
"Nebo je nad Beogradom prostrano i visoko, promenljivo a uvek
lepo; i za zimskih vedrina sa njihovom studenom raskoši; i za letnjih oluja
kada se celo pretvori u jedan jedini tmurni oblak koji, gonjen ludim vetrom,
nosi kišu pomešanu s prašinom panonske ravnice; i u proleće kad izgleda da
cvate i ono, uporedo sa zemljom; i u jesen kad oteža od jesenjih zvezda u
rojevima. Uvek lepo i bogato, kao naknada ovoj čudnoj varoši za sve ono čega u
njoj nema i uteha zbog svega što ne bi trebalo da bude.
Ali najveći raskoš toga neba nad Beogradom, to su sunčevi zalasci.
U jesen i u leto oni su prostrani i jarki kao pustinjske vizije, a zimi
prigušeni tmastim oblacima i rujnim maglama. A u svako doba godine vrlo su
česti dani kad se oganj toga sunca koje zalazi u ravnici, među rekama pod
Beogradom, odbije čak gore u visokoj kupoli neba, i tu se prelomi i prospe kao
crven sjaj po razasutoj varoši. Tada sunčano rumenilo oboji za trenutak i
najzabačenije uglove Beograda i odblesne u prozorima i onih kuća koje inače
slabo obasjava."
O Beogradu napisao: Ivo Andrić, srpski nobelovac
