Prosto nisam mogao da odolim da ovaj tekst ne prenesem. Riječ je o tekstu mog omiljenog crnogorskog novinara objavljen u jednom biltenu.
JEDNA BANKA IZ LONDONA
Ima jedno prelomno mjesto u svakoj fantastičnoj pripovijesti.
Teoretičari ga nazivaju tačkom prelazaka na drugi nivo. Majstori SF-a
ili nekog drugog žanra nadnaravne tematike, pokazuju se na toj tački -
čitalac ne shvati kako se odjednom našao u svijetu dvoglavih aždaha ili
na vampirskom piru, budući je sve počelo u potpuno realnim okolnostima
npr. Kakve kancelarijske polemike.
Tako su svi koji su poreskom
obavezom vezani za državu Crnu Goru, neosjetno došli u poziciju kada
"jedna banka iz Londona", prebacuje novac u Prvu banku iz Nikšića.
"Jedna
banka iz Londona", osim što je formulacija vladine Uprave za
sprječavanje pranja novca, istovremeno je i osmerac (Jed-na ban-ka iz
Lon-do-na).
Osmerac je poznat kao metar narodnih pjesama
prigodničkog karaktera, među kojima se posebno ističu svadbarske i
udarničke. Vidi primjer: "Tu-cam ka-men na sred sre-za" ili "Dr-ma mi
se kaba- ni-ca".
Vlada RCG se odlučila za melodijsku formu
kosačkog nadgornjavanja, starosvatovskog ćosanja, ćatinskog mudrovanja.
Do referenduma, to je bio deseterac - provjereni metod artikulisanja
nacionalne histerije. Kako se taj epski metar pokazao trapavim za
mirnodopske iskaze, potpuno je logično da Vlada sad zbija šale sa nama
u jednoj ritmički življoj formi.
"Ko je pozajmio milion i po
Milu Đukanoviću?", pitaju poreski obveznici. "Je-dna ba-nka iz
Lon-do-na", sriče uglas izvršna vlast.
Onda cijelu aferu na
prozni seriozni nivo vozdižu stranke kroz kratke ironijske pasaže
saopštenja za javnost. Opozicioni portparoli koji kao na konkurs šalju
svoja duhovita kozerstva, oštrim sječivom sarkazma crtaju javnosti da
je Đukanović lopov.
Ta saopštenja treba da budu smiješna, ali
nikome više nijesu. Vrijeme je da priznamo da je ono što novi
kapitalisti rade građanima čisti seks - a dobro je poznato da u krevetu
mjesta ima za urlik, grčeviti vapaj, suze (i sve druge vrste
izlučevina) - no nikako za kisjelo-ironični smiješak. Probajte da svom
partneru/ki u najintimnijim trenucima šapnete neki aforizam. Ne ide...
kao što više odista nikoga ne interesuje to more intelektualnih
doskočica glede Đukanovićevog punog buđelara kojima se pune dnevne
novine.
Ta je priča upalila povodom dodjele mirovnih
odlikovanja, ali sada smo na polju ekonomije kada je potrebno da makar
jednom nezavisnom crnogorskom ekonomisti uši zapara tajnovito
objašnjenje Uprave za sprječavanje pranja novca.
Da smo se
neosjetno našli na "drugom nivou fikcije", govori i činjenica da je
Đukanovića počela da brani država saopštenjima nalik partijskim. Da li
se to izvršni aparat i ratnoprofiterska mreža grle u pozi 69 tu pred
našim očima? (Po upotrebi mašte, ta poza nas odvaja od životinja -
ujedno zadovoljavajući najanimalnije potrebe ljudskog stvora).
Jedna
takva potreba humanog društva (a javlja se i kod nekih insekata)
povezana je sa pravdom i u direktnoj je opoziciji sa državnim
ustrojstvom, kao sistemom prinude. To što je prinuda devedesetih godina
hodala po ulicama oličena u uniformisanim medvjedima i bila tako
očigledna, ne znači da je danas iščezla - naprotiv.
Građani su
jednako prinuđeni da žive bez sistemske zaštite države, što znači da se
identifikuju sa negativnim junacima. Naravno da će u odjeljenju
ponavljača najveći mangup biti onaj koji najviše bježi s časova.
