Kad će više ta knjiga

        - Đe si školski, druže stari? Đe si čovječe, nema te sto godina – što radiš, čime se baviš?

        - Evo, tuda, svuda, sve po starom, ništa posebno, ti?

        - A, poslovi, poslovi...nego, činiš li ti što? Pišeš li, to je tvoj zanat, a ne kamioni i šleperi?

       - Da ti kažem kad me već pitaš – pišem! I ne samo što pišem, nego ću to i da objavim.

       - ’Ajde fala bogu, lijepo, lijepo... A što pišeš?

       - Priče, kratke priče..

       - Aaa, priče... nije mi to, pravo da ti kažem, neko pisanje, znaš. Kad već pišeš – piši, brate, romane! Istorijske!

       - Što fali pričama?

       - Što im fali, što im fali - dva kraja i srijeda. Kratko je to, mršavo, od toga nikad ne ispa’ne prava, debela knjiga, samo knjižica, brate. I, stvarno, mnogo je lijepo što pišeš, ali nemoj sad da objavljuješ, časti ti, nemoj i ti ko svi ovi ćutuci. Ko sve danas ne štampa knjige?  Eno onaj moj smeteni komšija već je treću izbačio, a sve mu prašinu skupljaju. To niko živi ne čita. A i nema što, ako ćemo pravo. Nego, odužismo, a ja žurim, poslovi, poslovi, drugar moj. ’Ajde zdravo, pozdravi, pozdravi svoje... A kako su oni, bogati? Kako ti uče djeca?

        ***

        - Stvarno? Stvarno ćeš da objaviš knjigu? E što me obradova danas, nemaš pojma. A knjiga ti je, kažeš, o ljubavi... e neka je, takve su najljepše, takve najviše volim. Kako si me samo obradovao, ne mo’š da pojmiš. Znala sam ja da si ti vazda bio onako...lirska, romantična duša, iako si prema meni bio bezobrazan, a kako bezobrazan, ma stoka jedna grdna - to ti nikad zaboravit neću, da znaš. Ali, milo mi je isto, mnogo mi je milo što ću imati druga pjesnika...

       - Nisu pjesme, proza...

       - Dobro, dobro, nego, jesi li mislio na kakvo predstavljanje, promociju?

       - Biće, bože zdravlja, biće, vjerovatno, nešto.

       - A ne nešto, no ćemo to da napravimo carski. Kako se do sad nije pravilo, da se pamti. Ja ti se od danas stavljam na raspolaganje za što god hoćeš, da znaš. Već smišljam koje bi kolače trebalo spremiti, meze, ovale, i kako sve to servirati. Salvete u tonu i obavezno, ali obavezno viljuške i noževi da budu metalni, kvalitetni - srebrne da je nać’ - a tanjirići porculanski. Sve ćemo bacit’ pod noge ako dočekamo ljude s plastičnim priborom iz samoposluge. To sve treba da bude na visokom nivou. Nivou!

      - Ma ja ću knjigu da predstavim, a ne kolače...

      - O, pusti ti to. Nema ti bez lijepog zalogaja ništa. Samo ti to sve prepusti meni i nemoj se sjekirat’. Ja sam ti na raspolaganju da znaš, nemoj da me ljutiš..

       - Dobro onda, hvala ti puno. Lijepo je kad čovjek ima prijatelje da se na njih osloni.

       - E tako, tako...

       ***

        - Sad je meni jasno što te nema u zadnje vrijeme, što te izgubismo k’o na karte. Sad ja vidim da si se ti u’vatio s književnicima da piješ kafe, ne jebeš staro društvo. Da nećeš i ti s njima, nedaj bože? Da nećeš i ti u pisce, sad pod stare dane?

        - Da znaš da pomalo i pogađaš, da hoću. Nešto sam ispisao prošle zime i sad mi kažu da bi to valjalo štampati.

      - Časti ti? A o čemu si piskarao?

      - A da o seksu, o čemu drugom...

      - Ne zeebaj, stvarno... a zbilja bi taman o tome moga’. Ono bi bila komedija da opišeš kad smo konobarisali u ’Mediteranu’.. Borova šuma, Skalice, Ludvigova... e što smo bili smiješni, a opet simpatični...

