Pleme (selo) Pobori se nalaze na sadašnjoj teritoriji Opštine Budve, ili bolje reći na teritoriji Crne Gore i niko ne može ni naslutiti da je tu prije dolaska Slovena, koji Pobori još zovu Slovenska okupacija, bila jedna krasna civilizacija i kultura, koja se još i dan danas zove Poborska kultura.

 

Pobori se prostiru na površini od 1325 hektara, i naseljeni su sa čisto autohtonim Poborskim stanovništvom, koje je uspjelo preživjeti sve okupacije, kojih je bilo i previše za tako mali, miroljubivi i uvijek demokratski oprijedeljen narod.

 

Porodice (bratstva), koja su se u Pobore kasnije naseljavala, voljom okupatora da se Poborska kultura što prije raspobori, brzo su se asimilovala, i oduševljeno prihvatila Poborsku crkvu i kulturu, tako da je ta želja raznih porobljivača ostala neispunjena.

 

Pobori se dijele na Gornje i Donje Pobore.

 

Gornji Pobori se dijele na

Kneževiće,

Bevenje,

Djakonoviće,  

Čarmake i

Šumarev Dub.

 

Donji Pobori se dijele na

Kapisode, http://www.kapisoda.info

Zečevo Selo (koje se opet dijeli na Srgovinu i Gomilu), Boriševicu, novo mondensko naselje na potezu Pištaline-Vukaš Do,

Krapinu,

Srebrno Ploče

Bijele Trave.

 

Nažalost, mnogo stanovništva je kroz vjekove napuštalo Pobore, ginulo za tudje države, raseljavano ili proganjano tako da se puno porodica nalazi po tudjim državama od Istre u Hrvatskoj na  zapadu do Ulcinja u Crnoj Gori  i Skadra u Albaniji na jugo-istoku, pa čak do Srpskog Vojvodstva (Vojvodine) na sjeveru. Kroz ta raznorazna etnička čišćenja koja su Pobori upoznali mnogo prije drugih Balkanskih naroda su iz Pobora nestale, odnosno odseljene nekoliko porodica, tako da se od njih niko više u Poborima i ne nalazi.

Bratstva  Bevenja i Čarmak su se odselila za Ulcinj i Savičić za Budvu.

 

Bratstva koja su ostala u Poborima su:

Gornji Pobori:

 

Marković, Knežević, Šofran, Škanata, Djakonović i Šumar. Kako je gore navedeno  Savičić, Bevenja i Čarmak su odselili, a Dojčevići, koje pominje Stjepan Mitrov Ljubiša,  su se iskopali  i samo još postoji njihova kuća na Šumarevom Dubu.

 

Donji Pobori su gušće naseljeni  i to sledećim bratstvima:

Kapisoda, Zec, Brajić, Kuzman, Ivanović, Pribilović, Božović i Vuletić.

Copyright © PANU 

Imate istorijsku priliku da pogledate snimke,

sa probnom putovanjiu.

"Independent" Copyright © PANU 

Kao i za cijelo čovječanstvo tako je i za Pobore, rodjenje Isusa Hrista bilo od najviše važnosti.

 

S novom vjerom i sa novim saznanjima bilo je lakše podnositi Rimljansku okupaciju koja je bila naročito okrutna.Ta okrutnost je bila više izraz mržnje i ljubomore jer su porobljivači bili impresionirani Poborskom kulturom i naukom i pokušali su sve da bi je uništili.

 

Nekako u to vrijeme se javlja i potreba da se osnuje Poborska Pravoslavna crkva koja bi štitila religijske, kulturne i etničke vrijednosti Poborskog naroda. Dakle puno prije cijepanja Hrišćanske crkve na Rimokatoličku i Pravoslavnu, Pobori su imali svoju Pravoslavnu crkvu isto kao Armeni ili Kopti. Ne samo da je bila jedna od prvih Crkava nego je Poborska Pravoslavna Autokefalna Crkva (u daljem tekstu PPAC) bila i vrlo demokratska po svojoj strukturi tako da nikada u njenoj dugoj istoriji nije dolazilo do jeresi i šizme.

