Odlucih, nekako naprasno, da prije nego sto krenem za CG napisem koji red. Nikad se nisam, ovako jako, radovao dolasku kuci. I ovoga puta ce mojih 5-6 dana u drustvu onih sa kojima sa odrastao biti obiljezeno zezanjem, pjanstvima i pjesmom. Ovoga puta, cini mi se, moja porodica ce biti zahtjevnija nego ikad kad se to tice trajanja zajednicki provedenog vremena. Imaju i pravo za to.... uvjek kad dodjem, vazda nadjem da mi je sve prece od njih koji se (uz prijatelje, ne mogu ni ja sad precerivat...) najvise obraduju mojem dolasku.

Razmisljajuci o svom boravku i pokusavajuci da napravim kakav-takav raspored obaveza (makar okvirno) nasao sam se u krajnje neobicnoj situaciji. Kako vrijeme prolazi primjecujem da sam sve vise orijentisan na jasno odredjen broj ljudi. Preciznije, na one u koje imam potpuno povjerenje; na one koji u sistemu vrijednosti koji sam dugo izgradjivao i ljubomorno cuvao zauzimaju samo prestizna mjesta. Raduje me sto taj broj uopste nije mali. Nije zanemarljiv. Zbog toga sam, danas u vise navrata nekima od njih najavio svoj dolazak, uz izvinjenje da, ako se ne uspijemo vidjeti, ne pomisle da je to zbog bilo cega drugog osim izuzetno kratkog vremenskog perioda.

Moj dom u jevrejskom kvartu sad vec polako zavrjedjuje prisvojni atribut. Step deke, jorgani, posteljina ukrasena raznim "modernim" detaljima, posudje zivih, pastelnih boja i neuobicajenog oblika, avangardno dizajnirana pasada i umjetnicki nabacane presvlake preko stogodisnjih fotelja, dale su neki (kako jutros Angelina rece) specifican smek stanu u kojem prije mene, bar petnaest godina nije zivio niko. Stanovao - mozda. Ali zivio - ne, ne sigurno!

.....hm....!

Cini mi se da naredno javljanje nema sanse da izvedem tokom prvog mjeseca 2008. godine, koju sam skroz nenamjerno zaboravio da vam cestitam. Zaboravio sam i da ispricam pricu o kuvanom kupusu koji je zagorio u ekspes-loncu, uprkos dodatoj vodi (2x2dl - znaci skoro pola litra...), preskocio sam pricu o najljepsem "zimovanju" u svom zivotu, izostavio sam voznju brodom izmedju pecina i setnju kroz lavirint srednjovjekovnih zatvora, ni vatromet nisam pomenuo, ni kokota spremljenog u crnom vinu, ni Hard Rock Caffe i gitaru Joe Satriani-ja, ni Srbe koji naglas raspravljaju o visini baksisa i na kraju se sloze da je 2,1$ sasvim pristojna napojnica... :) .... Ne ispricah vam ni kako sam ostao bez goriva na sred magistrale.... aaaaa! Bruka!

Napomenite mi da vam to ispricam iduci put....

Zivjeli mi i neka su vam nazdravlje svi prosli slavljenicki dani, svi ovogodisnji rodjendani i veselja. I fala za jos jednu godinu druzenja.

p.s. Smisljajuci svoj "program boravka" u vise navrata mi je pala na pamet ideja da bih mozda trebao da dio vremena odvojim i neke "komarce", koji su iz dubine svoga jada pokusavali da napanu moju "tvrdjavu", jednom za vazda smozdim. A onda sam, odjednom, shvatio kakvo bi to bilo gubljenje vremena. Kao kad magicnom krpom skinete prasinu sa ogledala, odjednom su nestali svi nickovi (jer takvi imena nemaju, oni su "nickovi" cak i kod kuce...) i zaboravljene su sve podlosti, sve zlonamjernosti i svi gadluci. Prosto vam bilo. Sve.

