...i došlo je proljeće. Big dil: cvijeće, ptičice, maturske žurke mladih delikvenata, pre$ednikova zakletva  "tako mi svih nedjela koje sam počinio“ & neizostavna ’made in shaneri’ kolekcija proljeće-ljeto 2000 & neke u svijet a tek sad kod nas, bitno je da je uniformisano & da ne odskačeš iz čopora.

Vrijeme sa 0 šećera, ligh majoneza & jogurta, kako bi se otarasili onih nekoliko kg celulita koji se uzgajao u toku godine te sa sve bicepsima, tricepsima & pločicama ordinirali po ruskim, pardom našim plažama tu oko BU2e (ni slučajno đe drugo). Sve u svemu čovjek bi rekao prava idila ali valjda treba da iziješ govno ko zna koliko puta da bi shvatio da se u rođenom gradu osjećaš kao stranac.

Građevinska mafija + đedove čuke=anegdota iz jedne agencije za nekretnine „dajte mi stanova za 650.000 eura“ & dobiješ lokacija na kojima može pas da se kenja taman toliko da možeš da ih izbrojih na prste jedne ruke. Uz ovo pride zakučiš & komplex doseljenika iz raznoraznih vukojebina & histerično prenemaganje dojučerašnje čobanice koja pokušava da išutira štene od 4 mjeseca. Pa uhvatiš sebe kako se prisjećaš đe si nekad živio, izlazio, išao u školu... samo što se ni jedna ulica više ne zove tako & što do njih ne možeš doći istim putem jer je umeđuvremenu niklo nekoliko kvartova sa nekim novim sugrađanima.

A ti novi sugrađani misle da je prozor ono mjesto đe se istresa piklsa & eventualno kači klima uređaj. Da ulaz u zgradu označava mjesto đe možeš parkirati kesu sa đubretom & urinirat u sitnim satima a komšija je onaj što ga do mile volje možeš gledat poprijeko & pravit mu poplavu u stanu & psihički ga zlostavljati sa do daske pojačanom grand paradom.

Hvatam sebe kako sve češće bježim iz grada tražeći neki svoj mir & odmor od svega a zapravo samo mijenjamo mjesta. Ja bježim tamo odakle su pobjegli moji sugrađani & zbog čega ih je sramota & to kriju kao zmija noge, pa se pitam: Hoće li doći dan kad u Podgorici više neće biti ni jedan podgoričanin? Hoću li moći da pogledam nekoga a da isti ne pomisli da mu se "bukam"? Hoću li moći da prošetam psa a da ne čujem prenemaganje " maki mi tu džukelu"?

Ili da možda okačimo žute trake oko ruke ka Jevreji u svoje pero, ne zbog nekog hira ili omalovažavanja bilo koga, čisto radi prepoznavanja, da & sebi & drugima olakšamo suživot.

Jebale vas evroatlanske integracije!

Okle počet? Prvo da Vam svijama izjavim iskreno saučešće sporadi izbora pre$ednika Crne naše. No kako to nije ni stara a bloGomi ni nova vijest preći ću sa stočarstva na obične ali one najobičnije konfuzije koje me sapletoše u ove sitne sate.

Poslije xxx ofarbanija jaji & xxx onih koji ne pretekoše moj umjetnički per4mans zapitah se, jesu li jaja provalila da sam ateista & da nešto ne vjerujem da je iko vaskrsnuJo nakon što je odapeo? Ili je to možda neki podmukli ženski komplex usljed nedostatka istija? A možda je to samo kletva koju mi je bačio jedan pop zato što sam ga htjela išutirat kad mi je tukao psa? Ko će mu ga znat.

Bitno je samo da je komšo poviše mene nenormalno sexualno aktivan & otplike sad počinje seansu u kojoj ispušta neartikulisane zvukove koji najviše podsjećaju na efekte iz horor filma "motornom testerom u parlamentu", ili konja (možda i na magarca?) teke me dekoncentriše da me mogu ni slikati a bLogomi ni spavati. Žao mi zbog Vas koji ćete ni krivi ni dužni nabasati na ove stranice u potrazi ze nečim interesantnim. Taman ka što sam ja žalila samu sebe svaki put kad bih otvorila ovu našu malu zavjetrinu đe bi me regularno dočekao blog od onih talibana ili aforizmi od kojih ti pane teško na želudac ili možda priče u slici o nekim pregrdnim psima & da ne nabrajam sve promašaje na koje putnik namjernik ovđe može slučajno nalećeti te poželjeti da poslije prve rečenice: ubije glavom u zid, popije antidepresiv ili ubije komšisku mačku. Pa šta je bwe fukare, što ne pišete? Blog više nije u trendu? BBM, Extra TV, facebook, berza, đedove livade, nema se kat?

