Dvije godine... zvuči malo, kad govorite o godinama čovjeka, ali u životu jednog psa... Danas punim dvije godine. A u protekle dvije godine dešavalo se svašta u mom životu.

U toku te dvije godine, pažljivi čitalac mog bloga, sjetiće se da sam dva puta promijenio dom – ako ne brojim i onaj u kojem sam rođen.

Bijah beba kada su me odvojili od mame, braće i sestara. Neću se žaliti. Od nas osmoro djece, samo su jedna moja sestra, Cool Breeze, iz milošte zvana Draga, i brat Choice of Perfection, kojeg kratko zovu Čojs, ostali sa mamom. Trebalo bi da sam sretan psić stoga što sam ostao najbliže familiji – mama, Draga i Čojs su u okolini Podgorice, pa imam priliku da ih vidim češće od ostalih. Ranije sam pisao o tome da sam našao dobar dio familije na Internetu, pa priložio i foto album da ih upoznate.

E, odlaskom od kuće, prvi put, našao sam se u familiji sa dvije male djevojčice. Tu sam odrastao. Tokom sinoćnje proslave mog drugog rođendana, mada je to više „doček rođendana“, jer dvije godine punim danas, na proslavi je bila i mama te dvije djevojčice. Moja prva gazdarica.

Moje sadašnje vlasnice znale su dosta detalja iz prve godine mog života, ali su sinoć imale update tog stanja i načule još ponešto. Znale su da sam, od dosade, a što bih drugo, u dugim noćima, imao običaj da uništavam najmještaj. Čitave garniture. Kažu da to nisam radio kad su mi se mijenjali zubići. To sam počeo raditi sa novim zubima. Ko će mu ga znati šta mi je bilo? Tokom iste te godine, početkom ljetnje sezone, kada je moja prva gazdarica odnekud izvukla svu ljetnju obuću, nameračio sam se na njene sasvim nove Chanel papuče i... uništio jednu. Sinoć je rekla da bi joj lakše bilo da sam to uradio sa obije. A što samo nije rekla :-)

Bio sam skitara. Volio sam da šetam po naselju, kradem ljudima obuću. A šta ću kad je sistem zaključavanja boksa bio isuviše jednostavan za provaliti, za mene. Naučio sam kako da otvorim boks, i kad me ostave samog, odlazio od kuće po dva-tri sata, da izvidim šta je novog po naselju. Jednom su me zeznuli i okrenuli vrata boksa prema zidu. Ostao sam tog dana kući.

Vrhunac svega, i prelomni momenat u glavi gazdarice No 1, u odluci da me ipak ustupi nekom drugom, bio je kada sam uništio njihov DVD player. Neukusno. Priznajem. Kao i gomila diskova koje sam tokom boravka u njenoj kući uništio.

Kakav sam danas? Ne jedem stvari po kući već dugo. Ostave me samog u sobi, ne diram ništa (evo mi gazdarice No 2 kucaju u drvo, da me ne ureknu). U početku sam bio divalj, pa sam uspio ipak uništiti primjerak knjige „Rimljanka“ (sad dvije gazdarice „prebijaju“ dugove oko toga). Prvih dana boravka u sadašnjem domu, možda iz ljubomore, ili bijesa... dohvatio sam Lindu, plišanog psa, kojeg je mali_cuko, jedna od sadašnjih gazdarica, dobila... mmmm... jako davno. Ima tome više oko 20 godina. Lindu su zakrpili. Ne diram je više. Volio sam dohvatiti i jastuke kojih po danuskicnoj sobi (još jedna sadašnja gazdarica) ima na sve strane. Sad ni njih ne diram. Samo, nedavno sam joj uništio jednu tehničku olovku koju je dobila prošle godine za rođendan. Čujem da je kupila novu, istu takvu. Ne nedostaje joj stara, a?

Djevojke su me tokom ljeta, izluđene mojom neposlušnošću i zbog nemogućnosti da me puste na ulicu samog, bez povoca, poslale u školicu. Na dresuru. Nisam baš posebno dobar đak (više sam buntovnik bez razloga :-)), ali naučio sam, makar kada u šetnju odem sa malim_cukom, ili Tatom, da se vratim na poziv.

Iako bi prijatnije bilo da je moj rođendan protekao u društvu mojih prijatelja pasa, to se nije desilo. Draga i Čojs, kao i ostala mi braća i sestre, isto danas slave rođendan. Nisu bili sinoć kod mene. Možda da je dan bio ljepši, vrijeme mirnije, a djevojke bez obaveza, možda bi proslava protekla na kakvoj livadi, sa psima, u trčanju za loptom.

