Ponukana, izmedju ostalog, i nekim raspravama na ovim stranicama, pitam se, kako bi to bilo da se udruzimo mi koji ne vidimo politicku partiju/grupaciju kojoj bi dali glas u nedjelju.

Znam da je za konkretne akcije kasno, ali pitam se, na sta bi to izaslo?

Koliko bi nas se okupilo oko te ideje? Lijepo osnujemo udruzenje neglasaca, ali onih koji svjesno biraju da ne glasaju bilo tako sto nece izaci, bilo tako sto ce ponistiti glasacki listic.

Da li bi to imalo odjeka u javnosti i da li bi zaista posali glas Evropi da ni vlast ni opzocija nijesu vrijedni nasih glasova?

Sta mislite?

Dakle, tuga i jad.

Opet sam pocela da razmisljam o napustanju ove nesrecne nedorasle zemlje. Kriticna masa koja bi izabrala nesto drugo, sve i da je ima, na zalost, nema koga da glasa. Sve neki isti, rame uz rame. Ili i dalje pricaju nacionalisticke price ili propovijedaju navodnu gradjanstinu, a u stvari se samo bore da bi njima licno bilo bolje, bez dobre volje za tolernatnijim pristupom u razlicitostima, bez cistog karaktera koji se bori za dobrobit drustva, bez vizije, pa i bez podrske naroda.

Pomenu jedna draga osoba kako ona nema nista protiv ove vlasti jer je ne sputavaju. Nasmijah se gorko njenoj naivnosti. Rekoh joj da nije poenta da te ne sputavaju, to je stagnacija, poenta je da te podsticu, otvaraju nove sanse, daju konkretne poteze od kojih ce ti zaista biti bolje. (Necu se osvrtati na dio "nesputavanja" primijenjenom na brojnim primjerima koji su sve ali "nesputavanje" nisu). To je jedan zatvoreni krug kojga ne zanima kvalitet. Zanima ga samo politicka pripadnost. Cinilo se da je manji koalicioni partner drugaciji, da ce unijeti svjezinu, ali avaj. Desi se isto sto i sa strancima na privremenom radu u Crnoj Gori. Umjesto da svoju profesionalnost unesu u crnogorsko biznisovanje, oni se, lagano uklopise u crnogorsku, preblago receno, kombinaciju opustenosti, ispijanja kafa po vas bijeli dan, slikanja za novine u skupocjenim krpicama, nerad, i lista bi mogla ici u nedogled

Rastavljanja, sastavljanja, razgovori, pregovori, dogovori, iz supljeg u prazno. Svi do jednog su mi blijedi. Htjedoh reci bezlicni, al to im je puno. Imaju ono lice, al to nije lice koje je okrenuto ka pucanstvu, vec ka sebi, jasno i prezicno proracunato, za sopstveni interes.

Ne znam za vas, ali moj glas ne ide nikome.

Zdravo mi bili, pa dako se nekad i pojavi nada u drugacije=kvalitet, postenje, iskrenost, casnost.

Kako je tuzno kad u kuci imas stranca.

Kako je tuzno kad si sama, iako to nisi.

Kako je tuzno kad ne mozes to da promijenis.

Kako je tuzno kad si tako dugo tuzna.

Kako je tuzno i ovo kako.

Dokazala je to sinoc u Maestralu. I njen i stil i opustenost i neposrednost i neponovljive, uvijek perfektne, izvedbe mega hitova, svojih i tudjih. Da, iako se moze pohvaliti ogromnim brojem hitova, ova divna Hrvatica nasla je za shodno da nas pocasti i pjesmama svojih kolega. I to govori o njenom karakteru. I zavrijedila je da joj i ovim putem kazem HVALA na onome sto nam je priredila, na pjesmama i nadi da jos uvijek ima pravih zvijezda koje sijaju i spolja i iznutra...

Htjedoh staviti filmic koji sam sinoc napravila telefonom, al nesto se ne snadjoh. Ako ko ima savjet, bicu zahvalna...

Sinoc sam bila na koncertu Kikija Lesendrica, pardon, na ODLICNOM koncertu Kikija Lesendrica, u KICu. I pored burnih emocija koje su mi se desile, nisam mogla da ne zapazim znacajnu promjenu u ponasanju publike u odnosu na neke ranije godine, kada sam ja bila tinejdzerka, studentkinja... U to doba, prije nekih 10ak-15ak godina, ako bi se publika nasla u prostoru kakav je KIC=bez prostora da se raskomotite, plesete, date svom tijelu za pravo da na svoj nacin isprati sjajne zvuke i tek probudjene ili, pak, davno zaboravljene leptirice u stomaku, podgoricka publika bi aplauzom propratila svaki vrijedan ton, ali stava zamrznutog u dodijeljenom sjdistu.

Sinoc je bilo nestvarno lijepo. Interakcija je bila na vrhuncu. Publika na nogama. Pa sto i ako neko nekog malo cusne, lupne... svi su istom zanosu... to dodje kao sastavni dio koreografije.... Lica muzicara ozarena... Jednako uzivaju u prizoru kao i publika. Mislim da nikada nisam vidjela tako iskreno zadovoljstvo na licima umjetnika na bini. I sve to mi je nekako bilo tako uzviseno. Kao da sam zaboravila na suze koje su tekle niz moje lice iz nekih samo mojih razloga ... Izgledalo je kao dio te prekrasne atmosfere u kojoj je samo postojala muzika, neka lijepa vremena i miris radosti.

Srecna sam.