Dvanaestogodišnji mladi hafiz Abdullah Porča iz Sarajeva, rođen 1996-te godine u porodici koja slovi za kuću hafiza u Bosni i Hercegovini pored toga što je sa najboljom ocjenom odličan položio hifz pred komisijom vrsnih učaća i hafiza Kur´ana u Medini gradu Allahovog poslanika Muhammeda alejhis-selam nakon posebnog stručnog ispita dobio je idžazu iz oblasti kiraeta - učenja i poučavanja Kur´ana sa veoma jakim senedom - lancem- prenosilaca u kojem su najčuveniji učenjaci i imami kiraeta kroz istoriju Islama kao što je

Na samom početku moram izraziti svoje apsolutno žaljenje što ovaj tekst moram nasloviti ovako i tražim halal od svakoga ko je eventualno pogođen ovim naslovom, ali sam duboko ubijeđen da svako onaj ko ima atom ljubavi i suosjećanja sa Srebrenicom i sa svim onim što se desilo u Srebrenici neće imati ništa protiv ovih riječi koje sam odlučio napisati.

Piše: Nazif Horozović

e-Mail: nazif@islambosna.ba

 

Bošnjaci su u postagresijskom periodu imali obavezu da dostojanstveno obilježe mnogobrojne  datume na mnogim mjestima koja su bila poprište strašnih zločina nad našim narodom. Veliko je pitanje koliko smo u tome uspjeli???

Nikada više u BiH nije bilo toliko „dovišta“ koja su pretvorena u teferiče, koride, derneke i različite vidove opijanja, bludničenja i sličnih nevaljalih postupaka. Imate očit primjer u Ajvatovici u Pruscu i Djevojačkoj pećini kod Kladnja. Na starom gradu Pruscu se ne preporučuje šetnja nakon akšam namaza. Alkohol, blud, prostakluk i drugi poroci su prisutni na mjestu „dovišta“ u tolikoj mjeri, ogroman broj šeta po pijaci, a cijeli Prusac je pijaca. Vlasnici ringešpila „odvrnu“ muziku da se ni ezan ne čuje sa obližnjih džamija, a tek prodavači CD-ova i kaseta kada „odvrnu“ srbijanske šund pevačice naša mladost koja prolazi poskakuje i ponavlja to smeće od riječi. U sred Prusca za vrijeme obilježavanja Ajvatovice bošnjačka mladež peva sa jednom primitivkom citiram: „Napravi mi sina!“ Nekolicina, većinom starije hadžije i hadžinice sa pripadnicima raznih derviških redova odlaze na akšam gdje se uči mevlud i nakon jacije derviši imaju svoj „tradicionalni“ zikr. Drugi dan Ajvatovice najveću pažnju dobijaju konji, konjanici koji izvode neke akrobacije, bajraci i dedina stijena uz sve spomenute pošasti u gradu. To je ajvatovica, naše najveće „dovište“. Organizatori sličnih manifestacija se brinu isključivo za finansijsku dobit, a da se zamaraju programom i načinom na koji će se obilježiti bitan datum to je manje bitno.

Ehh, sve ovo sam naveo da bi upozorio na jednu veliku opasnost koja prijeti Srebrenici. Bojim se, a sada su sve prilike, da Srebrenica ne preraste u Ajvatovicu! Onda se vjerovatno pitamo čemu ova bojazan?Ko dolazi u Potočare 11. jula iz pravca Konjević Polja prvo što ga dočeka su šatori gdje se prodaje jeftina roba, nema šta nema. Nakon tih šatora su postavljeni stolovi sa cijelim pečenim janjcima. Nakon toga se prodaju sokovi, slatkiši, privjesci, hamajlije, tespihi, kokice... Nemam ništa protiv da sve ovo postoji, ali mislim da taj dan svakom insanu koji dođe u Potočare ne smije biti ni do jela, ni do pića, ni do kupovine ni do bilo čega dunjalučkog. Za one koji baš ne razumiju dovoljno pravu poruku Srebrenice, organizator bi trebao odvojiti jednu posebnu livadu, kao što je to uređeno na jedan dobar način sa parkinzima, pa kome se fešta i derneči neka ide na tu livadu i to radi.


Pitam se: Šta mi obilježavamo u Potočarima 11. jula? Dolazak velikog broja političara, visokih zvaničnika, velikog broja imama... ili obilježavamo godišnjicu genocida? Po sadašnjem stanju obilježavamo ovo prvo. Gdje god je velika koncentracija kamera, mikrofona i ljudi to znači da je došao neki političar ili zvaničnik i da on treba da bude faca broj jedan koja će reći: „Ovdje riječi ništa ne znače.“ a opet njegova izjava traje i do 5 minuta i priča i dalje.  A majke i porodice ubijenih??? Za njih se eventualno pobrine neki novinar sa nekom kamericom i snimi ih kako plaču i okrene se. Umjesto da je obratno, da slušamo preživjele sudionike genocida kako nikada nebi zaboravili šta nam se dogodilo, umjesto da prisutni iz svih krajeva Bosne i Hercegovine budu na usluzi porodicama žrtava i isključivo se na njih fokusiraju. Potočari 11. jula (samo 11. jula nažalost!) su mjesto samopromoviranja političara koji svakim danom sve više ukopavaju Srebrenicu. Ne znam kako imaju obraza uopšte doći u onakvu, i nakon 13 godina od genocida, porušenu i neobnovljenu Srebrenicu. I dalje ih nije sramota i strah Boga dolaziti u Potočare „da se poklone žrtvama“ a apsolutno ništa ne čine da bude bolje njihovim porodicama. Posebno ovdje mislim na srebreničane koji participiraju u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti BiH.

Vijeće ministara BiH je ove godine dodjelilo 130.000 KM za obilježavanje 13 godišnjice genocida nad Bošnjacima Srebrenice. Pitam se da li je iskopavanje 308 mezara, lopate za zakopavanje i tabuti plaćeni iz tih sredstava? I da jesu, za to nije potrebno više od 50.000 KM. Gdje su ostala sredstva? Za Upravni odbor memorijalnog centra Potočari čujemo samo kada se imenuju i smjenjuju i ništa više. Kakvo je poniženje u organizacijskom i svakom drugom obliku doživilo nekoliko hiljada Bošnjaka koji od jutra pa sve do 11:00 sati nisu mogli ući u sobu sjećanja na Srebreničke žrtve, jer je gospodin Predsjednik bio unutra. Zaštitari su saopštili da je otvorenje u 10 sati, ali su ljudi sa velikim nestrpljenjem čekali da gospodin Predsjednik završi sa svojim izljevom osjećanja u memorijalnoj sobi. Mnogi ljudi, čekajući, na glas su podijelili svoje ogorčenje: Pa ima 365 dana u godini, zašto nije došao neki drugi dan da svoj patriotizam i suosjećanje ispolji, već je došao danas da i ovo malo ljudi što je došlo ne vidi spomen sobu.

                 

Ta sredstva koja svake godine dobija memorijalni centar Potočari za obilježavanje godišnjice gdje ona idu? Zar se ne može obilježiti put spasa kojeg prepješači nekoliko hiljada ljudi svake godine? Zar se ne može naći ili pripremiti barem neki obični smještaj za bicikliste sa polazištem iz Bihaća, pješake koji pješače par dana ili se oni moraju umotavati u deke u blizini memorijalnog centra? Neki se snađu kod naših povratnika, ali dosta njih možeš vidjeti kako se povaljaju po zemlji u vrećama i spavaju u neposrednoj blizini memorijalnog centra.

U vrijeme održavanja zvaničnog dijela, čitaj šuplje priče zvaničnika, grupa mladića nose zastave BiH, SDA, Lailaheillallah i druge, tekbirajući. Šta znači nositi zastavu SDA, BiH ili Lailaheillallah i tekbirati na mjestu gdje i naša časna vjera zabranjuje viku, galamu i glasni govor. Muhammed a.s. kaže: „Dženaza se ne slijedi vatrom, niti vikom.“ (Ebu Davud, br. 3169. Ovaj hadis je na stepenu hasen hadisa uz potporu drugih hadisa na identičnu temu.) Sva četiri mezheba smatraju da je vika i galama na bilo koji način i sa bilo kakvim sadržajem neprihvatljiva na dženazi muslimana. I ne samo što je to neprihvatljivo sa stajališta islama, to se uopšte ne uklapa u cjelokupno zdanje obilježavanja tog čina.

