevnih borbi, koje su na oba fronta trajale još pet dana.
Za spomen na ovu veličanstvenu crnogorsku pobjedu, bratstva kojima
pripada groblje i crkva na Jelenku, na temeljima stare, podigli su novu
crkvu.
Iznad ulaznih vrata ugrađena je ploča s natpisom:
''Ovaj hram Svetog Nikole mirilijskoga čudotvorca na Jelenak u znak
ovđe održane pobjede nad Turcima 9. junija 1877. godine obnovi se 1906.
godine''
(datum je upisan po starom kalendaru).
O značaju bitke na Jelenku, na
svoj način govori i telegram koji je nakon izgradnje crkve i njenog
osveštanja uputio knjaz Nikola:''Radujem se što ste podigli i osveštali
vaš hram sv. Nikolu na mjestu proslavljenom 1877. pregnućem i
udivitelnim junaštvom vaše braće i očeva. Nek se u nj dugo slavi Bog i
božji ugodnik sv Nikola i podižu se u nj molitve za spas domovine i
dobro i sreću vašeg plemena. Na taj vaš hram Ja bih želio priložiti
jedno zvono, da njegov sveti glas odliježe preko tijeh mjesta na koja
moji vojnici godine 1877, 1862. i 1853. viteške duše ispuštiše za milo
otačestvo.
Vaš ljubeći ve stari Knjaz.''
Knjaz je obećano zvono priložio, ali je u vrijeme austrijske okupacije uništeno.
Na groblju koje okružuje crkvu počivaju brojni junaci iz mnogo
generacija, koje su svaka pojedinačno ponijele i iznijele svoj dio
tereta u viševjekovnoj borbi za slobodu.
Za ovom generacijom velikana, u drugoj polovini 19. i u 20. vijeku, na
ovom istom prostoru iznikle su nove generacije glasovitih ljudi i
junaka na bojnom polju, ali i na polju rada i stvaralaštva, koji nijesu
značajni samo za svoje bratstvo nego i za Crnu Goru i njenu slobodu.
Zbog toga crkva na Jelenku nije samo hram za vjernike, ona je prije
svega jedan veliki i lijepi spomenik slobodi i njenim zatočnicima kroz
vremena.
Momčilo Šaletić
http://www.republika.cg.yu/naslovna.phtml?akcija=vijest&id=94772
|
|
|
| Komentari (0) |
|
|
|
| OBJAVLJENO: 22.02.2010 19:15:44 |
|
| Vukić PULEVIĆ i Novica SAMARDŽIĆ: IVAN CRNOJEVIĆ U CRNOGORSKOJ TOPONIMIJI |
|
|
LINGUA MONTENEGRINA, br. 2, Cetinje 2008.
Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje “Vojislav P. Nikčević”
Po odobrenju autorâ, ovaj rad je preštampan iz časopisa Doclea,
br. 4, DANU, Podgorica, 2003, str. 173-188. Ovđe je dopunjen s nekoliko
toponima i legendi. Napomena urednika.
(Podgorica) Institut za
crnogorski jezik i jezikoslovlje “Vojislav P. Nikčević” UDK
811.163.4’373.21(497.16)
Vukić PULEVIĆ & Novica SAMARDŽIĆ:
IVAN CRNOJEVIĆ U CRNOGORSKOJ TOPONIMIJI
O crnogorskom vladaru Ivanu Crnojeviću (1465-1490) ostala su brojna
śedočanstva u istoriji, poeziji i narodnoj tradiciji, narodnim
pjesmama, legendama i brojnim toponimima. Crnogorci su vjekovima držali
u pamćenju i slavili svoga zaslužnog gospodara. U ovome prilogu
sakupljena su, ubicirana i obrađena 84 toponima imenovana po Ivanu
Crnojeviću. Po njemu su nazivani izvori, rijeke, šume, vinogradi,
putevi i prolazi, pećine, utvrđenja, dvorovi, crkve, mlinovi, ribolovi,
kamene stolice na brdima, lovišta i katuni i torine...
Toponimi koji nose ime Ivana Crnojevića, kao i legende o njemu,
zastupljeni su na čitavoj teritoriji države kojom je upravljao.
Prirodno je da je njihova najveća koncentracija na gravitacionome
području Žabljaka i Cetinja, koji su bili prijestoni gradovi. Brojnost
toponima je velika i na području Bjelopavlića, đe je Ivan imao svoja
imanja, ali treba objasniti razloge velike zastupljenosti legendi i
toponima na prostoru od Orjena, preko Grahova do Banjana i Bijelih
Rudina. Rotković R. 1984: 179 govori o pojavi Crnojevića u Drobnjacima, što ima
potvrdu i u toponimima Ivanbegov katun, Ivanbegova ruža i Ivanovo
brojilo, na planini Lukavici koja se nalazi na granici prema Drobnjaku.
Vešović R. J. 1935: 81 ističe kako je značajno „da se Vasojevići računaju kao
sastavni dio mitropolije Crnojević“, a prema narodnoj pjesmi država
Ivan-begova prostirala se od „tog mora do zelenog Lima“ (Vukmanović J.
1982: 57). Ovi podaci potvrđuju veliku širinu areala toponima i legendi
vezanih za ime crnogorskoga vladara. U nekoliko slučajeva legende idu i
mnogo dalje od granice crnogorske države toga doba. Tako je u Banjanima
stvorena legenda da je Ivan planina kod Sarajeva dobila ime po Ivanu
Crnojeviću, a iseljeni Crnogorci za istoga vladara vežu i toponim
Ivanje kod Prijepolja, što je takođe legenda i sekundarno imenovanje.
Polovinom XIX vijeka Crnogorci su bili toliko opśednuti legendom o
Ivanu Crnojeviću da je Vuk Karadžić (1969: 18.) zabilježio „Uspomena na
Ivana Crnojevića u Crnoj je Gori još i sada tako svježa, kao da je juče
vladao“.
Urbanizacijom Crne Gore, migracijom i socijalnim promjenama gube se
mnoga narodna znanja iz prošlosti, pa tako i legende i toponimi koje,
zbog surovih istorijskih prilika i nedostatka naučnih institucija,
Crnogorci nijesu mogli blagovremeno da prikupe i prouče. Zato je naš
zadatak bio da jedan dio te značajne građe vezane za slavnoga vladara
sakupimo i koliko-toliko spasimo od zaborava. Ovim tekstom nijesu
obuhvaćeni samo toponimi koji su ime dobili po Ivanu Crnojeviću, već i
oni koji su posredno vezani za Ivana ili njegove potomke.
Ivanbegovina – opšti naziv
za pośede Ivana Crnojevića. Srijeće se i
kao imenovanje države Crne Gore toga doba. Karadžić Stef. V. 1969: 18
veže toponim za Ivana Crnojevića na sljedeći način: „Dobra,
kojima je obdario svoj manastir, zovu se Ivanbegovina“. Za područje
Lovćena Erdeljanović J. 1926: 410 bilježi: „Još da pomenemo, da vas
komun njeguški (t.j. sav komun njeguškog plemena) u Lovćenu narod često
zove imenom Ivanbegovina, a njegov glavni deo u srednjem delu Lovćena
naziva ponekad i Ivanova aluga... i jedno i drugo ime su uspomena na
Ivana Crnojevića“. Nakićenović S. 1913: 560 govori o granici
„Ivanbegovine“ na području Lješevića i Grblja.
Ivanova država – naziv u nekim legendama i spisima za Crnu Goru iz vremena vladavine Ivana Crnojevića.
Ivanove zemlje – naziv za pośede Ivana Crnojevića: Vulević Č. 1994: 199.
Ivanove međe – odnosi se na pośede Ivana Crnojevića (Vulević Č.
1994: 198). Postoji Ivanova međa – njiva, livada, selo Kopito, Njeguši
(R. Ljesar – Toponom. fond CANU – Podgorica), ali nije naznačeno na
koga se ime odnosi. Erdeljanović J. 1926: 537 navodi Ivanove međe – u
Dragomi dolu (Ćeklići), uz napomenu: „biće da su nazvate po jednom od
predaka sadašnjih Dragomidoljana“.
Bigovo – naselje i zaliv u Donjem Grblju. Nakićenović S.: „nekada
se zvalo Crispuli (...Locus Trajectus), no po Ivan Begu, koji je tu
obično ljetovao, i čija je ovo zemlja bila, prozva se Begovo, pa otud
kasnije Bigova – Bigovo“. Istoričnost ove legende osporava Stjepčević
I. 1941:
86 navodeći dokument u kojemu se naziv Bigovo srijeće „skoro čitav
vijek prije Ivana Crnojevića“. Bigovo se pominje u povelji Ivana
Crnojevića iz 1482. god.; godine u kojoj se utvrđuju granice imanja
Vranjinskoga manastira (Rotković 1984: 55). Informator Slobodan
Franović saopštava da se na poluostrvu Volujici kod Bara nalazi uvala
Bigovica (lokalitet je označen i na topografskoj karti).
Palača Ivana Crnojevića – u Kotoru. „Stara palača Ivana Crnojevića,
kneza Crne Gore ... u kojoj je boravio, kada je dolazio u grad radi
svoje zabave i radi ostaloga...“ (Rotković R. 1984: 166 – prema P.
Šeroviću 1952). Problem ove palače i njenu identifikaciju nanovo je
rasvjetljavao Rajko Vujičić iz Kotora.
Kuća Ivan-Bega – u Paštrovićima. Nakićenović S. 1913: 613: „Pri
moru na Smokvici, za pet minuta daleko od Skočiđevojke, gdje ima, kako
predanje kazuje, kuća Ivanbegova, kojega je 400 Paštrovića otpratilo
odatle do Brčela, kada je bježao pred Balšićima.“
Ivanov vinograd – „Na Malom Humcu u Mikovićima, u Crmnici, po
lokalnom kazivanju, bili su njegov (Ivana Crnojevića – prim V.P. &
N.S.) dvorac i vinograd.“ (Vukmanović J. 1982: 58.).
Ivanov dvor – u Mikovićima, Crmnica. Iz legende koju bilježi
Radusinović S.P. 1985: 61: „...i lovačkoga dvora Ivana Crnojevića na
brdu Mali Humac i njegovih vinograda podnožjem brda, čije su međe
sačuvane. Kod zidina Ivanovog dvora postoji bunar, koji je zatrpan.“
Toponim bilježi i Vukmanović J. 1982: 58.
Ivan polje – lokalitet u selu Berislavcima, Zeta. Legendu bilježi
Jovićević A. 1926: 391: „Mještani pričaju da je to bila svojina Ivana
Crnojevića... Tvrdi se da je Ivan imao u Berislavcima i Gostilju
prostrana svoja dobra i sve ih poklonio Vranjinskom manastiru“.
Radusinović S.P.