 

Tako je široj javnosti nepoznato da su Pobori bili ti koji su pravoslavlje raširili u tadašnjoj Vizantiji, a ne obrnuto.To je dokaz koliko je istorija ljudskog roda u stvari istorija nasilja i zločina, jer iako kulturno i duhovno superiorniji od svojih okupatora, Pobori su uvijek bili okupirani, jer "sila Boga ne moli".

 

Dok su bili pod Vizantijskom okupacijom, Poborima je, kao jednom vrlo demokratskom narodu, smetalo ispreplitanje crkovnog i svjetovnog, autokratija, intelektualno cjepidlačenje i sve karakteristike po kojima se riječ Vizantizam i danas prepoznaje, i nijesu imali osjećaj za takav način upravljanja. Zato su htjeli da iskoriste svoje pravo na samoopredjeljenje i otcjepljenje ali Vizantija je bila vojno jača  i vjekovi robovanja su se nastavili. Iako su dakle Vizantiji donijeli Hrišćanstvo, bili su totalno obespravljenji pod  Vizantijskom okupacijom.

Iz tog vremena su uništeni svi istorijski izvori o Poborima i tako ostaje do 1333. poslije Hrista, kad se u Kotorskom arhivu  prvi put pominje Poborsko ime i to kao prezime Poborović. Samo to pominjanje i lažnu toleranciju treba dovesti u vezu sa reformama koje su tadašnji Srpski vlastodršci pokušali provesti.

 

Srpskog osvajača su okolni slovenski narodi prihvatili kao oslobodiaoca, ali je za Pobore to značilo samo da je Kurta zamijenio Murtu, kako bi se akademski mogli izraziti. Tu počinje i prvi pokušaj da se Pobori posrbe jer su Nemanjići i kasnije velikosmedervski okupatori iz kuće Brankovića, htjeli da prisvoje sve Poborske kulturne i naučne vrijednosti. Tako je Djuradj Smederevac i ogradio grad Djurdjevac na granici izmedju Gornjih i Donjih Pobora da bi ih lakše držao na oku.

Upravo u momentu kad su Pobori slavili odlazak velikosmedervskih okupatora i rušenje grada Djurdjevca, simbola Despota Djurdja Brankovića, nijesu ni slutili da ce novi Mletački okupator biti još gori od Srpskog.

 

Od 1422 godine, Pobori su dakle pod okupacijom Mletačke republike koja im nije priznavala pravo ni na jezik ni na crkvu niti čak pravo na samoopredjeljenje.

 

Tada isto nastaje period dvovlašća tako da su Pobori prisvajani od susjednih Crnogorskih plemena na jednoj strani i Mletačke republike na drugoj. To prestaje 1686. godine kad se Pobori de fakto nalaze samo pod Mletačkom okupacijom a od 1718. godine i de jure.

 

Mrak koji je u Poborima nastao i trajao  Mletačkom okupacijom, i nije nestao ni kad je početkom XIX vijeka Poborska država pala u kratkotrajno Francusko ropstvo.

 

Francuzi su pokušali donijeti i udomaćiti svoje kulturne i političke vrednosti, ali Poborski narod je bio isuvise tradicionalan, bogobojažljiv i autohton da bi mogao prihvatiti  vrijednosti Francuske republike, s njihovim republikanskim i Korzikanskim carem, koji je u to vrijeme služio kao primjer nemoralnosti i otpadništva od crkve. Pošto se i cijela Evropa u to vrijeme gadila od Francuskog nemorala i republikanstva, normalno je bilo očekivati da ce se i Pobori, kao zvijezda vodilja Evropske kulture, pridružiti tim civilizovanim zemljama.

 

Velika nada je polagana u Austro-Ugarsku monarhiju, koja je imala na čelu Apostolskog Cara i Kralja, i koja je uzela na sebe obavezu da štiti sve Evropske i hrišćanske vrednosti. Medjutim i to je bilo kratkog daha jer je Carsko-kraljevska vlada brzo uvidjela da pred sobom ima jednu superiornu kulturu, koja je mogla pomračiti slavu svih Evropskih država pa je i teror nove vlasti bio još jači nego u vrijeme Mletačke ili Velikosmederevske okupacije. Da bi Poborsku okupaciju učinili jos težom Carsko-kraljevska vlada kupuje od Petra II Petrovića Njegoša, manastir Stanjeviće i pretvara ga u utvrdjenje. Samim tim je otežana borba Pobora za njihovu nezavisnost.

