Najbolji nacin da uhvatite makar trinu svjezhine, i udahnete donekle
punim plucima na prashnjavih podgorickih 35+ u 2 popodne - iskljucivo
jeste uvijek bilo - zabiti se u 4 zida sa sto manje prozora, "zakapijati" iste (dodir hladne plastike koja svojom postojanom bjelinom jasno odudara od prostora; i kako dodjavola svaka eloksirana bravarija u Pg ima razlicit mehanizam zatvaranja-otvaranja? Ili sam ja stvarno toliko smotan...), nadrndati klimu na nekih 15-16 stepeni... Ako vas posle 15 minuta ne zaboli glava, dobro je - evolucija u malom se deshava in front of your own eyes; siguran korak ka Podgoricaninu koji pod litrom kakvog parfema iz Elmaga ispija podnevni deutch na asfaltu Njegosheve, a zatim se u svojoj eloksiranoj ledenoj kocki zavaljuje na trosjedu, slusha nekakav domaci hip-hop i gricka narucheni hamburger... njegovu urodjenu otvrdjelost na drasticne temperaturne promjene koje nam ovaj grad i ritam zivota namece - mi brdjani i shumari koji smo shljegli zadnjih par godina ocigledno moramo polako evolutivno da razvijemo... Korak naprijed ili nazad, bojim se da je iz ove perspektive cak neukusno postaviti to pitanje:)

Mozda je pametnije pitanje - zasto se po ko zna koji put krecem stazom istih stereotipa o ljudima. Bliskih, manje bliskih; ili onih koje svaki dan samo ovlash uhvatim pogledom i udarim im recku u nekoj tabeli sopstvene podsvijesti... Mozda je najjednostavniji odgovor - tako je najlakse i najbezbolnije. Usvojis neko misljenje po defaultu, kreces se u okviru jasno dimenzionisanog prostora, ne preispitujesh ono sto si u glavi zbrchkao - i na osnovu toga pustish da ti taj neko udje u zhivot, u mjeri koja ti se, opet, cini u tom trenutku najbezbolnijom. I to je ok recept... I za vishe samopostovanja, i za vishe vjere u sebe. A na kraju svega je onda i lakse otici, valjda... Nego, jos jedan stereotip - ono sto sam mozda najbolje naucio u zadnjih par godina u Podgorici - nacin na koji ljudi ovdje spremaju i dizhu odstupnice za ono chuveno "otici". Kao da je najcjenjenija karakterna osobina - na elegantan nacin napraviti distancu, ocijeniti da neko nije vrijedan vaseg kvalitetnog vremena ili prostora, ili ne-daj-Boze-narushene-karmice. Podgoricani (zajedno sa onima koji su to samo "wannabe", da, postoji i ta kategorija) su definitivno olimpijski sampioni u discipini - "dostizanje potrebnog koeficijenta odstupnica za nove pochetke, uz zdravu dozu novih nasmijanih interesantnih ljudi po metru kvadratnom zhivotnog prostora".

Sada je i meni sasvim jasno, previshe gorchine. Ovakvu glavobolju ni "nezdrav" isushenog rashladjenog vazduha, ni otuzhni zvuk klime kojoj se smijeshi kasapljenje u servisu narednih dana ne mogu da donesu. Ali zato samo jedan rani telefonski poziv... i zatim hvatanje samog sebe u raskoraku sopstvenih emocija, ili bliskosti koju smo jednom osjetili prema nekom a onda shvatili da to nije nista nego li npr. ista ravan otrcanog hitica iz 70ih u izvedbi lokalnog bleh orkestra, naruchenog parfema iz Italije koji vonja potpuno kao onaj iz "Kuce Hemije" (uz dodushe delikatan zadah teeshkih kompleksa buduce gradjanske elite koja ocajnicki grabi, otima, jurca, poziciju za pozicijom... ali i to sve na nivou); ili na primjer ravan onog istog deutcha ispijenog na asfaltu Njegosheve, dok vas dvori namrgodjeni gorila na vratima chiji upekli smrad ispod pazuha chini vam se osjecate i vi, na 5om stolu od njega...

