Jedna od situacija koje znaju da budu jako nezgodne u pogledu "navodjenja samog sebe na bespotrebna razmisljanja i trebunjanja koja ne vode ka nekom iole pozitivnom raspolozenju, a kamoli zakljucku" - jeste vracanje pjeshke iz provoda u gradu u pola 3 ujutru, naravno u blago pripitom stanju. To u gradu Nk, u kom god pravcu krenuli, nekako za sve nas znaci otprilike 2 semafora koja cesto i ne rade, 3 bloka zgrada sa ovog ljeta prilicno usharenjelim fasadama (Nk nacin za pokazivanje brige o gradu, sredini, komsiluku - platiti jednoj od ekipa iz Vranja ili Leskovca koje ove godine cirkulishu po gradu da vam "picnu" fasadu na zgradi - i glavna tema za razmisljanje umnih sijedih glava na klupama koje ce da izvrse "arbitrazu radova" i gundjaju); trotoar ispucao od vrucine na kom u tankoj ljetnjoj obuci tabani znaju da bas bas zabole, ulicnu rasvjetu po Twin Peaks modelu; par besnih mashina koje ce projuriti pored vas ali ipak cete iza zvuka motora i "tupa-tupa" basova uspjeti da uhvatite smijeh ili glas ili nesto izmedju podjednako neartikulisano... I opet, sve to stane u maksimum 20 minuta, i vec ste pred zgradom, razmisljajuci da li je pijanstvo vise sposobno da se nosi sa ubacivanjem pravog kljuca u bravu od ulaza, ili sa prebiranjem po interfonu, uz realnu opasnost da promasite sopstveno prezime pored onih dugmica i pomamite komsije.

Doci cemo i do toga - vracemo film samo sat vremena unazad - njih petoro izlazi iz lokala u kome sigurno nijesu bili 5 godina, a nocas su zaglavili cijelih 5 sati, i moze se reci da su zadovoljni provodom. Sve su redje situacije kada se uopste svi mogu i okupiti u Nk, a ovo je bila prva u skoro godinu dana, i vec od ujutru ce ta Nk petorka biti "okrnjena". Prilazili su i neki drugi ljudi, pozdravljali, pitali, smijali se, popili po jedno pice, i ubrzo odnijeli sa sobom svoja pitanja o zivotu, fakultetima, poslovima, vezama... na koja smo svi mi odgovarali prilicno nezainteresovano, ili odmahivajuci, ili samo slijeganjem ramena - jer je upravo sve to od cega smo bjezali veceras. Fascinacija veceri - "novi klinci", jer mi nikog u ovom gradu vise ni ne znamo, a nocas su nas docekali ovi fini, lijepi, pametni, pozitivni... Otprilike preslikani mi od prije 5 godina - jos u kombinaciji sa muzikom koja ce za 20god biti isti miks synth-pop hitica iz 80ih, i ambijentom za koji je gazda lokala nedje 2002. vjerovatno odlucio da do kraja zivota izigrava ponosnog restauratora, i kojem je prije svega sveti cilj da sacuva a nikako da bilo sta promijeni. Dakle kombinacija ljudi, boja i zvukova koja stvara sasvim realan trip da ste opet tamo nedje na maturi, da vas na svakom zivotnom putu i raskrscu odjekuju pijani talambasi, da ce biti i pjesme i snova i zvijezda u koje cemo vjerovati, da cemo odlaziti, nalaziti da se sve mijenja a mi ipak ostajati isti... Da, mi smo u sve to vjerovali; i ovo pijanstvo je zaista djelovalo kao vremeplov emocija, nadanja, stavova; bez mrve melanholije, barem dok ne izadjete iz guzve u tisinu, i vjetar sa planine ne ucini da alkohol iz vas lagano istutnji. E, onda je vec frka...


Nesto sto je Stojan uvijek isticao u pricama "nash grad Vs vash grad" (koje su BTW. tako tipicne za sredinu sa kompleksima malih, nebitnih na periferiji desavanja u vaskolikom svijetu) - taj neki niksicki element, ili osjecaj u etru ili prosto tvrdoglavost svih nas - da ce sve noci ovdje uvijek biti iste - isti ljudi iste price isti poganluk ista radovanja i bol, iste citulje i pjesma u kafani, miris kestena, isti sivi beton, mrak u haustorima, crno dijete zaspalo na plocniku, gradski autobus koji malo zanosi ulijevo, par ljudi koji su uvijek na ulici i cije ludilo i nesreca zna bas bas da zaboli... I Stojan ce nocas priznati - grad se potrudio da u ovih 5 godina ostane bas onakav kakvog ga je zavolio, podjednako svoj, inertan i nezainteresovan za ostatak svijeta, sa djecom koja ce odlaziti i vracati se u netaknut svijet u kom su prvi put koracali, slusali tisinu, nadali se prijateljima, pozeljeli pjesme i fanfara; cekali na plocniku ispred njene zgrade dok vas 10 likova gleda u fazonu "sta ces ti na teritoriji koju smo mi zapishali", a niz stepenice silazi vash glavni junak pjesme Sharla Akrobate.

