15:51

        Kad god pogledam na sat, uvijek mi se preklapaju brojevi. Ponavljaju se. Nije da ja često gledam na sat, ali ovo je stvarno postalo da bude jako čudno. Dešava se već mjesecima. Nekada je bilo fora, preklopili se brojevi, neko misli na mene. Sad me već izluđuje. Od sedam dana u nedelji, šest dana ću pogledati na sat tačno kad je 15:51. Nerijetko bude i 15:15, pa onda sljedeći put kad pogledam opet, bude 15:51. Doći će mi glave digitalni satovi, da ne kažem časovnici. Ali ja baš volim broj 15, to mi je jedan od omiljenih brojeva. Nego, kad ga toliko gledam, počinje da mi ide na živce. Ali nije samo on u pitanju, eh da je samo jedan... Uveče pred spavanje pogledam na sat da znam kad da navijem alarm. Bude 23:32, navijem alarm u 08:30, pošto znam da ne mogu odmah da zaspem, posebno ne tako rano. Naravno, budem u pravu i ne mogu da zaspem u početku, prevrćem se i obrćem po krevetu, zapitam se koliko već dugo pokušavam da zaspem, pogledam na sat kad tamo uvijek nešto od ovo dvoje – ili 00:00 ili 01:10. Dobro, nema veze. Jedva nekako zaspem, budim se slučajno prije alarma – 08:08. ustanem, popijem vode, vratim se u krevet. Prespavam alarm. Opet se probudim, pogledam na sat – 10:10. Ustanem, istuširam se, popričam sa majkom, doručkujem, skuvam sebi kafu, upalim comp, čitam nešto, čačkam.. Pogledam na sat – 11:11. Odlučim da ne gledam više na sat, radim nešto, ne smijem ni da pogledam koliko je sati... zaboravim se, pogledam na sat - 15:15. Sestra se vratila sa posla, zovem je da dođe. Ona kasni, pogledam na sat da vidim koliko kasni – 15:51. kažem neću više da gledam na sat, ovaj put neću sigurno, pričam sa njom, eventualno padne i kafa, pravimo planove, njoj zvoni telefon. Meni dosadno, krenem da brišem poruke, pogledam na sat – 16:16... I tako svaki jebeni dan, što je dosta mnogo je. Ako nije u pitanju ovakav slijed događaja, jeste neki sličan, ali bitno je da se brojevi preklapaju. Dođe mi da zalijepim post-it preko ćoška ekrana u kojem je onaj sat, da ga ne gledam dok sjedim za comp-om, da isključim screensaver sa telefona koji prikazuje koliko je sati, i da ne gledam generalno ni jedan digitalni pokazatelj vremena. Možda je vrijeme da zamijenim baterije zidnom časovniku sa kazaljakama, koji me godinama vjerno služio i koji mi nije priređivao ovakve scene? Njemu mogu eventualno da se preklope kazaljke, ali to nije nešto što bi izazivalo nervirajuća iskustva poput ovog, pa sve i da se dešava svaki dan (ili to samo tako sad mislim...). Vrijeme više uopšte nije kreativno kao što je nekad bilo. Ili ga ja uvijek uhvatim u trenucima kad se ponavlja... A zašto baš ja, zašto baš sad?! Ja koja više od svega mrzim deja vue...

Off I go!

P.S. U trenutku kucanja završnog, uobičajenog potpisa... 16:16! Damn!