 

Pobori su pokušavali više puta da se oslobode K.und K. okupacije ali im je to najbolje pošlo za rukom 1869.godine u takozvanom Bokeljskom ustanku, mada je to u stvari bio Poborski ustanak, koji je bio u isti vrijeme kad i ustanak susjedih naroda. Vrijedno je napomenuti da su Pobori kao autohtoni narod jedini imali uspjeha u tom ustanku. Vrlo važno je napomenuti da su Stanjeviće zauzeli uz pomoć jedne žene.

 

Naime, Stana Jokanova Šofran (rodjena Bevenja) je bila zadužena da Austijskoj vojsci donosi poštu i provijant. Kad je Stana pitala stražare da joj otvore vrata, straža je primjetila da je ona  uzbudjena i da se neuobičajeno ponaša. Ali bilo je kasno jer su vrata već napola bila otvorena. To su Poborski ustanici iskoristili i istovremeno kad i ona ušli u tvrdjavu i munjevito zauzeli prizemlje. Kad je vojska na gornjem spratu vidjela klasno i etnički svjesne Pobore, predala se.

 

Pobori su zarobljenu vojsku poslali za Budvu, a otetim topovima, uz pomoć Crnogorskog vojvode Maša Vrbice, su pokušali i da bombarduju Budvu. Ali, to im nije uspjelo, jer su granate završavale na pola puta do Budve, to jest na Bijele Trave. Kad je Austrijancima stiglo pojačanje onda je došlo do etničkog čišćenja Pobora i ogromna većina njih je bila prinudjena da prebjegne u Crnu Goru. Kako je bilo puno djece i nejači prijetila je opasnost da Austrijska potjera zatvori Austrijsko-Crnogorsku granicu i da onemogući bjekstvo Poborima.

 

Medjutim vrlo vještim taktičkim nastupom Njeguškog barjaktara Ilije Stankova Kustudije sa Majstora,  Austrijska vojska je zbunjeno čekala da izbjeglice predju granicu. Tim potezom je Ilija Kustudija zadužio Poborski narod dok je vijeka i svijeta i postavio temelje dobrosusjedskih odnosa dva autohtona i autokefalna naroda, naime Pobora i Njeguša.

 

Naravno da su svu slavu autohtonog Poborskog naroda pokušali da preuzmu susjedni Slovenski narodi ili kasniji okupatori, ali to im nije prvi put.

 

 Nova istorija

 

Veliki dio Poborskog naroda, koji  je prešao Crnogorsku granicu je  po zbjegovima živio sve dok Crna Gora nije zauzela grad Ulcinj. Crnogorski knjaz Nikola je svim tim ustanicima, ili kako su ih tada zvali Ustaše, dao zemlju  u naselju Meteriz u Ulcinju.To je u stvari bio jedan izuzetno dobar pokušaj da se Pobori pocrnogorče i posrbe.

 

Medjutim, Pobori su jos uvijek, na žalost svih okupatora, ostali Pobori. I to ne bilo kakvi, nego čisti, stoposto, autohtoni, suvereni, nezavisni, demokratski i autokefalni narod, sa svim organizacijama i institucijama koje jedan suvereni narod ima.

 

Kad je Austro-Ugarska monarhija objavila rat Srbiji, i kad je i Crna Gora krenula u rat za  "spas Srpstva i Jugoslovenstva", Pobori su mahom odlučili, da  pomažući te dvije države, pomognu i sebi i tako se jednom zauvijek oslobode i vrate se svojoj državnosti i kulturi.

 

Medjutim  kapitulacijom Centralnih sila Pobori su, nekorektnom političkom  igrom Francuskog, Engleskog i Srpskog saveznika, anektirani od novostvorene Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i usli u tu tvorevinu kao Srpske zemlje. Bez rezultata su ostali svi pokušaji da se nova država nazove Kraljevina Srba, Hrvata, Slovenaca i Pobora, odnosno kasnije da se osnuje Poborska Banovina.