1991: 86: citira Lj. Stojanovića za Berislavce: „Možda je ovo selo
u starini bilo najnaprednije i glavno mjesto zetske vlastele. Po
predanju tu je Ivan Crnojević imao svoja dobra, tu se i danas jedno
mjesto zove Ivan Polje.“
Ivanova oka – močvara u selu Berislavcima, Zeta (Stamatović 1994).
Divan (Ivana Crnojevića) – uzvišenje u selu Grbavcima, Zeta.
„Nekada je tu bila prestonica Ivana Crnojevića. I sad postoji
kamena stolica-presto.“ (Stamatović R. 1994: 110). Stara zidina na
jednom uzvišenju u śevernom dijelu Grbavaca, Zeta (informator: R.
Radunović, Toponom. fond CANU – Podgorica) na međi sela Lekića
(Radusinović S.P. 1985: 478). „Govore da je Ivan Crnojević provodio
leto na Divanu, a zimu na Žabljaku jedan prirodni stolovati kamen na
kome je Ivan sedeo i gledao na Zetu. Zaista je sa Divana neobično lep
pogled na Zetu, kučke i malisorske planine“ (Jovićević A. 1926: 385).
Divan grad – selo Botun, Zeta. Po legendi, na ataru sadašnjeg
Botuna, u Divan gradu, rođen je Ivan Crnojević, zbog čega je Sabor Zete
1934. godine odlučio da selo dobije novo ime Ivan beg. Poslije pada
Zete, napušteni Divan grad je zapośela porodica Piranića, po kojoj je
ovo mjesto kasnije nazvano Piranići (Peličić I. 1997: 25, 177).
Ivan beg – selo Botun, Zeta. Na Saboru Zete 1934. selo Botun je
preimenovano u Ivan beg jer je u njemu, po legendi, rođen Ivanbeg
Crnojević. Prema predanju, Crnojevići su po dolasku ovđe okrenuli tok
Morače kod mjesta Lakta, đe su bili mlini i pazarište pa je Ivan beg
(Botun) ostao na desnoj obali, koji je danas dobrim dijelom odnijela
Morača (Peličić I. 1997: 25).
Mezara Crnojevića – selo Piranići, Grbavci, Zeta; nekadašnja njiva Crnojevića (Peličić I. 1997: 176).
Begova Laka – mjesto u strani brda, stjenovito, Grbavci, Zeta
(informator: Risto Radunović, Toponom. fond CANU – Podgorica).
Stamatović R. 1994: 116 za selo Grbavci navodi toponim Begova lokva,
kao pašnjak (napomena: vjerovatno treba da stoji Begova Laka i da je do
greške došlo pri preuzimanju podatka od strane Stamatovića – V.P. &
N.S.).
Sadovi – selo Lajkovići, Zetska ravnica. Na ataru Sadovi ima dosta
starih grobova, za koje predanje kaže da potiču iz doba Ivana
Crnojevića (Peličić I. 1997: 57).
Grlji (Greli) – Zeta. Lajkovići, Mitrovići, Srpska, Rakića kuće,
sve do 1879. godine, zvali su se Grlji (Greli) i sačinjavali su jedno
zasebno pleme, koje je imalo svoj barjak. Po predanju, u Grlji je (kod
Zmijane)
rođen Stanko Crnojević (Peličić I. 1997: 57).
Ivanovo kućište – na lokalitetu Trmuši, zapadno od Žabljaka
(Ceklin), prema predanju nalazi se kućište u kojemu je rođen Ivan
Crnojević, gospodar Zete/Crne Gore. (Informator: Risto Radunović
– Toponom. fond CANU – Podgorica).
Rijeka Crnojevića – rijeka, pritoka Skadarskoga jezera. Marojević
R. 1990: 67-69 pretpostavlja da se naziv ustalio od kraja XV vijeka.
Raniji naziv za oba toka, kroz Cetinjsko polje i u donjem toku, bio je
Cetinja voda. Rotković R. 1984: 149 (prema Rovinskom II, 536) iznosi
legendu o postanku Rijeke Crnojevića: „Ivan-beg Crnojević jedanput dođe
u lov u mjesto zvano Obod, i kad je bio pred ulazom u jednu pećinu, iz
nje je iskočio veliki divlji jarac kakav do tada nije viđen, vas mokar,
i počeo stresati vodu sa kostreti. Lovci su se zagnali na divojarca i
ubili ga; no istoga časa je pećina zatutnjela i iz nje pokuljala
rijeka, tako da umalo nije potopila sve lovce. Od toga doba ovdje
stalno izvire rijeka.“ Po drugoj legendi (Vukmanović J. 1982: 58 –
prema E. Čakri 1859) „Rijeka Crnojevića postala od njegovih prolivenih
suza gledajući patnje Srba u Albaniji, na kojoj su mu bili dvor, mlini
i valjaonice, dobila je ime po njemu.“ Uz izvorište rijeke nalazi se i
istoimeni grad - Rijeka Crnojevića.
Ivan-begov dvor – na Obodu. Po legendi, na Obodu se u doba
Crnojevića nalazio Ivanov dvor i manastir Svetoga Nikole, potčinjen
Vranjinskome manastiru (Peličić I. 1997: 157).
Pećina (Ivanova) – ispod Oboda, Rijeka Crnojevića. U toj pećini na
krilu vilā spava „otac Crnogoraca, hrabri Ivo, a vile nad njim bdiju,
pa će se jednom probuditi, čim to bude volja božja, da svojim
ljubljenim Crnogorcima povrati Kotor i plavo more“ (Radojević R. 1971:
75).
Ivanovi ribolovi (Ivanova oka) – Ceklinska oka (a vjerovatno i
druga). Naziv po Ivan-begu Crnojeviću. Prvo su pripadali Cetinjskom
manastiru, poslije ih uzeli Turci (plaćan je i porez Turcima). Marko
Lopičić skupio je porez i otkupio ribolove od Turaka. Nakon povlačenja
Turaka ponovo ih uzeo Manastir. Godine 1945. nacionalizovana su.
(Podatke saopštio mr Vasilije Bušković).
Ribolov Crnojevića – kod Sinjca, Malo blato, Skadarsko jezero, kao
„...hasa ribolov Crnojevića na rijeci Šujici...“ (Radusinović S.P.
1985:
443, fusnota 2, prema turskom defteru).
Vinograd i livada Crnojevića – kod Sinjca, Malo blato, Skadarsko
jezero, kao: „hasa vinograd Crnojevića... hasa livada Crnojevića...“
(Radusinović S.P. 1985: 443, fusnota 2, prema turskom defteru).
Njive i livade Crnojevića – u Gornjim Kokotima, Lješanska Nahija. U
godini 1521. i 1523. za selo Desiće (vjerovatno se radi o današnjim
Kokotima – prim. V.P: & N.S.) navode se “hase” njive i livade
Crnojevića (Radusinović S.P. 1985: 476).
Crkva Svete Ćekle – Donja Gorica. U grobovima pred ovom crkvom
nalazi se i po 15-20 lobanja. Po legendi, tu su ukopani vojnici dva
sina Ivanbega Crnojevića koji su međusobno ratovali za prevlast u Zeti
(Peličić I. 1997: 179).
Mlini Crnojevića – na rijeci Sitnici (pritoka Morače), selo Beri,
kod Podgorice. „Predanje kaže da su tu na Sitnici i mlini Crnojevića“
(Radusinović S.P. 1984: 446, fusnota 2).
Pośedi Ivana Crnojevića – u selu Beri, Lješanska Nahija.
Radusinović S.P. 1985: 446 (fusnota 2) bilježi da su po predanju koje
su mu saopštili mještani sela Bera, a koje potvrđuju i turski defteri,
u Berima bili pośedi Ivana Crnojevića: „hasa vinograd Crnojevića...
hasa (njive) Ivana Crnojevića... livade Crnojevića“.
Vinograd Crnojevića – u Goljemadima, Lješanska Nahija. „Selo se kao
katun prvi put pominje 1451. g. Po turskim defterima 1521. i 1523.
imalo je 31, odnosno 21 kuću. Tada je u sastavu sela popisana i hasa
vinograd Crnojevića – napolicom godišnji prihod od 200, odnosno 150
akči...“ (Radusinović S.P. 1985: 473).
Ivan-begovi stanovi – u Pripratnici, Lješanska Nahija. „Blizu
Korneta je Pripratnica, gdje se poznaju Ivan-begovi stanovi sa
Crkvicom“. (Vukmanović J. 1982: 58.).
Krivi vrh (Temelji grada Ivana Crnojevića) – iznad Gradca,
Lješanska Nahija. „Na istočnoj strani sela Graca, u Lješanskoj Nahiji,
a na jednom brdu koje se zove Krivi vrh, nalaze se neke razvaline.
Ovdje je – kažu – Ivan Crnojević namjeravao podići grad, pošto je od
Turaka uzmakao iz ravne Zete i napustio svoju prestonicu Žabljak. Brdo
je povisoko i vrletno, a k vrhu mu se može prići samo s jedne strane i
to jednom uskom putanjom. Na samom vrhu malo je rovine i tu se poznaje
temelj staroga zida, oko kojega se vide velike gomile otesanog i
neotesanog kamenja.
Kada je Ivan-beg počeo graditi – vele – pogledao je u najbliže
baštine sela, zvane Rupeš...“ (I kada je vidio kako je neplodno,
prekinuo je gradnju.) (Rotković R. 1984: 147-148 – prema Književni
list, sv. VI, Cetinje, 1901,
208-209).
Vinograd Crnojevića – u selu Kornetu, Lješanska Nahija. Po turskim
defterima iz 1521. navodi se “hasa” vinograd Crnojevića (Radusinović
S.P. 1985: 481).
Mendula Ivana Crnojevića – u selu Dubova, Ljubotinj. „Priča se, da
je na Šoćevoj glavici, na Dubovi, bila u staro doba jedna mendula
(=badem - prim V.P. & N.S.), koju je posadio Ivan Crnojević, i da
je Ivan češće puta ljeti izlazio tu... Kada su poturčenjaci živjeli na
Riječkom gradu, često su izlazili ovdje i pod ovom mendulom držali
skup, na koji su dolazili Ljubotinjani“ (Jovićević A. 1910: 565).
Vinogradine (Ivanove) – kod sela Strugari, đe su bili vinogradi Ivanovi (Jovićević & Strugar 1902).
Ivanov grad – drugi naziv za utvrđenje poznato kao Soko grad.
Nalazi se na obronku između Štitara (Lješanska Nahija) i Kosijera -
Đinovića (Riječka Nahija). Jovićević A. 1910: 558 bilježi: „pominje se,
kao i Žabljak, još prije Ivana Crnojevića kao jedan od gradova Stefana
Crnojevića (Ljubić, listina X. 21. 1453)...“ Vukmanović J. 1982: 58 za
Ivanov grad daje podatak: „Pri ulazu u grad koji je bio opasan tvrdim
bedemom, bilo je dvanaest kamenih stolica sjedišta za gradske senatore“
i dalje ističe da je utvrđenje podignuto „kao predstraža nove
prijestonice“. Inače, lokalitet pominje ili o njemu opširnije piše
veliki broj autora: Špadijer Đ. 1895, Jovićević & Strugar 1902,
Mijović P. & Kovačević M.
