mah~mah

ne volim uvode, zakljuchke, pozdrave i razdrave (pozdrav prilikom rastanka) pa vas zato necu ni daviti informacijama koje svakako ne zhelite da znate, a da ih napishem, vi biste iz uchtivosti glumili da zharko zhelite za znate gdje sam se to smucala prethodnih mjeseci (godina?), a ja bih se iz uchtivosti pravila da sam vam povjerovala... Dakle, pustimo uchtivost, budimo ljudi, najruzhnija vrsta od svih zhivotinja (OK, gmizavci su nam opasna konkurencija, ali tu smo nedje. Njih vadi spretnost, a nas... govor? Oh, tugo darvinovska...)

Razmishljam shto bih to mogla podijelim sa vama, ali bash nicheg ne mogu da se sjetim. Izgleda da mi vishe nijeste inspirativni, ili ja nijesam sebi insipirativna na ovom mjestu. Zanimljivo je da mi se u medjuvremenu (vrijeme apstiniranja od blog-pisanja) javljalo dosta tema o kojima bih mogla da pishem, ali chim iznadjem malo vremena, eto, nestane sva inspiracija. Oh, muko blogovanja...

Eh da, ne znam shto se deshava sa mojom malenkoshcu, ali pochela sam da gubim stvari od specijalnog znachaja. Prvo sam izgubila naochare moje mile, ali ne onako kao shto «gubim» ostale stvari, pa ih poslije nadjem na 15. mjestu, nego bash sam ih izgubila, vec 15 dana nidje nijesu isplivale... Onda sam izgubila kljuch, shto mi i nije tako zhao da nijesam sh njim izgubila i privjezak, i njega vec 13 dana nema nidje... Shto se ostalih stvari tiche, nijesam nishta izgubila, ali i ova dva udara su uveliko oslabila moj vec oslabljeni mehanizam memorije, tako da sebi vishe uopshte ne vjerujem. Oh, bremenu zaborava...

Ima tu josh stvari koje bih podijelila sa nekim od vas, ali ne sa sve uzhim ali ipak shirokim blogovskim auditorijumom. (Ubila sam jednu mushicu (bljak) sastavivshi sestrinu svesku i onda sam se pravila da ne znam ko je to uradio, zgrazhavajuci se nad tim chinom, a moja sestra je znajuci moju gadljivost nad svakim izlivanjem sadrzhine bilo kog organizma, trazhila od mene da joj pomognem u otrkivanju krivca. Isti mehanizam poricanja sam primijenila kad sam ponijela mamin omiljeni kishobran u grad i tamo naravno ostala bez njega a poslije pristala da joj pomognem u nalazhenju krivca, oslobodivshi se svake sumnje «ti znash da ja ne nosim kishobrane»...) Oh, porodichna reputacijo...

Mislim da sam upravo dobila ideju kako ce izgledati ovaj blog u buducnosti... Biljeshka mojih sitnih grjehova... Krupne, naravno, chuvam kad rijeshe polozhaj crkava, pa ko bude davao vishe.. Oh, savjesti nechista!

I dok se svi drzavni organi brinu oko evropskih integracija i raznoraznih izvjestaja raznoraznih eskperata, dok poslanici u Skupstini raspravljaju o naknadama za telefonske racune i dusevne patnje, dok se po stampi prepucavaju razni magovi politicke, ekonomske ili biznis sfere i dok se od realnosti operisan narod interesuje za gore pobrojane dogadjaje, niko, izgleda, ne uvidja jedan od kljucnih problema danasnjeg crnogorskog drustva.

Danas listajuci dnevne novine i pretrcavajuci preko izvjesnih strana, pogotovo onih tekstova na crnoj pozadini, shvatih koliko smo daleko zaglibili. Naime, nekada su me uzasavali tekstovi o saobracajnim nesrecama a danas kad procitam vijest o jos nekoj saobracajki pomislim „jos jedna..“ i nastavim dalje. Ali me zato uzasna panika hvata kad sjedem u bilo koje prevozno sredstvo i kad informacije iz tih sturih tekstova o broju povrijedjenih, poginulih, onih kojima se ljekari bore za zivot isplivaju iz podsvijesti i jedino cemu se iskreno nadam tokom citave voznje je da bezbjedno stignem na odrediste. A to sto se nekad osjecam kao starica kad znam da je neko moj na putu (naravno, mislim na puteve po Crnoj Gori) i kad se cudim sto se ne javi tacno onda kad bi po mojoj procjeni trebalo da je bezbjedan? A tuga i nelagoda koje nas sve, sigurna sam, obuzmu kad vidimo ona silna cvijeca pored cesti? Zamislite, dokle smo to dogurali kad je cilj u saobracaju ostati ziv?