Kao i hiljadama godina prije toga Pobori su opet potpali pod tudju upravu i bili porobljeni.

 

Nadali su se da će, pristupajući zabranjenoj Komunističkoj partiji,  život nove države biti vrlo kratak i tako su masovno pristupili radničkom pokretu.

 

Ali i ta karta na koju su zaigrali pokazale se neuspješna. Naime Pobori su zaboravili da je za Komunistički pokret, odrednica "Klasno" bila mnogo važnije od "Nacionalnog", i opet se Poborski narod morao odricato od svog autohtonog nacionalnog osjećaja i izgubiti se u vodama internacionalizma.

Kao i svi narodi koji su puno robovali i patili, Pobori imaju izuzetan dar za pripovijedanje i usmenu književnost.

Sve što je vjekovima bilo napisano je oteto, razgrabljeno i pod tudjim imenima objavljivano, zato je bilo normalni da se jedino usmenim putem književne vrijednosti mogu sačuvati.

 

Zato su  Pobori kao jedan izuzetno autohton i žilav narod su sve svoje intelektualne snage, kojih nije malo, i bili skoncentrisali na usmenu književnost i to prvenstveno na poeziju. To ništa nije bilo neuobičajeno jer je poznato da je za poeziju vrlo bitna duša i patnja. Poborska duša je poznata u svijetu. A patnje je Poborima puna istorija.

 

I da nijesu bili pjesnici, Pobori bi propjevali poslije toliko patnji i muka koje su podnosili od svog postanka.

 

Zadatak, koji se sam nameće PANU-u je da skupi sve pjesme i da ih objavi pod jednim, ali isključivo Poborskim imenom, jer ne možemo dozvoliti da se našim umotvorinama kite i diče upravo oni koji su Poborske vrednosti pokušali zatrijeti.

Ovdje ne možemo navesti sve Poborske pjesme, jer za to nema prostora, ali ćemo navesti samo neke u svim žanrovima, da bi naše čitaoce površno upoznali sa neprolaznom ljepotom Poborskog jezika i načinom formulisanja impresija.

 

Poznate su Poborske rodoljubivo-nostalgične pjesme, i to prvenstveno:

"Sjećat ću se ja Pobora,                                        

  Mirca, Poda i Čavora.                                          

  Goliša i Kilibarda,                                          

  Paštrovnice i Livada

  Sjećat ću se Okovice,

 Trudova i Raskavice"                                          

 

"Oj, da mi je sjesti malo,

  na Poborsko Počivalo

  Da ja sjednem i odmorim

   i pričekam koga volim"

 

Geografija, klima: 

Pobori se prostiru u podnožju planine Lovcena, planine vrlo značajne za istoriju njihove susjedne države Crne Gore, na padinama brda Kolovir, Kolozunj, Stanjevske rudine i tim padinama preko Murakovca i  Pasine Glavice  do Komarde, kao krajnje istočne tačke Poborske države.

 

Na zapad se Pobori prostiru duboko u Kotorsku opštinu, iako im se to osporava, ali je u Poborske knjige, kojih nije malo, zapisano da se čak i lista kuće Maša Nikova Čavora iz plemena Njeguškoga, nalazi na Poborskoj zemlji. U svakom slučaju zapadna granica je nejasno povučena, tako da  i Njeguška sela Podvršća imaju zemljišta u Poborskom ataru.

 

Ovaj mali detalj ilustruje kako su se vlasti država koje su kroz istoriju okupirale Pobore, odnoslile prema Poborskoj zemlji.

 

Sa sjevera granica se spušta zapadnom stranom prema jugu, dakle od kuće Čavorove pa preko Javorovijeh Dolaca do Crnoga Studenca u Donjim Čavorima, pravac Treštan Glava, Ždrijelo od Gomilica, Ploča na Rakitu, Mokri Dolac, Mijočevo Ždrijelo, Krpačkam, Klinac Gumno, Lipovnik,  Zla Skala,  Debela greda, Piskure, Stojanovića Ploča, Grmušina Glavica, Krstac i preko Bijelih Trava na Ponjezdo.