Proslo je skoro mjesec dana od mojeg posljednjeg javljanja na ovim stranicama. Pokusavajuci da pronadjem neki dobar izgovor, prihvatljiv za one malobrojne "ludjake i ludjakinje" (receno starim hrvatskim prevodom alanfordovskog rjecnika) koji vole potrositi minute svog dragocjenog vremena na citanje mojih blogova, upao sam u nevjerovatnu situaciju - nisam mogao da se sjetim ni jednog jedinog pravog razloga zasto nisam imao volje da sjednem i napisem koji red. To nije cak ni zato sto me svakog jutra oko 8h probudi cerka Angeline Glahe, simpaticne Peruanke koja zivi sprat nize. Curica je nevjerovatno ambiciozna i ima ogromnu zelju da bude poznata pijanistkinja. Jes da mene onaj koji mi je odredjivao raspored genetskog sadrzaja nije castio sluhom, ali ipak mislim da cu prije ja postat predsjednik USA nego sto ce ta mala napavit muzicku karijeru! Neka mi je oprosteno.... ali ajde, mlado....

Dio prvi: "Kucanski poslovi"

Momacki nacin ishrane i odsustvo zenske ruke (a sto cu kad su me tako navikli do sad...) polako od mene pravi eksperta za pranje sudja. Jes` da jos uvjek nisam ukapirao kako se pere siroka casa za crno vino bez rizika da pukne.... Uzmem sundjer, pa ga umocim u vec pripremljenu sapunicu, pa onda protrljam tako da odstanim one tragove prstiju i sminke sa spoljne, odnosno zaostale kapljice sa unutrasnje strane? E kod mene to za posljedicu ima slomljenih 9 od 11 casa (jedna slomljna prilikom voznje u tramvaju). I sad opet moram u trgovinu, sto mi u ovom pretpraznicnom periodu, moram sa zaljenjem da konstatujem, sve vise postaje zadovoljstvo. Ja, koji sam od shopinga godinama pravio najgoru kletvu, uhvatio sam sebe kako skoro dvadeset minuta razmisljam o sirini linija na tamnim farmerkama, a na kraju kupim oba para! Dodjavola!

Nakon ove moje shoping-digresije, da se vratim na "kucanske" poslove. Ves masina obicno ne bi trebala da predstavlja problem. Nije ni za mene bila, dok god je ukljucivala moja mila majka. Sve ja fino stavim sto treba, razdvojim boje i uspem deterdzent u jednu, a omeksivac u drugu pregradu i pritisnem jedino moguce dugme koje moze da izgleda kao ON/OFF i nece! I posto nije bilo druge, odlucih da pretrpim dooobru turu za`ebancije i zovnem jedinu Crnogorku u ovom dijelu svijeta da mi pomogne. Ona je vec s vrata pocela da se smije i pitala jesam li otvorio vodu. Cus vodu!! Otkud ja znam da onaj koji je montirao ves-masinu nije otvorio ventil za vodu koji se nalazi iza masine!?! E ona je to znala, vec na pragu! Cudo jedno....

I sve dobro - naucio sam da ukljucujem tu spravu, izvjestio sam se da povadim i rasirim robu, cak je i sasvim pristojno slozim. Ali PEGLANJE!!! O, place mi se... kunem vam se place mi se! Pokusao sam da to sam uradim i nece, pa nece! Stavim farmerke - to ne bi trebalo da je tesko, recite slobodno! E ja stavim jednu nogavicu na dasku (a kupio sam novu dasku i novu peglu na paru!) i toplom peglom prelazim preko nje, uz jednu, pa uz drugu ivicu. Onda okrenem nogavicu i sa zadnje strane izgleda super, a kad je okrenem - sva na linije od preklapanja! Pa onda ispeglam tu stranu, ali sad zadnja strana zguzvana! Ne umijem, ne zaisto! Sto ja sve moram znat?! Tako da sad fino rastegnem farmerke dok su jos vlazne, pa se poslije jednog nosenja uopste ne primjecuje da ih nije pegla dirala. Peglanje najvise mrzim. Nikad to necu naucit. Sreca je, medjutim, sto sam otkrio da vec pomenuta komsinica Angelina, zbog nerijesnog pitanja dozvole za boravak, radi sve kucne poslove za 12$ po satu!