Nakon što se završi dženaza ljudi traže svoje poznanike i nastoje da što prije pobjegnu sa tog mjesta kako bi izbjegli gužvu i što prije došli svojim kućama. Ova pojava je nevjerovatna. Svojim očima sam gledao dvojicu ljudi koji zakopavaju mezar u znoju, dok dvadesetak ljudi mezar do mezara uče uobičajene sure, nakon ukopa ni da se okrenu da pomognu svojoj braći što je neprocjenjivo sevapnije nego učenje na mezaru nakon ukopa. Čuo sam da nekada ljudi zakopavaju svoje merhume i po sat vremena i niko im ne priđe u pomoć. Umjesto da taj dan budemo u potpunosti na raspolaganju porodicama žrtava nas nema nigdje. Čemu tolika žurba kod izlaska iz Potočara?

Što se tiče broja ljudi koji dođu na obilježavanje godišnjice genocida on je i više nego mizeran. Do sada je bio najveći broj posjetioca, 40.000, dok npr. Čevljanska korida okupi od 60 do 70 hiljada ljudi. (Dnevni Avaz, 29.07.2008.) Znači li to da nam je korida važnija od Srebrenice???


          

Veoma mnogo organizacijskih propusta tako da se stiče dojam da se sve to dešava spontano bez ikakvih prethodnih priprema. Ono što bi se bez nekih velikih sredstava i velikog truda moglo napraviti a što bi od Srebrenice napravilo jedno istinsko sjećanje na genocid i pogibiju jednog velikog broja ljudi koji su ubijeni samo zbog toga što su nosili muslimanska imena i ništa više.

Smatram da ukoliko želimo da Srebrenica postane nešto vrijedno za budućnost Bošnjaka moramo poduzeti slijedeće korake:

ü       Ukloniti sve šatore, prodavače i prosce sa glavne ceste i dati im mogućnost da svoju robu izlože na nekom drugom mjestu. Da se obezbjede plastični hladnjaci za vodu kako bi se ljudi mogli osvježiti bez velike gužve i napora. Ubijeđen sam kada bi se dostavila molba ambasadi Saudijske Arabije da je proslijede nadležnim institucijama svoje zemlje da bi dobili besplatno Zemzem vodu za sve sudionike komemoracije. Tako bi se izbjeglo opterećavanje ljudi sa pićem koje skoro svake godine, zbog velike vrućine, najviše opterećuje ljude.

ü       Ukinuti obraćanje političara i visokih zvaničnika. Umjesto njih svake godine pripremiti jednosatni čas historije, odnosno napraviti pozornicu i svake godine dovoditi žrtve koje su preživjele genocid. Oni trebaju da nam govore iz svoje perspektive kako su doživjeli  te teške trenutke i na koji način se to desilo, tako da mladi naraštaj nikada ne pomisli da pravi kompromis ili da posumnja da se u Srebrenici, ali i ostatku dijela BiH desio genocid. A političari i zvaničnici imaju mogućnost na drugi konkretniji način izraziti svoje poštovanje prema umrlim i preživjelim žrtvama genocida.

ü       Formirati posebnu grupu koja bi činila Organizacijski odbor, koja će svake godine pripremati obilježavanje godišnjice sjećanja na genocid. To nebi smjela biti neka počasna funkcija u kojoj će biti reisu-l-ulema, predsjednik države, ovaj ili onaj ministar, već ljudi koji će se moći potpuno posvetiti tom poslu. Da osmisle sedmicu ili mjesec sjećanja na genocid, da organiziraju i osmisle u tančine svaku minutu 11. jula. Njihove ruke trebaju biti odriješene, a podršku im treba pružiti u svakom pogledu.

ü       Hitno obilježavanje puta spasa od Spreče do Potočara, da svako onaj koji dođe može zapisati i uvijek se sjećati svakog brdašceta i doline kroz koje su prošli ljudi koji su željeli život u vremenu kada im ga je četnički zlotvor htio oduzeti. A svima koji učestvuju u „Maršu mira“ treba omogućiti sva sredstva koja im trebaju na tom putu, uz profesore Historije, aktere koji su učestvovali u tom putu spasa 1995. kako to pješačenje nebi bilo samo obični trening ljubitelja pješačenja.

ü       U saradnji sa nadležnim institucijama organizacijski odbor treba pripremiti i ososobiti redare koji će sankcionisati svaki vid individualnog ispada pojedinaca ili grupa čije se aktivnosti ne uklapaju sa programom obilježavanja godišnjice genocida. Sve bajraktare, glasne povike bilo kakvog sadržaja i sl. će sankcionisati redari koji su osposobljeni za taj posao, a ne da to budu dječaci kojima neko obeća 20 KM dnevnice, koji ne mogu spriječiti apsolutno nikakve nerede ili kršenje pravila obilježavanja godišnjice.

ü       Neophodno je da Islamska zajednica posebno od 10.juna pa sve do 11.jula putem hutbi, radija probosanske i islamske orjentacije, internet stranica podstiče vjernike na donošenje odluke po pitanju odlaska u Srebrenicu. Na terenu imami moraju imati presudnu ulogu u organizaciji odlazaka u Srebrenicu i oni trebaju educirati svoje džematlije kako da se ponašaju i kako trebaju pomagati svojoj braći prilikom ukopa i na koji način trebaju obilježiti ovaj dan. Neki imami prave posebne kurseve za buduće hadžije; način obreda, gdje se šta nalazi, kuda, kako... i vodiči na hadžu budu veoma zadovoljni njihovim odnosom... Ovo pokazuje da imami kada hoće i žele mogu napraviti fantastičan posao.

ü       Neophodno je da svaka općina obezbjedi besplatan prijevoz u Srebrenicu, da pješake i bicikliste svoje općine nagradi ili adekvatno zbrine u onome što treba pješacima i biciklistima. Uz saradnju IZ, medija i lokalnih zajednica broj sudionika obilježavanja godišnjice genocida neće biti 40, već 400 hiljada ljudi. Time ćemo poslati poruku da je Srebrenica zauvijek u memoriji i srcu svakog čovjeka koji prezire zlo, nasilje i nepravdu!!!

      

Volio bih da se Srebrenica shvati veoma ozbiljno, da se iz slučaja Srebrenica izvuče pouka, da ljudi koji prijeđu i po 500 km nauče nešto od Srebrenice, a ne da se dešava ono što se dešava na dosadašnjim obilježavanjima.

Molim Allaha da nam bude na pomoći da se nikada nikome ne ponovi Srebrenica i da Bošnjaci postanu narod koji će poštovati svoju žrtvu i pamtiti zločine počinjenje nad njima na pravi mogući način. Amin.

www.islambosna.ba

 

"Onaj ko ne vjeruje u taguta, a vjeruje u Allaha - drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. - A Allah sve čuje i zna. " (Prijevod značenja,  Al-Bakara, 256.)

 Dokaz da je vjera Islam bila vjera svih poslanika su riječi Allaha, subhanehu ve te'ala:
"..meni je naređeno da budem musliman." (Prijevod značenja , Junus, 10.)

 Rekao je Uzvišeni Allah o Ibrahimu i Jakubu, alejhima selam:
" Ibrahim ostavi u amanet sinovima svojim, a i Jakub: "Sinovi moji, Allah vam je odabrao pravu vjeru, i nipošto ne umirite drugačije nego kao muslimani! " (Prijevod značenja,  Al-Bekara, 132.)

 Rekao je Allah o Musau, alejhi selam:
" I Musa reče: "O narode moj, ako u Allaha vjerujete, u Njega se pouzdajte ako ste muslimani! "( Prijevod značenja,  Junus, 74.)

