Obzirom da još uvijek pokušavam da izbacim alkohol iz sebe, rekoh ajde da gledam TV (pošto nisam u stanju iz kreveta da ustanem) i nakon 15 minuta ugasih isti i dođoh do zaključka da mrzim Stanka Crn(j)obrnju i njegova životna djela u Crnoj Gori.

 

Prvo nam je podario nešto što se zove IN televizija, koja je do sada bila moj favorit na medijskom nebu, sjetimo se samo Check IN-a, INTRO-a, Lane Sekulić, itd. A onda je drug Crnjobrnja uspostavio nešto što se vabi imenom ATV ili Atlas Televizija. Najavljivao je to kao vrhunsku televiziju na Balkanu i u Evropi, moderna tehnika (ovo jedino stoji), svašta nešto. I šta smo dobili?

 

Dobili smo toliko nepodnošljivu televiziju, da ne mogu da zamislim bilo koga razumnog koji može njihove "autorske" emisije da gleda duže od 10 minuta (a i ovo je čist mazohizam). Toliko mladih "novinara" na jednom mjestu, ka da su ih svijećom tražili. Isto je Crnjobrnja rekao, da su to sve vrhunski "novinari" koji su se školovali po inostranim televizijama. Mora da su kablove razvlačili, zajedno sa onom "sportskom novinarkom" koja toliko program učini zanimljivim da više ne znaš da li gledaš fudbal ili karling. Ipak, moj ubedljivi favorit je dečko, koga sam danas upoznao na Crnjobrnjinoj televiziji, pod code name Miloš. Ne vjerujem da bi ga njegova majka pustila da radi na porodičnoj televiziji koja se emituje u Mrtvom dubokom, ali je Crnjobrnja napravio takvu televiziju da on tamo može da se uklopi bez problema.

 

Nego dosta o njima, ono što želim da kažem je da bi trebalo pisati peticiju ARD-u da se ATV ukine. Ako su danci mogli da protjeraju španske serije sa svojih kanala, onda možemo i mi Crnjobrnjine radove da maknemo sa naših. I još jedna stvar, da se istom čovjeku, amandmanom na novi ustav, doživotno zabrani da radi bilo šta u Crnoj Gori. Može na more da dođe, ako hoće i to je sve.

E ovo stvarno postaje smijesno. Ne znam ni sam zašto sam opet počeo da pišem blogove i da posjećujem ovaj site. Valjda zbog par ljudi sa kojima vrijedi podijelit mišljenje. Možda.

 

Naime, ovih dana me site blogovanje.com podsjeca na ono kad smo bili đeca, pa se igrali ispred zgrade. "Moj tata je jači od tvog, moja majka ljepse kuva od tvoje, ja imam više igračaka od tebe, ako još budeš pričao, razbiću ti nos, klempo jedan, glavonjo, j..... ti majku, majkooooooo ovaj me dira ..." Dakle, postadosmo pravi vrtić, samo što umjesto majki i tata, koristimo "majku Srbiju" i "majku Crnu Goru" (valjda zbog ženske ravnopravnosti, ne znam... :)))). I naravno, kao uvjek, i kao ispred svake zgrade postoje i oni koji ne razumiju (ili pogrešno razumiju) ono što čuju (pročitaju) i vrtiću nikada kraja... Mada mislim da neki koji se vrzmjau po kvartu blogovanje.com i nemaju više od 12 godina (barem ne mentalno).

 

Zamolio bih sve članove blogovanja, da pođu na blog administracije i tamo pročitaju jedan divan članak o tome kako se pišu blogovi i čemu blog uopšte služi. Naravno, potrudimo se da razumijemo ono što piše, dragi drugari. Ako vam smeta da čitate ono što piše naša administraija, a vi fino malo prošnjuvajte internetom pa pronađite tamo odgovor na pitasnje čemu služi blog, ili barem posjetite neki strani (ozbiljni blog, koji nije prepričavanje erotskih pričica) blog čisto da vidite čemo ovaj izum služi.

 

Potrudite se drugari, ne košta nas ništa, da nam ne bi zatvorili ovaj vrtić, jer me stvarno mrzi da pišem blogove na engleskom.

 

Pozdrav

 

Uporno pokušavam da objasnim sebi, zašto postoji institut televizije kod nas. Da li, da bi nam dokazivali svaki dan da smo glupaci ili radi mogućnosti da se glupaci pojavljuju na tv-u?

 

Gledam prije neki dan tv (mada se trudim da to radim što ređe) i za tih 2 sata, koje sam proveo gledajući, naslušao sam se gluposti i ničeg drugog.