1975, Radusinović S.P. 1985. i drugi. Milunović L. 2005: VII
navodi da je Soko grad čuvao Crnu Goru u drugoj polovini XV vijeka,
omogućavajući sazdanje renesansnog Cetinja i pojavu crnogorskih
inkunabula. Ali poslije pada Žabljaka i Oboda, Soko grad više nije
mogao zaštiti Manastir, Dvor i ostala cetinjska zdanja. Ovo je zdanje
napušteno i ostavljeno zubu vremena.
Ivanova crkva – iznad vode Veprulje, selo Đinovići, Riječka Nahija.
Tu je po predanju bila Ivanova crkva i groblje, od kojih ima ostataka.
Misli se da je na Soko gradu bio pripremljen grob za Ivana Crnojevića,
u tamošnjoj crkvi (Radusinović S.P. 1985: 156).
Veprulja – voda, selo Đinovići, Riječka Nahija. Predanje kaže da je
voda građena u doba Ivana Crnojevića i da su se tu ljeti rashlađivale
svinje (Radusinović S.P. 1985).
Ivanbegova stolica – śedište u kamenu, u blizini Drtegljata -
Kosijeri, Riječka Nahija (Rajković P.N. 1968: 14). Po svemu sudeći,
isti lokalitet prikazuje i Radusinović S.P. 1985: 220 na ilustraciji
ispod koje stoji legenda “Stolica” u Orašanima na kojoj je, po
predanju, śedio Ivan Crnojević. Legendu je dopunio usmenim iskazom Milo
Đurković iz sela Kosijera: „Po legendi, Ivan Crnojević boravio je na
Orašanima. Postoji kamen u obliku stolice đe je śedio, a na stijeni grb
Crnojevića (liči). To zna Vlado Mitrov Radović (na Glavicu). Priča se
da se sin Ivanov utopio u bistijernu (ubâ) i da je popločana bistijerna
poslije te nesreće zatrpana“.
Crnojevića manastir – zadužbina Ivana Crnojevića, podignuta
1484. na Ćipuru, Cetinje. Godine 1692. manastir je potpuno porušen,
a krajem XIX vijeka knjaz Nikola Petrović na tom mjestu podigao je
dvorsku crkvu. U današnjoj crkvi nalazi se grob Ivana Crnojevića (što
bi se takođe moglo shvatiti kao toponim).
Guvno Ivana Crnojevića – na Cetinju. Karadžić Stef. V. 1969: 47
zapisuje da je na tom guvnu nakon smrti Petra I. za gospodara Crne Gore
proglašen Petar II: „Odmah sjutradan glavari obuku njegova nasljednika
u svešteničko odijelo i sa pokojnikovim štapom u ruci prikažu ga narodu
kao novog upravljača na guvnu Ivana Crnojevića“.
Crnojevića dvorac – na Cetinju, blizu staroga Manastira. Podigao ga
je Ivan Crnojević 1482. godine. Nije sačuvan (Martinović J.D. 1997:
129).
Mlin Ivana Crnojevića – na nekadašnjoj rijeci Cetinji, po kojoj je
grad dobio ime (Rotković R. 1984: fotografija). Podaci o toponimu
srijeću se i u drugim izvorima (npr.: Vulević Č. 1994: 195, kao Mlini
Crnojevića).
Ivan-begovičino vrelo – „Na Cetinju, mrkom polju, / Iznad dvora
kneževskijeh“. Po legendi, vrelo je nastalo od suza Ivanbegovice nakon
što su Turci zauzeli Žabljak, a Ivan se povukao na Cetinje (Petrović N.
1989 (1937): 13-14 – pjesma „Ivan-begovičino vrelo na Cetinju“).
Bistijerne (Crnojevića – uz Crnojevića dvorac, Cetinje.
„Crnojevići su u neposrednoj blizini Dvorca i Manastira sagradili
svoje bistijerne, radi vodosnabdijevanja, naročito u ratnim prilikama“
(Martinović J.D. 1997: 134).
Ivanova rijeka – prema zapisu: Jovićević A. 1910: 530 „Ni Marijan
Bolica u svom opisu Crne Gore od 1614. g. ne pominje Rijeku, što opet
znači, da današnje Rijeke nije ni bilo niti je postojala ovdje, gdje je
danas a Ivanova Rijeka da je bila pusta...“
Ivanova lovišta – na Vrelima, Cetinje. „Na Vrelima su Ivan- begovi
čobani čuvali stoku, a sluge prale robu. Tu su bila i Ivanova lovišta
na divljač“ (Radusinović S.P. 1985: 320).
Ivanova korita (Ivanbegova korita) – poznati izvor, Dolovi, planina
Lovćen. Karadžić Stef. V. 1969: 18 piše: „Jedan izvor u planini Lovćenu
zove se Ivanbegova korita. U blizini se još nalaze razvaline njegovog
ljetnjikovca. Dobra, kojima je obdario svoj manastir, zovu se
Ivanbegovina.“
Ivanova korita – livade i pašnjak (i naselje u formiranju), Dolovi,
planina Lovćen (informator R. Ljesar – Toponom. fond CANU, Podgorica).
Ivanbegov ljetnjikovac – blizu Ivanovih korita, planina Lovćen.
Karadžić Stef. V. 1969: 18 zapisuje: „Jedan izvor u planini Lovćenu
zove se Ivanbegova korita. U blizini se još nalaze razvaline njegovog
ljetnjikovca.“
Ivanova aluga – glavni dio njeguškog komuna na Lovćenu.
Erdeljanović J. 1925: 41 opisuje: „to je zaista gusta haluga, velika,
krupna gora, koja hvata četiri sata hoda ... uspomene na Ivana
Crnojevića“. Informator R. Ljesar (Toponom. fond CANU, Podgorica) daje
dva podatka:
1) Ivanova aluga – šuma, katun Kuk-Stari stanovi, Lovćen i
2) Ivanova (v)aluga – šuma, strana prema selu Majstorima, Lovćen.
Da se toponim veže za Ivana Crnojevića bilježi i Vukmanović J. 1982:
58.
Ivanove rudine – na planini Lovćen. „A na istoku od njega
(Jezerskoga vrha – prim. V.P. & N.S.) su četiri izvora (i česme)
pod imenom Ivanova korita i do njih Ivanove rudine (i jedno i drugo
dobilo ime po Ivanu Crnojeviću)“ (Erdeljanović J. 1926: 407). Toponim
bilježi i Vukmanović J. 1982: 58: „Na lovćenskim površima, gdje su se
napasala njegova stada, po njemu su nazvani Ivanova korita, Ivanova
aluga i Ivanove rudine“.
Ivanbegova crkva – „Ostaci jedne stare crkvice ispod vrha
Lovćena vezani su za ime Ivan-bega dok je još boravio u Žabljaku“
(Vukmanović J. 1982: 58.). Za vladara se veže i gradnja crkve u
Bjelošima (Cetinje) koja je „utemeljena u vrijeme Ivana Crnojevića“
(Radusinović S.P. 1985: 93).
Konak – u selima: Očinići, Bjeloši, Ugnji i Vrela (kod Cetinja). Tu
su bila konačišta u doba Ivana Crnojevića. Postoji legenda da su
mještani ovih sela snabdijevali drvima Dvor i Manastir na Cetinju.
Ponori na Vrela – na putu Cetinje – Brajići. Po legendi, na Vrela
je išla Ivanova posluga i pralje da peru robu. Ivanbegovi vojnici
siluju đevojku sa Uganja. Ugnji pozovu Očiniće u pomoć i sukobe se
Ivanovim vojnicima. Ugrabe Ivanovu šćer i bače je u ponor kod crkve na
Vrela,
Ivanova torina – na području Velestovo - Barjamovica, Katunska
Nahija. Po predanju tu su bile torine Ivan-begove (Pejović P. 1989). U
istome radu Pejović P. navodi lokalitet Ivanove torine kao livadu,
pašnjak, šumu i njivu na području Čeva. Zanimljivo je da Pejović P.
1989. za područje Velestovo - Barjamovica navodi još tri toponima, za
koje se može pretpostaviti da su imenovani po Ivanu Crnojeviću: Ivanova
dolina, Ivanova rupa i Ivanov pod.
Begova korita – voda na planini Bijeloj Gori, Orjen. „Begova korita
dobiše ime po Ivan-begu Crnojeviću, koji je pred navalu Turaka ovdje
našao utočište. On je naredio da se uradi izvor i da se napravi česma
sa bukovim koritom, da bi ljudi i stoka imali vodu“ (Kliko S. 1985. in
Pulević V., Vincek D. & Bušković V. 1997: 130-131). Zanimljivo je
da se u blizini nalaze i sljedeći toponimi (prema topograf. karti):
Ivanov do (na Bijeloj gori), Ivanova glava (1905, iznad Razmuća,
Grahovo), Ivanova glava (1147, iznad Jovičine vode, zapadno od Dvrsnika
i Dragalja), Ivanove kite (1453, u Bajgorovici, između Reovačkih greda
i Bijele gore) i Ivanov do (u blizini Ivanove kite u Bajgorovici).
Ivanbegova kula – iznad ubla “Garčić”, na Malome Garču, visoko
iznad Musterovića (za oko 500m). Smatra se da je ubao „podignut za
vrijeme Ivana Crnojevića, jer su iznad njega zidine Ivanbegove kule“
(Radusinović S.P. 1985: 383). Slične podatke saopštava informator Momir
Marković: Ivanova kula – na vrhu Maloga Garča. Postoje tragovi maltera,
ostatak osmatračnice.
Ivanov lonac – vrtača „kao krater“, sada obrasla bukvom, ispod
Bobije, Vrh Garča (informator Momir Marković). U zagaračkom selu
Lazarev Krst nalazi se Ivanova gora (Ćupić D. 1983: 312), a u
Musterovićima Ivanova lazina (Ćupić D. 1983: 352).
Ivanovina – dio Brijestova, Bjelopavlići. Nazvano, prema legendi,
po Ivanu Crnojeviću (Informator Blažo Kalezić). Šobajić P. 1923: 19,
35,
48, 69 između ostaloga bilježi: „Ivan-beg Crnojević držao je kao
svoje imanje selo Brijestovo u Pavkovićima, u njegovom krisovulju,
pisanom oko 1484. godine, nalazimo granice toga imanja“.
Ivanova vištica – u Brijestovu, Bjelopavlići. Nazvano po vinu (tu
su bili imanje i vinogradi Ivana Crnojevića) (informator Blažo
Kalezić).
Ivanj uba(o) (Gornji i Donji) – na padinama planine Prekornice
prema Topolovu i Brijestovu, Bjelopavlići. Nazvan po Ivanu Crnojeviću
(informator Blažo Kalezić). Na topografskoj karti ubilježen je katun
Ivanj ubao.