 Rekao je Allah o Isaovim pomagačima:
"Rekoše učenici, mi ćemo biti pomagači Allahove vjere, mi smo povjerovali, a ti budi svjedok da smo mi muslimani. "
(Prijevod značenja,  Ali-Imran, 52.)
Allah, tebareke ve te'ala, je pojasnio da je jedina priznata vjera Islam, i da pored nje drugu vjeru neće primiti.
Kaže Allah:
" Allahu je prava vjera jedino - islam. " (Prijevod značenja,  Ali-Imran, 19.)
" A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onom svijetu nastradati. "( Prijevod značenja, Ali-Imran, 85.)
Zato znaj, da onaj ko izađe iz okvira vjere poslanika, takav je nevjernik, koji će izgubiti i Dunjaluk i Ahiret, bilo da to uradi negirajući, ili u laž utjerujući, ili sumnjajući, ili iz oholosti odbijajući prihvatiti istinu sa kojom su došli poslanici, makar takav duboko u sebi vjerovao.
"Oni, doista, ne okrivljuju tebe da si ti lažac, nego nevjernici poriču Allahove riječi. "( Prijevod značenja,  Al-An'am, 33.)

 Rekao je Allah o Faraonu i njegovom narodu:
" I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istinita, pa pogledaj kako su skončali smutljivci. "( Prijevod značenja,  An-Naml, 14.)
Znaj da su svi poslanici i njihovi sljedbenici bili muslimani, kao što ti je obaveza da znaš da je od osnova imana, vjerovanje u sve poslanike. Onaj  ko povjeruje  samo u neke od njih, takav nije ni mu'min niti musliman, već je od onih koji su porekli sve.
Kaže Allah:
" I Nuhov narod je smatrao lažnim poslanike. "( Prijevod značenja,  Aš-Šu'ara', 105.)
 " I Ad je smatrao lažnim poslanike. "(Prijevod značenja,  Aš-Šu'ara', 123.)
" Oni koji u Allaha i poslanike Njegove ne vjeruju i žele da između Allah i poslanika Njegovih u vjerovanju naprave razliku, i govore; "U neke vjerujemo, a u neke ne vjerujemo", i žele da između toga nekakav stav zauzmu -
 oni su zbilja pravi nevjernici; a Mi smo nevjernicima pripremili sramnu patnju. " (Prijevod značenja,  An-Nisa, 150.-151.)
 " Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, i vjernici - svaki vjeruje u Allaha, i meleke Njegove, i knjige Njegove, i poslanike Njegove: "Mi ne izdvajamo nijednog od poslanika Njegovih." (Prijevod značenja,  Al-Bekara, 185.)
Od dokaza da su svi vjerovjesnici imali jednu zajedničku vjeru je i ajet:
"O poslanici, dozvoljenim i lijepim jelima se hranite i dobra djela činite, jer Ja dobro znam što vi radite!
Ova vaša vjera - jedina je prava vjera, a Ja sam Gospodar vaš, pa Me se pričuvajte! " (Prijevod značenja,  Al-Mu'minun, 51.-52.)
Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve selem: ''Ja sam najpreči Isau, neka je mir nad njim, i na ovom i na budućem svijetu. Poslanici su braća i svi potiču od jednog oca. Majke su im različite, a vjera im je jedna. Između nas  dvojice nije bilo poslanika.''
(Buharia i Muslim)
Ovo potvrđuje da je vjera svih poslanika jedna, zato je onaj koji je bio prije nagovijestio onog koji će se pojaviti poslije, a onaj koji dođe poslije, vjeruje i potvrđuje onog koji  je bio prije njega.
Kao što kaže Allah:
" A kada Isa, sin Merjemin, reče: "O sinovi Israilovi, ja sam vam Allahov poslanik da vam potvrdim prije mene objavljani Tevrat i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije je ime Ahmed. "( Prijevod značenja,  As-Saff, 6.)

Allah na puno mijesta spominje sinove Israilove (Jakub, alejhi selam). Njegovo poslanstvo je bio prije poslanstva Muhameda, sallallahu alejhi ve selem. Najodabraniji vjerovjesnici iz njegova potomstva su Musa i Isa, alejhima selam. Allah je objavio Musau Tevrat, a Isau Indžil. Allah nam na mnogo mijesta spominje ova dva poslanika u Kur'anu, opisujući njihovo poslanstvo i stanje njihovog naroda. Svi poslanici koji su došli poslije Musaa, alejhi selam, sudili su po Tevratu, dok nije došao Isa, alejhi selam. Kada je poslan Isa od Allaha, potvrdio je istinitost Tevrata i derogirao neke njegove propise, kako kaže Allah, subhanehu ve te'ala:
 "Mi smo objavili Tevrat, u kome je uputstvo i svjetlo. Po njemu su Jevrejima sudili vjerovjesnici…" (Prijevod značenja, Al-Maida, 44.)

Allah kaže o Isau, alejhi selam:
"i da potvrdim istinitost Tevrata, objavljenog prije mene, i da vam dopustim nešto što vam je bilo zabranjeno. " ( Prijevod značenja,  Ali-Imran, 50.)
Vjernici koji su vjerovali u Musaa, sudili su i radili po Tevratu, sve dok nije došao Isa, alejhi selam. Onaj ko je povjerovao u Isaa i slijedio ga bio je musliman, a onaj koji ga nije prihvatio postao je nevjernik. Oni koji su bili sljedbenici Musaa poznati su kao Jevreji, a sljedbenici Isaa kršćani. Tako je ostalo ime Jevrej za onog koji nije povjerovao u Isaa, alejhi selam. Sinovi Israila su se podijelili u dvije grupe, Jevreje I kršćane, od svake ove skupine bilo je onih koji su bili vjernici i onih koji su bili nevjernici. Uzvišeni Allah nam je objasnio stanje ove dvije skupine u Kur'anu, razloge nevjerstva onih od njih koji su uznevjerovali.

Jevreji su izmijenili Tevrat, ubijali su poslanike, kazali su za Uzejra da je Božji sin, negirali su Isaa, zatim i poslednjeg Poslanika, Muhameda, sallallahu alejhi ve selem. Objedinili su mnoge vrste nevjerstva, zato Allah kaže:
"A kada im Knjiga od Allaha dolazi, koja priznaje kao istinu Knjigu koju imaju oni - a još ranije su pomoć protiv mnogobožaca molili - i kada im dolazi ono što im je poznato, oni u to neće da vjeruju, i neka zato stigne nevjernike Allahovo prokletstvo! "
"Jadno je to za što su se prodali: da ne vjeruju u ono što Allah objavljuje, samo iz zlobe što Allah, od dobrote Svoje, šalje Objavu onome kome On hoće od robova Svojih; i navukli su na sebe gnjev za gnjevom - a nevjernike čeka sramna patnja. "  (Prijevod značenja, Al-Bakara, 89.-90.)

 Jedan od razloga nevjerstva kršćana je to što su smatrali Mesiha i njegovu majku božanstvom, kao i njihove riječi da je Isa sin Božiji, vjerovanje u trojstvo, zatim neprihvatanje Muhameda, sallallahu alejhi ve selem, koji je pečat svih poslanika.
Allah, subhanehu ve te'ala, kaže:
"Nevjernici su oni koji govore: "Bog je - Mesih, sin Merjemin!" A Mesih je govorio: "O sinovi Israilovi, klanjajte se Allahu, i mome i vašem Gospodaru! Ko drugog Allahu smatra ravnim, Allah će mu ulazak u Džennet zabraniti i boravište njegovo će Džehennem biti; a nevjernicima neće niko pomoći. "

"Nevjernici su oni koji govore: "Allah je jedan od trojice!" A samo je jedan Bog! I ako se ne okane onoga što govore, nesnosna patnja će, zaista, stići svakog od njih koji nevjernik ostane. "  (Prijevod značenja,  Al-Ma'ide, 72.-73.)
Allah nas je obavijestio o obmanama i varkama koje imaju i posjeduju navedene skupine, kao i njihovo korenje i grđenje drugih, koji nisu od njih. Smatraju da su odabrani narodi, i da u Džennet neće ući niko osim njih.
Allah, 'azze ve džell, kaže:  "Oni govore da će u Džennet ući samo Jevreji, odnosno samo Kršćani. - To su puste želje njihove! - Ti reci: "Dokaze svoje dajte ako je istina to što govorite!"

