Mislim da više nemam ni jednu jedinu poru iz koje bih mogla da izvučem i najmanju trunku optimizma i vjere. A uvijek sam vjerovala da ću to moći i kad drugi ne budu mogli. Moja nadanja i vjerovanja su utrnula, ugasila se nakon vijesti o Njegovom odlasku. Iako su se ta ista nadanja i vjerovanja prokleto plašila cijela tri dana; željela sam da bude jači od svih naših strepnji, da bude najbolji kao što je uvijek bio, da nam svima dokaže da je poseban.

A čini se kao vječnost, ovih pet dana, kao da traje godinama, kao da traje duže od svih onih predivnih momenata, prelijepih razgovora i neostvarenih planova. Na prevaru izmamljeni osmjesi raznim dječije naivnim glupostima, OPovi koje nikad niko nije mogao da prati, jedno kidnapovanje, sasvim obične bijele čokolade i po koja zalutala kinder igračka, kartanje do iznemoglosti… milion sitnica i novih stvari jer sam toliko toga uz Tebe naučila za tako malo vremena… Tvoj duh i Tvoj postojanje, baš onakvo kakvo je bilo – čisto, odlučno, jako… bili su sasvim dovoljni da bez ijedne sumnje Te stave na pijedastal na kome nije bilo mjesta za ma koga drugog. To je jedno jedino mjesto, Tvoje.

Baš kao što sam uvijek govorila da Te treba staviti u najljepše stakleno zvono… da te niko ne razbije, a da ti se svi dive. Nikad nijesi znao što je za mene značilo to stakleno zvono, ali si uvijek znao i  više nego je trebalo gdje je Tvoje mjesto u mom koordinatnom sistemu. I uvijek si vraćao na najbolji mogući način sve što je ikad dato. Naš posljednji zajednički odlazak u Zagreb je samo bio potvrda moje vjere u Tebe, ponosa i zahvalnosti što si izabrao da svoje znanje, ideje i energiju dijeliš sa nama. Čak i kad je trebalo više discipline, čak i kada si bio veliki brat (a trebalo je da uvijek budeš mlađi brat – jer to je bio prvi dogovor), čak i kad si tražio još jer za Tebe je uvijek trebalo više i bolje. Moj najljepši rođendanski poklon je ona poskočica 22og u Ulcinju, i vaš smijeh… Od onih nekoliko dana još uvijek svi mi živimo. I sva sjećanja koja tek sad oblikuju svoju priču… da je pričaju sve dok ima nas koji te volimo.

Toliko toga sam ostala dužna - zanavjek.  

I ako mi neko objasni kome Bogu da vjerujem, i kako da mu vjerujem kad za samo tri dana kroz pakao odnese jedno nevino i čisto biće kao što je On. Čemu treba da se nadam svaki put kad zapalim svijeću da čuva sve one koje volim, kad je tako lako i tako brzo odnio ono što sam obožavala, čemu sam se divila i u šta sam beskrajno i bez rezerve vjerovala.

Užasno mi je hladno.
To je početak moje nove godine.
Sa bezbroj prelijepih ruža od kojih nijedan ne može da zamijeni njegovu mladost i ljepotu – Njega. Jer niko nije nijednu od tih ruža stvarao kao što je njegova majka Njega. Niko nijednu od tih ruža nije volio kao što smo svi voljeli Njega.

Početak jednim krajem; jednim snom koji niko ne treba da dira.

Anđele, 

Ja i dalje osjećam da si tu, i znam da će me Tvoj osmjeh i bistre oči obradovati po ko zna koji put.

Ti znaš da sam ponosna na Tebe, i da ću uvijek biti; i da ću Te čuvati onako kako treba - kao najljepšu porculansku lutku koja ima samo svoje i najvrednije mjesto; i da ću uvijek čekati tvoje ’’op’’ poruke.

Ja i dalje, kao i prvog dana, beskrajno vjerujem u Tebe.

adrijana

Kad kreneš na put prema Itaci
poželi da dug to bude put,
pun pustolovina, pun spoznaja.
Ni Lestrigonaca ni Kiklopa,
ni srdita Posejdona ne boj se!
Takve na svom putu nikada susresti nećeš,
ako ti misao ostane uzvišenom, ako ti birani
osjećaji duh i tijelo prožmu.
Na Lestrigonce i Kiklope,
na divljeg Posejdona naići nećes,
ako ih ne nosiš u duši svojoj,
ako ih tvoja duša ne stavlja pred tebe.

Poželi da dug to bude put.
Svitanja ljetnih neka bude mnogo
kada ćes radosno i zadovoljno
ulaziti u luke prvi put viđene:
zastani na feničkim trgovima,
i nabavi krasnu robu,
sedefe, koralje, jantar i ebanovinu,
i razbludnih mirisa svake vrste:
koliko god voliš razbludnih mirisa:
pođi u mnoge egipatske gradove,
da se poučiš i naučiš od mudraca.

Uvijek na umu imaj Itaku.
Stići tamo tvoja je sudbina.
Ali ne požuruj nikakvo putovanje.
Bolje je da mnogo godina traje:
i da kao starac pristaneš na otok,
bogat onime što si na putu stekao,
ne očekujući da Itaka bogatstvo ti da.

Itaka ti je dala lijepo putovanje.
Bez nje ne bi krenuo na put.
Ništa ti više ona nema dati.

I ako je siromašnom nađes,
Itaka te nije obmanula.
Tako mudar kako si postao,
s tolikim iskustvom,
Već si shvatio što Itake znače.

Vislava Šimborska :: Nenadani susret

Veoma smo predusretljivi jedno prema drugom,
tvrdimo, da je lepo sresti se posle mnogo godina.

Naši tigrovi mleko piju.
Naši jastrebovi pešice idu.
Naše ajkule u vodi tonu.
Naši vuci pred otvorenim kavezom zevaju.

Naše zmije oslobodile se munja,
majmuni nadahnuća, paunovi perja.
Šišmiši iz naše kose odavno odleteli.

Zastajemo na pola rečenice
bespomoćno nasmejani.
Naši ljudi
ne umeju da razgovaraju.

Postalo je neprijatno hladno. To je ona hladnoća koja je jedino dobra za spavanje i izležavanje ispod toplog jorgana. I čitanje. Kod mene to obično bude otvaranje nekih već pročitanih knjiga... ili nekih koje nikad neću završiti...

I čemu se a.h. vraća ovih dana:

Umberto Eko - Istorija ljepote

Robert Grevs - Grčki mitovi

Ivo Andrić - Jelena, žena koje nema

Vislava Šimborska - Izabrane pjesme

I pred spavanje često listam fotografije princeze Ksenije... I neka Taschenova izdanja ... 

Skoro mi je i Lovac u žitu dopao u ruke...

A i ovaj grčki traži sve više pažnje.