 

Ponježdo, koji pripada bratstvu Pribilovića,  je oduvijek bio od izuzetnog značaja jer se pominje i u takozvanom Dračkom ugovoru, koji je sklopljen izmedju Vuka Brankovića i F. Kvirina, 1426.godine:

 

  " ....dechiaremo il Confini de Cattaro commenzando dal luogo dito Jas al secco rosso e a pruovo e la giesia de san Trifon, suso a la cuppo sino a la scalla de Duboviza e Villinayama a Ponesdol.... "

 

Ovdje moze da se primjeti kako su se gospoda razgaraničavala Poborskom imovinom i ne obrativši se Poborima za mišljenje.

Interesantan je i podatak da se na  jugu  Pobori prostiru do Grbaljske crkve Svetoga Spasa, ili tačnije granica leži na mjestu " do kojega se mozeš kamenom dobačiti ispred crkve ". Jos jedan pokušaj da se nejasnošću uništi Poborski osjećaj za očuvanje svojih prostora.

 

Od Ponježdola  granica ide pravcem sjever na Pećine, Cinca, Jaža, Zelenike, Vukmanovina, Vrbička Skala, Mrki Krš, Golijen, Ivando, Korijen Potok, da bi se pored   crkve Svetoga Ilije okrenula na sjever pravcem Obla Glavica, preko Tripun Grede do na  vodu Komardu.

 

Komarda (t 820) je dobila ime po činjenici da su se tu posjekli Pobori sa Majinima, kako tvrde neki istoričari, ili Pobori sa Crnogorcima, kako tvrde drugi. U svakom slučaju je na tom mjestu bilo došlo do odredjenih oružanih akcija (odbranbenog karaktera) nižih taktičkih jedinica a sve u cilju odbrane Poborskog suvereniteta i prava na samoodredjenje.

 

Preko Komarde granica ide na Mrki Krš, Markovića Dolac, Rujišta, Ošja Lokva, Stankovo Gumno, Murakovac (t 1387), Pašina Glavica (t 1278), pa se preko Pasje Ploče i Babine Glave (t 1427), spušta niz Stijenu i Koložunjske Grede na Ozov Dolac i preko Dobre Vode se opet zapuča  na kuće Čavorove.

 

Sa sjevero-istoka se Pobori graniče sa opštinom Cetinjskom, to jest sa selima te opštine koja se još zovu i Konaci. Konaci obuhvataju sela Bjeloše, Očiniće, Ugnje i Vrela.  Sa istoka i juga su sela plemena Majini,  i to Lapčići, Markovići, Duletići , Podostrog i  Ucikalo. Idući dalje pravcem jug-jugozapad-zapad,  Pobori su okruženi selima župe Grbaljske i to selima Gornjeg Grblja : Svinjišta, Prijevor, Lastva, Gorovići, Menzalini i Bratešići, koji svi spadaju u nekadašnju Knežinu Ljubanovića.

 

Pošto je istorija i uredjenje Grblja bilo od velike važnosti za istoriju kako Pobora tako i šire okoline, a zbog boljeg razumijevanja,  treba napomenuti da se Grbalj dijeli na Gornji i Donji Grbalj, odnosno na Gornju i Donju Bandu, a da se obije Bande dijele na po dvije Knežine. Gornji Grbalj bijaše podijeljen na Knežine Tujkovića i Ljubanovića, a Donji na Knežine  Bojkovića i Lazarevića.

Sa Sjeverozapada i zapada, Pobori se graniče Njeguškim selima Kotorske opštine, ili kako se još nazivaju selima Podvršća (pod vrh od Lovćena), i to Gornji Čavori, Donji Čavori, kao i sa nekoliko enklava sela Poda i Mirac na Kalabregovabrijegu, i na krajnjem sjeveru isto Njeguškim selom Majstori koji se nalaze na teritoriji opštine Cetinjske.

 

Ukratko Pobori zauzimaju vrlo povoljan položaj i služe kao most izmedju Boke i Crne Gore, odnosno kao most izmedju kontinentalnog i mediteranskog dijela sadašnje Crne Gore.

 

Najvisočiji vrh je Babina Glava na  Koloviru i iznosi 1427 metara nadmorske visine i predstavlja ujedno granicu izmedju Pobora i Crne Gore.