"A nije tako! Onoga ko se bude Allahu pokoravao i uz to dobra djela činio, toga čeka nagrada kod Gospodara njegova, takvi se neće ničega bojati i ni za čim neće tugovati. " (Prijevod značenja,  Al-Bakara, 111.-112.)
"Jevreji govore: 'Kršćani nisu na pravom putu!' a Kršćani vele: 'Jevreji nisu na pravom putu!' - a oni čitaju Knjigu." ( Prijevod značenja,  Al-Bakara, 113.)
Allah kaže:
"Oni govore: 'Budite Jevreji, odnosno Kršćani, i bićete na pravom putu!' Ti reci: 'Ne, mi smo vjere Ibrahimove, koji je ispravno vjerovao; on nije nikoga Allahu ravnim smatrao. ' " (Prijevod značenja,  Al-Bakara, 135.)
Jevreji tvrde da je Ibarahim, alejhi selam, njihove vjere, kršćani smatraju da je njihove, a Allah ih u laž utjeruje pa kaže:
"Ibrahim nije bio ni Jevrej ni Kršćanin, već pravi vjernik, vjerovao je u Boga jednoga, i nije bio idolopoklonik." (Prijevod značenja,  Ali-Imran, 67.)
Zatim Uzvišeni Allah kaže: "Ibrahimu su od ljudi najbliži oni koji su ga slijedili, zatim ovaj vjerovjesnik i vjernici. - A Allah je zaštitnik vjernika. " (Prijevod značenja,  Ali-Imran, 68.)
Iz  ovog vidimo da sve tri  religije (Jevrejstvo, Kršćanstvo i Islam ) cijene i poštuju Ibrahima, alejhi selam, pripisujući se njemu. Allah, tebareke ve te'ala, je poništio tvrdnje Jevreja i kršćana i presudio da su najbliži Ibrahimu oni koji ga slijede u monoteizmu (Tevhidu), odričući se svakog vida mnogoboštva (širka) i njenih sljedbenika.
Poslanik Muhamed, sallallahu alejhi ve selem, i njegovi sljedbenici su ti koji su na vjeri Ibrahima, alejhi selam, jer se Ibrahimova vjera ogleda u nekoliko stvari: ibadet pripada samo Allahu, pored Koga drugog božanstva nema, iskreno ispovijedajući  mu vjeru, odricanje svih mnogobožaca i onog što obožavaju.

Ovo je vjera koju naređuje Poslanik Muhamed, sallallahu alejhi ve sellem, da se slijedi. Kaze Allah:
"Poslije smo tebi objavili: "Slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu, on nije Allahu druge smatrao ravnim. " (Prijevod značenja,  An-Nahl, 123.)
"I borite se, Allaha radi, onako kako se treba boriti! On vas je izabrao i u vjeri vam nije ništa teško propisao, u vjeri pretka vašeg Ibrahima. Allah vas je odavno muslimanima nazvao, i u ovom Kur'anu, da bi Poslanik bio svjedok protiv vas, i da biste vi bili svjedoci protiv ostalih ljudi…"( Prijevod značenja,  Al-Hadž, 78.)

Generacije muslimana su se smjenjivale jedna za drugom i sve su bile na ovom ubjeđenju, a to je da je jedina ispravna vjera -Islam, pored koje  Allah drugu vjeru ne prima, i da je svaki onaj koji ne prihvati vjeru Islam sa kojom je došao Poslanik Muhamed, sallallahu alejhi ve selem, nevjernik i zaslužan da uđe u Džehennem i vječno boravi u njemu, ako umre na tome. Zato je Allah naredio da'vu, pozivanje drugih, od Jevreja i kršćana, u Allahovu vjeru Islam, i borbu kako bi Allahova vjera i Njegova riječ bila gornja.

Allah, subhanehu ve te'ala, kaže: " On je poslao Poslanika Svoga s uputstvom i pravom vjerom da bi je izdigao iznad ostalih vjera, makar ne bilo po volji mnogobošcima." (Prijevod značenja,  At-Tevba, 33.)
Borba između muslimana i njihovih neprijatelja neće prestati, ali je Allah obećao svoju pomoć onome ko njegovu vjeru pomogne. Rekao je Allah: "O vjernici, ako Allaha pomognete, i On će vama pomoći i korake vaše učvrstiti." (Prijevod značenja,  Muhamed, 7.)

Nastaviće se inšAllah...

O tim zločinima, posebno u dolinama rijeka Drina, Neretva, Sana i Lašva te u Bosanskoj posavini, pored brojnih dokumenata, podataka, izjava, informacija, saznanja i drugih dokaza, svjedoči i veliki broj likvidiranih i protjeranih žrtava. Velikosrpski agresor je u i oko Srebrenice jula 1995., uz učešće srpskih kolaboracionističkih oružanih formacija iz Bosne i Hercegovine, u toku jedne sedmice likvidirao i zatrpao u masovne grobnice na hiljade zarobljenih Bošnjaka; na stotine živih zakopao; muškarce, žene i dječake sakatio i klao; djecu ubijao pred očima majki; natjerao djeda da pojede džigericu svoga unuka; silovao žene i djevojke; deportirao oko 30.000 ljudi, uglavnom žene i djecu, priredio scene dostojne Danteovog Pakla. O tome postoje brojni dokazi, medu kojima i masovne grobnice, koje je pokrila trava, a zvijeri raznijele kosti. To su, prema ICTY-u "scene iz pakla, napisane na najmračnijim stranicama ljudske historije".


Podrinje je u cjelini (Bijeljina, Zvornik, Bratunac, Srebrenica, Vlasenica, Rogatica, Višegrad, Goražde, Čajniče i Foča) imalo apsolutnu većinu bošnjačkog stanovništva. To je područje od "ogromne strateške važnosti" za velikosrpsku ideologiju, politiku i praksu. Stoga je, u skladu sa formiranjem "velike Srbije", etnički čiste srpske države, "eliminiranje rijeke Drine kao granice izmedu srpskih država" jedan od strateških ciljeva srpskog naroda. U skladu sa srpskim velikodržavnim projektom bio je i plan "da će na području 50 km od rijeke Drine sve biti srpsko, čisto srpsko".

Početkom 1993. "Vojska Republike Srpske" je, zajedno sa regularnim snagama Vojske Jugoslavije, u ofanzivi zauzela Kamenicu, Cersku i Konjević-Polje i smanjila veličinu srebreničke enklave sa 900 na oko 150 km2. Bošnjaci s obližnjih područja slili su se u grad Srebrenicu i njenu bližu okolinu, čime je broj stanovnika porastao na oko 60.000 ljudi. Napuštanjem 90% sela, izgubljena je svaka mogućnost prehrane, a grad Srebrenica morao je primiti na desetine hiljada novih stanovnika. Nakon toga, komandant Zaštitnih snaga Ujedinjenih nacija (u daljem tekstu: UNPROFOR) general Philippe Marillon posjetio je u martu Srebrenicu, uvjerio se u užasne uslove opsade (bez tekuće vode, struje, hrane, lijekova i drugih životnih potreba, koje su uskraćivale velikosrpske snage) i izjavio da su stanovnici pod zaštitom Ujedinjenih nacija i da ih neće napustiti.

Savjet sigurnosti Ujedinjenih nacija je, 16. aprila 1993., pozivajući se na Poglavlje VII. Povelje Ujedinjenih nacija, donio Rezoluciju (br. 819) kojom je proglasio da “sve strane i ostali postupaju prema Srebrenici i njenoj okolini kao prema ‘sigurnoj zoni’ koja mora biti pošteđena svakog oružanog napada ili bilo kojeg neprijateljskog čina.” Tim je dokumentom postavljen zahtjev da se "odmah prekinu svi oružani napadi... na Srebrenicu i trenutno povlačenje iz područja oko Srebrenice". Generalni sekretar UN-a Boutros Ghali je, poslije usvajanja Rezolucije 819 (1993.), komandantu UNPROFOR-a generalu Valgrenu poslao direktivu kojom ga je obavijestio da, po njegovom mišljenju, Rezolucija "ne podrazumijeva obavezu vojnog angažiranja UNPROFOR-a u zaštiti sigurne zone". Ta direktiva je bila u suprotnosti sa Rezolucijom 819, u kojoj ni na jednom mjestu ne spominje da ona "ne podrazumijeva obavezu vojnog angažiranja UNPROFOR-a u zaštiti sigurne zone". Medutim, sa tom direktivom nisu bile upoznate sve članice Savjeta sigurnosti. To je od Rezolucije o sigurnoj zoni načinilo najobičniju farsu. Uloga UNPROFOR-a je protumačena i usmjerena na pružanje humanitarne pomoci, i to uz pristanak izvršilaca agresije, genocida i drugih oblika zločina. Stoga je Rezolucija Savjeta sigurnosti 819 (1993.), kao i brojne druge, bila potpuna prijevara od prvog dana.



