Kako se danas narod slabo sporazumijeva, sta je to? Sa pojedinima mora co`ek na casove likovnog prvo...

Prije mjesec-dva lezimo na plazu (Lucice) moja kuma, drugarica Milena and me... Pricamo o tome kako bi valjalo da podjemo kod nekog drustva u Kotor, ujedno tu to su neki Milenini rodjaci pa taman da ih iznenadimo. Milena kaze kako bi se trebali najaviti cisto da ne poljubimo vrata i tako to...Kuma dodaje:"Sto da im se javljamo? Bolje da ih iznenadimo, pa ako ne budu doma zvacemo ih na mobilAn da im kazemo da smo stigli. U najgorem slucaju, ako svi budu zauzeti, popicemo pice u nekom lokalu i na rikverc." E tu sam ja uskocila sa kobnom recenicom, ne misleci nista lose, of kors:"Pa jes, ne dolazimo iz Srbije i iz pizde materine, pa da se moramo najavljivat`."
Kako sam lezala na ledja, samo sam cula iznad glave muski glas:"Curice, mozes da mi pozajmis upaljac, ja sam iz pizde materine?"
Ove dvije odma` ustadose, a ja taman da mu objasnim kako ja volim njihove proizvode, znas ono: plazma, smoki, carnex, itd. Upada Milena da ublazi situaciju sa magicnom recenicom:"Druze, kad razmislis, svi smo mi iz pizde materine!"
Hahahaha...
Zaboravi coek i upaljac i pizdu materinu i sve...Ode polagacko bez traga i glasa...
Da nijesam bila tu, ne bih vjerovala da pricamo na dva razlicita jezika :p

A sad adiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiioooooooooooooo!!!

Samo da se prijavim, i pozdravim sve blogere, narocito ove sa lijeve bande...
Svima sam vam se uzeljela. Simo, majstore... IHD, duska tebe sam vidjela i ljubila... w_s, tebi sam se posebno uzeljela... Cile, jub... KefY, jos sam ti na linkove, vazda ti fala :)...Niksicanin moj...Bundica...Kalimero...MontenegroGirl...Ma$a...Bensendin :) Itd...

Na more mi je bilo, kao sto vidite... I tako... Pisem vam brzo... Adio!

Vrijedi li misliti o buducnosti? Svi cvetovi buducnosti su u sjemenu sadasnjosti. Ljepota se sama sobom dokazuje i sama sobom brani. Svaki covjek je svijet za sebe, neponovljiv i razlicit. Mene je uvijek kod covjeka fasciniralo veliko srce i cvrst karakter.
Sila koja lezi u covjeku je nova u prirodi i niko osim njega ne zna sta je to sto on moze da uradi, cak ni on ne zna dok ne proba. Svoju buducnost ne mogu poboljsati ako nijesam spreman da probam nesto novo i rizikujem da pogrijesim i naucim nesto iz svoje greske. Bolna iskustva vode sazrijevanju.
Izbor je moj! U mojim rukama je kormilo. Mogu odrediti kurs kretanja u bilo kom pravcu u kojem zelim da se krecem danas, sjutra ili u vremenu koje dolazi. Najveca moc koju covjek posjeduje je moc da moze da bira! Zivot mi pruza onoliko koliko od njega trazim. Zato se uvijek prvo zapitam sta zapravo zelim. Nastojim prosiriti granice svog razmisljanja jer mislim da cu tako prosiriti svoj zivot.
Put do necega je iz sveg srca to zeljeti! Zelja je potrebna ali ne i dovoljna, mora se i vjerovati. Nikada ne dozvoljavam da problem u mojim ocima postane toliko vazan da me obeshrabri. Najveca tajna velikih uspjeha je vjerovanje. Svako ko ne vjeruje da moze nesto postici, rijetko to i uspije. Vjerujem u svoje sposobnosti a to mi daje snagu da tezim ostvarenju svojih ciljeva. Tek kada se razumije nesto moze se u to vjerovati!
Trudim se da sagledam svijet onakav kakav jeste.Ne trazim od svijeta da se mijenja vec se mijenjam ja, ali niko mi ne moze zabraniti da sanjam. Ovdje pocinjem svoj san...
Jutro je... Mokr, zeleno lisce kupa se u zracima nasmijanog sunca. Lezim u svom krevetu, jos uvijek. Kad, gle cuda! Krila prozora se sama otvaraju. Vec me opija svjez miris mladjanog cbijeca. Tada poceh osjecati nesto cudno, kao da je sve postalo carobno, tako lijepo a tako jednostavno.
Toplina me milovala po obrazima. Ruke su same isle put sunca, tezile su da ga dohvate. U njima je bilo mnogo snage i volje, ali istovremeno i straha da nece uspjeti. I dalje su se sirile prema zracima. Bile su ojacane mislima da u zivotu sve se moze kada se hoce, i da ne treba odustajati! Odjednom zacula sam glas slavuja. Mora da su to bile raspjevane pticice ili... Mozda sam ja? U svakom slucaju kao da me ohrabrivao i vodio naprijed, davao mi je samopouzdanje. Miris najrazlicitijih zelja me opio. Nijesam znala kuda prije da krenem, koji najprije da pratim. Zastala sam na trenutak, i ipak krenula desnom stranom. Koracala sam lagano, poletno sve sigurnija da cu na karju ipak vidjeti TO nesto. To nesto sto me kopkalo citavog zivota. Tu tajnu koja je toliko zagonetna, koja bi mi dala odgovor na pitanje sta je to sreca?
Odjednom, kao grom iz vedra neba, osjetila sam kako se nebo ljuti. I dalje me nije bilo strah. Tezila sam spoznaji tajne, toliko da sam postala nemoguce jaka. Osjetila sam blazenstvo. Pjesma mi je govorila da tajna lezi u jednostavnosti. Da vjerujem da dobro uvijek pobjedjuje. Jedino tako mogu biti srecna! Uzivati u carima budjenja svakog jutra, pogotovo ako je majsko...
Oci su se otvorile jer ih je prodrmao alarm. Bilo je sedam oati ujuru. Kasnila sam... Bilo mi je zao prekinuti san! A onda se sjetih da svoj san ne moram nikada prekidati. Da stalno mogu biti srecna samo ako to zelim, da i zimi mogu uzivati u majskim zracima i majskom mirisu...

