Prokletstvo ili blagoslov studentskog zivota... Navikavas se na stvari na koje mozda i ne bi trebalo. Na vjecito lutanje, na dolaske i odlaske, na razne stanove, sobe. Na potpuno drugacije ljude. Na pogresne ljude kojih se drzis ili koje napustas. Na prave ljude.

Sjecam se prvog dana u Podgorici. Prebacivanja stvari. Upisa na fakultet. Katastrofalne vrucine. Sredjivanja sobe. Dodavanja nekih detalja da bi me taj prostor sto vise podsjecao na kucu i sobu iz koje sam izasla. I onda se sjecam navikavanja na grad, ljude, ritam zivota. Cini mi se da nikada u zivotu nisam bila vise razocarana. Nikada se u zivotu nisam osjecala tako slabo, nemocno... Promaseno i odlutalo. I prolazili su dani i mjeseci. Svaki isti. Svaki na prodaju.

Sjecam se posljednjeg dana u Podgorici. Nakon davanja svih ispita te godine. Opet prebacivanja stvari. Opet jedne te iste vrucine. Sklanjanja svih tih stvarcica sa zidova i polica. I onda navikavanja na kucu i sobu u kojoj sam odrasla. I opet isti osjecaj nemoci, sada cak i neznanja i neumijeca.

I opet Podgorica. I opet odlazak. Iz stana u kojem se osjecam prelijepo. Ali taj isti stan je nesto sto mrzim iz dna duse. Mrzim. Sjecam se mirisa ovog stana od prvog dana. Novog, nerazgazenog drveta. I sada sam opet poslije toliko mjeseci osjetila taj isti miris. I uplasila sam se sto opet moram da odem. I sjetila sam se svih gresaka i svih svjedoka koje gledam u oci iz dana u dan. Mada, sada mi je lakse. Spakovala sam se brzinom svjetlosti i sve proslijedila kuci. Nekako cudno, na prepad. Bez razmisljanja. Izbjegavam razmisljanja. Jer znam da bih zavrsila placuci nad kartonskim kutijama. Kao onda.

Prokletstvo- Naucis da ne razmisljas o bitnim stvarima.

Blagoslov- Naucis da razmisljas o nebitnim stvarima.

Naucis da gledas kroz prozor dok se sve oko tebe okrece. Drzis neku ravnotezu. Ali postanes ravnodusan. I bolesno sam. Toliko o ovom gradu koji je iz mene izvukao najgore, sakrio najbolje, a koji ipak bezumno volim.

" Kad nema velike ljubavi, dovoljna je i mala."

Volio je da peca. To ga je smirivalo. Od onoga dana kada je izgubio posao, pecanje mu je bila jedina zanimacija. Divno je gledati mirno more, uživati u zvuku talasa, posmatrati čamce u daljini. Sa stijene gledati na obalu. Često se osjećao samim, kao na ostrvu, davno zaboravljenom od svih. Pjenušanje vode je uvijek bilo razlog više za uživanje u svemu.

Nikada nije ribu donosio kući. Valjda je samo želio da dokaže sebi da umije da ulovi, da je kao i svi mještani vrijedan da bude član tog društva ribolovaca koje se svakoga dana skupljalo na rivi, okolnim stijenama i plažama. Uvijek je osjećao tu potrenu da se dokazuje. To je prenio i na sina. Neki bi rekli da je to kompleks. Drugi, da su to ostaci mladalačkog duha u njemu. Treći da samo gubi vrijeme i zapušta porodicu. Samo je on znao istinu. Samo je on znao da je svrha svega dokazivanje sebi i traženje svog mjesta pod nebeskim svodom. Htio je da bude ta zvijezda u beskrajnom plavom krugu. A znao je da je kasno. Ulazio je u šezdesete. Bio je previše mlad da odustane, a opet previše star da počne ispočetka.

Na trpezu više nije umio da donese hljeb. Odavno je to breme palo na ženu, koja se očajnički hvatala za svaku mogućnost zarade i održavanje stanja ovog blata u koje su zapali. Djeca su, međutim, to fantastično podnosila. Nisu se žalili, uvijek su bili skromni i radni. Pomalo naivni, ali dovoljno svjesni sebe i svoje uloge u porodici. Svakim danom su se voljeli sve više. I to je bilo nešto što je njega najviše uveseljavalo. Nekada strog izraz lica je zamijenio svakodnevni osmjeh.  Nekadašnja nervoza je ustupila mjesto smirenosti duha.

 Nikada nije bio vjernik, mada je često na tome insistirao. Jedno od djece je svoju energiju usmjerilo baš ka Bogu. Ne zbog pritiska, nego zbog prostog oslonca. I često je baš to dijete nosilo teret porodice i bivalo najsnažnije od svih. I on je na to bio ponosan. To dijete je držao kao malo vode na dlanu. I drugo dvoje je obožavao, onako ludačkog ljubavlju očvrslom nedaćama i godinama teškog disanja. Počeo je da se vraća zavičaju. Poslije trideset godina u tuđini, okružen prizorima i nakazama, osjetio je potrebu za povratkom. Kažu da rastanak nikada nije toliko bolan kao ponovni susret. I toga je bio svjestan.