Dakle, aplauz za Niksic, molicu! On je svoje isposhtovao, za sve nas, generaciju zadnjih pionira sa pocetka 90ih. Ili, neka ne bude aplauz, moze malo vjetra sa Vojnika u teshkim kroshnjama, primjerenije bi bilo u ovoj tishini. Ja tu stajem; jer, rekli smo vec, alkohol je lagano poceo da vapi, i pored sjecanja ostavio mjesto i za teski umor; sada je vec i korak tesko napraviti... I tu otprilike dolazi do dramskog obrta: pijana melanholija se povlaci, Stojan je tu na trotoaru, uhvacen u magnovenju, u tisini, u raskoraku... i u sekundi se rushi ono sto ga kolje nocas, i grize zadnjih 20ak dana; i ostaje ogoljen, sasvim realan i hladan osjecaj - istovremeno i pripadanja i izopshtenosti, na groblju sopstvenih uspomena. Jer da, Niksic se potrudio da sve to sacuva, a Stojana to vise ne dotice; i ne, nije se promijenio, nije u tome fora... Nego eto, kao da su to emocije nekog drugog, koje mu je neko fino spakovao u kakvu kutijicu, i on sad moze samo to da posmatra sa strane, analizira, igra se malo...

Ruzan, ruzan osjecaj; mozda kao kad posle ko zna kog iscitavanja neke knjige, ne ostane vise nista, i stranice su pozutjele taman onoliko da je to jasan znak da se knjiga odlozi na policu i zaboravi na neki duzi period. Ili osjecaj da se umjesto u savrseno ushushkanom svijetu u kom dobro i sigurno koracate - odjednom osjetite, kao da ste u sanatorijumu, gdje sve ok funkcionise, u svijetu osjecaja koje ste vec upoznali i prozivjeli, i gdje je po defaultu sve ok; ali, znate da tu necete naci nista novo, a svaki korak vani vas vraca istom stazom na ovo isto... groblje uspomena. I jeste, to je i dalje sve moje, nije vjestacko, tu je, opipljivo... ali koliko vrijedi - pa, izgleda da sam se u nekom prethodnom periodu svojski potrudio da sve to obezvrijedim. A da sam negdje drugo nasao dobar sistem - i nijesam, jer onda bi ovo za mene bila tamnica, a ne - sanatorijum. I u svoj ovoj konfuziji tupe, bolne praznine, jedan smislen zakljucak: sam si kriv. Drugi smislen zakljucak - u ovom gradu se Stojan nikad vise nece zaljubiti. Ovo je skoro naglas izreceno, i zvuci smijesno i pompezno, ali izletjelo iz podsvijesti, i eto - mozda covjek postane previse osjetljiv, previse dobro registruje osjecaje koje je vec prozivio, naucio je da odmah skrajne one druge koji mu se ucine pateticnim, a mozda se i iznad svega boji povredjivanja - za jedan novi dovoljno spushten gard za ulijetanje u svijet novih boja... u ovom gradu.

A za generaciju zadnjih pionira - neka ne traze mir ovdje, kad cu vec jednom otisli, i uletjeli u svijet ocekivanja, ambicija, obaveza, ciljeva. Jer cak i ovih 20ak, ili mjesec ljetnjih dana zna da bude uzasno bolno. Nijesmo mi nikog iznevjerili, ali ici nekim kolosjekom sto je samo paralelan pravcu koji ostavismo onog dana sa indexom upisanog i ovjerenog prvog semestra u rukama... to moze da izgleda prilicno autisticno.



Nego, jedina osoba koju cete u 4 sata ujutru naci na klupi ispred moje zgrade - je jedan od onih nevjerovatno ludih ljudi cija pojava nama sa strane znaju zescu melanholiju da izazovu; nesto kao "Sights&Sounds of Our Lovely Town". Niksicani ih obicno jako brzo chaste nadimkom, koji brzo poprimi gotovo shamanski karakter, za osobe koju narod smatra pa skoro jurodivim. Da su zivjeli u nekom drugom vremenu, vjerovatno bi bili sveci, ako ih u medjuvremenu ne bi spalili na lomaci. No, njihovu pricu niko ne slusa, Crnogorcima su uvijek imali savrsen nacin da nekog diskvalifikuju - prostim ignorisanjem i gledanjem sa visine - ali, ovim ljudima je zaista najmanje stalo do misljenja drugih koji njihovu granicu ludila nikada nece preci. A ovaj moj komsija svoj nadimak jos nije dobio, na njegovu pojavu najmrshavijeg tamnog zapushtanka od 2 metra (rekli bi Niksicani, "vidi ove pritke od choeka") se za sada krste i kolutaju ocima samo babe iz komsiluka. Izraz lica - uvijek kao na pola izgovorene rijeci, opravdanja, zasto je on takav kakav jeste i mi takvi kakvi jesmo, i uvijek stid i zelja za komunikacijom. Ipak, ako vi ne ucinite prvi korak, on ce nastaviti da cuti. Vec je u ranim 40im; znam da je nekad imao i najraspaliju i najtuzniju gitaru koju sam vidio, i lokalni mangupi su cesto znali da ga izvuku ispred zgrade da im nesto otpjeva; oni su se cerili, a on je svirao 3 akorda - pazite sad, Roya Orbisona! I sad,zamislite lika koji pred 10 balavih budala na ovoj istoj klupi, u sred bombardovanja svira  "Casting My Spell on You" i  "After The Love Has Gone", i ne zna rijeci engleskog nego ono sto sam mu ja preveo, a imitira "Dixie" akcenat americkog Juga bolje nego Satchmo... ludilo, potpuno ludilo. A ja ne umijem sa njim ni o cemu drugom nego o par pjesama, diskova koje sam mu obecao a nikako da mu ih narezem, cd playeru koji je stisnuo u rukama a uzasno krchi... Tako da posle 10ak minuta ni ja ni on nemamo vise nista da kazemo, i ja ga tjeram sa klupe da ide doma; tu nastaje potezanje, nasha mala igra, nesto kao Rob iz "High Fidelity" i pijanica Johnny koji mu svaki dan bane u radnju i uvijek trazi isti irski singl sa nekog Eurosonga. I gotovo uvijek tu poludim, i milion puta razmisljanje, koliko je realniji i iskreniji ovaj jad i ovo njegovo ludilo koje je izabrao, od svih puteva i ciljeva koje smo nametnuli sebi mi, sa uprtljenim torbama na ovoj ili onoj autobuskoj stanici svakih mjesec dana, i pricom koju po defaultu serviramo starijim zenama u autobusu "nemate pojma kako se tamo gradi, kako narod radi, zivi, stvara, kakav je tempo zhivota, a Nk ce vazda biti ova ista rupa". A ljudi koji ovdje zive citavog zivota, tu pricu vole da cuju.