Da ne bi ispalo kako bas nista ne znam, moram malo i da se pofalim: ima jedna stvar koju stvarno - umijem! Sam spremam rucak! O kako se zabavim za vikend, da vam je znat.... te isjeckaj bosiljak, pa petrusin, luk, pa povrce razno dok se sve to krcka, a onda uz sve to dodam neki oriz.... Mogu vam reci da nema te domacice kojoj bi se priznao u spremanje rizota! :D Uz (istina samo ponekad) pomoc Barilla sosova za pecurke, koji su stvarno super! Supa - nista lakse. Jedino sto ove zapadnjacke kokoske nemaju ni malo ukusa kao one nase...ne znam cime ih to drugacije hrane u Bajramovici, Zeti ili Danilovgradu, ali one su nase cudo! za ove ovdje! :)

Dio drugi: "Zene i ja"

Sasvim kratko i sasvim jasno: Ne umijem to da opisem - kao nekom cudnom silom opijene, djevojke i zene koje srijecem posljednjih dana i mjeseci izgleda osjete ovo moje stanje "emocionalne nirvane", pa mi bude neobicno da se ja nalazim u situaciji da kazem da imam djevojku.... Evo me kao Keri Bredsou sa njenim razmisljanjima - "Je li normalno da se jedno ponosno musko celjade, odraslo na mlijeku Katunske nahije, cije je omiljeno jelo rastan sa kastradinom i suvi krap, na udvaranje lijepe dugonoge zene samo blago osmijehne i zahvali....?".

Uvjek sam se trudio da o gradu u kojem sam rodjen govorim na nacin koji ce odrazavati svo moje postovanje i svu moju ljubav prema vrijednostima koje cesto nazivam cetinjskim, a znam da su samo prosto ljudske. Trudio sam se i zelio da moj dozivljaj Cetinja pokaze da tranziciona slika o staroj crnogorskoj prijestonici nije pravi nacin za razumijevanje prilika u ovom gradu. Medjutim, vrlo cesto su politicke razlicitosti, nekompatibilnost karaktera i nespremnost za ozbiljnije razmisljanje o odredjenim stvarima svaku pricu o Cetinju zavrsavale tako sto se uz moje ime doda atribut lokal-patriotizma.

I ne mogu reci da to nije bas tako zvucalo. Nekad i namjerno.

Ali mi nikad nije bila namjera da se u mojim rijecima kao dominantan prepoznaje upravo taj ton. Naprotiv, kroz isticanje vec pomenutih vrijednosti (tako netipicnih za vrijeme u kojem imamo "srecu" da zivimo), trudio sam se da prenesem onu ideju o gradjanskoj svijesti i slobodi, koju sam ja imao prilike da ucim i da joj se divim upravo u cetinjskoj pjaci. 

I

Dok kroz prozorsko okno gledam kako vjetar nosi lisce u najljepsim braon nijansama, otvoram internet stranicu crnogorskog dnevnog lista koji je, specijalno za 13. novembar, objavio dodatak koji govori o Cetinju. I prva stvar koja mi je zasmetala bila je slika kape sa crnogorskim grbom, koju ce, velikodusno!, pokloniti svima koji kupe danasnje novine. I mislim: "Zaboga, do kad ce na svaki pomen Cetinja, asocijacija bit barjacenje!?" Kolko vremena treba da prodje da se hrabrost odredjenog broja gradjana Cetinja prestane lazno nazivati (s jedne strane) crnogorskim nacionalizmom i (s druge) samozadovoljstvom. Sto to treba da se desi da najnormalniji osjecaj svijesti o sopstvenim pravima i slobodama (i pobuni protiv ugrozavanja istih) ne bude izuzetak u glavama Crnogoraca....

Vec u startu deprimiran, pokusao sam da se skoncentrisem na tekst, ignorisuci razne iskrivljene glave i nepoznate fizionomije koje sa mojim dozivljajem Cetinja nemaju ni slucajnu vezu. Cast izuzecima, (Dimitrije Popovic, Perper i Buksovci, Vojo, imenjak koji je trenutno direktor Bolnice) na onim stranicama nisam uspio da - sem sporadicno, tek u nekoliko recenica - nadjem vezu sa onim sto ja znam o svom gradu. Cak i tekst kojim se pokusavaju kroz setnju navesti neki zanimljivi cetinjski detalji, imena i romantika djeluje toliko bezlicno i toliko sablonski. Imao sam osjecaj da je tekst na brzaka napisao osnovac iznerviran sto umjesto blejanja u nekom od kafica mora da pazi da mastilo ne predje na desnu stranu crvene linije u vjezbanci. Citalac koji je bar jednom imao srece da mu pricu o istoj temi priblizi neko ko je tome vican, samo bi zguzvao papir i osjecao se prevarenim. Jer taj Osjecaj moze da prenese samo neko ko ga istinski osjeca, a ne ko ga prepricava za odredjeni broj eurskih centi po recenici. Vec, kad me docekala nemusta potraga za "dusom grada", kroz prisjecanje starijih i prenosenje njihovih rijeci kao nepobitnih istina znao sam da ce od dodatka "Cetinje" ispasti samo jos jedna mucna zalopojka u pluskvamperfektu. 