Možda ste skontali da su vam prijatelji a bLogomi & oni drugi provalili identitet pa odmjeravate svako slovo? Ili ste možda došli u onu fazu kad vam se čini da ste sve što se imali već rekli (napisali) pa očekujete da će neko drugi možda napisati nešto drugačije, kvalitetnije? E pa kao što vidite neće, neću ni ja, iz inata!

Samo sam svrnula da vam opalim po macolu & pregrmim ovaj petak na subotu.

PS. Ako zavučem pod tepih svoju ironiju mogu teškog srca & još uvijek malija sisa priznati da mi nedostajete :p~ 

PS1.Komšija se umorio! Ili je umro?!

PS2. Odoh u krpe.

Ah mene, pardon sine! Đe ste fukare???

E pa dosta je bilo apstinencije i mi blogeri imamo dušu & sise. Ne smijem naškrabat što se sve desilo u medjuvremenu jer me ne bi potkrpili svi resursi blogovanja.com. Ali eto ono najbitnije: Dobrileeee izbučio ustav i osta živ, iz dobro obaviještenih izvora saznajemo da je u toku toga čina imao erekciju poslije dugo vremena, pa sad kad lijega sa đevojkom u postelju vazda nosi sa sobom po koji primjerak ustava e mu se drugačije ne može dić.

Što se tiče ekonomskih prilika u miloj našoj moram primijetit da smo najbogatija zemlja u regionu pa i šire. Kafići su od cik zore krcati dokonoga naroda, niko ne radi a para ima.

Zidaju se zgrade na sve strane, gradiliše do gradilišta i sve rasprodato prije nego što se postavi kamen temeljac, mašala! Poslanike častili po 100 jevreja za telefonske račune, još fali da im doniraju po koji stan za ljubavnice i vanbračnu đecu pa da se ispune sva predizborna obećenja vladajuće nam stranke.

A u medjuvremenu mua ne smije ofarbat ogradu od svoje kuće jer je Alexandar Veliki pazario zgradu telekoma za nečesovi siću pa sad gatam oće li kakav zalutali meteor da mi se parkira u dvorište ili će A.V.  porušit tih 100tinjak kuća sa ili bez ofarbane ograde.

Eskobar se bačio na posa, buši đe stigne i nikoga ne pita, oš kablovsku ili neš, nebitno, daj da mi to izbušimo.

E pa kod mua neće moći ove noći, o čas posla se DIGI ishakuje pa sve to imam za džabaka, a ti bušiiii, bušiiii, i nemoj zvat decuuu.

Berza nam podsjeća na Alisu u zemlji čuda: tu su neki ljudi sa masu paruljina, glibavija uglavnom i oni sad kupe neke dionice a one u medjuvremenu panu da za njih ne moš kupit ni žvake, a sirotinja gleda ka tele u šarena vrata jer zajebi logiku i profit odredjene kompanije koja je na tržištu, to nikad nije mjerilo za ulaganje, bar ne u Crnu našu.

Tačno mi dodje da odem u prvu od najprvih banaka u Crnu nam Goru i tražim kredit od 1.000.000 jevreja kao garanciju ostavljam svoje sise i neke tamo slike i otvaram rezervat za konfuzne, one što nijesu ni tu ni tamo. Ja mnim da nas ima sve više i da se zakonom trebamo zaštitit’ kad niko drugi neće.

Toliko od mene, budite mi dobri i konfuzni.

Sve vas ljubi vaša blogohulnica Cicika.