Pa, ipak, general Valgren, komandant UPROFOR-a, suprotno Rezoluciji 819 Savjeta sigurnosti UN-a, proglasio je potpunu demilitarizaciju grada (a ne enklave) i prisilio generala Sefera Halilovića da, 18. aprila 1993., sa Ratkom Mladićem potpiše Sporazum o demilitarizaciji Srebrenice, odnosno sporazum o kapitulaciji. Taj sporazum zahtijevao je razoružavanje Bošnjaka. I pored toga što je Srebrenica proglašena "sigurnom zonom" Ujedinjenih nacija, sve vrijeme do zauzimanja toga kraja u julu 1995. protiv tamošnjeg, potpuno izoliranog bošnjačkog stanovništva, vođeni su specijalni oblici rata i genocidnog uništenja, kao što su: uskraćivanje vode, struje, ometanje i zabrana doturanja humanitarne pomoći, lijekova, energenata i svega što je, u biološko-egzistencijalnom smislu, neophodno za preživljavanje. Velikosrpski agresor je Bošnjacima u kontinuitetu "zagorčavao život" i stalno brutalno kršio status "sigurne zone", ispaljujući granate na Srebrenicu, pri čemu su mnogi civili ubijeni i ranjeni.

Radovan Karadžić, predsjednik paradržavne i kolaboracionističke tvorevine Republike Srpske, 8. marta 1995. je, "vrlo hitno", izdao "direktivu za dalja dejstva op. br. 7" Vojsci Republike Srpske u vezi sa njenom dugoročnom strategijom prema Srebrenici i Žepi, "sigurnim zonama" Ujedinjenih nacija, a u cilju "definitivnog oslobađanja Podrinja", prema kojoj je, između ostalog, trebalo "svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi". U toj strategiji se konkretno navodi da "Vojska Republike Srpske" treba "što prije izvršiti potpuno fizičko odvajanje Srebrenice od Žepe".

Sredinom 1995. humanitarna situacija za civile Bošnjake i vojno osoblje u enklavi postala je, kao što je i bilo predviđeno Karadžićevom direktivom od 8. marta 1995., katastrofalna. Civili su umirali od gladi. Početkom jula 1995. komanda Drinskog korpusa poduzela je neposredne pripreme za vojnu operaciju protiv "sigurne zone" Srebrenica. Operacija je nazvana "Krivaja '95.". Ofanziva Oružanih snaga "Republike Srpske", uz zajednicko djelovanje jedinica iz Savezne Republike Jugoslavije te dobrovoljaca iz Rusije i Grčke, na Srebrenicu, "sigurnu zonu" Ujedinjenih nacija, započela je 6. jula 1995. Bošnjaci su od UNPROFOR-a tražili da im "vrati oružje, koje su predali kao dio sporazuma o demilitarizaciji od 1993." Medutim, taj zahtjev je odbijen s obrazloženjem kako je "UNPROFOR odgovoran za odbranu enklave, a ne oni".


Do večeri 9. jula, "Vojska Republike Srpske" prodrla je četiri kilometra u dubinu enklave, zaustavivši se samo kilometar od grada Srebrenice. Radovan Karadžić je 9. jula (u ranim večernjim satima), nakon što je završio razgovor o "dešavanjima" u Srebrenici sa Momčilom Krajišnikom i Jovicom Stanišicem (iz Državne bezbjednosti MUP-a Srbije), obznanio velikosrpske genocidne namjere o istrebljenju Bošnjaka. U razgovoru sa Miroslavom Deronjićem i na njegovo pitanje: "Šta vi, Miroslave, mislite uraditi sa tim stanovništvom dole?" , tj. u Srebrenici, "sigurnoj zoni" Ujedinjenih nacija, Karadžić je, pošto je Deronjić odgovorio kako ni u snu ne može pretpostaviti "razvoj događaja prilikom ulaska u Srebrenicu"; rekao: "Miroslave, to sve treba pobiti... Sve što stignete".

Ujutro 10. jula situacija u samoj Srebrenici bila je napeta. Srpske snage za aktivna borbena djelovanja, "posebno oko Srebrenice"; izvršavale su "borbene zadatke po planu"; pri čemu su, pored ostalog, granatirale Srebrenicu (centar grada bio je "pun naroda"), zatim bazu Ujedinjenih nacija u sjevernom dijelu grada, koja je bila puna izbjeglica, gdje je ranjeno nekoliko ljudi, kao i bolnicu, gdje se sklonilo 2.000 civila, pri čemu je ubijeno šestero ljudi. Stanovnici su preplavili ulice i počeli bježati prema Potočarima, gdje se nalazila baza Ujedinjenih nacija. Pukovnik Karemans slao je hitne zahtjeve, tražeći hitnu zračnu podršku NATO-a. I pored stalnog pogoršanja situacije u "sigurnoj zoni" Ujedinjenih nacija, general Janvije ni 10. jula nije odobrio upotrebu bliske zračne podrške. Komandant Holandskog bataljona je, u noći 10./11. jula 1995., na sastanku u Srebrenici, bošnjačko političko i vojno rukovodstvo obavijestio kako je velikosrpskom agresoru dat ultimatum da se povuče izvan "sigurne zone" Ujedinjenih nacija te da se o ultimatumu mora izjasniti do 06,00 sati 11. jula.

U slučaju da agresor ne prihvati ultimatum, uslijedit će zračni udari masovnog karaktera po agresorskim ciljevima, "a prostor od južnih prilaza gradu do Zelenog Jadra proglašen je ‘zonom smrti’, u kojoj će biti gađano sve što se kreće". Sugerirao je Bošnjacima da "civilno stanovništvo bude što dalje od linije sukoba" (od "trenutne linije fronta i da zauzme skloništa u svojim kućama"), a snagama odbrane preporučio da napuste svoje položaje. Nakon toga, komanda snaga odbrane Srebrenice donijela je odluku da obustavi planirani protunapad u ranim jutarnjim satima, što je bilo tragično za odbranu Enklave. Velikosrpske snage iskoristile su to i nastavile napredovanje prema gradu. "Vojska Republike Srpske" je, 11. jula 1995., zauzela Srebrenicu, "sigurnu zonu" Ujedinjenih nacija.


U 14,07 sati postavljena je srpska zastava iznad pekare u južnom dijelu grada. Oko 14,30 sati stanovništvo je, uključujući i one koji su našli utočište u bazi čete «B», krenulo prema Potočarima. Do tada je više zahtjeva za zračnu podršku odbijeno na raznim nivoima u sistemu komandovanja Ujedinjenih nacija. General Janvije se, uprkos formalnom insistiranju da se prestane sa gađanjem civilnog stanovništva i kršenjem "sigurne zone" UN-a, "poštujući akcije" koje je general Mladić oduzimao "u području Srebrenice"; brinuo za komoditet 30 "zarobljenih" holandskih oficira. Holandski bataljon "nije ispalio ni jedan jedini hitac u pravcu nadolazećih srpskih snaga". U 16,20 sati "grad Srebrenicu su već preplavili Srbi". Oko 16,30 sati hiljade izbjeglica je bježalo prema Potočarima. Kasno poslijepodne generali Ratko Mladić, Milenko Živanović, Radislav Krstić i drugi oficiri Vojske Republike Srpske "trijumfalno" su prošetali praznim ulicama Srebrenice, a veliki broj (na hiljade) izbjeglica kretao se prema Potočarima, očajnički tražeći zaštitu od Holandskog bataljona. Na trgu u Srebrenici general Ratko Mladić je izjavio: "Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog praznika srpskog, poklanjamo srpskom narodu ovaj grad. Napokon je došao trenutak da se, poslije Bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru".