Ivanove grede – u Barama
Šumanovića, Bjelopavlići. „Kažu po
Ivanu Crnojeviću da se zovu“ (Šobajić P. 1923: 68.). Na topografskoj
karti 1:25000 toponim Ivanove grede lociran je istočno od sela
Šobajića.
Mlini Ivana Crnojevića – u selu Drenovštici, Pješivci. Šobajić P.
1923: 158 bilježi: „Po dnu sela na Slapcima su bili mlini gospodara
zetskoga Ivana Crnojevića“. Rotković R. 1984: 67 citira dio iz
Osnivačke povelje Cetinjskog manastira iz koje se vidi da je Ivan
Crnojević pośedovao više mlinova: „i priložih vitao vodenični na
Sitnici, i u Pješivcima dva vitla na vrh Zete, i Jaz prema Slapcima.
Kome kaže predstavnik crkveni, neka drži Jaz sa crkvom napola. Još
priložih jednu vodenicu moju gornju na Vrelima.“
Ivanbegovo točilo – u Stubičkom kraju, Pješivci (Petrović D.
1972: 65, Radusinović S.P. 1985). Informator Jovo Vučinić (Toponom.
fond CANU, Podgorica) kazuje da se radi o stazi za valjanje drva, i da
naziv potiče od imena nekadašnjeg vlasnika Ivan-bega.
Ivanbegov progon – u selu Stubičkom kraju, Pješivci. Informator
Jovo Vučinić (Toponom. fond CANU, Podgorica) bilježi: „Prolaz u klancu,
ili između brda. Prema mjesnom predanju, Ivan-beg je ljeti izgonio
stoku na ispašu na planinu Budoš. Moguće je da ovaj naziv otuda
potiče.“
Ivanbegov put – u Stubici, Pješivci (Petrović D. 1972: 63).
Informator Jovo Vučinić (Toponom. fond CANU, Podgorica) bilježi:
„Ivan-begov put – put uz planinu Budoš. Prema kazivanju, tim putem
je ljeti Ivan-beg izgonio stoku na ispašu. Selo Stubički kraj“.
Ivanbegova pećina – „južni kraj Nikšića“ (Radojičić B. 1982).
Informator Jovo Vučinić (Toponom. fond CANU, Podgorica) toponim locira:
„kraška pećina u planini Budoš – neispitana. Naziv potiče od imena
Ivan-bega. Selo Stubički kraj“.
Ivanova gradina – brdo u strani polja velimskoga, Velimlje,
Banjani. Toponim bilježi Tomić S. 1949: 292, 343, ali ne kaže po kojem
Ivanu je nazvan. S obzirom na to da je u pitanju “gradina” moguće je
toponim povezati za ime Ivana Crnojevića, koji je dosta zastupljen u
legendama s područja Banjana. Toponim Ivanova gradina zapisan je i za
selo Klenak, koje se nalazi zapadno od Velimlja, pa se može
pretpostaviti da se radi o jednom istom lokalitetu.
Ivanova gradina – brijeg u selu Klenak, Banjani. Informator A.
Baćović (prema Gojku M. Kilibardi, Toponom. fond CANU, Podgorica)
bilježi: „Ne zna se po kome je Ivanu dobilo naziv. Postoji legenda da
je tuda nekada ratovao Ivan Crnojević sa banom Pilatom.“
Ivanbegovo brojilo – u selu Donje Crkvice, Oputna Rudina
(informator Mara Tijanić, bez naznake po kojemu Ivanu je toponim dobio
naziv). Moguća je pretpostavka da se radi o Ivanu Crnojeviću, pošto o
njemu postoji dosta legendi u Banjanima i Oputnoj Rudini.
Ivanovo brojilo – stijena s uskim prolazom u Gackovim gredama,
planina Velja Lukavica. Tu su, po legendi i narodnoj pjesmi, čobani
Ivana Crnojevića prebrojavali stado od 300 ovaca (informator Vojica
Radević, selo Ožezi, Piperi).
Ivanbegov katun – katun na planini Veljoj Lukavici (opštepoznati
toponim, zabilježen i na topografskim kartama). „Za ovaj katun su mi
pričali Piperi, da je katun Ivanbega Crnojevića, pa ga tako zovu“
(Erdeljanović J. 1911: 272). „Pod Veljim Ždrijelom je katunište Ivan
Begovo, za koje se priča, da je na njemu zaista bio katun Ivana
Crnojevića“ (Erdeljanović J. 1911: 469).
Ivanbegova ruža – na Ivanbegovom katunu, planinaVelja Lukavica. „Tu
pokazuju i jednu ružicu, džbun od ruže, na vrh jednog krša, za koju
misle da je ostala od Ivan bega i koju zbog toga čuvaju“ (Erdeljanović
J. 1911: 272). Po legendi koju je saopštio informator na terenu, ružu
je zasadio Ivan Crnojević na velikoj kamenoj gromadi (valču) iznad
groba svoja dva sina koje je na tom mjestu usmrtila zmija otrovnica. Po
legendi koju je objavio Radojević R. 1971: 77, val na sredini katuna po
Ivanovom naređenju donijeli su čobani uz pomoć njegove posestrime vile,
a ružu koja tu raste, donio je Ivan-beg sa prijestonog grada Žabljaka.
Zabranio je branje ruže, jedino je mogu brati zaručnici.
Ivanovi vrtovi – na crkvenoj međi – iz „Moračke povelje“ (Šekularac
B. 1987: 127). Ivanova vrtla – iz dukljansko-zetskih povelja (Šekularac
B. 1987: 241).
Ivan planina – planina u Bosni. Kilibarda M.G. 1976: 51-52
saopštava legendu o Sinđeliji, sestri Ivana Crnojevića, koja je bila
udata za bana Pilata Ruševića, koji je živio ispod Obljaja. Selo se po
njemu zove Pilatovci. U svađi Pilat osakati lice Sinđelije. Ivan pođe s
vojskom na zeta, prisili ga da povrati Sinđeliju, a potom pođu u
zajedničko vojevanje prema Sarajevu. U Banjanima kažu da je po njemu
nazvana Ivan planina.
Ivanje – selo u dolini Lima, uzvodno od Prijepolja, Srbija.
Pejatović 1986 (1902): 90 piše: „Po narodnom pričanju Prijepolje najpre
nije bilo gde je danas nego desno uz Lim, u poširoj korutini Ivanju.
Ovde je njime za dugo gospodario nekakav Ivan-beg, pa se po njemu zvalo
Ivanje polje. Posle njegove smrti varoš se izmestila na današnje mesto,
valjda da bi bila bliže glavnom drumu. Pre je dakle bilo polje, pa je
otud i došlo ime Prijepolje“. Dalje, na str. 133 Pejatović bilježi:
„Ivanje – po nekakvom Ivan-begu čije je bilo celo selo“. Sasvim je
moguća pretpostavka da je, po legendi, naziv Ivanje došao po Ivanu
Crnojeviću na taj način što su tu legendu stvorili Crnogorci koji su se
masovno selili niz dolinu Lima u pravcu Srbije. Nizvodno od Prijepolja
nalazi se selo Kučin, za koje isti Pejatović 1986 (1902) kaže: „Kučin –
po starom mestu (Kuči) odakle su se doselili sadašnji stanovnici tog
sela“. Inače, na str. 102-131 Pejatović na iscrpnom tabelarnom pregledu
stanovništva Srednjeg Polimlja daje veliki broj primjera o
naseljenicima iz Crne Gore.
Mašula – bunar, na putu od
Markova dola k Ulićima, Riječka Nahija.
„Priča se da ju je gradila Mara Ivana Crnojevića“ (Jovićević A. 1910:
446). Ovaj toponim zabilježili smo i u Bjelopavlićima (potok
koji s istočne strane dijeli selo Jelenak od sela Luke i Sige), ali
nijesmo naišli na legendu koja govori o nastanku ovoga toponima.
Marina glavica – u Donjem kraju, Cetinje. „Mesto na kome je
naseljeno bratstvo Počeci zove se Krstova glavica, a na kome su Delje:
Marina glavica. Ova je druga glavica, pričaju, dobila ime po Mari
Ivanbegovici (ženi Ivana Crnojevića): Mara je imala sluškinju, koju je
mnogo volela, pa kad je udala za pretka današnjih Delja, načini kraj
Deljine kuće za sebe ladnjak, te se po tome cela glavica prozove Marina
glavica“ (Erdeljanović J. 1926: 242). U cetinjskom Donjem kraju
Erdeljanović J. 1926: 140, 670 navodi toponim Marin studenac, a na
širem prostoru Katunske Nahije i sljedeće lokalitete: Marina rupa – u
Vrljerogu, Cuce (str. 140, 670), Marina rupa – u Petrovom dolu, Ćeklići
(str. 525) i Marina dolina – u Trnjinama, Cuce (str. 661-662).
Erdeljanović ne tumači porijeklo imena ovih lokaliteta.
Đurđevac – na śevernoj granici Majstora, Lovćen. Pešikan M. 1985. pretpostavlja da ime potiče od Đurđa Crnojevića.
Đurđeva glavica – u predjelu Mirca, Njeguši. Pešikan M. 1985. prepostavlja da ime potiče od Đurđa Crnojevića.
Đurđevo brdo – u selu Seocima, na putu: Ožezi - Seoce - Radovče,
Piperi. Tu je, po legendi, dolazio i odmarao Đurđe Crnojević. Tu su
dobro rađale krtole i urmetin, pa je gospodar blagoslovio berbu
(legendu saopštio Jevrem Brković).
Đevojački vir – mjesto na Rijeci Crnojevića. Po predanju, kćer
Ivana Crnojevića uskočila je u ponor na Vrelima kod Cetinja, a njena
ruka s prstenom (sa znakom Ivana Crnojevića) nađena je kod Rijeke
Crnojevića. Tako je to mjesto nazvano Đevojački vir (Erdeljanović J.
1926: 755, Radojević R. 1971: 74).
Manastir Ivanova Crkva
– Božidar Vukčević prema defteru za
Skadarski sandžakat (Selami Pulaha: Defteri i Regjistrimit te sanxhakut
te Shkodres i vitit 1485, I, Tirane 1974.) između ostaloga navodi
sljedeće: “Manastir Viranja (Vranjina) na ostrvu u Skadarskom jezeru.
To je familija (bratska zajednica). Kuće 2.; Manastir Starcik Gorica. U
posjedu starjesine (siperpermendura). Leži na ostrvu. Kuća 1.; Crkva
Svetoga Đorđa. Kuće
3.; Manastir Prečista, a zove se isto i Moracik. Kuće 2.; Manastir
Ivanova
Crkva; Manastir Radimoga Gorica - uništen i napušten. Manastir Kamnik -
uništen i napušten. Manastir Aleksi Andrea, uništen; vani deftera.” (www.montenet.org)
Kamnik – Vranjina. Ovđe su se, prema predanju, istražili svatovi Maksima Crnojevića (Peličić I. 1997: 154).
