Tri dana dijele od trenutka kada će se građani Crne Gore u dvije kolone sliti prema biračkim mjestima.
Jedna će pokušati da 21. maja popuni prekinuti matični tok crnogorske istorije, zaokruži državnost, formalizuje već preuzete poluge odlučivanja o sopstvenoj sudbini, iskorači iz balkanskih stereotipa i zatim nametne druge razvojne teme imanentne evropskom društvu.
Druga, iskreno ili iz zablude, nastojaće da taj proces bar privremeno zakoči, uspori, kad već ne može da ga zaustavi i okrene unazad, uzdajući se u neki novi istorijski kovitlac, kakav je Crnu Goru obezdržavio prije 88 i prije 17 godina.
Jezikom brojki, moguća su samo dva ishoda: čist referendumski rezultat sa preko 55 odsto glasova za sopstvenu državu i eventualno takozvana siva zona u kojoj nesporna većina za nezavisnost nije i dovoljna po recepturi EU. Čak ni u fantastičnim teorijama unionističkog bloka ne računa se sa mogućnošću da osvoje više od 50 odsto glasova.
Proces obnove državne nezavisnosti svakako je nezaustavljiv, a srazmjera dvije kolone razriješiće samo jednu dilemu: da li će nezavisnost stići 21. maja, ili nešto kasnije. Ali, stići će, svakako. Narodna mudrost kaže "ako će nešto biti jesenas, neka bude večeras". Njena potvrda nalazi se i u argumentaciji zbog koje je dalje odugovlačenje ovog procesa čisto gubljenje vremena i društvene energije.
Ubjedljivom pobjedom ideje obnove državnosti crnogorsko društvo pokazaće pred Evropom da je emanicipatorsko, sazrelo i odgovorno, da je spremno da samo rješava pitanja svoje sudbine i to na najdemokratskiji način, olovkom i glasanjem, što je do sada bila rijetkost na Balkanu.
Državna nezavisnost značiće i konačni izlazak Crne Gore iz pretpolitičkog doba i fokusiranje na životna pitanja građana, koja su već duže potisnuta u drugi plan zbog nezaokružene samostalnosti i propalih eksperimenata pravljenja državnih zajednica.
Ukoliko referendumski rezultat ostane u takozvanoj sivoj zoni bio bi to svojevrsni produžetak agonije. Predstojeći izbori u oktobru, umjesto glasanja za političke programe, bili bi novi neformalni referendum, još jedno prebrojavanje za i protiv države. Partije i političke grupacije, u nedostatku valjanih odgovora na izazove oporavka i razvoja društva, dio birača kao i do sada držale bi u poziciji talaca državnog pitanja, a reformski procesi opet bi bili usporeni, zaustavljeni.
U tom kontekstu i odbijanje da se glasa za samostalnost pod izgovorom da se tako bori protiv režima i navodno privatne države, samo je jeftin izgovor za protivljenje postojanju sopstvene države po svaku cijenu. Ova zamjena teza potpuno je razotkrivena ponudom premijera Đukanovića da založi svoju političku karijeru za glasove unionista.
Pitanje države nije partijsko, već pripada svim građanima. O vlasti se odlučuje svake četiri godine, često i u kraćim intervalima, a o državi jednom za vazda. Upravo je postojanje sopstvene države važan faktor za smjenjivost vlasti, pa i ove koja upravo u raznim oblicima državnih zajednica vješto odolijeva već 17 godina.
Sa zaokruženom državom, ta mogućnost pruža se već u oktobru na redovnim parlamentarnim izborima, na kojima će birači imati priliku da ocijene učinke režima, ali i njegovu odgovornost za kriminal, korupciju, monopole, slabe institucije, socijalne razlike, nizak standard, rezultate privatizacije...
Država je neophodna i da bi opozicija bila autentična u kritici takve vlasti, bez potrebe da po mišljenje i pare ide negdje izvan njenih granica. I da uvjeri birače da će kada preuzme vlast biti originalan tumač njihovih interesa.
Država je važna i da bi se dvije kolone, rasterećene prethodnog pitanja, spojile u jednu oko ključnih tema: evroatlantskih integracija, odnosa prema susjedima, ekologije, socijalne politike...
Kao što se pravo Crne Gore na državu crpi iz njene istorije, tako za njenu obnovu ima dovoljno razloga u budućnosti kojoj valja poći u susret. Zato 21. maja treba reći da sopstvenoj državi i - zakoračiti.
Slavoljub ŠĆEKIĆ
Glavni i odgovorni urednik dnevnika Vijesti
RSS FEED 