I da, ono sto mog komsiju uvijek uplasi poput djeteta od 5 godina, trenutak kad se svjetla ulicne rasvjete neocekivano pogase u 4 ujutru. I ja se smijem, i objasnjavam mu - skoro mi je jedna draga osoba objasnjavala, nije to nista, ne stede oni struju, nego se svjetla sama pogase kad krene da svice; sto opet, u tom trenutku izgleda totalno nelogicno, jer ochima nepriviklim na mrak se cini da nas je to neka najgusca tama pritisla. Gotovo Biblijski momenat, mrkli mrak koji za par minuta otvara put zori; u svakom slucaju, za mene okidach da se ta praznina koju nadjosmo na plocniku prije uru vremena na putu iz grada - ispuni, ovaj put, nedostajanjem... I dok moj komsija pjevusi nesto nerazgovjetno, meni na pamet pada  sladunjavi country klasik Johna Denvera koji moj komsija naravno zna, "Take Me Home, Country Roads" - tako da sledecih 15 minuta ja pjevam a on mumla "Take Me Home, United Road" - sto je zaista divna i savrseno blamirajuca scena za ovog 23ogodisnjaka, ali dobro... Sasvim dovoljno da osjecaj nedostajanja i daljine preplavi i ispuni svaku prazninu; za koji minut pocinje grmljavina, a u citavom ludilu mog komsiju sa klupe moze otjerati jedino kisha. I Stojan je uspio da pozeli - samo na trenutak preko tih mrkih oblaka munjom da sidje do obale, i ukrade jedan zagrljaj, i nista vise. A ona bi vec svojim svjetlom osedlala jednu munju za njega.



-------------------------------------------------------------------------------



Scena pred interfonom - ja naravno promasujem, Bogu hvala da se posle par minuta javlja zvrk od komsinice kojoj smo bili interesantni nas dvojica ispred zgrade... i uslov: ok, otvaram ti, ali moras komsija sad da mi pjevas na interfonu "Crnogorske Ajkule":) I dzaba moje pozivanje na sitne sate, pristojnost, peti amandman... uglavnom, ujutru 21.7. glava je boljela od alkohola, a ledja su boljela od spavanja u kolima:)



S.

Najbolji nacin da uhvatite makar trinu svjezhine, i udahnete donekle
punim plucima na prashnjavih podgorickih 35+ u 2 popodne - iskljucivo
jeste uvijek bilo - zabiti se u 4 zida sa sto manje prozora, "zakapijati" iste (dodir hladne plastike koja svojom postojanom bjelinom jasno odudara od prostora; i kako dodjavola svaka eloksirana bravarija u Pg ima razlicit mehanizam zatvaranja-otvaranja? Ili sam ja stvarno toliko smotan...), nadrndati klimu na nekih 15-16 stepeni... Ako vas posle 15 minuta ne zaboli glava, dobro je - evolucija u malom se deshava in front of your own eyes; siguran korak ka Podgoricaninu koji pod litrom kakvog parfema iz Elmaga ispija podnevni deutch na asfaltu Njegosheve, a zatim se u svojoj eloksiranoj ledenoj kocki zavaljuje na trosjedu, slusha nekakav domaci hip-hop i gricka narucheni hamburger... njegovu urodjenu otvrdjelost na drasticne temperaturne promjene koje nam ovaj grad i ritam zivota namece - mi brdjani i shumari koji smo shljegli zadnjih par godina ocigledno moramo polako evolutivno da razvijemo... Korak naprijed ili nazad, bojim se da je iz ove perspektive cak neukusno postaviti to pitanje:)