Karadžić je lično ("radi marketinga" , "treba mu to radi nekih stvari") naredio da se u Srebrenici, pored srpske, postavi i grčka zastava, čiji su pripadnici (tj. Grci), pored Rusa i drugih, sudjelovali u napadu i zauzimanju Srebrenice. Neposredno uoči i nakon zauzimanja Srebrenice, "sigurne zone" Ujedinjenih nacija, civilno stanovništvo je, u panici i općem haosu, bježalo prema Potočarima, tražeći očekivanu zaštitu i spas unutar i oko baze Ujedinjenih nacija. Do večeri 11. jula 1995. u Potočarima se okupilo izmedu 20.000 i 25.000 izbjeglih, većinom žena, djece, staraca i vojno nesposobnih muškaraca.
Nekoliko hiljada nahrupilo je u bazu Ujedinjenih nacija, kroz ulaz koji im je otvoren presijecanjem ograde, tražeći sklonište u skladištima, dok su se ostali zadržali oko baze - u halama fabrika i na poljima. Među ženama i djecom bilo je i 1.000-2.000 muškaraca. Niko od njih nije imao oružje.
Uslovi u Potočarima bili su užasni. Nije bilo vode, hrane, ni lijekova, niti sanitarnih čvorova, a julske vrućine bile su nesnosne. Situacija je bila haotična. Gladni i žedni ljudi bili su tijesno zbijeni, uspaničeni i prestravljeni. Snajperisti su ih gađali i palili kuće, što je još više povećavalo strah i paniku užasnutih ljudi.

Tokom prijepodneva 12. jula 1995. u Potočarima se, u pratnji visokih oficira Glavnog štaba "Vojske Republike Srpske" i televizijskih ekipa koje su ga snimale kako djeci dijeli slatkiše, pojavio general Ratko Mladić, lažno uvjeravajući okupljeni narod da im se neće ništa dogoditi. Srpske vojne i policijske snage, uključujući i jedinice iz Srbije i "Republike Srpske krajine"; 12. i 13. jula 1995., po kratkom postupku, na raznim mjestima oko baze Ujedinjenih nacija u Potočarima, likvidirale su brojne muškarce. Teror je povećan u toku noći. Krici, zapomaganje, jauci, plotuni i drugi zastrašujuci zvuci čuli su se tokom cijele noći. Vojnici su izvlačili i odvodili ljude iz mase. Narednog dana, izjutra 13. jula 1995., neke izbjeglice, koje su tražile vodu, naišle su na hrpe tijela kod obližnjeg potoka, gdje se nalazila ogromna masa zaklanih ljudi (po nekim svjedocima - više od 300), među kojima je bilo i žena ("bili su sa odsječenim glavama i uopće nisu imali glava na svojim vratovima").

"Vojska Republike Srpske" je u toku 12. i 13. jula 1995. organizirano i planski vršila deportaciju žena, djece i staraca iz Potočara prema Kladnju. Oko podne 12. jula 1995., prema utvrđenom planu, brojni autobusi i kamioni, uključujući i vozila iz Srbije, počeli su stizati u Potočare, kako bi pokupili žene, djecu i starce. Ukrcavanje u autobuse izvršeno je u prisustvu i pod kontrolom pripadnika Vojske i specijalnih jedinica policije "Republike Srpske" i uz pomoć pripadnika Holandskog bataljona. U Potočarima je 12. i 13. jula 1995. najdramatičnije bilo sistematsko odvajanje i razdvajanje muškaraca i dječaka od žena i djece.

Od jutra 12. jula velikosrpske snage su, u prisustvu i po naređenju Ratka Mladića i uz sudjelovanje policajaca sa psima, odabirale i izdvajale muškarce i djecu od ostalih izbjeglica i odvodile, pritvarale i držale ih na zasebnim mjestima u i oko Potočara. Pri tome su, na jednoj strani, žene i djeca plakali i vrištali, posebno djeca koja su gledala kako im odvode očeve, a na drugoj se čuli jauci, urlanje, zapomaganje, pucnji. To je trajalo cijelu noć 12. jula 1995. Izdvojene su odvodili na lokaciju ispred Fabrike cinka i zatim ih, iste večeri, kamionima odvozili na druga mjesta zatočenja. Kad su izbjeglice počeli ukrcavati u autobuse, srpski vojnici i policajci sistematski su izdvajali muškarce koji su se u gužvi pokušavali ukrcati, oduzimajuci im ličnu imovinu (lične dokumente i dragocjenosti). Te ljude odvodili su i u zgradu poznatu kao "Bijela kuća" (u neposrednoj blizini baze Ujedinjenih nacija), gdje su ih prisiljavali da prije ulaska ostave svoje stvari, uključujuci novac i lične karte, na velikoj hrpi ispred zgrade; te stvari su oduzimane i kasnije spaljene. Svi izdvojeni muškarci držani su u krajnje nepovoljnim i užasnim uslovima, pri čemu su neki zlostavljani i ubijeni. Među njima je bilo dosta dječaka. Razdvajanje je nastavljeno i za vrijeme ukrcavanja u vozila i u toku deportacije.

Najveći broj odvojenih Bošnjaka u Potočarima (više od 1.000), počevši od poslijepodneva 12. i tokom cijelog 13. jula 1995., ukrcavan je u zasebna vozila i iz Potocara odvezen na druga mjesta zatočenja u Bratuncu, gdje su dovođeni i zarobljenici iz zbjega ("kolone"), a odatle odvođeni na mjesta likvidacije. Potpuna deportacija civila Bošnjaka iz Potočara završena je uvečer 13. jula 1995. do 20,00 sati. Tada su oficiri Holandskog bataljona naredili izbjeglicama da napuste njihovu bazu. Jedan broj stanovnika Srebrenice, "sigurne zone" Ujedinjenih nacija (izmedu 10.000 i 15.000), bježeći iz enklave nakon zauzimanja Srebrenice, okupio se uvečer 11. jula 1995. u Šušnjarima, tražeći spas prema slobodnoj teritoriji. Oko jedne trećine muškaraca bili su pripadnici 28. divizije, a većina nije bila naoružana. Ostali su bili civili, medu kojima žene i djeca. Krenuli su u zbjeg, u velikoj koloni «kroz šumu», u pravcu Tuzle...

Artiljerija je od samog polaska kolone djelovala sa više lokaliteta, oruđima i borbenim sistemima velikih kalibara. U 10,00 sati, nakon što je zbjeg upao u zasjedu, djelovano je i iz minobacača. Od granatiranja je na prostoru lokaliteta Hajdučko groblje, u podnožju Bokcin potoka, bilo više ranjenih i mrtvih. Samo na jednoj njivi ubijeno je oko 100 ljudi.

Snage Vojske i MUP-a "Republike Srpske" su u poslijepodnevnim i ranim večernjim satima na području Ravnog Buljima zarobile veći broj ljudi sa začelja kolone. Vojska i policija "Republike Srpske" koristili su razne načine (postavljanje zasjeda, pozivanje ljudi iz šume na predaju, itd.), uključujući i ukradene uniforme i vozila Ujedinjenih nacija i Crvenog križa, kako bi uhvatili u zamku i obmanuli izbjegličku kolonu, uz obećanje da će im štititi živote, zatim da će biti prebačeni u Tuzlu i da im garantiraju sigurnost te da su UNPROFOR i Crveni križ zaduženi za njihovo prebacivanje za Tuzlu. Broj zarobljenih 12. jula iznosio je oko 1.000.

Jedinice Drinskog korpusa su 12. jula poduzimale "sve mjere u cilju sprječavanja iznenađenja, angažiranja jedinica na izvršenju zadatka 'Krivaja 95' ", planski izvršavajući "sve borbene zadatke". Na procijenjenim pravcima, jedinice Vojske i Ministarstva unutrašnjih poslova "Republike Srpske" organizirale su zasjede radi uništenja Bošnjaka koji se nisu predali i koji se pokušavaju izvući "sa ženama i djecom prema Ravnom Buljimu i Konjevic-Polju", gdje su naišli "na minsko polje". U jutarnjim satima 13. jula, na širem području Pobuda (u šumi oko Konjević-Polja), između putne komunikacije Bratunac - Konjević Polje - Nova Kasaba, blokirano je oko 8.000 ljudi, čiju su likvidaciju planirali Vojska i policija "Republike Srpske".