 

Primjer 1:

Čuvena voditeljka sa jedne od jos cuvenijih TV stanica, vodi kviz za gledaoce i uporno pominje "ja nisam neki matematičar, pa vam ne mogu pomoći" (inace, igra je da se saberu brojevi sa dvije kocke koje se vrte). E sad, da li je popnavljala prvi razred više puta (i jeli ga uopšte završila?), pošto, koliko me sjećanje služi, sabiranje i oduzimanje do 10 se uči tada, a onda ko je primi da radi na tv kad ne zna da sabira do 10. Svašta!

 

Primjer 2:

Divna tv emisija zvana TRAVELING! "Ako ste u prilici da posjetite ovo", "ako ikada budete bili ovamo ili onamo"... A na ekranu se ređaju, Sejšeli, Dubai, Amerika, Kanarska ostrva, Madagaskar... Pa dobro, majku mu, jesam li ja prespavao kad smo postali Švedska ili smo i dalje u Crnoj Gori? Pa ko normalan misli da jedan prosječan crnogorac može sebi da priušti da pođe na Barbados, za života. Većina nas nije bila ni do Plužina (za nas sa juga) ili Herceg – Novog (za nas sa sjevera), a Beograd ili Sarajevo su metropole. Mada, kada sam razmislio, mislim da je ta emisija pravljena za ove strance sto rade kod nas, cisto da se osjećaju kao da su kod kuće i da isplaniraju đe da potroše svoj teško stečen novac (pogledati blog "Nemojte me pomagat"). Možda!

 

Primjer 3:

Stvarno volim emisije koje se nazivaju dijalog emisijama, a onda stavite političare u ring, sa sve GONGom i to nazovete dijalogom. Svaka čast idejnom tvorcu ove emisije, a mogu da pretpostavim da je išao u školu dialoga prije nego li je došao na ovu brilijantnu ideju. Imam predlog: dajte političarima rukavice (ili još bolje bez njih), neka se poskidaju do pasa, pa da vidimo ko je jači. Garantovano će gledanost biti veća, a i riješićemo sve naše probleme.

 

Ostali primjeri:

Idiotske crtane filmove u kojima se đeca biju kartama, a sve to kao da spasu svijet, političke emisije, dnevnike i ostali redovni program nije vrijedno ni komentarisati. Isto je kao i 1990,1991,1992... (upisati godinu po želji), sa sitnim izmjenama.

 

Moj prijedlog je da se svi udruže i naprave samo četiri kanala: Prvi kanal za ispiranje mozga, đe će po cijeli dan razni Peđe, Milo i Sveto imati prilike da seru, drugi kanal đe će se puštat samo sport, treći kanal za đecu sa crtanim filmovima i video igricama i četvrti kanal sa čistom pornografijom. Pa da vidim šta će biti najgledanije.

 

U suprotnom televizore kroz prozore.

 

Pozdrav

 

Iako nisam imao namjeru da pišem o referendumu i o tome šta bivši komunistički učenici (sa obje strane) rade našem poluobrazovanom narodu (bez uvrede, ali takvi su najlakši za manipulaciju), ali stvarno ne mogu, a da ne izrazim svoj protest, protiv retorike koju bivši komunisti koriste ovih dana nebi li im mahali zastavama i njihovim slikama pred nosom.

 

Naime, svi se pozivaju na to kako vode pomirljivu kampanju, kako ne vrijeđaju jedni druge i tome slično. Čak i posmatrači tvrde da su fini, osim što se ponekad posvađaju, a valjda kad je tako, onda možete da planete, pa da kažete nešto što ne valja.

 

Odabrao sam samo par primjera koje sam pohvatao ovih dana, sa time što neki od njih nisu doslovce preneseni (osim poslednjeg čike), ali su dovoljno blizu da prikažu suštinu, sa time što sam dodao i jednog svjetski poznatog čiku (on još i najljepše zvuči :))))), čisto da bi mogli da uporedite:

 

Prva strana

- Čelični bedem Crne Gore i njene slobode

- Svi kao na Grahovac,... ali sa olovkom

- Čuće huk sa Vučijeg dola....

- Slavila je bitke na Grahovcu, Krusima, Vučijem Dolu, ....

- Crnogorska težnja za slobodom nema cijenu...

Uz konstantno pominjanje bataljona i ostalih bitaka...

i tako dalje

 

Druga starna

- Ne idite im u goste

- Nećete moć preko granice

- Neće moći rođaci da dolaze kod vas

- Albanci će uzet što je njihovo

- Hrvati će uzet svoje

Uz konstantno pomninjanje bataljona i bitaka...

I tako dalje

 

A sada jedan svjetski poznati čika

- Ne zaboravimo da je najsvetije pravo covjeka, njegovo pravo da ima zemlju u kojoj će moći da radi.

- Usud naroda moze biti preobracen jedino olujom rastuće strasti, a samo oni koji su strasni mogu probuditi strast u drugima, koji nisu.