Mozda je pametnije pitanje - zasto se po ko zna koji put krecem stazom istih stereotipa o ljudima. Bliskih, manje bliskih; ili onih koje svaki dan samo ovlash uhvatim pogledom i udarim im recku u nekoj tabeli sopstvene podsvijesti... Mozda je najjednostavniji odgovor - tako je najlakse i najbezbolnije. Usvojis neko misljenje po defaultu, kreces se u okviru jasno dimenzionisanog prostora, ne preispitujesh ono sto si u glavi zbrchkao - i na osnovu toga pustish da ti taj neko udje u zhivot, u mjeri koja ti se, opet, cini u tom trenutku najbezbolnijom. I to je ok recept... I za vishe samopostovanja, i za vishe vjere u sebe. A na kraju svega je onda i lakse otici, valjda... Nego, jos jedan stereotip - ono sto sam mozda najbolje naucio u zadnjih par godina u Podgorici - nacin na koji ljudi ovdje spremaju i dizhu odstupnice za ono chuveno "otici". Kao da je najcjenjenija karakterna osobina - na elegantan nacin napraviti distancu, ocijeniti da neko nije vrijedan vaseg kvalitetnog vremena ili prostora, ili ne-daj-Boze-narushene-karmice. Podgoricani (zajedno sa onima koji su to samo "wannabe", da, postoji i ta kategorija) su definitivno olimpijski sampioni u discipini - "dostizanje potrebnog koeficijenta odstupnica za nove pochetke, uz zdravu dozu novih nasmijanih interesantnih ljudi po metru kvadratnom zhivotnog prostora".

Sada je i meni sasvim jasno, previshe gorchine. Ovakvu glavobolju ni "nezdrav" isushenog rashladjenog vazduha, ni otuzhni zvuk klime kojoj se smijeshi kasapljenje u servisu narednih dana ne mogu da donesu. Ali zato samo jedan rani telefonski poziv... i zatim hvatanje samog sebe u raskoraku sopstvenih emocija, ili bliskosti koju smo jednom osjetili prema nekom a onda shvatili da to nije nista nego li npr. ista ravan otrcanog hitica iz 70ih u izvedbi lokalnog bleh orkestra, naruchenog parfema iz Italije koji vonja potpuno kao onaj iz "Kuce Hemije" (uz dodushe delikatan zadah teeshkih kompleksa buduce gradjanske elite koja ocajnicki grabi, otima, jurca, poziciju za pozicijom... ali i to sve na nivou); ili na primjer ravan onog istog deutcha ispijenog na asfaltu Njegosheve, dok vas dvori namrgodjeni gorila na vratima chiji upekli smrad ispod pazuha chini vam se osjecate i vi, na 5om stolu od njega...

...glavobolja vec sada postaje nepodnoshljiva; previse apstrahovanih mirisa, a zvuk klime sve osim uspavljujuc (sto opet ne bi smio ni da bude - zamislite hiljade sluzbenika po kancelarija diljem glavnog grada koji knjavaju u 12 popodne za svojim stolovima... hm, kad malo razmislim, to i nije tako tesko zamisliti:)). Dakle, i ja sam sad sasvim svjestan da je ovo osjecaj koji treba sto prije da istutnji - i dobro je da je tako, dok sam sam, dok sam u ova 4 zida, dok nema pogleda koji ocekuje povratnu informaciju sa druge strane... Kada se to desi, Stojan Milanov ce vec imati spremljenu uobicajenu masku nezainteresovanosti i flegmanshtine; to je i ono sto se i ocekuje... isposhtovati pravila igre, bez grke. Biti ono - shto su njihovi stereotipi, na ovaj put i meni ugodnoj distanci. Na kraju krajeva, najpravednije je servirati ljudima upravo ono sto zele da vide.





Postoji jedan trenutak tokom ljetnjeg dana, otprilike oko pola 3, kad grad utone u jednu mirnocu i tishinu, i ako izadjete na balkon mozete uhvatiti ono magicno podrhtavanje horizonta i rastakanje boja i oblika. Vrhunac igre suncevih zraka, asfalta koji isparava, sprzhene zemlje i sivila betona iz doba komunizma. Otprilike, kao ona gluvoca iz americkih road-trip filmova, kada vam u sred pustinje Nevade ili New Mexica otkaze motor i prinudjeni ste da pjesacite beskrajnom magistralom do nekog freak bara (nesto kao iz filmova brace Koen; kod njih mozete osjetiti i znoj i mirise i razliku izmedju tishine i gluvoce). E sad, Podgorica tu ima jedan neuhvatljivi element - diskretan miris vazduha koji vjetar donese sa mora, i obrushi ga na ove Kuchke stijene... Tada grad poprimi konotaciju... pa, recimo, jednog Lisabona (ovo komotno glavni grad CG moze smatrati komplimentom, vise od mene ne moze dobiti:) ). Tada u svoj silini, tutnjavi i podrhtavanju prostora koji se nachas zaglavio u trenutku i trazi nacin da izadje - nema ni klaustrofobije, ni gorcine, ni bjezanja, ni usamljenosti... nego samo spokoj.

Tada Stojan Milanov sa svog 6og sprata vishe ne mari ni za pocetke, ni za rastanke, i chini mu se moze i vrijeme da tece, nema veze, neka bude biljeg trajnosti neceg novog, cistog, lijepog... Pozeljece - da ovaj miris sa mora dodje na primjer do jednog drugog prozora, takodje na 6om spratu, i tamo spusti lagan, uspavljujuc samba, ili ne ipak to mora biti trip-hop ritam... I zamijeni tu Koenovsku tutnjavu usamljenosti, i donese jedan san sa ukusom djetinjstva onoj koja uporno jogunasto i kaciperski govori da je san samo veliko gubljenje vremena za akciju, za borbu, za sve ono do chega nam je stalo:). Snovima iz djetinjstva jurish na vjetrenjache odraslih - zasto da ne, sasvim fino zvuchi.