Mrke – selo u Piperima. „Neki još kazuju da je Mrkoje, predak
današnjih Mrka, bio zet Ivana Crnojevića i da je iz Mrkojevića pobegao
ovamo u Pipere“ (Erdeljanović J. 1911: 352). Postoji opširnija verzija
ove legende, koja se prvi put sad publikuje: - Kaže se da su Mrke od
Mrkoja, a da je ovaj oženio šćer Ivan-bega Crnoja, koji je bio veoma
ijedak što za zeta ima “divljega jarca iz divlje gore”. Kad je nakon
deset godina Ivan-beg došao da obiđe šćer, ova mu je usula otrov u
postavljeni ručak. Ivan-begu je bilo krivo što “divlji jarac iz divlje
gore” ima da metne pred svakim po vagan i kašiku, a zatim kaže Mrkoju –
ti prvi počni da jedeš i dadi đeci, pa ću ja poslije tebe. Pocrkaše
Mrkoje i đeca. Žena Mrkojeva je, ipak, bila đetinja i rodila je sina.
Ivan-beg je poveo dijete sa sobom i držao ga dok nije napunio 16
godina. Dijete ga je zvalo “tata” a ne “đedo”, jer nije znalo za oca.
Ivan mu poslije kaže da mu on nije otac, nego đed, i da treba da se
vrati u Mrke đe mu je očevina. Dao mu je slugu koji se isto nastanio u
Mrkama. Sad se u Mrkama ne zna ko je od sina Mrkojeva, a ko od
njegovoga pratioca. Za ploču na groblju na Pociču u Donjim Mrkama kaže
se da je grob Mrkojev i njegove đece. Kad je jedan Radonjić maljem
otvorio taj grob, viđene su tri glave, jedna velika – Mrkojeva, i dvije
male – njegove đece. Izviše groblja na visini od oko 100 metara nalazi
se tvrđava za koju se kaže da je Mrkojeva kula. (Legendu saopštio
Ananije - Nano Novaković, selo Mrke, 2.1.1993).
Za širu okolinu Cetinja (Katunsku Nahiju, Riječku Nahiju i dr.)
evidentirali smo više toponima koji u svojoj osnovi imaju lična imena
Ivan i Ivo, ali se nijesmo sreli i sa legendama ili drugim dokazima,
koje bi te lokalitete vezivali za ime Ivana Crnojevića. Međutim,
mogućnost da se neki od tih toponima može odnositi na ime crnogorskoga
vladara je velika, jer je upravo na tim prostorima Ivan Crnojević imao
svoje pośede, kuće, mlinove, gradio utvrđenja, graničio i poklanjao
imanja, presuđivao u imovinskim sporovima, vodio borbe s neprijateljem
i dr. Navodimo neke od takvih toponima:
Ivanov laz u selu Dugi Do,
Njeguši (Erdeljanović J.
1926: 361); Ivanov brijeg – kamenjar i pašnjak u Dugom Dolu,
Njeguši (R. Ljesar, Toponom. fond CANU, Podgorica); Ivanova kućišta –
njiva, selo Vrba - Knež Do, Njeguši (R. Ljesar, Toponom. fond CANU,
Podgorica); Ivanova međa – njiva, livada, selo Kopito, Njeguši (R.
Ljesar, Toponom. fond CANU, Podgorica); Ivanova njiva – zemlja „za
Veljom bukvom“, Bjeloši, Cetinje (Erdeljanović J. 1926: 276); Ivanova
ržina – pašnjak, šuma, selo Zagreda, Katunska Nahija (Pejović P. 1989);
Ivanov śenokos
– u selu Zagreda, Katunska Nahija (Pejović P. 1989); Ivanova lazina
– u selu Markovina, Katunska Nahija (Pejović P. 1989); Ivanovi podi
– u selu Markovina, Katunska Nahija (Pejović P. 1989); Ivanovo guvno –
u Malošinom Dolu, Bjelice, Katunska Nahija (Radusinović S.P. 1985:
210);
Ivanova glavica – na granici Čeva, Katunska Nahija (Radusinović S.P.
1985); Ivanova aluga – zaselak („bila aluga pa iskrčena“), Ubli
Čevski, Katunska Nahija (Pejović P. 1989); Ivanova gumna – u selu
Lastva Čevska, Katunska Nahija (Pejović P. 1989); Ivanov krš – u selu
Lastva Čevska, Katunska Nahija (Pejović P. 1989); Ivanova gora –
zabran, livada, selo Lazarev Krst, Zagarač (Ćupić D. 1983: 352); Ivanove lazine
– zabran, selo Musterovići, Zagarač (Ćupić D. 1983: 352); Ivanova rupa
– zabran i vrtača, selo Đuričkoviči, Gornji Zagarač (Ćupić D.
1983); Ivanj do – u selu Gornji Orahovac, Boka Kotorska (Nakićenović S.
1913); Ivanova dolina – u selu Milijevići, Ćeklići, Katunska Nahija
(Radusinović S.P. 1985); Ivanove doline – u selu Ržani Do, Cuce,
Katunska Nahija, „taj se Ivan ne zna“ (Erdeljanović J. 1926: 607);
Ivanove međe – u Dragomi Dolu, Ćeklići, Katunska Nahija, „biće da su
nazvate po jednom od predaka sadašnjih Dragomidoljana“ (Erdeljanović J.
1926: 353); Ivanove zgrade
– u selu Rovine, Cuce, Katunska Nahija (Erdeljanović J. 1926:
647); Ivanj Do – u Jezeru, Ćeklići (Topogr. karta – 1:25000); Ivanov
brijeg – uz selo Lješev Stup, Bjelice, Katunska Nahija (Topogr. karta –
1:25000); Ivanova greda (1077) – śeveroistočno od Vujkova ždrijela
(śeverno od Gornje Lastve Čevske), Katunska Nahija (Topogr. karta –
1:25000); Ivanova dolina – terasa, Velestovo-Barjamovica, Katunska
Nahija (Pejović P.
1989); Ivanova rupa – Velestovo-Barjamovica, Katunska Nahija
(Pejović P. 1989); Ivanov pod – Velestovo-Barjamovica, Katunska Nahija
(Pejović P. 1989); Ivanovo gumno – nekad mjesto za vršidbu pšenice i
raži, sad obradivo zemljište i šuma, selo Češljari, Ceklin (Risto
Radunović, Toponom. fond CANU, Podgorica); Ivanov bostan – nekad bile
njive, sad zahvaćeno vodom, selo Prevlaka, Ceklin (Risto Radunović,
Toponom. fond CANU, Podgorica).
I na drugim prostorima Crne Gore postoje brojni toponimi koji u
osnovi imaju lično ime Ivan i Ivo, ali sa znatno smanjenom
vjerovatnoćom za povezivanje s imenom Ivana Crnojevića. Kao ilustraciju
navodimo nekoliko primjera: Ivanov krš – na jugu od Zavalskog groblja,
na međi prema selu Potpeću, Piperi (Erdeljanović J. 1911: 347); Ivanje
– selo - sezonsko naselje, na putu Nikšić-Krnovo; Ivanov do – njiva i
pašnjak, selo Donje Crkvice, Oputna Rudina (Perućica 1989); Ivova
strana
– livada i pašnjak, selo Somina, Banjani, „po nekadašnjem vlasniku
Ivu“ (Ž. Đurković, Toponom. fond CANU, Podgorica); Ivanove doline –
njive („vjerovatno su ime dobile po nekom Ivanu“), selo Miljanići,
Banjani (G.M.Kilibarda, Toponom. fond CANU, Podgorica); Ivanovina –
pašnjak, livada, selo Podvrš, Banjani („po nekom starom Ivanu“) (B.
Koprivica, Toponom. fond CANU, Podgorica); Ivanova voda – u selu
Prisojni Orah, Piva (informator Mara Tijanić); Ivanovo katunište –
bukova šuma između Oraha i Kovača, Piva (informator Mara Tijanić);
Ivanovo kolibište – u selu Smriječno, Piva (informator Mara Tijanić);
Ivan glavica (1634) – u Dobrom dolu, planina Durmitor (topograf.
karta); Ivanje – selo, Bihor, Bijelo Polje (topograf. karta); Ivanjsko
ždrijelo – śeveroistočno od sela Ivanja, Bihor, Bijelo Polje (topograf.
karta); Ivanjski krš (1180) – śeverno od sela Ivanja, Bihor, Bijelo
Polje (topograf. karta); Ivanov br. (926) – u selu Babun (Polica),
Bihor, Vasojevići (topograf. karta); Ivan Polje – u Velici, Plav
(Vešović R.J. 1935); Ivanovo Polje – jugoistočno od Zekavice, Korijen,
Pljevlja (topograf. karta).
Literatura
Brković J. 1992: Monigreni (roman). Vitograf, Rijeka. (Legende o
Ivanu Crnojeviću na str. 68-73).
Ćupić D. 1983: Onomastika Zagarača. – Onomatološki prilozi, IV. SANU – Odeljenje jezika i književnosti, Beograd, str. 345-387.
Erdeljanović J. 1911: Postanak plemena Pipera – etnološka rasprava. Srpski etnografski zbornik, XVII, Beograd. (Reprint 1981).
Erdeljanović J. 1926: Stara Crna Gora – etnička prošlost i
formiranje crnogorskih plemena. Srpski etnografski zbornik, XXXIV,
Beograd. (Reprint 1978.).
Hasert K. 1996: Crna Gora – Knj. II, Prilozi i rasprave (prevod). CID, Podgorica.
Jovićević A. 1898: Ivanov grad u Crnoj Gori. Bosanska vila, 13/
1898: Br. 21: 322-323; Br. 22: 399-340; Br. 23/24: 356-357. (Preuzeto iz citirane literature).
Jovićević & Strugar 1902: Slike iz prošlosti Crne Gore. Zagreb.
Jovićević A. 1910: Riječka Nahija u Crnoj Gori. – Srpski etnografski zbornik, Beograd, str. 387-835.
Jovićević A. 1926: Zeta i Lješkopolje. - Srpski etnografski zbornik, XXXVIII (23), Beograd, str. 253-594.
Karadžić Stef. Vuk 1969: Crna Gora i Boka Kotorska (prevod), Nolit, Beograd.
Kilibarda M.G. 1976: O postanku nekih toponima u Banjanima i
Grahovu. – Prva jugoslovenska onomastička konferencija, CANU, 2,
Titograd, str. 47-52.
Kliko S. 1985: Begova korita i Jastrebica u Bijeloj gori i na
Orjenu. U: Pulević V., Vincek D., Bušković V. 1997: Crnogorske planine,
Podgorica.
Marojević R. 1990: Iz onomastičke istorije (1-2). – Onomastički prilozi, knj. XI, Beograd, str. 67-69.
Martinović J. D. 1997: Tuga Feniksa – mirnodopska degradiranja
Cetinja, Cetinje.
Milunović L. 2005: Posljednja odbrana Crnojevića, Vijesti, Ars,
28. maj 2005, str. VII.