 Neki ce mozda reci da sam previse uplasena i da pretjerujem ali sa druge strane statistike mi i ne daju neku bolju nadu. Nemam neku zelju da se bavim statistikama ove vrste ali su podaci za broj poginulih u saobracajnim nesrecama u Crnoj Gori frapantni! Uostalom, mnogo bolji pokazatelj ocajnog stanja od onih poredjenja i proracuna po mjesecima/godinama je vas licni dozviljaj. Recimo, pripadnik ste „mladje generacije“, kao ja, mada to i nije preduslov. Samo pokusajte da se sjetite koliko je ljudi koje ste licno poznavali nastradalo (da ne pominjemo one koji su „samo“ dozivjeli) u saobracajnim nesrecama. Zamislite, ja sa svojih dvadeset i nesto mogu na prvu loptu da nabrojim 7-8 od kojih su vise od polovine mladi! Ne mislite li da je to uzasavajuce? Svaki bogovetni dan u novinama su nove informacije i nove umrlice i nova nestala mlada lica... i onda tek tu i tamo neko konstatuje „izginu se“ a ja se pitam dokle vise ljudi??? Koliko nas treba da izgubi zivote kako bi se nesto preduzelo po ovom pitanu? Koja je to cifra? Sve sto radite za buduce generacije cini se besmisleno kad vam mladost ostaje po crnogorskim putevima! Zato

                                       APELUJEM:

1. na Vladu i ostale drzavne organe da ovaj problem stave ispred svih i razviju strategiju za njegovo rjesenje! Ako nista, da se makar razmislja o ovome!
2. na Ministarstvo saobracaja da redefinise zakone i preduzme neophodne mjere!
3. na Saobracajnu policiju da prestane sa selektivnim pristupom vozacima (hajde da ne ulazimo u to je li ova tvrdnja tacna ili nije i da podjemo od toga da jeste. Pa da se onda ta praksa iskorijeni), da pojaca saobracajne kontrole (ma kako znali da nas nerviraju sve treba istrpjeti kako bi se regulisali ovi problemi pa makar nas na svaki kilometar zaustavljali) i krajnje poostri kaznene mjere (da se za i najmanji saobracajni prekrsaj dobija najveca moguca kazna i da se to stvarno primjenjuje u praksi i da nije selektivno)
4. na politicare, poslanike, javne licnosti da se nedvosmisleno ujedine u ovoj stvari i da po strani ostave licne i partisjke nesuglasice nego da osmisle rjesenje za nakraticnije problem Cnre Gore
5. na Direkciju za puteve i one koji su vec zaduzeni za te stvari da sva moguca materijalna sredstva upute na renoviranje postojecih puteva umjesto izgradnju novih, za dodavanje trecih traka, presv;lacenje asfalta, za preispitivanje saobracajne signalizacije koja je na nekim putevima vise nego ocajno postavljena!
6. na NVO sektor da se ujedine i sami osmisle kampanju u cilju iznalazenja rjesenja ovog problema
7. na medije da podizu svijest o ovoj tematici i sredstvima javnog informasianja krenu u kampanju portiv ovog zla
8. na vozace, vlasnike i kompanije koje imaju autobuse i kamione da strogo ogranice preticanje ovih vrsta vozila, jer su vise nego cesti krivci saobracajnih nesreca!
9. na sve ucesnike u saobracaju da se ako nista, a ono brinu za sebe i ljude za cije zivote odgovaraju....

svjesna sam da ovaj moj apel nece citati mnogo ljudi i da nece imati nekog odjeka, ali ako vas vozace koji ovo citate makar malo zamislim, moja misija je uspjela.

I nemojte misliti da sam sve ovo napsiala iz nekih bog zna kako humanistickih razloga. Ne, ovo sam napisala jer su i moj zivot i zivoti meni bliskih ljudi ugrozeni ovakvim stanjem  u saobracaju gdje cesto bez zivota ostanu oni koji su najmanje krivi. Znala sam ih makar 4. Opet ih pobrajah iz prve, i opet bjehu sve mladi.