| NEŠTO O MENI |
Ya sé que estoy piantao, piantao, piantao...
piantao u borbenom stavu odaje počast Otadžbini na heliodromu Vojske SCG
javno odričem bilo kakvu povezanost sa adresom piantao.piantao.piantao@gmail.com , kao i odgovornost za neodgovaranje na mejl. pišite Vladi CG, Ministarstvu za Ovo ili Ono, ili relevantnim međunarodnim subjektima. Pisanje meni zajebite. |
|
 |
|
|
Blog piše
i slika:
piantao |
|
| OBJAVLJENO SA IZMJENAMA: 10.03.2007 15:04:45 |
|
| mojoj generaciji |
|
|
(iz pisama Tim Burtonu)
jeste gledali novi fon Trierov film, "The boss of it all" ?
ne, a i zašto bi? e pa, ima onaj lik što pati od ruralne depresije i plače kada čuje rečenice tipa "jesen je sparna u unutrašnjosti".
za početak, treba mi jedna banalna, stereotipna rečenica, opšte mjesto.
treba mi neka konstatacija tipa "zalasci dugo traju u Crnoj Gori".
obrisao sam rečenicu jer bolujem od ruralne depresije, i plačem kada čujem "zalasci dugo traju u Crnoj Gori".
evo opet moje rečenice:
zalazak sunca dugo traje u Crnoj Gori
zalazak pameti i ljudskosti u Crnoj Gori traje u prosjeku osamnaest godina.
Prije osamnaest godina sam sjedio u klupi osnovne skole "Maksim Gorki" i svađao se sa djevojčicom ispred mene. Prošle nedjelje sam vidio da su djevojčicu s kojom sam se svađao u školi uhapsili na glavnom gradskom trgu u Podgorici, jer je pravila performans u svom jebenom gradu - djeca, bake i deke, baloni, nedjeljno sunce. Bilo je lijepo, a onda su ih priveli. Bilo je tu prisutan i poneko iz moje generacije, u svojstvu posmatrača. Najprije smo gledali performans, pa hapšenje, a onda pošli dalje da gledamo svoja posla.
To je najviše što smo naučili: gledati svoja posla i praviti se blesav. Ostatak moje generacije je svuda po ex-yu prostoru protestovao, dobijao batine, ostajao bez glave ili nogu po ratištima, ali su mnogi od njih naučili nešto o samopoštovanju. Moja generacija u CG je mislila da će sranje nju mimoići, da treba samo da sjede po kafićima a u jednom trenutku izglasaju državu i dobiju najbolju moguću.
e kurac, gospođo Generacijo.
oko sebe uglavnom vidim jebene matorane koji klepaju pare, karaju klinke (mladje, jer je moja generacija, izmedju ostalog, već prestarala da bi bila po ukusu veljih dps-jebača) i sole pamet. I vidim moju generaciju kako iz prikrajka blaženog, odigranog ludila, čeka da omatori i zauzme mjesto. I to bi bilo nešto, ali mislim da smo se ponovo zajebali: mjesto će preuzeti nasljednici današnjih matoraca, razmažena budžovanska djeca sa genetski odstranjenim moralnim skrupulama. Moja generacija će tada te nove "mlade, lijepe i pametne" moljakati za platicu i penzijicu, a svojoj će djeci govoriti kako se nije moglo drugačije.
zalasci dugo traju, ali sunce nestane nekako odjednom.
|
|
|
| Komentari (1) |
|
|
|
| OBJAVLJENO SA IZMJENAMA: 14.02.2006 |
|
| In a family portrait, with a pretty happy... |
|
|
ah, doba sreće i nevinosti, optimizam izbija iz svakog tamnoputog lica...
dvadesetak godina kasnije svi su tu ali sa manje brkova, ove musave djevojčice iz donjeg desnog ugla pjevaju i pune tabloide, neko se manekeniše, debilko u majici sa Miki Mausom šeta naj-ribe sa estrade, unezvijerena ženica sa metla-frizurom je glavna dobrotvorka, nosi naočari i izgovara proširene rečenice... ali doba nevinosti je prošlo. Lica su plastična i silikonska, pogledi su opaki, priča je ozbiljna i nemoj-da-ti-jebem-mater-ako-me-ne-shvatas-ozbiljno. Porodični portret je danas fragmentaran, svako u svom novinskom stupcu, na naslovnici ili duplerici. Iskrenu gedžovansku radost zbog kuće pune rumene đece i sinoćnje pijanke završene trljanjem o neku seosku radodajku su zamijenili look, image, PR, press, casting, dok su se rasijali kao maslačci i ispunili novine i televizije i na kraju naše živote, prosto i neodbranjivo kako to uvijek biva sa varvarskom najezdom.
Volio bih da vidim stare porodične slike ljudi koji čine novu crnogorsku elitu, iskrene i krezube osmijehe, đedove i babe i mutantnu đecu koja danas žive na potezu Ženeva -Pariz – Njujork – đegod i ponašaju se sasvim opušteno u skupim odijelima na koja se njihovi roditelji još nisu navikli; da vidim nekog perača kola, zavarivača auspuha, nosača suncobrana, asistenta u džemperu, pretjerano ižđikljalog omladinca, njihove žene koje iako se danas oblače kod najskupljih šanera i provode sate po kozmetičkim salonima neugodno podsjećaju na vrijeme kada Oni baš i nisu mogli da biraju; da vidim nekadašnjeg „poštenog siromaha“ koji danas priča o ekonomskim trendovima uz na kursu naučenu gestikulaciju koja tek malo otkriva skup sat koji, nažalost, ne pokazuje časove već godine koje su potrebne da se od fukare napravi elita. |
|
|
| Komentari (5) |
|
|
|
| OBJAVLJENO SA IZMJENAMA: 12.02.2006 |
|
| dan nulti |
|
|
iz pisama Marini Recycled Cvetajevoj, uzgajivačici gej kornjača
----------------------------------------------------------------------
naiđe tako neki dan, i otvori se sezona planinarenja.
i onda nastane pravi cross-country, nezvanično natjecanje u penjanju na moju glavu. kao da su svi živi dobili cirkularni mejl, obavještenje o propozicijama... izgleda mi kao da čekaju jos od prethodne noći, razapeli šatore negdje u blizini, a onda legli ranije da bi ustali odmorni i svježi, pa popivši po živo jaje i kašičicu meda da dobiju snagu, krenuli iz niskog starta, tiho i za sebe ili halabucno u gomili, i penju se, penju, onim prostim freestyleom koji me ostavlja bez riječi i bez daha, i tako ih gledam dok izvode vratolomije i penju se sve više i više, da bi u jednom trenutku sjeli tačno na ćelavo mi tjeme i zapalili cigaru pričajući o nevažnim stvarima, kao da su mi se na glavu popeli potpuno slučajno i onako usput, iz čiste dokolice i ni krivi ni dužni...
e, ali ima tamo u malenoj piramidi hipotalamusa ili amigdale ona knjižica u koju se planinari upisuju, i gdje će njihova imena ostati zauvijek (ili dok ne dođe apokalipsa i ponese glavu i piramidu i slova i riječi i njihove zle potpise koji u tami svijetle otrovnozeleno)
----------------------------------------------------------------------
|
|
|
| Komentari (6) |
|
|
|
| <<
||
<
ukupno 3 unosa
>
||
>>
|
|
RSS FEED 