Nakićenović S. 1913: Boka – antropogeografska studija. - Etnografski zbornik, knj. 20, Beograd. (reprint Herceg-Novi, 1982).
Pejatović T. 1986 (1902): Srednje Polimlje i Potarje –
antropogeografska ispitivanja, Pljevlja. (reprint prvog izdanja:
Mrkojević P.: Srednje Polimlje i Potarje, Srpski etnografski zbornik,
knj. IV, Beograd, 1902).
Pejović P. 1989: Mikrotoponimija Ozrinića. – Onomatološki prilozi, SANU, knj. X, str. 559-566.
Peličić I. 1997: Zapisi o Zeti. Naselja – stanovništvo – tradicija.
Priredio Vojislav I. Peličić, Sabor Zete, Golubovci – Beograd.
Perućica R.K. 1989: Oputna Rudina – građa za proučavanje mog zavičaja, ITP Trag, Beograd.
Pešikan M. 1985: Imena iz lovćenskog sela Majstora. - Onomatološki prilozi, SANU, knj. VI, Beograd, str. 1-20.
Petrović N. 1989 (1937): Cjelokupna književna djela kralja Nikole
I. Univerzitetska riječ, Nikšić (reprint izdanje: Podgorička Zublja,
1937. Priredio D. Vuksan).
Petrović D. 1972: Mikrotoponimija Gornjih Pješivaca i Broćanca.
– Prilozi proučavanju jezika, knj. 8, Novi Sad, str. 47-70.
Radojević R. 1971: Vilina gora – antologija crnogorskih legendi. Grafički zavod, Titograd.
Radojičić B. 1982: Nikšićki kraj – savremene regionalnogeografske transformacije, Nikšić.
Radusinović S.P. 1985: Naselja Stare Crne Gore – Posebni dio.
– SANU, Posebna izdanja, knj. DLXII, Odeljenje društvenih nauka, knj.
92, Beograd.
Radusinović S.P. 1991: Stanovništvo i naselja Zetske ravnice od najstarijeg do najnovijeg doba. I, II, Nikšić.
Rajković P.N. 1968: Pleme Kosijeri (1439-1945), Cetinje. Rotković R. 1984: Sazdanje Cetinja – izvori i legende. –
Leksikografski zavod Crne Gore, Titograd.
Stamatović R. 1994: Onomastika Zete – Sistem imena u Zeti. Filip
Višnjić, Beograd i Sabor Zete – Golubovci.
Šekularac B. 1987: Dukljansko-zetske povelje. – Istorijski institut
SR Crne Gore, Titograd.
Šobajić P. 1923: Bjelopavlići i Pješivci. – Srpski etnografski
zbornik, knj. XXVII, Naselja i poreklo stanovništva, knj. XV, Beograd.
(reprint: CID, Podgorica, 1996).
Špadijer Đ. 1895: Na Ivanovom gradu (Sokolu), U: Vuković Č.
1976: S praga u svijet, Luča, Titograd, str. 283-299. (Preštampano iz Glasa Crnogorca, br. 44, 45, 46).
Tomić S. 1949: Banjani. SANU, Srpski etnografski zbornik
– Naselja i poreklo stanovištva, LIX (31), Beograd, str. 277-378.
Vukmanović J. 1982: Ivan-beg Crnojević u narodnom predanju.
Bibliografski vjesnik, XI (3), Cetinje, str. 57-61.
Vulević Č. 1994: Makarije od Črnie Gori (roman), Beograd- Podgorica.
Vukić PULEVIĆ & Novica SAMARDŽIĆ: IVAN CRNOJEVIĆ IN MONTENEGRIN TOPONYMY
Numerous facts bear witness on Montenegrin ruler Ivan Crnojević
(1465-1490) both in national history and tradition. During centuries
Montenegrins kept in memories and esteemed their meritorious ruler
through national songs, legends and many toponym.
There are 84 toponym named by Ivan Crnojević have been collected
and analyzed in this document. His name has been given to springs,
rivers, woods, vineyards, roads, pathways, caves, fortress and castles,
churches, mills etc.
|
|
|
| Komentari (2) |
|
|
|
| OBJAVLJENO: 13.07.2008 19:42:28 |
|
| prof. dr Šerbo RASTODER: Bez 13. jula 1941. ne bi bilo ni 21. maja 2006. |
|
|
Piše: prof. dr Šerbo RASTODER:
Bez 13. jula 1941. ne bi bilo ni 21. maja 2006.
Jul je mjesec u godini od posebnog značaja za istoriju nekih država, posebno SAD, Francuske i, naravno, Crne Gore.
Amerikanci slave 4. jul kao Dan nezavisnosti i dan sjećanja na 4. jul 1776. godine, kada je na predlog američkog demokrate Tomasa Džefersona (1743-1826) Kongres usvojio Deklaraciju o nezavisnosti. Deklaracija je počinjala rečenicom: „Mi smatramo očiglednim istinama da su svi ljudi stvoreni jednaki, da ih je njihov Tvorac obdario neotuđivim pravima – na život, na slobodu i na traženje sreće“. . . Američki Kongres je tri dana raspravljao o nacrtu i odobrio ga 2. jula, a 4. jula 1776. sve kolonije su ga formalno usvojile pod imenom „Jednoglasna Deklaracija 13 SAD“.
Francuzi su 14. jula 1789. godine srušili Bastilju, simbol apsolutizma i neslobode. Parižani su u revolucionarnom zanosu ovaj zatvor rasturili ciglu po ciglu i kasnije na tom mjestu podigli obelisk na kojem je pisalo: "Ovdje se igra".
U Odluci o proglašenju nezavisnosti Crne Gore, koju je crnogorska Skupština usvojila 3. juna 2006. godine, između ostalog je zapisano: "Polazeći od viševjekovne državne nezavisnosti i međunarodnog priznanja Knjaževine Crne Gore na Berlinskom kongresu 13. jula 1878. godine; Na osnovu slobodno izražene volje građana na referendumu o državno-pravnom statusu Republike Crne Gore odžanom 21. maja 2006. godine, a koji je sproveden u skladu sa međunarodnim standardima i u saradnji sa Evropskom unijom; Iskazujući posvećenost održavanju i promovisanju međunarodnog mira i stabilnosti; Potvrđujući spremnost da poštuje princip teritorijalnog integriteta i suvereniteta svih država"…
Primjetno je da se Odluka poziva na Berlinski kongres i 13. jul 1878. godine kao datum međunarodnog priznanja Knjaževine Crne Gore. Danas, 130 godina poslije ovog, bez sumnje važnog datuma u istoriji Crne Gore, čini se smislenim podsjećanje tek na neke bitne istorijske činjenice.
13. jul 1878.
Kongres u Berlinu počeo je 13. juna 1878. godine i, u suštini, bio je dio napora velikih zapadnih sila da Rusiji ospore dominaciju ostvarenu diktiranjem uslova Turskoj u San Stefanu marta 1878. Rusija je Sanstefanskim mirovnim ugovorom Crnoj Gori i Bugarskoj obezbijedila velika teritorijalna proširenja, koja su osporile druge velike sile, prije svega Austro-Ugarska i Velika Britanija. Sazvan je novi skup sila u Berlinu, na kojem su učestvovali predstavnici Rusije, Turske, Njemačke, Francuske, Austro-Ugarske, Velike Britanije i Italije. Predstavnici Crne Gore na Kongresu bili su vojvoda Božo Petrović i vojvoda Stanko Radonjić, više kao posmatrači, jer nijesu mogli učestvovati u radu Kongresa. Ovim diplomatskim skupom je predsjedavao njemački kancelar Bizmark, koji je odbijao bilo kakav kontakt s crnogorskim predstavnicima, upućujući ih na austrougarskog ministra spoljnih poslova, grofa Đulu Andrašija.
Prva sjednica Kongresa u Berlinu, na kojoj se raspravljalo o Crnoj Gori, održana je 1. jula. Osnov za razgovor bile su odredbe Sanstefanskog mirovnog ugovora. Velike sile su se nadmudrivale o priznanju crnogorske države i utvrđivanju njenih novih granica, da bi se duga i teška rasprava konačno okončala 13. jula 1878. godine. Sastavljen je cjeloviti ugovor kojim su definisane nove granice na Balkanu. Berlinski ugovor je imao ukupno 64 člana, od kojih se na Crnu Goru odnosi osam (26-33). Najvažniji je bio 26. član, kojim je definisan međunarodno-pravni položaj Crne Gore: “Crnoj Gori priznaju nezavisnost Visoka Porta i sve one visoke ugovorne strane koje to dosad nijesu učinile”. Tim članom je faktički potvrđena crnogorska nezavisnost i od onih država koje to nijesu ranije učinile, prije svega Turska.
Tako je Crna Gora dobila međunarodno priznanje. Priznata je nezavisnost i Rumuniji i Srbiji od svih učesnica kongresa, dok je Crna Gora priznata od Velike Britanije i Turske, jer su ostale velike sile ranije priznavale njenu faktičku nezavisnost.Odluke Berlinskog ugovora u smislu definisanja granica Crne Gore su sprovođene sa velikim preprekama i opstrukcijama sila nenaklonjenih Crnoj Gori. Tako je tek aprila 1880. donijeta odluka da Plav i Gusinje ostanu u sastavu Turske, a da Ulcinj zauzvrat pripadne Crnoj Gori. Crnogorske trupe su ušle u Ulcinj krajem novembra 1880. godine. Prije toga, Crnoj Gori su predati Kolašin (oktobra 1878) i Spuž, Žabljak Crnojevića i Podgorica (februara 1879). Proces razgraničenja sa Turskom započet 1880. okončan je tek sedam godina kasnije, 1887.
Poslije Berlinskog kongresa, Crna Gora se dvostruko teritorijalno proširila i njena površina iznosila je 9.475 km2. Crnoj Gori je pripao dio Hercegovine sa Nikšićkim krajem i okolnim plemenskim oblastima (Drobnjak, Piva, Uskoci, Šaranci, Jezera), kao i Duga i Oputna Rudina, zatim Kolašinski kraj i dio Gornjih Vasojevića, Zeta sa Podgoricom, Spuž, Žabljak, priobalje Skadarskog jezera od Godinja do ostrva Tophala, odnosno masiv planine Rumije, i primorje, od Bojane do rijeke Željeznice.
Berlinski kongres je bio poligon demonstracije moći velikih sila koje su odlučivale o svemu i koje su više vodile računa o svojim strateškim interesima, a mnogo manje o pravu i pravdi koja je u međunarodnim okvirima bila još apstraktan i teško ostvariv cilj, posebno za male zemlje, kakva je Crna Gora.
13. jul 1941.
Ne manje važan datum moderne crnogorske istorije je i 13. jul 1941. godine. Taj datum koji bi trebalo slaviti iz mnogo razloga, bez obzira što se on vezivao, relativno neopravdano, isključivo za komunistički pokret. Ako je nešto u Crnoj Gori autohtono i autentično u istorijskom smislu, onda je to njen komunistički pokret i 13. jul 1941.