Na samom pocetku stoljeca od koga se ocekvalo i previse, skoro da se mora imati izvjesna moc pretkazanja. Pozivali su se mnogi na ove dane kao kroz maglu gledajuci kako maceve mijenjaju mobilni telefoni, kako mjerila vrijednosti sve vise zadobijaju trzisne kvalifikacije i kako sa velikom dozom rizika treba da postoji velika doza opreza.

Medjutim, u ovovjekovnom bljestavilu sivila postoje i svijetla mjesta. Takva svijetla mjesta su, zapravo, svi oni mladi i neiskusni ali hrabri i odlucni u svojoj zelji da izmijene svijet. Mladost se susrijece sa cinjenicom da na putu do istinskog dobra stoji istinsko zlo koje se neminovno mora pobjedjivati. U tom pravcu krece se na hiljade mladih stopala ciji koraci bivaju katkad olovno teski a katkad laki poput perja. Na toj relaciji stvara se bilans izmedju realnog i irealnog, moguceg i nemoguceg, stvarnog i nestvarnog. Sinteze bajki i ekonomskih udzbenika stvaraju izvjesnu konfuziju ali i tjeraju sivu masu da otkloni sve prepreke do pobjede.

Onda kada motiv postignuca dostigne tacku zarenja kod vecine ljudi cini se da ce svijet biti uredjen kao Diznilend prema sistemu istovremene zabave i uspjeha. Covjek u akciji je taj koji stvara, mijenja i biva zastarjeli mehanizam odbrane. Takav mehanizam koji obaveze izvrsava ne ukljucujuci misao i osjecaj, zahtijeva njihovo usmjerenje i jedan sveopsti radikalni zaokret. Upravo zbog toga savremeni covjek teci otrgnucu od pasivnosti, prihvatanju stava koji obezbjedjuje izvrsavanje obaveza, uvazavanje prava drugih ljudi u cilju sticanja dobra koje neminovno ostaje svim sledecim generacijama. Jedno od zajednickih interesovanja svakako jeste da oni koji ce tek spustiti celo na zemlju osjete kako je lijepo biti pripadnik jedne uredjene drzave, kako je lijepo otici na putovanje ali je ipak najbolje svoje znanje, snagu i moc ostaviti u svojoj zemlji.

Takav nacin odnosa prema sjutra ucinice da svijet dobije nove konture u ocima novih pokoljenja.

Primjenom ekonomskih principa u jezickom izrazu zahtijeva se da se sa sto manje rijeci kaze sto vise.

Medjutim, skoro da je nemoguce proizvesti kolicinu hartije kojom bi ispisali mladi ljudi sa svim svojim mislima, osjecanjima, planovima.

Ukoliko zasluze povjerenje mladi ljudi ce od svih svojih napora sklopiti cudesan mozaik.