Najveće grupe muškaraca i dječaka iz zbjega zarobile su jedinice Vojske i MUP-a "Republike Srpske" 13. jula na cesti Bratunac - Konjević-Polje - Milići, pri čemu su Vojska i MUP "Republike Srpske" megafonima pozivali na predaju, uz obećanje da će postupiti s njima u skladu sa Ženevskim konvencijama. U toku dana je, samo do 17,30 sati, zarobljeno najmanje 6.000 muškaraca, koji su raspoređeni na nekoliko lokacija. Najveći broj zarobljenih odvođen je na sabirna mjesta u Novoj Kasabi, gdje je zatočeno između 1.500 i 3.000 ljudi, i u Sandićima na jednoj poljani, gdje je bilo zatočeno izmedu 1.000 i 4.000 ljudi. Kontrolirajući operaciju zarobljavanja i dajući podršku svojim podređenim da istraju na tom zadatku, general Ratko Mladić obmanuo je zarobljenike u oba mjesta, rekavši da im se ništa neće dogoditi, nego da će ih razmijeniti kao ratne zarobljenike te da su njihove porodice već prebačene u Tuzlu.

Jedan broj zarobljenih kod Nove Kasabe i Konjević-Polja je, ujutro 13. jula 1995., ubijen na obali rijeke Jadar. Istog dana, u ranim poslijepodnevnim satima (oko 16,00) vojnici i/ili policija "Republike Srpske" su sa tri autobusa dovezli grupu zarobljenih Bošnjaka i strijeljali ih u Cerskoj. Strijeljano je najmanje 149 lica starosne dobi od 14 do 50 godina, od čega je 147 nosilo civilnu odjeću. Većem broju žrtava ruke su bile vezane iza leđa ligaturama napravljenim od žice. Nekoliko desetina zarobljenih na putnoj komunikaciji Kravica - Milići (Konjević Polje, Pervani, Lolići...) ubijeno je na licu mjesta. Jedan broj zarobljenih u Konjević-Polju, uključujući i dječake, odveden je na Jahorinu i Trnovo, gdje su ih kasnije likvidirale specijalne jedinice MUP-aRepublike Srbije.

Kasno poslije podne 13. jula 1995. između 1.000 i 1.500 zarobljenih u Sandićima odvedeno je u Kravicu i natjerano da uđu u skladište Osnovne organizacije kooperanata "Kravica" (zemljoradnička zadruga), gdje je izvršen veliki masakr. Oko 18 sati svi su likvidirani (zoljama, ručnim bacačima, ručnim bombama i puščanim mecima).

Vojska i MUP "Republike Srpske" te druge oružane jedinice, uključujući i oružane jedinice iz Srbije i "Republike Srpska krajina", od oko 22,00 sata 12. jula do približno 15. jula, a posebno 13. jula, prema dobro osmišljenom i razrađenom planu o izdvajanju, privremenom zatočenju (u Bratuncu) i organiziranoj i sistematskoj likvidacijiu zarobljenih, naviše različitih lokacija u Bratuncu po kratkom postupku likvidirali mnoge zarobljenike, koji su, na hiljade, bili privremeno zatočeni na više različitih lokacija u Bratuncu i njegovoj okolini. U Bratunac su, prema naređenju vojnog rukovodstva "Republike Srpske", dovoženi brojni zarobljenici. Taj grad je 13. jula bio prepun zarobljenika, koje su dovodili sa ceste Bratunac - Milići. Zarobljenici su odvođeni na stadion, u škole, vojni zatvor, policiju, hangar, garaže i druge objekte, zatim su držani u vozilima (autobusi i kamioni) parkiranim u centru grada i uz cestu, a za ta mjesta znali su svi, posebno građani Bratunca. Zatočenici su u Bratuncu teško zlostavljani i premlaćivani, pri čemu su se čuli jauci muškaraca, koji su izvođeni napolje i likvidirani. Gotovo uopće nisu dobijali ni hranu, niti vodu.

Mnogi zarobljenici likvidirani su u Bratuncu u Osnovnoj školi "Vuk Karadžić", kao i na drugim mjestima na putu Kravica - Milići, uključujući i Konjević-Polje, gdje su vršena zarobljavanja i likvidacije. U Bratunac je 13. jula sa grupom vojnika stigao pukovnik Ljubomir Beara, sa naredbom da se ubiju zarobljenici («s naređenjem s vrha, naredbe od vrha da ubijem zarobljenike»). U kasnim večernjim satima 13. jula 1995., prema instrukcijama Radovana Karadžića i naređenju generala Mladića da se zarobljenici odvedu u Zvornik i strijeljaju, otpočeo je proces odvođenja zarobljenika na područje Zvornika. Te je večeri i tokom noći 13. i 14. jula iz Bratunca i okoline prevezeno (sa oko 30 autobusa) oko 2.000-2.500 muškaraca, izdvojenih u Potočarima i zarobljenih iz zbjega u pokušaju bjekstva iz srebreničke enklave, u salu Osnovne škole u Grbavcima (kod Orahovca) i u drugim školama, gdje je jedan broj strijeljan iza škole na poljani, a drugi prebačen na drugu lokaciju i likvidiran. U ranim poslijepodnevnim satima 14. jula 1995., pripadnici "Vojske Republike Srpske" muškarcima iz škole u Grbavcima, kojih je, prema nekim procjenama, bilo oko 1.000, stavili su poveze na oči, ukrcali ih u kamione i odveli na obližnje polje (stratište) kod Orahovca, naredili im da siđu sa kamiona i likvidirali ih automatskim oružjem po prijekom postupku. Egzekuciju je lično nadgledao general Ratko Mladić. Ubijeni su odmah (14. i 15. jula) zatrpani u masovne grobnice.

Pripadnici Vojske i/ili MUP-a "Republike Srpske" su 14. jula (poslije podne) između 1.500 i 2.000 zarobljenika sa mjesta zatočenja u Bratuncu i okolini prevezli u Petkovce i zatočili u sali Osnovne škole, gdje su ih udarali, tukli, zlostavljali i pucali u njih iz automatskog oružja. Zarobljenicima su žicom vezali ruke na leđima, natjerali ih da izuju cipele i, u noći 14. jula, te u ranim jutarnjim satima 15. jula, kamionima ih prevozili u blizinu brane kod Petkovaca, gdje je već bilo mnogo mrtvih, koji su ležali licem prema zemlji, ruku vezanih na leđima. Okupili su ih ispod brane i likvidirali automatskim oružjem po prijekom postupku u grupi 5-10 ljudi. Ujutro 15. jula 1995., pripadnici "Vojske Republike Srpske"; pomoću rovokopača i druge teške mehanizacije, pokopavali su žrtve još dok su likvidacije i dalje vršene.

U Beogradu je, 15. jula 1995., u vrijeme dok su velikosrpski agresor i njegovi kolaboracionisti izvodili operaciju likvidacije zarobljenika, kod Slobodana Miloševića održan tajni sastanak, kome su prisustvovali: Karl Bildt (mirovni predstavnik Evropske unije), Torvald Stoltenberg (predstavnik UN-a u Međunarodnoj konferenciji), Jasuši Akaši (specijalni predstavnik Generalnog sekretara UN-a) i Rupert Smith (komandant snaga UN-a u Bosni i Hercegovini). Na sastanku je, za zahtjev Bildta, bio i general Mladić, koji je rukovodio i komandovao zauzimanjem Srebrenice i genocidom nad Bošnjacima. Nažalost, ni jednog od prisutnih nisu interesirali zarobljeni Bošnjaci.
 