Od sredine tridesetih godina 20. vijeka, komunistički pokret u Crnoj Gori neprekidno je jačao, organizaciono i generacijski bio obnovljen i, uglavnom, situiran unutar mlađeg naraštaja intelektualaca, srednjoškolaca i studenata beogradskog i drugih univerziteta. Slijedili su opšti kurs KPJ koji se od Pete zemaljske konferencije (1940) skoncentrisao na pitanje odbrane zemlje i organizovanje otpora fašistima. Tokom martovskog puča 1941. i aprilskog rata, komunističko rukovodstvo (Politbiro), na čelu sa Josipom Brozom Titom, jasno je manifestovalo antifašističko raspoloženje uključivanjem u masovne demonstracije koje su izbile tim povodom. Komunistima su upućivane direktive koje su jasno ukazivale na pripreme za otpor okupatoru, kroz obaveze prikupljanja oružja, izbjegavanja zarobljavanja i organizovanje vojne obuke na terenu. Napad Njemačke na SSSR (22. juna 1941) ubrzao je odluku o ustanku, saglasno vjerovanju o komunističkom jedinstvu i internacionalizmu koji su obavezivali na solidarnost i borbu protiv zajedničkog neprijatelja. Već 27. juna 1941. godine je obrazovan Glavni štab narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije, na čelu sa Titom, ili vojno rukovodstvo ustanka, o čijem podizanju je formalnu odluku donio Politbiro CK KPJ na sjednici 4. jula 1941. godine u Beogradu.
I komunisti u Crnoj Gori su, slijedeći direktive, vršili pripreme za ustanak. Bili su organizovani unutar partijskih organizacija kojima je rukovodio Pokrajinski komitet za Crnu Goru, Boku i Sandžak. Uoči ustanka u Crnoj Gori komunisti su imali 1. 800 članova raspoređenih u 13 mjesnih (sreskih) komiteta, i to je proporcionalno broju stanovnika bio šest puta veći prosjek od jugoslovenskog. Tome treba dodati veći broj istaknutih i afirmisanih komunista koji su tokom kapitulacije pristigli sa beogradskog i drugih univerziteta, te oko 5.000 članova komunističkog podmlatka (SKOJ-a), kao i oko sto komunista unutar Oblasnog komiteta za Sandžak. U toku priprema ustanka komunisti su, pored sakupljanja oružja, organizovanja vojne obuke i sanitetskih tečajeva, već u maju 1941. formirali udarne grupe ili oružane odrede kojih je na području današnje Crne Gore do jula 1941. bilo 285, sa oko 6.200 organizovanih članova. U političkom smislu, u procesu organizovanja ustanka komunisti su afirmisali ciljeve socijalnog i nacionalnog oslobođenja crnogorskog naroda, i potrebu borbe protiv okupatora s osloncem na Sovjetski Savez. Kada je u Crnu Goru stigao Milovan Đilas, član Politbiroa CK KPJ, sa odlukom o podizanju ustanka, već 10. jula se u Stijeni Piperskoj sastao Pokrajinski komitet KPJ i odlučio da se postojeće udarne grupe preimenuju u gerilske odrede, koji će otpočeti oružane akcije. Namjera komunista je bila organizovanje gerilskog pokreta koji bi izvodio sabotaže u cilju prekida komunikacija, onemogućavanja transporta, stalnih napada na značajne punktove okupatora.
Ustanak koji je počeo 13. jula 1941. godine, prvo u cetinjskom i barskom srezu, ubrzo se pretvorio u opštenarodni. Ustanak je masovnošću iznenadio i organizatore i okupatora, budući da je to bio jedan od najblažih okupacionih režima u tadašnjoj Evropi. Rasplamsao se u svim krajevima Crne Gore (izuzev Boke Kotorske i krajeva naseljenih muslimanskim i albanskim stanovništvom, gdje komunisti nijesu imali veći upliv). Procjenjuje se da je do 20. jula oko 32.000 ustanika bilo pod oružjem. Formirana je i Privremena komanda Nacionalnooslobodilačkih trupa Crne Gore i Boke i Sandžaka (18. jula) kojoj su na čelu bili Milovan Đilas (komandant), Blažo Jovanović (za vezu s narodom), Arso Jovanović, načelnik štaba (vojni savjetnik), Budo Tomović i Bajo Stanišić, budući četnički komandant. Za desetak dana oslobođena je čitava Crna Gora, izuzev gradova Podgorice, Cetinja, Nikšića i Pljevalja, neutralisano je oko 4.800 okupatorskih vojnika (1.850 poginulih i ranjenih).
Ustanak je po obimu i masovnosti bio najveća manifestacija otpora i prvi ustanak jednog naroda u porobljenoj Evropi, i po svom odjeku, ne samo u Jugoslaviji, već i u Evropi imao je izvanredan značaj, kako zbog ugrožavanja vlasti okupatora u Crnoj Gori, tako i zbog objektivne mogućnosti da se proširi i na okolne djelove porobljene zemlje. Sa vojno-strateškog stanovišta, po obimu, odzivu i brzini samoorganizovanja, Trinaestojulski ustanak nije imao primjera ni u jugoslovenskom, ni u evropskom ratnom iskustvu tog vremena. U Evropi 1941-1945. je bilo ustanaka po raznim zemljama, ali nijedan nije bio 1941, niti tako masovan kao crnogorski, već su uglavnom izbijali krajem rata, uoči dolaska antifašističkih armija, najčešće Crvene armije. Po tome je ovaj ustanak bio "evropski fenomen" kako ga je označio poznati istoričar Branko Petranović.
Trinaestojulskim ustankom je okupatoru stavljeno do znanja da je Crna Gora za njega postala nestabilno i vruće područje, i da će umjesto jedne, koliko je bilo uoči ustanka, na ovom području ubuduće biti četiri, a u nekim periodima i po osam italijanskih divizija.
Veličina ustanka je u činjenici da je imao opštenarodni karakter. Nesporno je da su ga vodili komunisti, kao što je netačno, kako pišu neki kvaziistoričari, da je nastao kao navodna rekcija na tzv. Petrovdanski sabor održan dan ranije. To bi značilo da su pripreme za ustanak otpočele 12. jula, što je, bar po izvorima, besmislica.
Ovaj ustanak je jedan od najvećih i najznačajnijih događaja crnogorske istorije 20. vijeka. Stoga, sa 13. julom 1941. moguće je porediti samo 21. maj 2006. Sigurno je da bez ovog prvog ne bi bilo ni ovog drugog datuma crnogorske istorije.http://www.vijesti.cg.yu/index.php?id=275514 |
|
|
| Komentari (1) |
|
|
|
| OBJAVLJENO SA IZMJENAMA: 23.06.2008 12:08:35 |
|
| Lješnjani, crnogorsko pleme, došli iz grada Lješa, pravi Dukljani! Evo narodno predanje samih Lješnjana! |
|
|
Kratka istorija Bratstva Vukčevića
http://www.vukcevic.com/istorija.htm
Zasnovana na narodnom predanju a zapisana u Draževini 1. januara 1910. godine
Pošto je zemlja Skender Begova Đura Kastriotića potpala pod Turcima, tada je Draško predak bratstva Vukčevića, sa svoja tri brata pobjegao iz Lješa (današnja Albanija) kod Stevana Crnojevića ondašnjeg gospodara Zete.
Draško je bio najmlađi od braće, a imena su im bila: Andrija, Milija i Bolija. Oni su morali bježati ispred Turaka, te su tako pribjegli kod Crnojevića u slobodnu Zetu. Dobjeglu braću Stevan Crnojević je lijepo primio, dao im neka dobra-zemljište između rijeka Sitnice i Morače, a najstarijeg od braće Andriju postavio je za knjaza. Ovo zemljište nazvano je Lješkopolje po mjestu odakle su braća pobjegla (Lješ).
Najmlađeg brata Draška docnije je primio Ivan-beg Crnojević u službu kod njega. Kada se je drugi sin Ivan-beg Staniša poturčio, tada se je sa njim poturčio (i jedan od braće) knjaz Andrija i dobio ime Ahmet, koji se docnije prilikom povratka nekih poturčenjaka povratio i on kod svoje braće Milije i Bolije u Lješkopolje.
Najmlađi brat Draško, koji je bio u službi kod Crnojevića, naljutio se na svoga brata Andriju, zato što se poturčio.
Njegova braća ostala su da žive u Lješkopolju, a njihovi potomci prozvani su Milijići od Milije, Boljevići po Boliji i pošto je Draško došao pod Busovnik, tadašnji vladar Đuro Crnojević ga postavi za knjaza.
Pod brdom Busovik živio je tada i ban Milonjić. Jednom prilikom neočekivano napadnu Turci i zarobe Banove snahe, koje su bile pošle na vodu. Na poklič porobljenih žena Draško potrči i ubije dva Turčina, pa sa ostalim koji su bili došli u pomoć oslobodi banove snahe. Kao nagradu za to junaštvo ban Milonjić je Drašku dao svoju kćer za ženu, a uz to i nešto imanja, koje se po Drašku zove Draškovina.
Kao naknadu za imanje koje je Draško ostavio u Lješkopolju Đuro Crnojević mu darova ispašu na Konjskom južno od Lovćena, bistijernu na Donjem Polju na Cetinju i ribolov na rijeci Sitnici.
Planina na Konjskom bila je za jedno sto godina bratstva Vukčevića potomaka Draškovih. Vukčevići su ovu planinu dali Majinjanima i Brajićima za sedam krvnih osveta, jer su im Vukčevići dugovali sedam glava, kada je bio jedan sukob sa ovima. Ova planina i danas pripada Majinjanima i Brajićima.
Za bistijernu na Donjem polju i za vodopoj na istoj Vukčevići su od dotičnih sela primali tzv. travninu sve do vremena Petra II Petrovića Njegoša. Ribolov na rijeci Sitnici skoro je prodat jednom ogranku Vukčevića, koji i danas koristi ovaj ribolov.
Draško je imao dva sina: Mila i Vukca. Kao stariji Milo je bio knjaz, a Vukac se je zapopio. Po ovome popu Vukcu cijelo dalje potomstvo dobilo je prezime Vukčevići, koji se i danas tako prezivaju i potpisuju. Pošto se svi Vukčevići danas dijele na osam ogranaka, to tu diobu ovđe objašnjavamo.
Pop Vukac je imao četiri sina: Rasa, Šćepana, Vojina i Boška. Raso i Šćepan bili su popovi.
Od popa Rasa su Rasojevići, a od popa Šćepana su Šćepanovići.
Potomci Vojinovi prozvani su Vojinovići, a potomci Boškovi tek docnije su prozvani posebnim prezimenima, pošto je Boško imao samo jednog sina Petra.
Petar je imao tri sina: Andriju, Vukca i Pešu. Andrija je kao mlad poginuo od Turaka, na istočnoj strani od brda Obluna, te od njega nije niko ostao.