 Nova lopta i ja u jorganu

Lopta! Dobio sam sinoć, po ko zna koji put, novu loptu. Počeli su da mi mjere vrijeme za koje dolazim glave loptama. Dobio sam na dar i neke kolačiće za psiće, ali mi ih nisu dali odjednom. Ima toga još :-)

Imam i novi konop za igru. Auuuuuuuuu što je to dobro za igru. Izazivaju me njime koliko visoko mogu da skočim i dohvatim konopac. Zanimljivo. Samo još da mi ga bace pod njušku i da i njemu dođem glave.

Stare, pojedene igračke i... novi konopac

Čokoladu i vino koje sam dobio, nesebično sam ustupio djevojkama i njihovom društvu. Nije to za mene.

A prvi poklon koji je stigao na moju adresu povodom drugog rođendana je veliki jorgan, kojeg mi je poklonila Mama, da se tokom hladnih noći ušuškam u njega. I dalje, zimi, ne spavam vani, već u sobi, ali kad se soba ne grije, može da bude hladno. Djevojke mi jorgan preklope, naprave ga tako da dio ostane ispod mene, drugim dijelom me pokriju. Što je dobro!

Za rođendan sam dobio i tortu, od riže, sa nekom kobasicom. Jedem ja fino i ovako, Mama mi sprema uvijek lijepe obroke, ali mogli bi mi i tortu češće praviti. Da ne čekaju rođendane :-)

I bi torta... 

Sve u svemu, bilo je dobro. Prilika da se društvo okupi, ja, evo, da premotam film protekle dvije godine. Kratko.

Praštajte što vam nisam zvao na žurku, ali – ova današnja omladina trči za poslom i nečim što oni zovu obavezama, pa su jedva iskombinovale i okupljanje za sinoć. A svi bismo više voljeli da sada nije zima, da je vani sunčano, da obaveze ne postoje i da samo skitamo, jurcamo, provodimo vrijeme u igri. Dobro je što imamo baštu, pa i kada je kiša izađem i istrčim se tuda. Biće ljeto opet...

PS: w_s za treći rođendan te zovem da budeš organizator žurke

E pa dragi moji kod mene ima nekih novosti... Dakle, moram da vam se pohvalim da sam ucestvovao na izlozbi pasa... znate da sam bio na jednoj, onako kao posmatrac. E pa desilo se da me je to onako bas zaintrigiralo i pozelio sam da se i sam okusam u tome. Djevojke su se slozile da zvuci kao zabavna ideja i tako su me prijavile na izlozbu. Prvo u Danilovgradu (tacnije receno Glava Zete), a zatim u Kotoru. U Danilovgradu se odrzavala CACIB izlozba, gdje sam dobio ocjenu odlican, osvojio CAC i RCACIB, a u Kotoru je bila CAC izlozba, na kojoj sam takodje dobio ocjenu odlican i jos jedan CAC. Osvajanje ova dva CAC-a znacilo je postati Sampion Crne Gore, sto sam - bez lazne skromnosti - uspio bez problema :-) I tako vam sada pisem kao novopeceni sampion Crne Gore (srecom, uvijek sam bio svjestan sebe i svoje ljepote, pa me ovo nece navesti da se uobrazim :-)

Sitnica, koja mi je malo pokvarila ugodjaj je bila ta da u Kotoru nisam ucestvovao u izboru za prvaka rase. Sudija se nesto napravio vazan i "zaboravio" da nas prozove da udjemo u ring. Poslije se kao izvinio sto nas nije prozvao, jer je navodno ocekivao da cemo mi tek tako usetati nepozvani u ring, ali na kraju krajeva taj detalj nije uspio da mi pokvari raspolozenje... Postao sam sampion, ljudi! :-)

Slika, na zalost, imam jako malo (fotograf je bio tako ocaran mojim izgledom, da je zaboravljao da treba da me slika :-) ali evo sam ipak uspio izdvojiti par slicica...

Ovo sam ja u ringu (Danilovgrad - tj. Glava Zete)

Vjezbam stav (Kotor)

Ovdje me vidite kako prijateljski pozdravljam konkurenciju

 

Izlozba je zavrsena, a mi zadovoljni rezultatima poziramo na Kotorskoj plazi

Eto to bi bilo to... Sve u svemu, super smo se proveli, mada je bilo malo naporno vozikati se tamo-ovamo. Vjerujte - nije lako biti sampion... :-)

Nakon vrelog ljeta, i cjelodnevnog šetkanja i njuškanja po dvorištu, gdje sam se baš odomaćio i unakazio cvijeće oko kojeg se Mama baš trudila, vraćam se svom starom krevetu. I sada, dok je vani lijepo, provodim vrijeme u bašti, ali, kao i prije ljeta, više vremena provodim u kući. Opet mogu da do besvijesti skačem po krevetima, virim kroz prozor, valjam se po tepisima, njuškam po sobama u kući, trčkaram niz stepenice, uza stepenice dok ne izgubim dah...