Upravo to je ono sto ih tjera da budu odvazniji, istrajniji, snazniji, aktivniji. Naravno ne smije se zanemariti znanje naslijedjeno iz proslosti ali se njime treba sluziti tako da bude svakodnevno dopunjeno.

Monteskje je jednom prilikom zabiljezio da je uzaludno ne spavati da bi se naucila zivotna filozovija jer nju treba nauciti da bi mirno spavao.

Covjek je u stalnom konfliktu sa zeljom za postignucem. Upravo taj konflikt tjera ga da postigne ciljeve koje mu namece sredina u kojooj zivi. Sredinski faktor obrazuje u glavi covjeka mehanizam na osnovu koga on biva mucen, suzbijan, ugnjetavan i podstaknut na nadanja.

Dakle, nada se covjek da ce postici spokojstvo. Otud covjek umire, ali nada zivi. Spokojstvo je ono vjecito traganje i nepronalazenje!

Monteskje kaze: "Uzalud je ne spavati da bi se naucila zivotna filozofija, jer nju treba nauciti da bi mirno spavao."

Opijen potrebom da bude stvoritelj i ljubljena dusa covjek prevazilazi nesuglasice, sa drugima i gaji nesaglasnost sa samim sobom. Jos od vremena topline majcine utrobe i strogog zamaha oceve ruke-covjek se trudi da pronadje sebe! Takvo pronalazenje uslovljeno je iskustvom. Iskustvo se nalazi kako na suncem obasjanom proplanku rodne grude tako i na snijeznim liticama Kavkaza. Na vjecitom putu do istinskog iskustva covjek je podvrgnut uticaju slamajucih sila. Ali, zivot ne bi bio karneval niti sareni ringispil kada u njemu covjek ne bi osjetio ljubav.

Ljubav ima obiljezja slamajuce ali i visokoletjece sile. Pa je ona ta koja nadi daje moc. Nada se covjek da saputanja nijesu beskorisna, da ukus prvog poljupca biva nezaboravan, da skriptanje djackih klupa uvijek prijatno zvuci, da izguzvane cjeduljice nakon desetak godina stoje u koverti medj` vaznom dokumentacijom.

Da li ce se njihova nadanja ostvariti? Da li ce se krisom smijati sopstvenom utopijskom stavu ostaje na vremenu da jednu od mogucnosti proglasi vjerodostojnom.

Upravo iz tog razloga vrijeme ima onu najznacajniju osobinu "sita i reseta". Zato covjek vremenom shvata da prelaskom iz adolescencije u onaj mrak zivotnih stremljenja, politickih poltronstava, znacajnih ispita zrelosti nije nista drugo do nuznost. Ljudska priroda nuznost shvata kao mogucnost da zemljino kretanje usmjeri unazad da citav univerzum sagleda njihovu hrabrost i njegov zao osmijeh koji umjesto niza bisera omogucava vidnost svetlucavog nuklearnog oruzja.

Ipak, svijet ne bi bio biserna kugla kada u njemu tekuce vode, vjetrove i kise ne bi pokretala snazna dusa djeteta.

Zaista, u svijetu postoji misljenje da treba zadrzati dozu infantilnosti u sebi. Samo su djeca spremna da vole imagitivne likove iz bajki smatrajuci ih stvarnim. Samo djca vise vole zelena pronstransva livada od mora sivih gradova i urbanih naselja. Samo djeca cistu dusu mogu pokloniti svima. Prva simpatija-nije li to jedina, prava ljubav? Prva igracka-nije li to prvi ponos na sopstveno posjedovanje? Prvo slovo-nije li, zaista, pravo remek djelo?!

Tome se treba diviti!

Djeca su u stanju da daju savrsen model kretanja unaprijed. Zato je dijete otac covjeku. Kada bi se samo covjek mogao sjetiti sta mu je otac-dijete govorilo bio bi u stanju da shvati i prihvati sve, da pronadje ono spokojstvo trazeno na pocetku ove price.

Ne, ne treba da zacudi sto stvoritelj ove price zeli da ostane dijete, ili makar sacuva jasnu uspomenu na taj period.

Moguce je da u nemogucnosti suocavanja sa obavezama pozelim da se zadrzim na ovom stadijumu. No, ipak smatram da je lakse izaci na kraj sa obavezama, iskusenjima, bolovima, patnjama onda kada se zna kako smo lijepo plakali u majcinom narucju, lijepo se smijali na rodjendanskim slavljima i trudili se da se kao djeca sto bolji preobrazimo u covjeka!!!