- Postanimo opet jaki duhom, voljom, izdržljivošću i jaki da podnesemo žrtve.

- Riječi grade mostove u neistražene oblasti.

- Ne zaboravimo nikada obavezu koju smo preuzeli na sebe.

- Nacional-socijalistička Njemačka želi mir zbog svojih fundamentalnih ubjeđenja. Takođe želi mir iz proste činjenice, da nema potrebe za ratom, da bi ostvarila svoje ciljeve u Evropi... Osnovni princip svakog rata je da uništi srce jedne nacije, stoga Njemačka želi mir. Njemačka treba mir.

Naravno uz konstantno pominjanje bataljona i bitaka...

I tako dalje

 

Možda postoje razlike u ovim retoričkim konstrukcijama, ali suština je ista: ili će biti po mome ili ne može biti drugačije.

 

Ja kažem: ili pokušajte da mi objasnite zašto su jedni ili drugi bolji (kulturno, socijalno, ekonomski) ili se nosite svi onamo odakle ste došli. Sa kime se moj đed tuka, kako se on izjašnjavao i šta je bio po ubjeđenju, stvarno me boli k....

 

Srećan vam dan Pobjede.

Posto je ovih dana manija slanja pisama, svima i svakome, dodjoh i ja do jednog zaista interesantnog i imadoh zelju da ga podjelim sa vama dragi moji. :)))))) Sto bi nas drugar Mikelly rekao, pali li se jos ko na ovo? :))))))))) Pismo je ocisceno samo od imena autora, koje nije ni bitno, na kraju krajeva. Bitan je tekst. :))))))))) Uzivajte!!!!!!! N/R Predsjedniku Vlade Crne Gore Gospodinu Milu Đukanoviću PODGORICA Poštovani gopodine Predsjedniče, Evo, ponovo, nakon nešto više od dvije ipo godine ja odlučih da Vam se obratim sa željom da će biti po onoj staroj narodnoj "TREĆA - SREĆA" i da će te mi Vi pomoći ovaj put na konkretan način, nadam se, da riješim svoje ključne životne i osnovne egzistencijalne probleme. Ja sam Vam se u ličnom svojstvu dva puta obraćao do sada. Dostavljam Vam fotokopije upućenog Vam materijala u cjelosti sa kompletnim prilozima. Na moj prvi zahtjev upućen Vama Vi odgovoriste pismeno preporukom g- dinu Miomiru Mugoši, a ja Vas detaljno u mom drugom zahtjevu obavijestih o svemu šta se sve dešavalo i ponovih Vam iste one molbe iz prvog. (P.S. Molim Vas i insistiram da pročitate prva dva pisma čije Vam fotokopije dostavljam!). Na moj drugi zahtjev upućen Vama dobih usmeni odgovor od Vaših saradnika (u prvom redu od tadašnjeg Vašeg savjetnika g-đe Vere Turković) da će sve biti u redu, da se nadati pozitivnom i da ste Vi još jednom intervenisali za mene kod g-dina Miomira Mugoše, tako da očekujemo sve najbolje. Ja sam i dalje lično ubijeđen u Vaše najbolje namjere i odmah da Vam kažem da nema toga ko me može ubijediti u suprotno. Međutim, želim Vas upoznati (i prosto radi sebe-moram) sa daljim dešavanjima, koja meni ni malo ne odoše u prilog. Pokušaću da to uradim u što kraćim crtama, a da baš ništa ne propustim. Gradonačelnik g-din Miomir Mugoša, upravo u to vrijeme, formira novi sastav gradske vlade u koji ulazi g-din xxxxxx xxxxxxxxxxxx (moj imenjak i prezimenjak) prvo kao pomoćnik sekretara, a kasnije i kao sekretar. Pomenutog gospodina zapadaju apsolutno sve one kadrovske prinadležnosti, a i biva angažovan tada u Opštinskoj izbornoj Komisiji... Inače, on je g-dinu Mugoši predložen ispred SDP-a čiji je i funkcioner. Znam čovjeka, želim mu sve najbolje i nemam ništa protiv njega lično, a i mislim da se radi o dosta dobrom čovjeku i radniku. Istovremeno, ja dobijam mnogobrojne čestitke na izboru kako od rođaka, prijatelja i poznanika tako i od pojedinih Vaših veoma bliskih saradnika (pomenuću g-dina Miša Brajevića sa kojim sam bio non-stop u kontaktu, zatim g-dina Miška Vukovića i velikog broja funkcionera, prvenstveno OO DPS-a Nikšića, OO DPS-a Budve, Savjeta Mladih DPS-a Crne Gore...). Nešto malo kasnije, mnogi su od mene tražili pomoć kao od sekretara Opštine Podgorica, kao i neophodne informacije u vezi tadašnjih izbora, misleći da sam ja jedan od vodećih u OIK Podgorice. Puno prijatelja i poznanika se baš iznenadilo kada