A od Podgorice ce, u 5 do 3, minut prije nego krene ludnica na ulicama svih onih koji napokon krecu sa posla (kozne torbe u rukama koje samo sto se nijesu istopile poput cokolade, psovke vozaca na semaforu, naocare za sunce preko 3/4 lica, shtikla zaglavljena na otvoru u shahti... milion asocijacija) Stojan Milanov pozeljeti jos samo - jedan susret. Jer ono najljepse cime je ovaj grad uspijevao da mu izvuche tlo pod nogama - su bili lijepi susreti. Zlato u Pekingu u disciplini lijepi susreti za Podgoricu, Yugoslavia, molicu!!:)




Nego, na kraju, blagi shok u sepermarketu - "Sine, nema ti sad
treshanja.""Kako nema, mislite nema danas?""Ne Boga mi, no si
zakasnio, vec ti je kraj juna dijete...". Pa divno, zaista! 2008 - Stojan
Milanov je sto se tresanja tiche ostao kratkih rukava. 2008, United je
sampion Engleske i Evrope, a Stojan nije jeo treshnje. Valja zapisati
negdje...


S.

Znash, sve to funkcionise po nekim bolno jednostavnim zakonima; i uvijek je tako bilo. Postoji tamo neko, taj moj odraz u ogledalu; i mozda kada bi mu se primakla primijetila bi da mu je jedno oko svjetlije, sa jasnim odbljeskom zelenog, koje bludi po prostoru; a drugo mrtvo, tamno, nikakva odraza, koje samo guta, upija sa nekom bolesnom pozhudom, i nije nista drugo no tamna sijenka... E taj neko, taj odraz nakazno razrok, sa vremena na vrijeme zna da krajnje ozbiljno, sa ispijenim izrazom lica sladostrasnika koji uzhiva da repetitivno i krajnje savjesno obavlja posao koji bas i ne voli - bolesno pedantno i precizno lijevom rukom makne svoju lakejsku bijelu rukavicu, i paf! mene po obrazu. Krajnje teatralno, i hajde da recemo da zna da volim te male simbolicne ceremonije; ali neko kada bi gledao sa strane vjerovatno bi priznao da nikada jadnijeg pokusaja "povrede mushke i kvaziviteshke casti" nije vidio. Ali, on je krajnje ozbiljan, on chak ni ne zeli da ja uzvratim; ne, zeli i dalje mene u istoj ljushturi, jednako inertnog, u istoj mjeri samosazalijevajuceg i sa istim izgovorima... "Hoces nesto da promijenis? Hoces novi pocetak? Ha, pa zar mislis da je u ovom svijetu sve toliko zalosno i komplikovano i spetljano - pa da bi ista zasluzivalo da se okrenes, nasmijes i krenes iz pocetka? Ne, ovo je  krajnje jednostavan svijet, i u tom svijetu muskarac nosi svoju gorchinu uzdignute glave; i ne bjezhi, i makar je iskren prema sebi... Ali, ti to nikad neces shvatiti, vazda isto blato i ista kaljuga, evo chikam te..." A ja cutim. Poslije nekog vremena on spusti svoj nakazni pogled, okrene ledja, i u teskom kaputu 2 broja vecem krece umornim korakom. A ja stojim, znam da nema potrebe ni da odmahne glavom, navikao je on da ja cutim, pa u toj istoj tisini i ukopanog u istoj kaljuzi i zeli da me vidi... To njegovo razocarenje sa mnom mu je i najveca pobjeda; na kraju meni ostaje samo da ispratim kako se ostre konture njegovog tamnog kaputa sporo udaljavaju; i na nekoj udaljenosti meni se uvijek ucini da je on to mjesto kaputa na ledja poteglio onaj isti tamni plakar iz sobe mog djetinjstva, sa sve baucima i karakondzulama koje chuvaju zhiv strah jednog desetogodinjaka.

Dakle, jos jedan pokusaj da krenemo iz pocetka; da pronadjemo neku chistinu na kojoj bi izgradili sistem koji vrijedi jednog samopostovanja, jedne pozrtvovanosti, stava za koji bi se borio, boja koje bi zhivio, zvukova i mirisa... Ali ne, u ovom jednostavnom svijetu mi nemamo pravo na to; nama je ostavljeno da gacamo po blatu prezhvakanih sjecanja, i zakrzljalih emocija; da kopamo po zgaristu trazeci nesto sto je ostalo netaknuto, i na kraju za sebe nadjemo i prigrlimo kakav otpadak, rushevinu, obris nekadasnje nade, nesto sto smo zivjeli i voljeli. I ne primijetimo da nas i to neshto gleda u ochi, i smije nam se... I tako u krug. Lutanja od zgraista do zgarista, i najcesce tek kad tamo nesto iskopamo, ukapiramo da smo to nesto nekad zivjeli, i radovali se, i bili u svemu tome chistiji. I tako nam svaka glavna uloga promakne; za svaku pobjedu zakasnimo, ili pobjedjujemo u necemu sto nam apsolutno ne znaci.