       - Taman to i pominjem, o tome pišem. Ima jedna priča i o onoj našoj sprdnji, znaš onda na Ludvigovoj..

       - U, nemoj o tome, nedaj bože, nemoj, neko će prepoznati o kome se radi, a onda od bruke neću moći na Pristan.

       - Ne brini, u priči sam ja ti, a ti ja, ako ti je tako lakše. Ako je kakva bruka, na meni je.

       - Dobro kad ti tako hoćeš, baš me briga... a mogu li ja, isto, da vidim tu priču prije nego je odštampaš?

       ***

       - E, moj pisac...od kad ti ja imam gotov roman, samo da znaš. No, ne nosim ti ja te rukopise okolo i ne hvališem se – nikome nisam do sad o tome pričao. A, evo kad mi ti pominješ tu tvoju nekakvu zbirčicu, moram. A to je roman koji će za tri dana da obrne sve što se ovdje do sad piskaralo.

       - Pa što onda kriješ to? Evo ni ja što s tobom svaki dan sjedim nisam znao da ti išta pišeš.

       - Jes’, da dam ovim toboš stručnjacima da mi to raskubaju, da mi sve raznesu? – nisam lud! Oni ti i čitaju tuđe rukopise samo da se nakradu ideja od sviježih talenata. Naivan si ti, prika moj, naivno si im dao te tvoje priče da ti ih oni ocjenjuju i procjenjuju. Ja sam tri godine pisao u tajnosti i sad čekam izdavače da vidim ko će bolje da mi plati.

       - Plati? Pa ja sam na jedvite jade skupio pare za štampu....

       - A, vidi, bogati, gdje ćeš, u koju štampariju ćeš to da radiš?

       - Ima jedna koja se već specijalizovala, kažu da nije loša, što znam, ovaj moj izdavač ...

       - Hoćeš li mi se raspitati, budi drug, koliko koštaju kod njih vizit karte i blokovi otpremnica? ’Ajde časti ti, ovi što su mi prošle godine radili materijal za firmu usrali su skroz. Znaš kakve su bile kartice – stid me bilo da ih kome dam. Sve se ono zlatno razmazivalo... sranje. A platio sam ih dobro. Sjećam se da su mi i pdv naplatili, fukare jedne. Ništa drugo, no fukare. Kako je danas teško naći prave firme i prave partnere - ne mo’š da pojmiš....

       ***

       - Nije ti onaj dio u redu, moraš to da ispraviš. Ne možeš ti iz čista mira konobaricu da prikažeš kao recepcionerku. To je bitna razlika i može značajno da utiče na tok priče, a ti ređaš likove, bogami, kao po šahovskoj tabli. Ne može to tako, to su živi ljudi.

       - To je fikcija, čovječe, to je moja mašta, dozvoljena igra, nadogradnja...

       - Ma nemoj?! Što si joj promijenio ime – neka si! Što si kazao da je bila vjerena, a nije bila – hajde i to! Ali, recepcionerka, a ona recepciju nije gledala...

       - Što to ima veze? To uopšte nije osoba na koju ti misliš, nju sam potpuno izmislio.

       - Jesi, kako nisi. Pamtim ja, prijatelju moj, k’o slon. Dobro se ja sjećam kome si ti pričao golicave priče, ko je tebe palio, ko je imao roze gaće...

        - I gaće si vidio?

        - Nego što sam! Ti se, kao, ne sjećaš kolika je bila pukotina na zidu što je dijelio našu od ženske svlačionice. Zajedno smo se gurali pred njom, a sad si ti, mangup, kao, zaboravio...

        - Pusti sad to, nego, kako se tebi učinješe priče, ove što si ih vidio?

        - Nije to loše, dobro je, još ćeš ti, sigurno, da poradiš na tome. Nemoj da žuriš sa štampom, nemoj, neće ti niđe pobjeć’. Prevrni ti to još koji put, ispravi, nemoj da ti se ovakve stvari dešavaju...