sam im objasnio da to nijesam ja, već moj imenjak i prezimenjak iz SDP-a. Upravo g-din Mišo Brajević, a i mnogi drugi su me tada savjetovali da Vam pišem o tome i odmah Vas obavijestim. Ne želeći da oko toga dižem bilo kakvu paniku, jer to i nijesam po prirodi, a i vjerujući u onih svojih pet minuta, ja sam to sve, bez lažne skromnosti, mogu slobodno da se pohvalim gospodski podnio. A je li mi dobro "puklo po kičmi" - jeste i više od toga. Ostah ja bez bilo kakvog posla ( ko tek još pita za kadrovsko mjesto, stambeno rješenje...), supruga inače bez posla, dvije kćerke upravo tada počinju prve školske korake. Ponovo se vraćamo iz podstanarskog u život zajednice- majčin jednosoban stan, gdje smo još uvijek i dan danas (nas četvoro, majka i sestra- student Ekonomsko fakulteta). Znajući svu situaciju, pojedini moji poznanici iz drugih političkih stranaka pokušavaju da me "vrbuju" za svoje političke ciljeve i interese. Odmah da Vam podvučem da su naišli na više negoli dostojanstven otpor. Stojim i dalje čvrsto siguran u ispravnost takvih svojih stavova, bez imalo kajanja, vjerujući zaista u svojih pet minuta. Jer kao dio Vašeg političkog , reformskog programa kojeg Vi uspješno sprovodite, kad-tad moram osjetiti i lični boljitak i postati konzument tog menija, kojeg Vi sastavljate našoj Crnoj Gori, a kojeg ja zaista iskreno i od srca podržavam. Krajem te 2002.godine zajedno sa suprugom dolazim na ideju da u gradu započnemo neki svoj privatni biznis. S obzirom da nijesmo imali ama baš nikakav kapital, obratili smo se na adresu g-dina Brana Bojanića, direktora Zavoda za zapošljavanje Crne Gore sa zahtjevom za kredit. G-din Bojanić nam je maksimalno izašao u susret, pomogao nas i tako smo 2003.godine počeli sa radom u centru grada. Po ugovoru sa Zavodom za zapošljavanje Crne Gore ispoštovane su sve obaveze o zapošljavanju pet radinka. Moja supruga je direktor firme uz još četiri stalno zaposlena radnika, a ja sebe nijesam zapošljavao u njoj čekajući angažman u nekoj od državnih institucija ili subjekata što bi mi ipak obezbijedilo neku sigurnost, a i mogućnost rješenja mojih stambenih problema. Danas kad napravim presjek poslovanja, to se sve svodi na prelazak s problema na problem i "udaranje kreditom na kredit". Problema je dosta, prostor je pod zakup sa velikom kirijom, porezi, doprinosi, PDV, plate za pet radnika, povećanje životnih troškova uz osjetan pad posla i kupovne moći i standarda građana. Ipak, izgrađen je jedan prepoznatljiv imidž kod klijenata što se uz prisutnu homogenizaciju u kolektivu i uz saznanje da pored moje supruge, lični dohodak tu ostvaruje još četvoro mladih ljudi, ne dozvoljavaju da se pomišlja o zatvaranju objekta i sl. Međutim, to ni izbliza ne zadovoljava moje ciljeve, niti može na adekvatan način odgovoriti nekim mojim obavezama, tako da sam u poziciji evo ponovo da Vam pišem i tražim pomoć od Vas. A, i nadam se da će te se složiti sa mnom kada ustvrdim da je za mene valjda moguća i neka bolja pozicija u društvu od vođenja posla u jednoj maloj firmi. Poštovani gospodine Predsjedniče, Uzimam za slobodu da Vam ponovim iste one zahtjeve iz avgusta 2000. i septembra 2002. , a to je da mi pomognete u rješavanju prvenstveno stambenog problema i pronalasku adekvatnog stalnog radnog mjesta. Samo bih Vas još zamolio da ako riješite da mi pomognete, a nadam se da hoćete, da to uradite Vi lično. A, ako me budete prebacili na nekog od Vaših saradnika, onda Vas najiskrenije molim da to bude neko poput g-dina Brana Bojanića, a nikako poput g-dina Miomira Mugoše uz svo dužno poštovanje i uvažavanje prema njemu. Završiću ovo pismo, Predsjedniče, kao što sam ga i započeo - sloganom "TREĆA-SREĆA". Nadam se u Vas. Naravno, nadam se najboljem. Najiskrenije i najsrdačnije Vas pozdravljam i želim Vam puno sreće i uspjeha u budućem životu i radu. S poštovanjem, NEVJEROVATNO!!!!!!