U zoni odgovornosti 1. zvorničke brigade, prema planu "da se pobiju zarobljenici", 14. i 15. jula 1995. vođena je operacija ubijanja zarobljenika. Pri tome je bilo "ogromnih problema sa ukopavanjem strijeljanih i sa čuvanjem zatvorenika koje tek treba strijeljati". Šesnaestog jula 1995., na Vojnoj ekonomiji Branjevo, prema utvrđenom obrascu, ubijeno je oko 1.200 zatočenika, koji su 14. jula 1995. bili odvezeni u Pilicu, nakon čega su ih prozvali da iziđu iz škole, ukrcali su ih u autobuse s rukama vezanim na leđima i odvezli na Vojnu ekonomiju Branjevo, gdje su ih postrojavali u grupama po deset i likvidirali. Poslije toga je rovokopač pokupio leševe. Istoga je dana (oko 15 sati) izvršena još jedna likvidacija zarobljenih. Tada su pripadnici Bratunačke brigade, zajedno sa drugim pripadnicima Vojske i MUP-a "Republike Srpske", u zgradi Doma kulture u Pilici, po prijekom, postupku automatskim oružjem likvidirali oko 500 ljudi. Sljedećeg dana su pripadnici Zvornicke brigade pokupili leševe žrtava, prevezli ih na Vojnu ekonomiju Branjevo i pokopali u masovnu grobnicu.

Također, oko 16. jula 1995. "Vojska Republike Srpske" likvidirala je više stotina zarobljenih (oko 500) na osami u blizini Kozluka i pokopali ih u obližnju masovnu grobnicu. Brojne jedinice Vojske i policije "Republike Srpske", tokom jula i augusta 1995„ kao i kasnije, vršile su "pretrese terena i zasjednim djelovanjima" sprječavale "prolaz muslimana iz bivše enklave Srebrenica prema Tuzli i Kladnju", pri čemu su mnogi Bošnjaci zarobljeni i sistematski na licu mjesta likvidirani. Manje grupe Bošnjaka danima i mjesecima su lutale po šumama, pokušavajući se probiti do Tuzle (posljednja grupa stigla je 16. aprila 1996.).

Jedan broj ranjenika iz Srebrenice, koji je liječen u Zvorniku, po naređenju generala Mladića, likvidirala je, 23. jula 1995., Vojna policija. Oružane snage "Republike Srpske" su, u djelujući zajedno sa jedinicama iz Srbije i "Republike Srpske krajine" te stranim plaćenicima, a u skladu sa velikosrpskom ideologijom, politikom i praksom, deportirale "sve muslimanske žene i djecu" iz Potočara i na hiljade muškaraca i dječaka, koji su, nakon zauzimanja Srebrenice, sigurne zone UN-a, pokušali pobjeći, zarobile, zatočile i likvidirale te zatrpale u masovne grobnice na skrovitim mjestima.

GENOCID

U bezočnoj "operaciji ubijanja", uglavnom za četiri dana, s namjerom i prema tačno utvrđenom obrascu, likvidirano je više od 8.000 zarobljenih Bošnjaka radi njihove etničke i vjerske pripadnosti i što su živjeli na teritoriji na koju se velikosrpski agresor, sa svojim kolaboracionistima, planirao proširiti. Istrijebljene su tri generacije muškaraca. To je najveći pojedinačni i u kratkom vremenu izvršeni masakr i totalni progon ljudi u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Zauzimanje Srebrenice, deportacija civila iz Potočara i operacija zarobljavanja, zatočenja i likvidacije Bošnjaka su genocidni akti unaprijed isplanirani, dobro osmišljeni, efikasno organizirani i širokog obima, naređeni sa nadležnih političkih i vojnih mjesta te izvršeni planski, sistematski i organizirano. Broj ubijenih i kratkoća vremena likvidacije govori da je u pripremi i izvršenju zločina sudjelovalo veoma mnogo organiziranih i discipliniranih izvršilaca, zapravo cijeli politički, upravni, policijski i vojni potencijal velikosrpskih snaga.

Ideološki i politički nosilac genocida bio je velikosrpski režim Slobodana Miloševića, a glavni izvršioci Srpska demokratska stranka Bosne i Hercegovine, Vlada, Vojska i MUP "Republike Srpske". Izvršilac zločina poduzeo je sve mjere, uključujući sistematsko prekopavanje, premještanje i ponovno zatrpavanje tijela žrtava, da bi prikrio genocid i onemogućio provođenje pravde, čime je nad likvidiranim ponovo izvršen još jedan sistematski oblik zločina, do sada na takav način nepoznat historiji. To govori i o tome kako su njegovi počinioci bili svjesni zločinackog karaktera svojih postupaka i otklanja svaku sumnju u njihovu subjektivnu krivicu, odnosno u postojanje predumišljaja kod izvršenja ovog najtežeg oblika zločina.

U i oko Srebrenice jula 1995. počinjen je masovni zločin nad Bošnjacima muslimanima. Taj zločin je djelo genocida nad muslimanima. Širina područja izvršenja zločina, brzina likvidacije više hiljada ljudi, veličina područja na kome su zakopavani leševi i višestruko izmještanje posmrtnih ostataka ubijenih te broj ljudi koji je nužno sudjelovao u izvršenju i prikrivanju zločina, apsolutno pokazuje da su zločini bili poznati velikom broju ljudi i da su uporno sakrivani.

Genocid nad Bošnjacima «sigurne zone» Ujedinjenih nacija Srebrenica počinjen pred očima svjetske javnosti i uz nesumnjivu asistenciju i zločinačku pasivnost snaga UN-a, koje su bile dužne zaštititi stanovništvo te zone, dio je neposrednih priprema Daytona u tradicionalnom maniru stavljanja pred svršen čin radi osiguranja za Srbiju strateški važnog graničnog pojasa. Taj zločin je samo vrh ledenog brijega zločina izvršavanih u kontinuitetu četiri godine na gotovo tri četvrtine državne teritorije Bosne i Hercegovine.

Dr. Smail Čekić

 

preuzeto sa: WWW.ISLAMBOSNA.BA

U zadnjih nekoliko godina na hutbama i predavanjima konstantno se upozorava na zabludu u kojoj se nalazi savremeni čovjek, te da se ljudsko društvo kreće ka jasnoj vjerskoj, a ujedno i moralnoj propasti čije posljedice osjećamo na svojoj koži, a i za očekivati je da iz dana u dan bude sve gore. Čast i moral postaju blijeda sjećanja na prošlost.

Hrleći ka materiji čovjek ostaje prazne duše, što uzrokuje poremećaje u ponašanju, a to dovodi do suicida, ubistava, teških fizičkih obračuna, silovanja, pedofilije itd.

Nedavno je Tuzla doživjela veliki šok i to tačnije u mjestu Lipnica u okolini grada Tuzle. Naime, u tom mjestu počinjen je strašan masakr i ubijeno šestero nevinih ljudi, što je itekako bilo šokantno, kako za mještane Lipnice tako i za širu okolinu. Počinitelja toga zločina treba osuditi i, ako je to svjesno uradio, žestoko kazniti. Iako je to strašno zlodjelo, o tome se govorilo dva-tri dana i onda su svi zašutjeli, kao da se nikada nije ni dogodilo. Ko je pratio izvještaje o tom događaju mogao je zapaziti da je osuđeno to zlodjelo, međutim sve se svelo na osudu počinitelja i u samom startu nagoviješteno je da se vjerovatno radi o psihičkom poremećaju i da će se ustanoviti da li je počinitelj to svjesno ili  nesvjesno uradio, te da li su možda u pitanju nekakvi neriješeni imovinski računi i sl. Niko nije spominjao ni fanatizam, ni vjeru, ni...

Kad se sve to dogodilo, zapitao sam se kakav bih izvještaj u informativnim emisijama slušao da je to uradio musliman? Kakvim bi ga sve izrazima okitili: terorizam, fanatizam, mržnja, Al-Kaida....

Da li u tome ima ikakve pravde?! Ako zlodjelo počini nemusliman, onda je vjerovatno problem psihička nestabilnost, a ukoliko je musliman, onda je najvjerovatnije za to kriv islam.

Ako zlodjelo počini nemusliman, osuđuje se imenom i prezimenom i u to se ne miješa vjera kojoj pripada. Ako se za pravo bori nemusliman i prijeti samoubistvom, to je zbog teškoće njegovog stanja. A kada se Mujo bori za svoja prava ili neki Ebu Hamza, onda je vjerski fanatik, a ako nešto drugo počini, onda je terorist. Nema potrebe da sve spominjemo jer to svakodnevno slušamo.

Pa tako za nemili događaj u Lipnici svi kažu – dobro je da to nije počinio musliman.