Znas li sta sam naucio da volim? Kada sva buka i vreva ulice grada koji ce jednog dana to mozda i biti utihne, kada se speru sve prashine, i ostane onaj miris vlage u vazduhu, zacinjen magicnom gluvocom, doduse ponekad isprekidanom nekim zvucima dovoljno dalekim i nedefinisanim da bi bili bezopasni... Tada se eto, u toj samoci osjecam siguran; u tih par ulica toliko izgubljenih nada, zaboravljenih snova, napustenih djecijih radosti, ja naravno pronadjem i tvoju... Mozda je i to neka vrsta zgarista, ali ima neke magije u toj tishini, misticizma. E ja se tu osjecam na svom terenu, gotovo da mogu da udahnem punim plucima, pogano i pozudno kao onaj razroki sladostrasnik. Ali, ne brini - nema mjesta za njega u svijetu u kome caruju napustene iluzije i sruseni snovi. Nocas bi cak i ja imao snage da te uzmem za ruku, i ovim plocnikom bi koracao sigurno; rekao bi neke velike rijeci spakovane u malu shalu da se ti ne bi osjetila nesigurnom, i ucinilo bi ti se sve lako. U silini i opijenosti ovog lutanja, i ti i ja bi znali da je ova noc znakova, simbola i snova za koje niko vise ne zeli da mari nego ja i ti... Ali nema veze, jer bi ih zajedno cinili dovoljno chistim i netaknutim za temelj jednog novog pocetka.

Ali, nocas ti nijesi tu; adut iz rukava razroke varalice za moju sopstvenu kulu od karata. Ali, necemo panichiti; ipak smo na mom terenu, je li, i dovoljno prostora imam za vjest manevar - mijenjamo muziku, "The Wedding Present", zbijamo redove i hvatamo zalet... Jer iako bi ovo sigurno ti nocas nazvala tipicnim mojim lutanjem koje dodje i prodje - imamo nocas cilj, konacno odrediste, skrivani deus ex machina.

Po teoriji Stojana Milanovog, jednoj od rijetkih za koje je i dalje spreman da svojeglavo zalozhi svoje krhotine pokupljene sa zgarista, ubjedljivo najsamotnije, najotudjenije mjesto u gradu koji ce to jednog dana mozda i biti - jeste krov najvishe zgrade, soc-realistickog solitera na nekakvom pokusaju brezuljka, brdasceta, cega li vec. Ima tu neke snazne simbolike, u probijanju pored najshkripavijih metalnih vrata na ulazu, zujanju nervozno treperavih svjetala, klaustrofobicnom liftu kome chitav vijek treba da izadje do vrha... Da je Joseph Conrad pisao "Heart od Darkness" u ovon gradu na pocetku 21og vijeka, to bi definitivno bilo to:) Ali, makar ja tamo pronadjem neku smislenu tishinu. I saznanje, da je ovo mjesto toliko otudjeno, toliko odvojeno od svega toga dolje, daleko od svih prica, ciljeva, svakog nametnutog smisla... Odozgo zaista sve izgleda kao otrgnuto sa zajednickog zgarista, u pokusaju da se na tome izgradi nesto novo. A kada se okrenem put sjevera, znam da je tamo dolje negdje ushushkan i tvoj san.

No, najsporiji crescendo na svijetu, trenutak magije, deus ex machina: na discmanu krece "Mad World", i prve pahulje padaju u mir jutra, za prvu i najchistiju bjelinu grada koji ce jednog dana to mozda i biti; i koju je jednu ovakvu nevinost martovske zore konacno dosanjao. Dosanjao u napustenim, zaboravljenim snovima... Ali nema veze:) Za Stojana Milanovog - mozda konacno dovoljno chista i netaknuta ledina dolje da proba da gradi iz pocetka, shvati i te jednostavne zakone svijeta ciji ce ritam napokon osjecati, bez imalo nelagode skine i on svoju crnu rukavicu u inat razrokoj ludi... Ali, tek treba da nauci da na vrijeme sidje odozgo:)

5.3.08.
S.

Nikshic, nedjelja popodne, i izaci vani nema smisla - u tih par popodnevnih ljetnjih sati Nikshic je jedna pustinja i praznina koje sam svjestan, ali me ne dotiche: jedna od "nedodirljivih vrijednosti" u svijetu Stojana Milanovog svakako jeste slika i dozivljaj rodnog grada - a za te samotne ljetnje shetnje on vec godinama bira kudikamo romantichniji (i svakako vishe patetichan) momenat u 5 sati ujutru. To flertovanje sa gradom uz malu pomoc prastarog fotoaparata u trenutku "before sunrise" (u prosjeku jednom-dvaput u godinu dana) mu je uglavnom pomagalo da prepozna neke tuge, uoblichi ih, da im konkretan razlog, pomogne im da odrastu; ali ovaj put za tim nema potrebe - jedna tuga je vec tu, "ovaplocena", i nema gotovo nikakve veze sa njegovim gradom, osim shto mora da je silom prilika "odboluje" u njemu (ovaploceno - taj me izraz neodoljivo podsjeca na Bozicne poslanice, lozenje Badnjaka pred crkvom... ali odlutah, i dodjavola previshe mlatim o gradovima ovdje...).