II

Izasao sam iz zgrade prilicno nervozan. Park koji se nalazi naspram mojeg privremenog stana prekriven je opalim liscem, a na sredini je neka ovalna pozornica. Nju krije kontrukcija od kovanog gvozdja u jakoj zelenoj boji. Krov tog celicnog okvira izgleda kao vrh nekog cirkuskog satora, dok ukrasi jasno pokazuju da datira od sredine dvadesetog vijeka. Sjetio sam se parka "13.jul" (da, jutros mi smeta sto nam i imena parkova moraju bit povezana sa istorijom) i izlizanog betonskog kruga na kojem sam, sa 14 godina, u osmom osnovne, prvi put poljubio jednu A. i popio prvu samarcinu. Tada sam i naucio da je nekad i samar znak da djevojka zeli da je opet poljubis.

Krenuo sam uz ulicu, ostavljajuci park sa lijeve strane i uputio se ka ulici koja nosi ime starog predsjednika. Razmisljao sam o tom svom prvom poljupcu i u mislima se vratio na grad iz mog djetinjstva. Ono mjesto koje je pruzalo mogucnost da, u pratnji mojeg dobrog djeda, "Poznavanje prirode i drustva" ucim  setajuci pod Orlovim krsem, razlikujuci zebicu i kosica, i bijeli i crveni vrijes, "pakujuci" zelenkastog blavora u spoljni dzep od jakne da zeznemo babu.... Nakon toga sam munjevito prevrtio tinejdzerske godine, prisjecajuci se raznih dogadjaja, ljudi i emocija. Bas mi je to jutros prijalo! :) 

I taman kad sam dosao do onog dijela kad smo poceli u starom YM da mijesamo Guns-e, Nirvanu, RHCP i Pink Floyd sa Azrom i EKV-om, zazvonio mi je telefon.... 

Otvaram oči. Prvo što vidim je blijedo žuti zid. »Opet se iskrivila«, primjećujem onako pospan, gledajući u lošu imitaciju slike ljudi i papagaja Augusta Macke-a. Naspram nje je neka pikasovska apstrakcija sa potpisom Criró. Ni sinoć nisam ugasio kompjuter. Dok otvaram oči budi me November rain... tako prija jutros.... Možda i najbolji solo električne gitare ikad odsviran.... samo može da uljepša dan. Okrećem se i pokušavam da uključim svijetlo (tj. da zatvorim strujno kolo kako bi električna energija u namotanoj žici obloženoj staklom proizvela sjaj, kako je nekad govorio jedan stari profesor O.T.O.-a u mojoj osnovnoj školi). Neće. I sijalica sa moje lijeve strane je crkla. Mrzi me da ustanem. Sa desne strane kreveta, flaša od litar i po »Evian«-a sa niskim mineralnim procentom. Gledam je, pa se češkam po kosi....Pokušavam da se sjetim kako je dospjela tu.... ne ide. Ne, pa ne! OK.... Nije ni bitno, bitno je da ne moram da ustajem iz kreveta. Sinoć smo, ja i jedina Crnogorka u ovom dijelu svijeta, zatvorili najveću gradsku diskoteku. Čudan je to poriv. Dodaje atribut nepotpunosti na svaki provod koji se završi prije svitanja novog dana. Kao da se već danas neće naći izgovor za novu pjesmu, novu skitnju.... Kao da i večeras nećemo reći: »Po jedno piće i idemo. Stvarno idemo. Sjutra je dan ispunjen obavezama«, a onda se istom slatko nasmijati nedje oko 4h poslije ponoći.

