Znaj, to sam ja

~ Miladin Šobić ~

Ako nekad, možda, čuješ

gdje sonatu kiša svira;

i gdje neki oluk plače

kroz tišinu noćnog mira.

Gdje dolazih tebe čekat

i gdje korak moj odzvanja,

u mirisu ispod granja,

pod prozorom tvoga svijeta...

Znaj, to sam ja...

I kad ponoć grad poljubi,

kad umukne zvon sa sata,

kao anđel neki vihor,

kad odškrine tvoja vrata;

Takne li te kakva ruka,

drhteć da te ne probudi,

i daleko od svih ljudi,

ako mine kakva sjena...

Znaj, to sam ja ...

Ako polja stanu sjetna,

ako nebo umre s tugom;

kroz noć tamnu voz zapišti,

dok u maglu tone prugom.

A kroz puste staze parka

miris tužan, onako zaluta,

i prije nego svane sjutra

ako zora tebi bane...

Znaj, to sam ja...

Duša tvoja, ako jednom,

mimo volje sama krene

tražit spokoj, mir i ruke

dušu moju, tražit mene...

a ne znade kud da krene,

kad je ovi puti lažu;

tad stihovi nek joj kažu,

što ih svira struna moja...

Da zna ... to sam ja...