A kratka ljetnja razglednica...

Evo i mene da se javim. Kako sam se vratio kući, počele su da se vraćaju i uspomene. Dok ljenčarim na suncu, prisjećam se djetinjstva. Moje dame su uspjele nabaviti fotografije moje bake i mog tate, koje nikad nisam ni vidio. Mamu isto nisam vidio od kada sam otišao od nje. Viđam povremeno samo brata i sestru koji su ostali sa mamom (njih sam već pominjao ranije na Blogu). Ostale ne viđam uopšte, ali mi je drago da ih mogu vidjeti makar na slikama. Zato sam moj prvi online foto album odlučio da podijelim sa vama. 

Da biste vidjeli ko je ko na fotkama, samo kliknite na slajd, otvoriće se album sa nazivima fotografija.

Morate priznati da sam bio slatka beba :-) 

PS: iz poštovanja prema baki, stavio sam njenu sliku kao prvu (PS again: nisam, nego ne znam kako da to promijenim)

Tobi se vratio! To sam već rekla na mom blogu, ali red je da se ta vijest čuje i među Tobijevim prijateljima.

Kući je već nekoliko dana. Prvi utisci govorili su da se pas malo promijenio, ali je to samo prvi utisak. Idemo ispočetka...

DRESERU DOVIĐENJA

Kad je stigao kući, Tobi je bio pomalo pogubljen. Kao da se plašio da ga iz našeg dvorišta dreser ne odvede ponovo. Kad ga je ostavio kod nas u bašti, dreser je izašao iz dvorišta, u namjeri da preparkira auto. Pozvao je Tobija i ovaj je krenuo za njim, ali samo do kapije. Tu se zaustavio i nepovjerljivo ga posmatrao. Kao da kaže „Hvala drugar na smještaju i hrani, ali ja odavde ne idem više“ :-)

Uslijedio je jedan od posljednjih zajedničkih časova dresure – zajednički u kojem učestvuju dreser, Tobi i moja sestra. Ja još nisam počela sa časovima. Čekam da sestra, koja je Alfa za Tobija, bude sigurna da je pas skroz poslušan za svaku njenu komandu, pa ću onda da uđem i ja u tu kombinaciju. Zbog toga sam ga, otkad je doma, izvela samo jednom. Mene pas i dalje vuče, kao na momenat posluša i ide pored mene, ali nije to ono čemu ga je dresura naučila. Sa sestrom je drugačije. Već se opuštaju i upuštaju u šetnje bez povodnika, Tobi je prati u stopu i poslušan je na poziv da se vrati, ako ga ona pusti da se udalji. I čeka je strpljivo kad ga ostavi na jednom mjestu. Mene čeka sekund.

Najprije sam popio vodu iz bazena, a onda shvatio da je super brčkati se u njemu u stvari

ALFA I OMEGA

Jedna je Alfa. Mogu biti sretna što mu dođem nešto kao Beta ili tako neko slovo s početka abecede. Mama je i dalje Omega za našeg psa. Nije se ni ranije trudila da mu bude autoritet. Davala bi mi najslađu hranu kad su sami kući i ona procijeni da bi psu trebalo dati da nešto prezalogaji. Počela mu je davati paradajz, lubenicu, patlidžane i tikvice, breskve... kaže „trebaju mu vitamini, baš kao i nama“. Slažemo se, posebno što Tobi baš uživa u tim poslasticama. Sada mu jabuka više nije jedina poslastica. Kako uživa u jabukama!

No, slučaj Tobi i mama... mama i Tobi, kako god. Mama je prije neko veče radila oko cvijeća, koje je van naše kapije. Ali je naše :-) Opustila se sa Tobijem. Vidi da pas došeta do nje, van dvorišta, vrati se nazad u dvorište. I tako nekoliko puta. Mama je bila sretna. Do momenta kad je luckasti pas počeo da se udaljava od naše kuće. Mama u ljetnjoj kućnoj haljini, tatinim velikim papučama na nogama, i rukama do lakata u zemlji od cvijeća oko kojeg je radila, počela je da ga prati, ne bi li ga vratila doma.