Od Peše su današnji Pešići. Vukac je imao pet sinova: Mila, Mirotu, Miloša, Nikolu i Stojana. Od Mila nije niko ostao. Od Mirote su Mirotići, od Miloša Miloševići, a od Nikole su Đukanovići (tako su docnije prozvani).
Od Stojana su Banići (današnji Stojanovići i Novakovići).
Kao što smo rekli stariji sin Draškov knjaz Milo nije imao poroda, a bio je knjaz više od pedeset godina. On se u narodnom predanju mnogo spominje, kod njega su mnoge izbjeglice iz Lješa dolazile i on ih je naseljavao u tzv. Donja Sela, a Draškovina gđe su živjeli sinovi Draškovi nazvana je Gornja Sela, jer se nalazi na visokom položaju.
Oba sela i danas se zovu tim imenima, a kasnije sva ova sela dobijaju zajednički naziv Draževina. Nakon izvjesnog vremena i Draževina i sva ostala sela koja su naselili izbjeglice iz Lješa dobila su zajednički naziv Lješanska nahija, u što je spadalo i Lješkopolje.
Za vrijeme knjaza Mila iselilo se bratstvo Starevići koji su zivjeli u selu zvanom Ograda, koje se nalazi na zapadu od Donjeg Sela, a gđe i danas postoje kucišta i razvaline. Njihovo imanje ostalo je knjazu Milu i popu Vukcu.
Nakon smrti knjaza Mila, njegov sinovac treci sin popa Vukca - Vojin postao je knjaz, a poslije ovog knjaz je postao Boško - sin popa Šćepana. Poslije ovog postao je knjaz unuk popa Rasa zvani Vuk. Narodno predanje govori da je ovaj Vuk rano predao dužnost knjazu Milu sinu Vukca Petrova, a on otišao u službu kod tadašnjeg Vladike Crnogorskoga.
Knjaz Milo sin Vukca Petrova bio je knjaz u vijeme kada su poturčenjaci isćerani iz Crne Gore. U to vrijeme stanovao je na današnjoj Begovoj Glavici, tzv. Odobeg Vranić, koji je upravljao tadašnjim pazarom Sinjac i bio je glavar poturčenjacima. Knjaz Milo je s vojskom protjerao te poturčenjake, kojih je najviše bilo u Selištima pod Veljim Vrhom, gđe se i danas nalaze razvaline.
Ovi poturčenjaci su posjedovali imanja u današnjim Goljemadima, koje su poslije ovog protjerivanja naselili Vukčevići. Poturčenjaci su tada istjerani iz Lješanske Nahije sve do polja. Docnije su se poturčenjaci povraćali u četama iz Zete i napadali na staje Vukčevića. U vrijeme knjaza Mila na Cetinju se zdogovore svi glavari da se i dalje ćeraju poturčenjaci, te knjaz Milo pokupi Lješnjane i popali turska sela Lekiće i Farmake kao i Stanjeviće preko rijeke Sitnice.
Nakon ovoga bio je boj na Carevom Lazu (1712.), gđe je Lješnjane predvodio knjaz Milo. Tom prilikom knjaz Milo je naredio Milošu Jovanovu Vukčeviću da sa družinom napadnu tursku vojsku čim turska vojska prođe Krinjčku Kamenicu. Oni su navalili kamenje na neka ždrijela kuda su prošli turski konjanici kako se ne bi mogli lako i brzo povratiti kroz ta ždrijela u slučaju njihove odstupnice. Miloš sa družinom nakon navaljivanja ovog velikog kamenja sačekao je turske konjanike koji su pobjegli sa Careva Laza i tako su na ta ždrijela skoro svi poubijani.
Knjaz Milo je poginuo od Vezira Ćuprilića, koji je onda mnoge glavare na vjeru pozvao na dogovor i nakon toga ih pogubio.
Poslije knjaza Mila postao je knjaz Gojko sin Milošev.
Za vrijeme knjaza Gojka, Vukčevići su počeli stalno naseljavati Bigor i Briđe, a do tada su ih držali samo sa stajama. Poslije ovoga počeli su stalno naseljavati i Goljemade, Liješnje i Podstranu. Sva ova nova sela nazvana su nova Donja Draževina. Do ovog doba u Goljemadima i Podstranom stanovali su starosjedioci: Berilaže, Vukadinovići i Torićevići, koji su sa zemlje koju su držali davali poturčenjacima neki dohodak. Pošto su se ova bratstva iselila, Vukčevići su zauzeli svu njihovu imovinu koju i danas drže.
Poslije Gojka bio je knjaz Petar Vučetin. U to vrijeme Mitropolit Vasilije nudi Vukčeviće da prodadu Briđe, jer ih crkvena zemlja sa svake strane okružuje. Vukčevići prodadu Briđe Vladici, s tim da zemlju i dalje obrađuju a crkvi da neki dohodak daju. Uz to im Vladika zapopi i Nikolu Banića za popa a knjazu daruje konja, kao i svima ostalima nešto novca. Docnije je i Petar I zvani "sveti" ovu nagodbu potvrdio, proklevši svakog drugog osim Vukčevića, ko bi na Briđe stanovao (ovo predanje i danas u narodu živi).
Poslije Petra bio je knjaz Novak Otašev. U to vrijeme bio je boj na Krusima (1799.) i pogibija Mahmut paše Bušatlije. Ispred Lješnjana u ovom boju bio je knjaz Novak Otašev. Boj je završen pobjedom Crnogoraca, a pogibijom Mahmut paše Bušatlije i porazom Turaka. Po narodnom predanju najglavniju ulogu i najveće zasluge za pobjedu imali su Cetinjani sa svojom okolinom i Lješnjani. I u ovom boju mnogi su posjekli po nekoliko glava. Vukčevići koji su posjekli više glava od tri bili su sledeci: Pajo Mojašev, barjaktar, Tarčin Novakov, Đukan Dragov, Mrđan Petrov, Nikola Gavrilov, Šuman Otašev, Danca Šakov, Pavić Banić, Vaso Mićov, Stano Milošev, Živko Stankov, Ilija Simonov, Vasilj Otašević, Miloš Stankov, Jovo Živkov i Ilija Raičev.
Poslije boja na Krusima Lješnjani su išli u Boku i ratovali protiv Francuza, gđe je Lješnjane u tim ratovima predvodio knjaz Novak Otašev Vukčević. Od poznatijih Lješnjana tamo je bio i vojvoda Stano Uskoković, koji je komandovao većim dijelom Crnogorske vojske.
Poslije Novaka bio je knjaz Lazar Vasiljev, koji je bio poslednji od knjaževa. U ovo vrijeme Lješnjani su istjerali turke iz sela Grbavci i Donji Kokoti, gđe se više nijesu Turci ni naseljavali. Tom prilikom je poginuo Pero Mrđenov, koji je braneći se od Turaka, prije pogibije posjekao tri truske glave. Nakon ovoga Lješnjani su nekoliko puta palili turske kuće u Lješkopolju nakon čega su ih Turci opravljali.
U ovo doba napada, formiranje stalnih i određenih granica između nas i Turaka Lješnjani prisile Turke da napušte tvrđavu u Kokota kao i sva svoja imanja na zapadu od rijeke Sitnice. U isto vrijeme Vukčevići su sa Krusima oteli Beri od Turaka.
Nakon nekoliko godina po dolasku na vlast u Crnoj Gori Petra II Petrovića prestaju bitisati knjaževi u Crnoj Gori, jer plemenska vlast prelazi na kapetane. Prvi kapetan Lješnjana bio je Simon Vasiljev Vukčević, a poslije njega Radoje Mitrov Vukčević. Oni su bili za vijeme u kojem su vladali vrlo aktivni jer su Vukčevići imali mnogo okršaja sa Turcima i mnoge su glave turske posjekli, kao i mnogo plijena iz Zete i drugih mjesta donosili.
Poslije Radoja Mitrova bio je kapetan Serdar Ivan Popov Vukčević. Poslije ovoga postaju stotinaši i prvi stotinaš bio je Radoje Mušikin Vukčević.
Prvi barjak u Lješanskoj Nahiji dat je Vukčevićima, a prelazio je sa oca na sina. Od mnogih znatnih barjaktara pominjemo Muja Mališina, koji je mnogo cijenjen kao junak. Pošto je rastavljena vojnička i građanska vlast, to je za Lješanskog kapetana-komandira postavljen Radoje Mušikin Vukčević, a tada su Vukčevići dobili još jedan barjak i dva oficira od kojih je jedan Pero Nikolin. Poslije Radoja bio je kapetan-komandir Simon Ivanov Vukčević.
Vukčevići su u svom bratstvu imali svagda i svještenika sve od popa Rasa od popa Šćepana pa sve do danas. Ovi svještenici su imali veliki ugled među Crnogorcima, a razimije se da je među njima bilo i velikih junaka, kao pop Nikola Banić, pop Joko itd. koji su i po nekoliko turskih glava posjekli.
Ovo je uglavnom prošlost bratstva Vukčevića gđe su pomenute glavne ličnosti, pošto je bratstvo mnogobrojno, to da bi izbjegli veliku preopširnost, ne imenujemo mnoge poznate ličnosti, znatnije događaje i po njima znatnija mjesta za vrijeme poslednja dva Crnogorska Gospodara.
Da smo ovo predanje svome bratstvu u nasljednost ostavili i da isto među nama u cjelosti žive, tvrde i svojim potpisom ovjeravaju:
Komandir Radoje Mušikin Vukčević (Milošević), s.r. (svojeručno)
Pop Jovan Z. Vukčević, s.r.
Zeko I. Vukčević, s.r.
Risto N. Vukčević, s.r.
Joko T. Vukčević, s.r.
Šako Dragov Vukčević, s.r.
Mato M. Vukčević, s.r.
Komandir Simon I. Vukčević
Oficir Đuro R. Vukčević
P. J. R. Vukčević
Ivo Stevanov Vukčević (Đukanović), s.r.
Niko S. Vukčević, (Rasojević), s.r.
Pavić Perov Vukčević (Banić), s.r
Zeko Nikolin Vukčević, s.r.
Periša Jokov Vukčević (Pešić), s.r.
Mićo S. Vukčević, učitelj, s.r.
U Draževini, 1. januara 1910. godine
http://www.vukcevic.com/istorija.htm
.
.
.
Evo ga na karti grad Lješ, odakle su došli Lješnjani!
Pripadao je državi Balšića!
Lješnjani su stari Dukljani, 100% - tni Crnogorci, bili su podanici i Vojislavljevića i Balšića i Crnojevića i Petrovića. Lješnjani su u 15. vijeku izbjegli pred hordama Turaka u današnju Lješansku Nahiju i Lješkopolje.
Svu istoriju Crne Gore su potpuno proživjeli.
|
|
|
| Komentari (3) |
|
|
|
| <<
||
<
ukupno 216 unosa
>
||
>>
|
|
RSS FEED