Ni jutros tanki zidovi mog privremenog doma u jevrejskoj četvrti nijesu uspjeli da me odbrane od zvukova. Nevjerovatno je kako pospan čovjek uspijeva da čuje apsolutno sve šumove. Da ne pominjem jutrošnje mirise koji dolaze sa sprata niže. Volim ja ribu, stvarno, i rječnu i morsku, ali ovakav nadražaj čula mirisa proizvodi upravo suprotan efekat u mojem organizmu. Posebno nakon ovakvog buđenja. Sa ulice čujem žamor. Ustajem da vidim o čemu se radi, iako to baš i nije moj posao. Žustra rasprava čovjeka i žene koji u svečanoj odjeći grabe ka ulici koja vodi do sinagoge, sa prozora je ipak izgledala kao njen monolog. Domaćin joj, što bi kod nas rekli, ne smije zucnut! Smijem se sam tom razmišljanju.... otišao ili ne, cetinjske se navike ne gube! »E manite žene«, ote mi se onako sa srca... Ali oprošteno joj je jutros - učinila je da ustanem iz kreveta znatno ranije nego što sam planirao. Ostajem još koji minut naslonjen na prozorski okvir. Gledam pustu ulicu iz koje odjekuje samo cupkanje štikle punije gospođe u sivoj suknji sa istočnjačkim crnim dezenom, koja upravo nestaje iza ugla zgrade.

Prošlo je prvih 40 dana od mog odlaska. Septembar, mjesec ove 2007. godine donio mi je nenadane i do sada najveće životne promjene. Zauvjek cu ga pamtiti. Sigurno. Dok se s jedne strane navikavam da se jedna od mojih najboljih prijateljica polako priprema za »prstenovanje« (kako jedan ogorčeni protivnik braka zove ''ceremoniju doživotnog sjedinjavanja čovjeka i žene u dobru i zlu''), s druge strane mi pada na pamet problem koji me muči otkad sam počeo da se ozbiljnije zaljubljujem. Iako će pridjev ''ozbiljnije'' nekima, koji su u taj dio moje intime posebno zagrebli (a ovdje gađem direktno na dva plava oka postavljena na oko 180cm od tla, bez smiješnih cipela sa vazdušnom štiklom) djelovati smiješno, ja svakog dana sve više uviđam da je problem u stvari u tome što uvjek pronalazim žene tako slične meni. Svaka od njih je spremna da svoj stav i svoj izbor brani do besvjesti, a ja uvjek na kraju priznam da ne mogu očekivati kompromis oko stvari na kojima ni sam nisam spreman da se pomjerim ni za jotu.

3:42h. Vrijeme je za leznik.

Često se u svakodnevnom govoru mogu čuti najrazličitija poređenja sa životinjskim svijetom. Neko je “gladan kao vuk”, “tvrdoglav kao magarac”, “vjeran kao pas”, “spretan kao mačka”. Za senzualan, elegantan ženski korak čuo sam da se kaže da hoda “kao gazela”, a jedna od najpoznatijih svjetskih manekenki ima nadimak “crna pantera”. “Lav/F, lafčina” – izraz je kojim se često označava neko ko zbog svog karaktera, odnosa prema ljudima prosto osvaja ljude i zavrjeđuje poštovanje.

Međutim, ne baš rijetko, poređenja se čine i u odnosu na insekte. Kad je neko vrijedan, najčešće je poređenje sa mravom. Bistar, pametan – pčelica. Za nekoga ko ne može da se skrasi sa jednom ženom, vrlo često se čuje da je “kao leptir”, jer ide “sa cvijeta na cvijet”, itd, itsl.

Posebna priča su oni insekti koji zbog svoje prirode predstavljaju odličan primjer kad se o nekome želi izraziti negativno mišljenje.

Kao na primjer : BUBAŠVABA. Koliko je ljudi koji i na samu pomisao na bubašvabe naprave izraz lica koji jasno odslikava gađenje. One se obično pojavljuju na vlažnim, prašnjavim mjestima, često i zapuštenim. Izađu iz bilo koje rupe u zidu, iz nekog starog vodovodnog kanala… One čak i ne predstavljaju prijetnju za neku materijalnu štetu, ali je njihovo prisustvo uvjek uzrok straha od neke zaraze/kontaminiranja prostora u kojem, na pr. živimo.