Kasnije nam je pričala da je jurila za Tobijem do drugog kraja Starog aerodroma (jedan je kraj dio kod Kostasa, drugi blizu Tuškog puta), da joj niko nije htio pomoći, jer se svi plaše Tobijeve pojave (?!). Nadala se da će ludak uletjeti makar u nečiju baštu, pa će ga tu zatvoriti i vratiti se za povodac, da ga odvede kući... ali – pas nije htio da bude uhvaćen ili je sve shatio kao ludu igru. Blesio je tako, mama za njim, dok nisu naišli na nekog starijeg gospodina koji ima psa, i koji je mami pomogao da veže našeg. Vratiše se kući. Tuga je što niko od nas doma nije znao da se nešto uopšte dešava. Primijetila jesam da nema mame, da nema Tobija, ali ni moja sestra nije bila kući, pa sam vjerovala da ga je ona izvela.

ZBOGOM BETI

A samo nekoliko minuta prije saznanja da je Tobi lunjao po naselju, čula sam se sa drugaricom koja mi je saopštila tužnu vijest o stradanju psa opet naše drugarice. Beti je udario neko autom. Iskrala se iz kuće i odšetala na ulicu. Hiljadu i jedna ružna slika mi je prošla kroz glavu kad sam razmišljala o tome da je Tobi mogao istrčati na ulicu. Uh! Beti, volimo te... Počivaj u psećem raju...

SLUČAJ KRPELJ

Prvog dana, po povratku sa dresure, primijetismo da je naš Tobi nabacio bubice. A nisu to bubice bilo kakve, već krpelj glavom i bradom! Prije dresure stavili smo mu Frontlajn koji bi trebalo da je dovoljna zaštita za oko dva mjeseca. Tobi je na dresuri bio skoro toliko. Manje sedam dana. Krpelj bijaše razlog da se sa našim psom ne pomazimo ljudski prvih dana po njegovom povratku kući, i da pas ne prespava u svom „krevetu“, kod sestre u sobi. Morao je spavati vani.

Slučaj „kprelj“ riješili smo mazanjem Neostomosanom, dva puta i provjerom da je sve OK kod veterinara.

SPAVANJE VANI

Prvih večeri prisilnog spavanja vani Tobi je bio miran. Možda više tužan, nego što je stvarno želio da bude miran pas. A onda je Tobi pustio glas. Počeo je da laje po noći tako glasno, da smo se plašili da ne uznemiri komšiju, koji je svom psu, kad bi ovaj zalajao, bacao petarde da ga umiri.

Sestra i ja ne spavamo kako treba. San se kida na svakih 15 minuta. Pogledamo kroz prozor. A Tobi samo laje, gleda prema vratima odakle očekuje da se neko od nas pojavi.

Jedne večeri smo ga nas dvije, taman kao djeca iz filmova kad kriju tajne od roditelja, dovukle sa te terase, na terasu na spratu. Mirnije smo spavale. A on je bio zbunjen. Za njega je to novi prostor. Nikad nije bio tu. Ni prije dresure. Makar je prestao da laje.

Sinoć je opet ludački lajao. Nisam više mogla da izdržim. U zoru sam se spustila do njega, našla mamu kako mu kroz staklo od vrata nešto priča, da ga umiri. „Tobulino“, tepala mu je.

Kad me vidio, zaskakao je kao ludak po meni i odvalio mi pola vilice zamalo kad je htio da me „poljubi“. Sjela sam pored njega. A on mi se ubrzo uvalio u krilo. I na svaki moj pokret, guzicu bi pomjerio da bude siguran da još sjedi na mojim nogama. Umirio se. Nije više lajao. Stajali smo tako neko vrijeme, dok me nije počelo presijecati preko leđa od jutarnje hladnoće.

VRATIO SE STVARNO

Iako nikad nije naveče zaspao kod nas u krevetu, odvela sam Tobija do moje sobe, legla, a on se popeo kod mene. Stajao mi je najprije iznad glave i gledamo me samo. Čim sa pružila ruku da ga pomazim, bacio se u jastuke i zagnjurio njušku ispod moje ruke. Zadrijemao je tu. Onda je počeo da bude pomalo nemiran i premještao se čas u dno mojih nogu, čas bliže glavi. U svakom slučaju, u svakom momentu me dodirivao ili mi glavu naslanjao na noge, valjda da bude siguran da sam tu. I odspavasmo skoro do podne. On, poslije dugo vremena, u njegovom omiljenom položaju - izvrnut na leđa, sa prednjim šapama u vazduhu, a zadnje opružene skroz.

Sad je, čini mi se, sve kao prije. Iskoristih već drugi put Tobijev blog da govorim umjesto njega, a on će vam se glasnuti sa svojim utiscima uskoro!