Petak ( preko neba... između vrha & dna...sna & sna)

Svlačim svoje riječi kao poderanu haljinu

Ne!

neću večeras napisati još jednu ljubavnu

nema više ničega što me na tebe podsjeća

na prašnjavim policama moje ravnodušnosti

nižem nove figurice od porcelana

više se ne osvrćem za slučajnim prolaznicima

& ne tražim tvoj pogled u zadimljenim birtijama

ni ono loše vino nema više ukus kajanja

ni jutra nijesu više tako sumorna

ne spotiču me više sjenke prošlosti

ni demoni iza kojih sam skrivala svoje strahove

zvuk violina sad me posjeća na urlik utvara

& svaka nova ulica vodi me u zaborav

više ne pružam ruke u prazno

& ne smijem se samo iz navike

znam, zvuči pomalo namjenski

ali zar sve u životu ne počiva

na već utabanim stazama predrasuda

od Edena pa naovamo

grijeh od praiskona

kazna koju plaćamo za sve prošle živote

koja čuči kao oreol iznad naših glava

kao sjenka pred kojom klečimo

moleći za milost

da trajemo

koliko jedan let leptira

zato nikad ne odlazim na groblja

ne čitam epitafe

ne učestvujem ni u čijoj žalosti

ne nosim crne haljine

ne palim svijeće za pokojne

ne kupujem mrtvo cvijeće

& ne brojim tuđe poraze

ne osluškujem noću korake

nije me briga da li dolaze ili odlaze

u vosku je ostao zarobljen otisak tvog dodira

čuvam ga kao relikviju za neka buduća vremena

kao podsjetnik na sve ono što mi ne treba

jer... miriše jorgovan iz susjednog dvorišta

& one sablasne sjenke prošlosti padaju u zaborav

kasno je da me zarobiš u mrežu od vremena

moje želje su potekle uzvodno od besmisla

a moja duša se izdigla visoko iznad oblaka

moj odraz zaklanja izvrnuta percepcija tvog postojanja

zato se ne osvrći za proćerdanim šansama

ispraznim riječima & usputnim romansama

vrijeme je stalo & kucnuo je čas

 ova pjesma je sve što će ostati od nas

....

                                                                                                          © M.V.

13.04'2007

Četvrtak ( dan kad je Cezar kresnuo Kleopatru & obećao da neće sravniti Rim)

Jebeš četvrtak!

Još živim u srijedi jer nije mi se dalo zaspati večeras,

mali đavo je dovikivao sa lijevog ramena,

bockao me svojim trozupcem & govorio

„kučko prevrtljiva! još jedan pogrešan potez, tako ti & treba!

 slini sad nad prosutim mljekom & peri prozore trepavicama,

pičke ko ti umiru vječno a žive samo za jedan trenutak,

 ti si jebena kolateralna šteta univerzuma!“

Iza velikih istina obično se kriju dobre namjere

a htjela sam samo jednog običnog dripca

što zapišava znakove pored puta

prdi na književnoj večeri

krezubo se smije afganistanskim ratnim siročićima

češe muda dok potpisuje ustavne povelje

rukama od pudinga veže svoju buđavu kravatu

kreše me samo u pauzi za ručak

dok me gleda onim pogledom što završava u debelom crijevu

čašćavajući me bezozrazlucima

koje je kao dijete slušao iz sobe svojih roditelja

pazeći da mu ne ostavim trag karmina na košulji

dok mu govorim da je najbolji

i ako znam da mu je koeficijent inteligencije srazmjeran tvojoj punoj erekciji

jebi ga, stvarno sam htjela samo još jednu šupčinu

čije bih ime zaboravila uz jutarnju kavicu

misleći na tebe koji samo prividno postojiš negdje

smucaš se kao prosjak ulicama beznađa

znaš sve tajne noćnog neba

& onaj polumjesec na preponi

dežuraš kao svitac u tami ništavila

svijetliš kao fenjer na memljivom zidu moje savjesti

& okrećeš onu staru ploču na kojoj svira blues

zbog tebe moji anđeli spavaju na desnom ramenu

& đavoli me matiraju u 2 poteza

jer se ne snalazim u klišeima o međuljudskim odnosima

& jebe mi se za kvazimoraliste & njihove frigidne živote

dovoljan je tvoj peting riječima da ponovo budem svoja & sjebana

da shvatim šta imam a šta me to zauvijek napušta

opet će se večeras smijuljiti patuljci iz ormana

ispod srušenih mostova teći će purpurne rijeke

& pogledi će nam se sresti na horizontu

zarobiću svoj vrisak u uhu mocarta

da ne čuješ sve gadosti o našoj ljubavi

koračaću opet po kršima & dračama

samo da bi privio moja krvava stopala & vidao mi rane

govoreći da je Bog mrtav & da vrijeme zarobljeno u kružnom toku svijesti

dok olovni vojnici marširaju u sintezi očaja

ja rastem kao korov u tvojim mislima

hoćeš li biti tu & držati me za ruku

dok bude goreo Rim?

                                                              12.04`2007