Dakle, nedjelja popodne, roletne su spushtene, i soba je potpuno zatamnjena. Kada nekih pola sata provedete u jednoj takvoj atmosferi, i pocnete da gubite osjecaj za vrijeme - lichni zivotni prostor postaje odraz podsvijesti, i soba postaje svijet sijenki: naslucujem knjige razbacane po policama i krevetu, diskove uredno slozene blizu rachunara... U uglu dominira velika crveno-bijelo-crna zastava sa natpisom "PROUD OF NORTH - MANCHESTER UNITED F.C."; na radnom stolu razbacane skripte koje ce vjerovatno chekati septembar da budu prelistane... Na njima teniski reket i znojnik; sa druge strane, iznad kreveta - veliki poster "Simply Red" (priznajem, odvratni i patetichni Simply Red, ali micanje tog postera bi bila izdaja jednog 17ogodisnjaka, koji je definitivno bio zadovoljnija i sredjenija osoba nego ovaj ovdje u 23oj...:) ). Dakle, obrisi i sijenke svega onog sto Stojan Milanov u cestim izlivima sujete voli da nazove "sitnim opsesijama koje ga odredjuju kao lichnost", a shto je vec odavno prepoznato kao ljushtura i oklop za borbu sa lichnim vjetrenjachama i bijeg od "bitnih zivotnih problema i odluka". No, sve su to ovog popodneva samo sijenke koje naslucujem, i kao takve mogu da ih makar djelimicno gledam "sa strane" - sada zelim da svemu tome za trenutak okrenem ledja - i "uhvatim" ono shto je ostalo iznad, ili ispod ljushture...

I nije to nishta komlikovano i sushtinsko - Stojan je davno nauchio da ne vrijedi na ovaj ili bilo koji nachin tragati za odgovorima na pitanja tipa "zhivot, lichni univerzum i ja u svemu tome blablabla...":) Umjesto toga, probacu malo da zacheprkam po nekim emocijama, da razmislim shta sve to znachi i kuda vodi, i na kraju uredno slozhim i vratim u "shifonjer"...

I shta nalazimo - jednu daljinu, mnogo vecu od one proste geografske izmedju ovih nashih brda i jedne susjedne prijestonice, na primjer... Saznanje da si prepoznao tugu u jednim ochima, i jednom malom osmijehu, ali da nemash pravo da ta "tuga na tvoj rachun ide", dodjavola sa Balashevicem...:) Saznanje da si se otudjio; da ti "drumovi i drumovanja" ne predstavljaju vishe odushak i zadovoljstvo nego potrebu i jedine trenutke kad se osjecash spokojno. Da bliske osobe smatraju da si se promijenio, da si izgubio energiju; i da zele onog "starog Stojana - vedrog, pokretacha, cinichnog "mudrijasha i lutalicu", kako voli da kaze jedna draga cura... I, mozda prvi put, pitanje: koliko sve te lichne gluposti i opsesije uopshte vrijede, da li se treba mijenjati, i koliko je sve to dio tebe i istinito...

Ali, dodjavola, previshe kukam. Pravi trenutak da se sve ovo zafrljachi u "shifonjer"; da vidimo: disk D, folder 80's, za ovu priliku je najbolji "This Mortal Coil" - onaj neuhvatljivi mali osmijeh je vecheras ipak uhvacen na par minuta, u "Song to the Syren"... A album je prosto savrshen za uranjanje u plavetnilo sitnica koje sopstveno bivstvovanje chine vedrijom i ljepshom iluzijom:) Ili makar, chine da se ne osjecash praznim - a i ova tuga je bolja od bilo koje praznine! Tu je i Pekiceva "Atlantida", josh 30ak strana. Dizem roletnu, skoro je noc; ali svjetlosti taman toliko ima da podigne sijenke sa sada vec jasnih oblika u plavoj sobi moga djetinjstva (evo je opet na kraju mog blogerskog trabunjanja - toliko o pokushaju da demistifikujem sve ono shto mi ona chuva:) ) 

I neka vrsta zakljuchka, mozda: previshe smo slabi da u trenucima kad treba da se borimo i grizemo i gazimo - krenemo od pochetka, otpishemo kompletnog sebe. Nekakav shtit mora da postoji, za koji znash samo ti valjda - i iako je on sachinjen od nekih materijala odvec ruzhichastih - to ne znachi da ne treba da ga stegnesh uz grudi, podignesh glavu, zapjevash "Padaj silo i nepravdo...", i krenesh naprijed... Eto:)

(BTW - "bivstvovanje", "ovaploceno"... odakle mi to sad? Opet mi pada na pamet mitropolit i badnjaci... Mozda treba u crkvu da odem, svijecu da zapalim?:) )

Eto toliko, prashtajte...

