Napisao sam pricu. Sinoc kasno. Naslov - "Kratak susret". Htio sad da je prekopiram ovdje.  Citam, ne valja. Brisem sve. Ostaje naslov. "Kratak susret". Kad nemam svoju, imam copy/paste. Ovo je namijenjeno samo jednoj, koju sretoh sinoc. Znam da je na blogu...

KRATAK SUSRET

 

Kasno je uveče. Silazim s tramvaja i žurno hitam ka sivoj zgradi željezničkog kolodvora. Bezbroj ljudi, gužva. Pa ipak, osjećam se svečano..zbog snijega. pada već dugo, tiho, polagano...pahulje se roje oko moje glave, sjedaju mi na ramena, miluju lice, koje postaje vlažno od njihova dodira.
  Jedino snijeg može gradu dati začaranost trenutka, mekoću, bjelinu, bajkovitost,..ne znam da li još to itko opaža..nije ni važno..
  Moj vlak još nije došao. Ne volim čekaonice. Radije ću čekati na peronu. Nema mnogo ljudi..hladno je. Sjetna sam. Raspitujem se kad će moj vlak. Ne znaju reći, ali dosta kasni. Zbog snijega. U svoj grad neću stići prije jutra. Zapalila bih cigaretu, vadim kutiju iz torbice..tražim šibice.
  " Izvolite "  i nečija ruka, plamen upaljača.
       "I vi čekate vlak za S.?"
   " Da" uzvraćam, i zahvaljujem na vatri.
   " Ovaj čas su mi rekli da će kasniti najmanje dva sata."
   " Znam, zbog snijega "
Pogledah neznanca. Visok, taman, visoko uzdignuti reveri zimskog kaputa, duboko uvlači dim cigarete. primjećujem fine prste, krupnu šaku, mnogo tamne kose...
  " Bilo bi glupo da čekamo sve vrijeme ovdje. Hoćete li samnom na čaj? Suviše je hladno, ni ja ne volim čekaonice."
  " Dobro", prihvaćam.
Pošli smo zajedno kao davni znanci. Izgleda da i sitne nevolje zbližavaju slučajne prolaznike.
  " Evo, tu je", pokazuje mi mali bistro.
Ulazimo u topao zadimljen prostor, žamor ljudi, osjećam se prijatno.
   " Dođite, ovdje ima slobodan stol". Lagano me hvata iznad nadlaktice, nekako poznato, prisno.
  Najednom pomislih, kako već dugo, dugo nisam bila tako s nekim, u nekom velikom gradu, u nekom nepoznatom bistrou, i osjetih se tako najednom studentski mlada, bezbrižna, laka, bez misli...
  " Evo, čaj je tu", i već su tu bile dvije šalice, iz kojih je dopirao prijatan, topao miris.
" Hvala"
" Da odložite kaput ", i bilo je tako lijepo da se netko brine o meni....
"Kosa vam je puna zvijezda"
  " Zar?"
"Od snijega, topi se, sad su biseri"
Prođoh rukom kroz kosu.
" Nemojte. Sad ste lijepi", i znala sam da jesam, jer sam bila taj tren lijepa iznutra. Pijuckala sam vreli čaj, i smješkala se svom neznancu. Samo da nešto ne prekine ovu čaroliju. Kao da je i on osjećao isto, šutio je.
  " Sretan sam što sam ovdje s vama", i ja sam povjerovala da govori istinu. tek sam ga sad pogledala pažljivilje. Dugo, pomalo asketsko lice, nešto gorko oko usana, čvrsta brada, fine bore oko očiju,-- znači ...smije se rado, lijepe ruke, sigurno držanje..