Naučila sam da igram preferans! Noćas! Auuu, kako je dobro! Ili sam ja kockar u duši...? Ili je bilo dobro društvo...? (fali mi treći!) Ili se meni ova igra baš sviđa...? Ili smo popili više nego što ja umijem da igram...? Ne znam, ali ovo mora da se zabilježi sad, baš sad, odmah, ovog trena (čim se dokopah kompjuktera, prije nego ga ugasim).. Da se ne zaboravi.. A možda se i nasmijem ujutro.. Ali ja bih opet..! Dobro je bilo! Iako sam bila u sredini, ali dobro je bilo. Probala sam i igru, i preferans, i sans i sve što je moglo da bude. Naučila sam! A da li sam naučila? E ne znam. Možda i nisam, ne umijem da stanem, čak i kad znam da gubim (ali nekad kad gubim, dobijem za dlaku! E u tome je čar igre! Za dlaku! Za malo! Ali dobijem na rizik!....) Al’ dobro, nismo igrali u pare, igrali smo u igru. Igra je bila dobra. Što kaže moja dobra tetka ’Šta se nervirate, ne igrate u imanje’. Dobro, dobra moja tetka, nismo igrali u imanje, ali igra je bila dobra. Ja bih još! Sjutra, opet. Preferans!

Off I go!

Kako je lijepo kad zaboraviš na nešto, pa onda nađeš. Kakva radost, kakvo oduševljenje! Pet eura u džepu jakne, još od prošle godine, onda kad taman pomisliš da nemaš para; starog drugara sa čašom smijeha baš onda kad ti fali, a nemaš ni pojma da ti fali; pola kutije cigara ujutro, baš onda ka kreneš da popiješ skuvanu kafu a shvatiš da su svi cigari postali dim i pepeo sinoć uz alkohol, a da ne možeš sad ostaviti kafu da kupuješ nove. To je ljepota zaborava, ona najbolja i najčistija, jer da se svega sjećaš nikad ne možeš iskusiti to oduševljenje kad nađeš ono što je zaborav tako fino sakrio i sačuvao od tebe. Nikad nisam vjerovala da zaborav može sačuvati nešto, obično uspomene i sjećanje čuvaju, ili to samo one žele da mi naivno vjerujemo. Ne može se od ljudi ništa sačuvati sjećanjem, odmah oni nađu način da to spičkaju, iskoriste, potroše, zapale, obrišu, unište – dok se ne zaboravi. Daj da mi to odmah sredimo, zaboraviću poslije, odmah sad, odmah sad, ODMAH SAD! Eh, kad se samo sjetim koliko mi se drugara sačuvalo jer sam zaboravila da se posvađam. Ali, sa druge strane, nešto se baš i nisu sačuvali, kad pomislim koliko je njih poslije toga nestalo u zaborav. Pitam se da li ih čuva za mene ili od mene?....

