Everyone I know goes away
In the end

Se tu fossi nel mio cuore per un giorno
Potresti avere un'idea
Di ciò che sento io
Quando mi abbracci forte a te
E petto a petto, noi
Respiriamo insieme

~Zelim da budem vazduh
koji te dotice makar samo na cas,
zelela bih da budem nezapazena
a neophodna...

Svaki izlazak s tobom mi dodje kao stih, nedorečen kao i mi. Svaki naš korak naprijed čita se kao dobar znak na dlanu. Ponekad, dok ljubiš me mislim sve da sanjam i trudim se da uhvatim belešku svakog tvog pokreta usana, koje mi uvijek nedostaju iako su tako blizu. I dok gledam tvoje lice sve više osjećam da bolu nema mjesta u mom srcu jer ubija ga tvoj osmijeh naslikan rukom umjetnika Monalize, u čije djelo opčinjeno zurim. Ti si pozadina najljepših mašti u mom snu koja mi ne da da se jutrom probudim a da tvoje ime ne bude mi prva riječ. Ipak voljeh samo maglu.

Pitam se zašto počeh pjesmu od sredine kad već dodje kraj. Slijepo pratih tvoj glas trčeći naprijed bez imalo straha, jer ja sam sada stijena hladna I jaka, a ti kiša što potopi žedne praznine moje, i natjera da popustim, puknem na pola, i da mi suze krenu, a ukus im od krvi.. Znao bi da teces mi venama vec ali istopi se i to osjećanje kao tanka kora leda.

Nema više razloga zbog kojeg sam opet cekala noć da čuvam onaj jastuk gdje tvoj mali osmjeh sanja. Ostade mi samo par uspomena u srcu i u glavi nezgrapni crtež veselog lica tvog koji polako blijedi, dok pogled još malo boli a ponos nadjača sve. Ti bješe samo još jedna laž. Još jedan bezvredni trud, čijoj ljubavi ne vidjeh ni trag.