Drugi slučaj bi bio : CRV. Ljigav. “Bijedni crve”, čak su i u crtanim filmovima znali da tako ocijene tu istinsku štetočinu. Napada zdravo tkivo. Ono što je po prirodi lijepo i zdravo, kao na primjer kožare*. Onako mali, djeluje bezopasan, prosto da izaziva sažaljenje i učini da ga se prihvati. I onda počne da djeluje “iznutra”... Koliko puta se desilo da ste uzeli trešnju, šljivu, jabuku ili breskvu, spremni da se zakunete da ništa ljepše u svom životu nećete okusiti. A onda je otvoriš, čisto iz predostrožnosti, i vidiš pravo stanje stvari.

Ipak, uprkos svemu, meni su najmrzniji KOMARCI. Znate već i sami te dosade. Oni nisu ništa više. To su oni koji se onako iz mraka, prišunjaju. Baš u trenu kad ste lijepo večerali i ispružili se. Ili onda kad ste pročitali odličan odlomak knjige i spremili se da utonete u san o egzotičnom mjestu, prelijepoj ženi, zalasku Sunca, poljupcima u suton, osjećaju jednostavne ljudske sreće koji je svojstven ljudima čista srca.... E upravo tada se, onako “anonimno”, jave ta jadna, gadna bića. Zujanje pored uha, čak i ona crvena tačkica koja vas ujutro podsjeti da je to stvorenje bilo u vašoj blizini, ne traju duže od nekoliko sekundi.

Uputstvo za borbu protiv ovih vrsta insekata:

Iako su u vrlo širokoj upotrebi razna hemijska sredstva, ja u borbi protiv bubašvaba preferiram (naročito prilikom prve manifestacije problema) primjenu nekog tradicionalnijeg načina: onih prvih nekoliko (jer to su takva vrsta koja se nikad ne pojavljuju sama) najradije ugazim, a onda kad mi dosadi da se bakćem sa njima, pozovem neku od službi za dezinsekciju koja, primjenjujući adekvatne hemikalije (one su recimo za crve najbolji lijek), odstrani preostale i postavi trajnu barijeru za eventualne buduće “napade”.

No srećom sa njima nemah još problema. Da kucnem.

A prijateljima rado priskočim u pomoć kad zatreba, prije nego stignu profesionalci sa njihovim napravama.... I oni to znaju pa me uvjek kontaktiraju kad im se desi neka slična situacija.

E kad su u pitanju komarci – Raid, Wape (ili Vape?) i slične hemikalije, bar u mom slučaju, ne dolaze u obzir.

Prosto mi je fetiš da preklopim novine uzduž i upalim svijetlo prije nego zaspem. Ti se “glupsoni” obično upecaju, onako umorni od cjeloživotnog skrivanja, izađu na vidjelo, a tada ono jako “TRAAAAS!!” koje proizvede udar, izazove blaženi osmjeh na mom licu. Dok gledam kako pada, kao suvi list, odem uzmem metlicu i pokupim ono što je ostalo od tog “kandidata za štetočinu”. A ako mi kojim slučajem koji i promakne ili prosto nemam volje da ga baš u tom trenu sačekam “na volej”, ne opterećujem se previše jer znam da će od njega, već narednog dana, ostati (u najgorem slučaju) fleka na zidu koju će i mokra krpica da izbriše.

Istina, ima ih i večih i manjih, i tigrastih, i zaraznih.... ali je preklopljena novina (ili ponekad ona plastična metlica – to u slučaju kad ne kupujem novine zbog naslova o još jednoj milionskoj transakciji bez pokrića) lijek za sve njih. “Princip isti, a ostalo nijanse...”

Samo da ste mi zdravi, lijepi i pametni.

p.s. Jutros sam prvi put u životu mjerio pritisak - 135 sa 80.

 
* Kožare su vrsta jabuka, ne znam od koje sorte, ali smo ih mi uvjek tako zvali zbog tvrde kore i nekog prirodnog /većeg ili manjeg/ “biljega” na samoj kori. Izrazito kisjelog ukusa, sočne i neprskane, bile su pravi izazov za mene i moje društvo. Nekad smo znali po Donjem polju tražiti najkomplikovanije načine da bi “ukrali” koju kožaru sa imanja mog rođaka, znajući da nam on nikad ne bi zabranio da uđemo na glavnu kapiju i uberemo... No, za voće se ne kaže uzalud da, kad imaš 10-12 godina, ne može imati ljepši ukus nego kad ga ukradeš! ;)