A često je po noći slušao vjetar kako šiba starim salom, gledao stare žene kako unose drva u kuću, slušao djecu kako se smiju i igraju oko sijena. Sjećao se davno izgubljenog brata. Oca i majke. Djetinjstva na selu. Svu energiju je gubio pred san. Da ona nije bila pored njega svake noći, njegova žena, koju je uprkos svemu toliko volio, odavno bi napustio sve. Djeca i žena su postala njegov život. Kasno je shvatio šta je ljubav. I to ga je najviše koštalo. Ali je makar sada živio znajući i razumijevajući tu malu iskru koju je nedavno otkrio.

I tako su mu prolazili dani. U posmatranju i saživljavanju sa promjenama koje nije ni očekivao. Nekim porocima se vratio. Onako, čisto, radi sjećanja. Učio je sina da igra karte. I šah. Ćerku je čuvao od svega. I govorio joj da je voli, poučen prošlim greškama sa prvim djetetom. Ženu je svakoga dana ljubio. I donosio joj magnolije, kad im je sezona. Iz privjeska sidra, koji je ona uvijek nosila oko vrata, koji joj je naravno on kupio, je odavno ispao mali brilijant. A osušene magnolije su i dalje mirisale svuda po bračnoj sobi. Vremenom su neki detalji postajali sve sitniji i sve značajniji. I sve više su se neke stvari osjećale.

Sigurnost je zamijenio nadom, razum vjerom u beskonačno, a bliskost jakom ljubavlju koja je poslije toliko godina uspjela da nađe mjesta u njemu. Kišne dane je provodio u šahu, sunčane u pecanju. Život u beskonačnom tumaranju. Sa par saputnika koji su ga u svemu tome podržavali, vremenom shvatajući tu potrebu. Poslije više od dvadeset godina porodičnog života, mogao je da  kaže da ima porodicu. I to je bilo i više nego dovoljno. I više nego što je zaslužio.

Umro je divnog aprilskog dana pored mora. Sanjajući snijeg i zavejano selo. Tamo su ga i sahranili. A najstarije dijete je i tada držalo njegovu sliku zalijepljenu iza drvenog krsta koji je stajao u sobi. To je bila jedna od onih starih slika koje se djetetu iz nepoznatog razloga dopadne. Da, baš takva.

„ U jednoj zimskoj noći, tam gde je visok breg, smrznuo se potočić i pokrio ga sneg.“

Evo, neću opet mrziti sve oko sebe... Mrzila sam Djeda Mraza, sada moram da ispoštujem ovo proljeće.

Dočekala sam ga na snijegu. Nikad ljepša atmosfera. Zanimljivo društvo. Tople sobe. Mnogo alkohola. Koji ne smijem ni da namirišem više. Ali je dobar osjećaj kad su svi oko tebe pripiti, a ti lupaš gluposti znajući da te sutra niko neće gledati čudno i ponižavajuće. Jer se, naravno, neće sjećati ničega. A ja ću ove dane upamtiti. Po greškama. U sistemu rasuđivanja. Dešava se meni to često...

Nešto sam kivna na ljude u posljednje vrijeme. Postajem sve manje tolerantna na glupe opaske i dosadna zapitkivanja. Ali, što je fantastično, ne brbljam kao inače. Samo slušam. Tuđe probleme, tuđa razmišljanja, tuđe stavove. Ispravne i pogrešne, naravno, po nekoj slobodnoj procjeni. Po prvi put se smijem sopstvenim problemima u lice. Valjda se i to dešava kada shvatiš da si na granici. „Smijehom strah pokrijem uvijek“. Po prvi put mi je jedno proljeće puno divnih dešavanja kojih se stidim, od kojih bježim i sa kojima ne želim da se suočim. Po prvi put sam dobila šansu da nešto uradim. I ja se plašim. Jer sam najobičnija kukavica koja je do sada tražila razloge za nečinjenje. A sada, kada sam suočena sa izborom, kada moram da prelomim (kao Mašan, onda), ja se sklanjam i smješkam, nadajući se da će mi skloniti druge mogućnosti i, kao i obično priterati uza zid.

I ne znam više kuda dalje. Znam samo da moram drugačije i odlučnije. Spremnije i sa osjećajem odgovornosti prema sebi. A prema drugima? Po zasluzi. Ne dajem više kredite bez pokrića. Recesija je svuda okolo. Moram da se prilagodim.....

„Ako ne zategnete žicu, i pokušate da je prekinete, teško će ići; ali zategnite je koliko se više može, pa je pritisnite samo težinom prsta- ona će pući.“- L.N.T.