Naravno da će redar koji prijavljuje odsutne biti bubuljičavi kreten,
predmet prezira prispjelih frkunica. Zato je Milo Đukanović - Duke u
prednosti jer se nalazi na čelu pervertiranog sistema.
U tom sistemu je do juče vladao strah od nacionalne emancipacije, a danas od ekonomskog prosperiteta i građanske inicijative.
Dok
se rečeno klupko kotrlja u političkoj areni, nikad se razmotati neće.
Rolan Bart je lijepo primijetio da je politička naracija "sadistička i
desadovska" - nedogledna igra šuge po beskrajnom polju interpretacija.
Zato nije efektno kada Nebojša Medojević kaže ono što bi i poneki
nestranački stručnjak u zemlji mogao. Medovu priču steže obruč
političke logike, a to je zatvoren sistem i valja ga provjetriti
spolja. Da bi ga se demontiralo, potreban je glas s onu stranu
partijskih pogodbi.
Da ovo nijesu samo teoretske mudrolije, zna
svaka domaćica koja je na CEDEM-ovoj anketi zaokružila Vanju Ćalović,
kao što zna da prepozna osmerac kada joj ga upakuje kakav uglađeni
vladin portparol.
A svi su uglađeni, mladi, samozadovoljni
paraziti koji su spremni da za ludi osmerac u budvanskoj diskoteci
prodaju tone nepotrebnih moralnih lekcija poput ove koja korijene ima u
frustraciji jednog obrazovnog sistema daleko prije bolonjske reforme.
To je bilo davno kada su san o modelu skandinavskog socijalizma
prekinule Đukanovićeve i Marovićeve politič ke (ha)ubice.
Nije to
problem samo u Crnoj Gori, pa i sama Amerika ne može da izađe na kraj
sa Bush-ovim ludostima, jer se omladinci i omladinke više interesuju
koliko je smršala, (ako je smršala) Lindsay Lohan, i da li je trudna
(ako je zaista trudna) Britney Spears.
"Tako je passe napadati
Busha", procijedila je neko veče draga koleginica. Na moju veliku
žalost, morao sam da se složim - pri tome ne misleći na Buša. Sjedjeli
smo pored presušenog korita Ribnice i razgovarali o ulozi novinarstva u
crnogorskoj tranziciji. Bilo je pakleno teško disati pored suve rijeke
(dvjesta metara od tajkunske kuće jednog tajkuna), kada se pojavila
dvoglava aždaha. Zakoračila je u noć sa grafita preko puta glavnog
ulaza u knjižaru i odmjerila dvoje novinara dugim vatrenim pogledom. To
je bila prelomna tačka, prelazak na drugi nivo - bilo je to veče kada
je Njegovo Veličanstvo trgovalo akcije banke Njegovog Brata.
Imah,
ergo, ekskluzivu, ali nijesam znao što ću s njom: koga bi interesovale
dvorske finansijske malverzacije kada bi u novinama mogao da pročita
kako po Podgorici gazaju bikefalna mitološka čudovišta?!
Tja,
pomislio sam i onda mi je sinulo: dužnost svakog novinara, pravnika,
roditelja, sportiste, istraživača, poreskog obveznika je da svoja
čudovišta i strahove zadrži za sebe. Potom hladno, precizno,
protestantski, šelzijevski, bez ideje vodilje do ljubavi prema
mališanima - počnu prikupljati dokaze protiv NJIH. A oni, izvinjavam se
na površnom shvatanju ključnih životnih radosti, voze automobile čije
felme vrijede školarine na dobrom američkom univerzitetu. To su
neprijatelji i nema niti jedne borbe osim socijalne. Pošto smo puške
poslali u Avganistan, ostaje gandijevski metod. Problem je što fali
jedan osrednji Mahatma da kolektivni kukavičluk i malodušno slijeganje
ramenima predstavi kao lokalni način mirnog bunta. Jer, mi se bunimo,
zar ne?
Recite da je tako - da će se voda čistija vratiti u Ribnicu - kao što se novac vraća u Prvu Banku Bratovu.
Brano Mandić
Autor je novinar dnevnog lista Vijesti
RSS FEED 