...glavobolja vec sada postaje nepodnoshljiva; previse apstrahovanih mirisa, a zvuk klime sve osim uspavljujuc (sto opet ne bi smio ni da bude - zamislite hiljade sluzbenika po kancelarija diljem glavnog grada koji knjavaju u 12 popodne za svojim stolovima... hm, kad malo razmislim, to i nije tako tesko zamisliti:)). Dakle, i ja sam sad sasvim svjestan da je ovo osjecaj koji treba sto prije da istutnji - i dobro je da je tako, dok sam sam, dok sam u ova 4 zida, dok nema pogleda koji ocekuje povratnu informaciju sa druge strane... Kada se to desi, Stojan Milanov ce vec imati spremljenu uobicajenu masku nezainteresovanosti i flegmanshtine; to je i ono sto se i ocekuje... isposhtovati pravila igre, bez grke. Biti ono - shto su njihovi stereotipi, na ovaj put i meni ugodnoj distanci. Na kraju krajeva, najpravednije je servirati ljudima upravo ono sto zele da vide.





Postoji jedan trenutak tokom ljetnjeg dana, otprilike oko pola 3, kad grad utone u jednu mirnocu i tishinu, i ako izadjete na balkon mozete uhvatiti ono magicno podrhtavanje horizonta i rastakanje boja i oblika. Vrhunac igre suncevih zraka, asfalta koji isparava, sprzhene zemlje i sivila betona iz doba komunizma. Otprilike, kao ona gluvoca iz americkih road-trip filmova, kada vam u sred pustinje Nevade ili New Mexica otkaze motor i prinudjeni ste da pjesacite beskrajnom magistralom do nekog freak bara (nesto kao iz filmova brace Koen; kod njih mozete osjetiti i znoj i mirise i razliku izmedju tishine i gluvoce). E sad, Podgorica tu ima jedan neuhvatljivi element - diskretan miris vazduha koji vjetar donese sa mora, i obrushi ga na ove Kuchke stijene... Tada grad poprimi konotaciju... pa, recimo, jednog Lisabona (ovo komotno glavni grad CG moze smatrati komplimentom, vise od mene ne moze dobiti:) ). Tada u svoj silini, tutnjavi i podrhtavanju prostora koji se nachas zaglavio u trenutku i trazi nacin da izadje - nema ni klaustrofobije, ni gorcine, ni bjezanja, ni usamljenosti... nego samo spokoj.

Tada Stojan Milanov sa svog 6og sprata vishe ne mari ni za pocetke, ni za rastanke, i chini mu se moze i vrijeme da tece, nema veze, neka bude biljeg trajnosti neceg novog, cistog, lijepog... Pozeljece - da ovaj miris sa mora dodje na primjer do jednog drugog prozora, takodje na 6om spratu, i tamo spusti lagan, uspavljujuc samba, ili ne ipak to mora biti trip-hop ritam... I zamijeni tu Koenovsku tutnjavu usamljenosti, i donese jedan san sa ukusom djetinjstva onoj koja uporno jogunasto i kaciperski govori da je san samo veliko gubljenje vremena za akciju, za borbu, za sve ono do chega nam je stalo:). Snovima iz djetinjstva jurish na vjetrenjache odraslih - zasto da ne, sasvim fino zvuchi.

A od Podgorice ce, u 5 do 3, minut prije nego krene ludnica na ulicama svih onih koji napokon krecu sa posla (kozne torbe u rukama koje samo sto se nijesu istopile poput cokolade, psovke vozaca na semaforu, naocare za sunce preko 3/4 lica, shtikla zaglavljena na otvoru u shahti... milion asocijacija) Stojan Milanov pozeljeti jos samo - jedan susret. Jer ono najljepse cime je ovaj grad uspijevao da mu izvuche tlo pod nogama - su bili lijepi susreti. Zlato u Pekingu u disciplini lijepi susreti za Podgoricu, Yugoslavia, molicu!!:)




Nego, na kraju, blagi shok u sepermarketu - "Sine, nema ti sad
treshanja.""Kako nema, mislite nema danas?""Ne Boga mi, no si
zakasnio, vec ti je kraj juna dijete...". Pa divno, zaista! 2008 - Stojan
Milanov je sto se tresanja tiche ostao kratkih rukava. 2008, United je
sampion Engleske i Evrope, a Stojan nije jeo treshnje. Valja zapisati
negdje...


S.