  I sad više ne znam o čemu smo sve pripovijedali, ali, putovao je kući, ima porodicu, divnu ženu, djecu koju obožava, upravo kao i ja, znam da smo se mnogo smijali, vraćali se u priči onima koje smo voljeli, i valjda zbog te sigurnosti, da ne činimo ništa loše, bivali sve slobodniji. To je bila neka šeretska igra, kao da nam je mnogo toga dopušteno, da ovako bezbrižno sjedimo, vraćali smo se oboje u naše studentske dane u tom istom gradu, pronalazili zajedničke znance, pomalo ogovarali, ali bezazleno i vedro.
Vrijeme je neprimjetno izmicalo, a naš smijeh i razdraganost, kao da su odjednom presahli. Bili smo već već i "na ti", kao da smo se godinama znali...
  " Dođi, vrijeme je, vlak će uskoro stići", i dok mi je pomagao oko kaputa, položio je ruke na moja ramena, a ja sam taj tren željela da me poljubi, znala sam da je i on također. Zašutjeli smo odjednom iznenađeni.
   Vani snijeg neprekidno pada. Kao u bajci. Već je jako kasno. Rijetki prolaznici. Kako da opišem te trenutke? Puna sam neke nenadane sreće, a nijema, jer se plašim sebe, znam da se ovo nikad više neće ponoviti, i da ovaj čovjek što pored mene ide misli to isto, i da smo tako bliski i tako očajno daleki, i da je sve strahovito kratko.
  " Ovo se samo jednom događa?", pitala sam.
   " Da "
   " Sad se to nama desilo?"
    " Mislim da jest"
    " Zašto?"
     " Ne, znam, samo sam od prvog trena znao, prišao sam ti, jer sam znao, drago mi je da si pošla"
      " I meni"
      " Nisam smio"
      " Znam"
      " Oprosti "
      " Ne mari "
I u pustoj ulici, zastali smo nas dvoje, a snijeg je neprekidno sipio, a ja nisam znala da li mi to pahulje slijeću na lice, ili su to njegove usne, toliko je nježnosti bilo u nama.
      " Dođi, cijela noć je pred nama", obgrilio mi je ramena, i kao da smo odavno navikli da ovako idemo nas dvoje, i kao da je to bilo godinama.
      Kolodvori me uvijek rasatužuju. Rastanci. Naš vlak samo što nije krenuo. Našli smo mjesto u praznom kupeu.
      " Ti i ja putujemo na kraj svijeta " rekao je.
      " Da, znam"
Vlak je krenuo. A ja sam znala, da to putovanje u noć ima svoj kraj. Postalo je hladno. Očaj je rastao u meni poput plime. Uzeo je moje lice među svoje dlanove.
     " Želim da te ljubim"
Zaklopih oči. Nikad više, nikad više neće biti isto, vikalo je sve u meni.
      " Hoćeš li pamtiti?"
      " Da", i znala sam da hoće.
       " Mi se više nikada nećemo sresti?"
       " Ne, imaš opet bisere u kosi, lijepa si ", i sjedili smo tako ..nijemi, zagrljeni.., a vrijeme je neumoljivo teklo. Noć se bližila kraju, kao i naše putovanje.
         " Hoće li te tko sačekati ?"
         " Da "
Svitalo je. Ukazalo se more. Sivo jutro. Hladne ruke. Škripa kočnica.
         " Da li ćeš zaboraviti ?" pitao je.
         " Ne, nikada"
I nisam, uistinu. Samo me kolodvori i danas rastužuju....i podsjete..na kratak susret..i ponekad, kad nemam šibice da zapalim cigaretu, osvrnem se, ali nikoga nema......

 

 

  Ljerka Ujević

  

Mladi Petrarka u avinjonskoj crkvi ugledao je Lauru. Kada su se sreli, pjesnik je imao dvadeset i tri, a ona dvadeset godina. Već je bila udata žena, a on mladi naučnik i pisac. Četrdeset dvije godine poslije prvog susreta, dvadeset jednu godinu poslije njene smrti, već stari Petrarka, sređujući papire, našao je stari sonet i napisao nove stihove: "Godine hiljadu trista dvadeset sedme, aprila, u prvi sat šestoga dana, ušao sam u lavirint iz koga nema izlaza."

 

 

 

 

Mozhda jednom stvarno pochnem da uredjujem svoj blog, zasad je otvoren samo za komentare.