Dok sam kucketala ovaj textić, pomislih da bi bilo dobro da ga ukrasim jednom ilustracijom. Pade mi na pamet posljednja sličica jedne smiješne knjige (sad, je li za djecu ili nije, ne bih da ulazim u to) po imenu Škola, koja i ne bi bila toliko smiješna da je nije ilustrovao Dobrosav-Bob Živković (Bobe majstore, we love you!). Pokušavajući da je nađem negdje na netu, zablesih u staru igru Prati Link Do Linka, Igrajmo Se Google i potpuno zaboravih šta sam ono htjela originalno. Hoću da nadjem tu sličicu i da je uramim nekud, da mi uveseljava sobu i podsjeća, da ne zaboravim (da se ne sačuva slučajno, ne, nikako). Slika sa mature, i deset godina mature. Ovih dana me proganja sjećanje na posebno jedan dio te slike, i pitam se da li je istina, i da li je vjerovatno da se stvari tako odviju (mada ne bih da zavijam više, zaista). Čudak postaje ludak. A prije dva dana sam imala susret sa čudakom koji postade ludak u nekoliko minuta. Ne može imati preko 19 godina, što znači da je daleko od 10 godina mature, kako sad to? Ali je na pola, na prelazu. Preobražaj? Možda samo jednog dana umisli da je 10 godina od mature već prošlo, i završi kao ogromna buba. Nadam se da do tada više neće biti Insektopija kod mene, ili da ja neću ponijeti Insektopiju sa sobom kad se odselim, jer ne mogu da gledam toliko ogromnu bubu. A i nema mjesta. Možda da je pošaljem kod komšije? Komšija gradi kuću tolikom brzinom da je zajebao sve one zadatke iz matematike za osnovnu školu. Ako deset radnika za dva mjeseca sagradi jednu kuću, za koliko dana će dvadeset radnika sagraditi kuću? Za isto koliko će i moj komšija. I on će prije, nek se zna. I to kuću na dva sprata, i krov će da stavi! Prc! Ali moj komšija počinje svaki dan da radi i kucka u 5 ujutro, pre dece i ljudi, kucne čekićem glasnim, i završava u 10 uveče (dobro, izgleda nije Čak Noris, mora i on nekad da spava). Počinje prije nego sunce izađe, a završava pošto sunce zađe. Njemu sunce ništa ne znači, on ima sijalice! Mada, ne znam šta će mu, već nekoliko dana sumnjam da može da vidi u mraku. Svijetle mu oči uveče, i iz njih nekoliko snopova svjetla. Kad vidi da ga neko gleda, utuli. Ali on naivno vjeruje da ga niko nije vidio. U kakvoj je samo zabludi! Pomišljala sam, kad već nije Čak Noris, da je možda Supermen undercover, ali ne kao Klark Kent, nego kao Klark Komšija, ali i ta teorija je pala u vodu. Da je Supermen ne bi kuckao metalnim čekićem po metalnim ekserima na metalnom nakovnju da ih ispravi, nego bi ih ispravljao prstima. Da je Supermen ne bi pravio tro-metalni zvuk po cijeli dan, i dok nije dan, od 5 ujutro do 10 uveče! Kuc-kuc-kuc, zvek-zvek-zvek, cing-cing-cing! Moj komšija definitivno nije Supermen, a ja polako ali sigurno prestajem da mislim o tome ko je on. Da li je to ptica, da li je to avion, da li je to KO JE UOPŠTE MOJ KOMŠIJA, ne zanima me. Ne znam zašto, ali jutros se teško držim teme. Između svake misli, sve glasnije i glasnije, čuje se glas koji se pita nešto drugo. Imam neodoljivu želju da saznam koliko košta 100 kila eksera, metalnih, sjajnih, pravih, koji se ne mogu iskriviti, i gdje se kupuju ti ekseri.. i hoće li neko ovom čovjeku oduzeti čekić više?!?!?!?!?!

A počelo je tako radosno... šteta što svaka radost tratko kraje. Tratko će krajati i ovo kuckanje. Relativno tratko. Srećom, zaborav će sačuvati moje živce od komšije, i komšiju od mene. Ali kad..... hoću da kupim eksere, 100 kila.

Off I 100 kila eksera!

Prije tačno godinu dana! Da se ne zaboravi, a ja bila zaboravila, pih na mene. Slučajno, sasvim slučajno, iako slučajnosti ne postoje, poslije tačno godinu dana sretnem dragu osobu koja je sa mnom i još nekoliko nama sličnih ispratila događaj koji se ne smije zaboraviti (a ja zaboravila, pih na mene). I sjetih se u ono isto vrijeme, kada sam prije tačno godinu dana bila sa njima, tamo. I sada, godinu dana poslije, sretosmo se na virtuelnom mjestu, potpuno slučajno, neočekivano i nemoguće. U tako malom prozoru vremena, za oboje, uspjeli smo da budemo tu u isto vrijeme, baš kao nekad. Zvuk je bio isti, doživljaj se malo promijenio, ali poslije prvih rečenica vratio se onaj neopisivi osjećaj koji je bio nekad. I kao da već nisam dovoljno puta rekla – prije tačno godinu dana. Kako vreme leti kad se ludo zabavljaš, Pera Kojot, Super-Genije! Krenuh da se rasplinjavam u uspomenama, da se vraćam kroz vrijeme, u vanvremenski doživljaj koji se vjerovatno nikada ne može ponoviti, onakav kakav je bio nekad. Uspomene, uspomene, a pjesma me spusti na zemlju. I got memories, I got shit, reče glas iz zvučnika. To bjehu oni, a njihovim porukama se mora vjerovati. I tako, za svoju dušu i sjećanje, vraćam se slovima

Off I go!