Zatim slijede:

 

Rujiški vrh (1403),

Murakovac (t 1387),

Pasina Glavica (t 1278),

Pastrovnica (t 1129),

Nikova Glavica (t 1044),

Velji Jarisnjak ( t 960),

Raskavica (t 950),

Djurdjevac (t 842),

Trudovo (t 825) i drugi.

 

U brdu Djurdjevac se nalazi špilja (pećina) Medjednica, koja bi mogla zasijeniti ljepotu Postojnske jame, iako obuhvata površinu od par kvadratnih metara, ali nijedna vlast u skoro dvohiljadugodišnjem Poborskom robovanju nije htjela da izdvoji ni jedan dio sredstava za uredjenje ovog, eventualno, Nacionalnog parka.

Ista sudbina je zadesila i:

 

-Pećine na Brštanovice

-Pećine u Velju Spilu

-Pećinu na Jagodnjik

-Škanatinu pećinu na vrh Spodanice

-Velju Pećinu za Drače, iznad Golubinjaka

-Pećine u Vranjak

-Pećinu za Gornji Orlov Krš

-Pećinu pod Očinje Brdo

-Soldatsku Pećinu na Zelenike

-Pećinu za Velji Murakovac

-Pećinu pod Belovom Konobom u Rujišta i druge.

 

 

Klima u Poborima je umjerena, mediteransko-kontinentalna i vrlo pogodna za stočarstvo, vinogradarstvo, kao i za sve druge poljoprivredne aktivnosti, uključujući i maslinarstvo u južnom dijelu nekadašnje  Poborske države, a sada sela Pobori. Ljeta su topla i duga a zime umjerene, mada mogu biti vrlo kišovite  i hladne.

 

Priroda je bila izdašna izvorima zdrave, pitke vode:

 

Rakita, Mali Goliš, Koložunj, Dolovi, Andrijina Voda, Mirčetića Voda, Katina Voda, Dobra Voda, Koritnica, Crni Studenac, Mramor, Mali Jarišnjak, Veljak, Gornja Voda, Milašica, Rogaljevina, Palovina, Pestinjača, Točak, Krapina, Drenovi,  Kamenica, Golubinjak, Brajićeva Voda, Klijeti, Za Skalom Vuletića, Pod Spile, Bobovište, Raskovina, Učurica,  i Česma (mala i velika).

 

Pobori su ispresijecani velikim brojem rijeka, koje naši okupatori s nipodaštavanjem zovu potoci. Najveći je Velji Potok koji nastaje od tri manja  potoka (Lanički, Spodanički i Danički) u Jazbine, ispod kuća Savičića, i tu dobija ime Drenovštica. Dalje teče pravcem jug i ulaskom u  teritoriju Donjih Pobora mijenja ime, i kao Velji Potok teče do Grbaljske granice, da bi tu opet promijenio ime i Gornjim Grbljem tekao kao Bačića Potok. U njega, na teritoriji Pobora, utiču još: Potočina, Andrin potok, Kraguvac i Grebešnji potok.

Kao da ilustruje sve podjele i nepostojanosti  u Poborskoj i susjednim državama, ovaj isti potok proticanjem kroz Donji Grbalj i po četvrti put mijenja ime i kod plaže Jaz se uliva u Jadransko more pod imenom Jaška Rijeka.

 

Još su Ruski putopisci koji su pohodili susjednu državu Crnogorsku pretprošlog vijeka zapisali da u Poborima vjerovatno ima ruda, pa  su zabilježili  da u   "Koložunjskom ždrijelu vjerovatno ima ruda, ali kojih i u kojem obimu valja ispitati",  mada nijedna vlast nije sprovela bilo kakva istraživanja u vezi toga.

A to sve iz razloga da bi Pobori ekonomskim prosperitetom zahtijevali mjesto koje im po kulturi i nauci i pripada, naime mjesto u Evropskoj  zajednici koja vapi za državama sa ovih prostora.

 

 

Inače Pobori se prostiru na površini od 1325 hektara, a većinu te površine čine šume i pašnjaci.

 

Copyright © PANU - POBORSKA AKADEMIJA NAUKE I UMJETNOSTI