...baterija na lap-topu ce izdrzati mozda sat; za otprilike sat vremena sam u Niksicu, toliko je potrebno rasklimatanom autobusu da stigne iz Podgorice. 21:20; volim da putujem kasno - praktican razlog je vjerovatno ova vrucina, drugi razlog je izbjegavanje guzve - necu morati da stojim sat vremena, necu morati nekoj gospodji koja se vraca sa magnetne rezonance ili 80ogodisnjem prvoborcu da ustupim mjesto... Veceras - 5-6 starijih ljudi i radnika naprijed, neki studenti iz Beograda, nasmijani par iz Francuske koji ulazi kod "Mashe". Francuz, savrsheno bijelih i zdravih zuba (kao i gospodja mu - jesu li vjestacki, pitam se?), prilazi i pokushava da zapocne razgovor na francuskom... Zasto bi ja bio neko od koga bi stranac trazio informacije i eventualno zapocheo neko caskanje? Zbog majce na na kojoj je odradjen cover za jedan odlichan album grupe Nouvelle Vague, vjerovatno - ali, Stojan Milanov, blagodareci rusofilskoj politici niksickih osnovnih shkola i gimnazije ne zna beknuti dvije rijeci na francuskom, i pokushava da sopstvenu sujetu pothrani razbacujuci pred Francuza savrshen sochni Mancunian akcenat engleskog jezika... No, oni potvrdjuju stereotipnu sliku o Francuzima koji sopstveno neznanje engleskog jezika smatraju nekom vrstom duznosti, gotovo patriotizma - i razgovor se brzo zavrshava, oni pocinju svoje slatko i za mene nerazumljivo chavrljanje par sjedista ispred, ja palim lap-top, i blog moze da pocne.

...4 godine ista rutina - putovanja kuci svakih 15 dana u smrdljivim autobusima, povratak u pg nekoliko dana kasnije... I od pocetka savrsheno jasna slika o moranju, obavezama koje treba da odradim u pg, fakultetu koji treba shto prije da skoncham... Podgorica je za mene od pochetka bila - nerviranje oko fakulteta, zivot u iznajmljenoj garsonjeri a zatim u domu, ishrana u smrdljivoj menzi ili po restoranima, drugaciji narod (manje opterecen, vjerovatno sretniji, svakako manje siv od niksickog), drugaciji ritam zivota, vjecita trka, nervoza oko ispita, shetnja ili kafa u www ili irskom svako drugo veche sa drushtvom iz doma.... Kad se sve sabere - savrsheno neutralan stav o gradu u kome zivim, bez mjesta koje bi zvao "mojim", bez uzivanja u svakodnevnim rutinama... Bez prijatelja, bez djevojaka koje su na par mjeseci ulazile u moj zivot, intimnosti i ushushkanosti koje sam nalazio u tih par dana provedenih u Niksicu... Kao neka vrsta lichnog inacenja - da sve do cega mi je stalo zivi i bivstvuje u Niksicu, a da je Podgorica samo usputno muchenje...

Koliko vama treba da osjetite neki prostor, neki grad, svojim? Meni je trebalo nekih 3-3ipo godine - mozda zbog toga sto sam jednog dana skontao da je chak sam Niksic manje inertan i brze se mijenja od Stojana Milanovog; mozda zbog ljudi koji mi znace, mozda zbog definitivnog mirenja sa cinjenicom da je zivot posle studija, trazenje posla i kupovina stana u Podgorici najbezbolnija i najrealnija opcija... Mozda, ili ne ipak definitivno zbog osobe koja me nauchila kako voljeti ovaj grad, uhvatiti njegov ritam, osjetiti njegov duh, voljeti ove omamljujuce vrucine, chekati onaj jedini snijeg koji dodje ili ne dodje svake godine, dozivjeti neka mjesta, njihovu geometriju, svjetla; biti svjestan milion sitnica koje vezemo za nesto i nekog, i koje nas dotaknu na par sekundi, probude neku uspomenu, pomiluju nas po obrazu... Dozivljaj trenutka kada shvatish da si se posle mnogo vremena promijenio, da za to postoji konkretan razlog, koji pokrece lichnu vasionu u nekom novom smjeru... vjerovatno pogrshnom, ali glavno je da smo se pokrenuli:)

Ipak, ja i veceras bjezim iz Podgorice. Ispiti su se otaljali, drustvo se iznapijalo proshe noci; Stojanu Milanovom pola flashe "Stolicnaje" nije bilo dovoljno da se napije (a vishe od pola godine je bjezao od svega alkoholnog) - ali je to bilo sasvim dovoljno da potrazi jednu klupu, i tu "odcuti" nekih sat vremena, u drustvu Mjeseca koji se smjeskao tamo negdje iza Stare Varoshi... Opet razmisljao je o onoj otrcanoj frazi koja kaze da chovjek sazna koliko mu neko ili nesto znachi tek onda kad shvati da se to nesto udaljava od njega i izmiche mu; rekao je sinoc Podgorici au'revoir, na nekih 2 mjeseca - i evo ga u autobusu. Tu je Ostrog, sa druge strane klanca, i hiljaditi put se Stojan smije ljudima u autobusu koji ustaju iz sjedishta i na brzinu se krste put svetinje; u Niksicu smo za 10ak minuta, a prelijepi debitantski album "The Mary Onettes" je pri kraju... Ovo trabunjanje sada ide na copy/paste u jedan dokument, dako budem imao dovoljno snage da upalim rachunar i postavim ovo vecheras, prije nego me vjetar sa Vojnika ushushka u plavoj sobi moga djetinjstva, i mozda odnese na onu klupu...

S.