        Pitam se zašto ja sve moram da provjerim u praksi da bi zaključila da ne valja, a drugi ljudi odmah znaju da ne valja, i ne upuštaju se u to? Znam da mi iza leđa piše na zidu ’Gram prakse jednak je toni teorije’ i stvarno vjerujem u tu jednačinu, ali počinjem da se pitam da li je to uošte dobro, koliko mi djeluje, u teoriji. Praktično mi se čini da nije, ali možda se pokaže drugačije, nekad, u budućnosti. Eto, i zid je naučio, valjda ću i ja moći. Život je ono što nam se dešava kad smo obuzeti drugim stvarima, a meni se druge stvari dešavaju dok čekam da naidje život i pitam se gdje je taj život uopše, i koliko ću ga čekati. Mada, ovo je samo jedna rano-jutarnja misao, koja me nije napustila do sad, i zavrijedila je time da se zapiše...

        Vjetar mi je otvorio zaključana vrata, u pola misli. Ne može se njemu ništa zaključati, sloboda je to druže! Sjetih se kako mi se jednom slomio ključ od moje zaključane slobode, i našla sam ga slomljenog prije par dana. Naviru uspomene, i ja ih brišem kao lijepe poruke, a vjetar mi opet otvara vrata. Izgleda je to poruka dana - ono što je zaključano ne mora da se otključa da bi se otvorilo. U kakvoj su samo zabludi milioni ljudi, pa oni pojma nemaju. Misle da su zaključavanjem osigurali neotvaranje, i to im se i ostvaruje, sve dok i drugi tako misle. Čim se nađe neki vjetar koji ne vjeruje u to, pade im sve u vodu. I ključ i brava i zaključavanje, pride. I ja bijah među njima, sve do prije poruke vjetra. Nego, da li je uopšte pametno biti takav vjetar, samo da bi se drugi ljudi koji se zaključavaju naučili pameti? Pitam se i odgovaram u istom trenu. Pa ne može se na silu biti vjetar. Ili jesi ili nisi. Možeš da se pretvaraš, ali sve se na kraju otkrije. Ako nisi silovit vjetar, nikad nećeš otvoriti zaključana vrata, a čim nisi ubrzo će svima biti jasno šta nisi. I onda, treća misao...

        Čemu tajne, kad ne postoje? Ne može se ništa sakriti, jer kao što već rekoh, sve se na kraju otkrije. Nekad i prije kraja, pa izazove kraj, ali bitno je da se otkrije. Tajne su one informacije koje se otkrivaju malo kasnije od ne-tajni, tajne su samo obične priče koje kasne akademski, ali ipak dođu na pravo mjesto. I čemu onda tajne uopšte? Kao da je i jedna tajna mogla ikad da se sakrije. Posebno one Reći Ću Ti Nešto, Ali Ovo Ne Smiješ Nikome Da Kažeš tajne. One se uvijek prve otkriju, ali uvijek pogrešnim osobama. Zato prave osobe moraju da sačekaju i više od akademskog vremena, da bi saznale ono što su samo one i trebale da znaju od starta. Timing is everything…

         I tako, duva mi promaja u glavi dok slušam hit dana svoje glave, koji se ne može opisati riječima, dok mi vjetar razbacuje misli, teme i dileme, na sve strane. Riječi i ime pjesme navode na potpuno pogrešne zaključke, ali to se ne može objasniti nikome ko već to nije čuo, baš u dijelu koji treba da se čuje, a riječima se ne može iskazati. I tako, nek se čuje. Dva puta. Ponavljati do beskonačnosti u nedostatku brojača. Pa kaže:

D:\Muzika\Strana Muzika\Iron Maiden\Brave New World\Iron Maiden - 10 - The Thin Line Between Love And Hate.mp3

Trajanje pjesme: 8:27

Trajanje hita dana: od 6:43 do 7:39

        I tako sam se zabrojala. Konvertovaću riječi u brojeve, brojeve u riječi, da mi bude lakše pri pozdravu.

NULAFF JEDAN GNULA!