        - Ovi pravi pisci što su mi to gledali kažu da je dobro, da je spremno za objavljivanje...

        - Jesu li oni radili u ’Mediteranu’? Nisu! Nego da nisu i ne mogu oni da znaju kako je to bilo. A koji je to pisac tebi to pregledao?

         - Što pitaš kad znaš? Viđaš me s njim toliko puta.

         - Dobar je on momak, nije loš, samo je malo mlad i neiskusan. Ali isto je dobar...A, vidi, onaj njegov komšija će me zapamtit’ dobro kad ga neđe uhvatim. Neće mu se drijemati, ja ti garantujem. Koja je to ništaroba – svaki dan mi pred kapiju parkira auto! Za inat! Moramo ga preskakati da u kuću uđemo...kad ga ja neđe do’vatim...

         ***

          - Objavljuješ knjigu?! E, fala ti bože – ti si do sad bio jedina osoba koju poznajem, a da nije objavila makar jednu knjigu.

        Duh na plaži

         Vrućina u autobusu i neprestano treskanje gotovo su me uspavali i lebdio sam na granici sna. Pokušavao sam da čitam novine, pa sam prelistavao skriptu političke ekonomije pred predstojeći ispit, mučio se i nervirao saputnike šušteći listovima, vrpoljio se u u uskom prostoru, a oči su se same sklapale i slova su, već nepravilnog oblika, lelujala ispred mene. Čula se nerazgovjetna i beskrajna šoferova priča, bez tačke i zareza i promukli smijeh putnika natisnutih u prednjem dijelu autobusa. Nije me zanimalo o čemu se govori, odložio sam knjigu i samo sam želio da nađem što ugodniji položaj za drijemanje. I taman kad mi se učinilo da sam obavio sve pripreme za potpuno predavanje snu, prenuo sam se, zaprepašten, i uspravio se u sjedištu. Slušao sam zapanjen i s nevjericom: šofer je - sad sam jasno čuo - pričao priču koju sam znao, čiji sam akter bio i ja! Zagledao sam se prvi put u pravcu šofera, u retrovizor nad njegovom glavom i vidio ogledalo u potpunosti ispunjeno okruglim, mesnatim licem, buljavim očima i velikim, baburastim nosem. Gledao je u putnike, neprestano pričao i jednom rukom motao volan, a  drugom brisao znoj s glatke glave. Prepoznao sam ga odmah, tu bar nije bilo nikakve sumnje: za volanom je sjedio šofer Tošo. Ogromni, crveni, ćelavi Tošo, čija je glava one jeseni blještala na mjesečini kao luster u najcrnjem mraku.

       - Proša’ sam Afriku i Aziju, uzduž i poprijeko – upijao sam svaku njegovu riječ, zgrčen u svom sjedištu -  po Evropi znam svaku rupu, milione kilometara sam prošpartao šleperom i autobusom, vidio sam, ljudi, svakojaka čuda, ali đece kao što su ona u našoj polaznoj stanici - niđe na svijet nema! Garantujem! Pa to je da ne mo’š vjerovat’: vazda kad sam tamo noćio, ima’ sam običaj da predveče odem do jedne plaže ispod hotela, Ludvigova je zovu, i da bačim dvije-tri tunje, da se zabavim i da, ako me ’oće rabota, ulovim ribu. I kad nisam lovio, nisam se puno sjekirao, lijepo mi je bilo svakako, ono more, čisti vazduh, milina. Sve je to fino trajalo dok me ne nađoše, dok me ne spopadoše ta đeca raspuštena, što sama po vazdan landaraju i traže žrtvu. Čim se ja spušti’ na plažu, niz stotinu skala, oni se petina poređaju skroz gore, navr’ jednoga zida, poberu šišarke i sve po meni. Gađu me direktno u glavu i nije to još ništa posebno, jer đeca su svuđe đeca, ali je čudo, ljudi, kako me nijedan ne promaši! Sve u vr’ ove gole glave! U centar!

        ’Pretjeruješ, moj Tošo, prošlo mi je glavom kad sam malo došao sebi, da te pogodio svaki projektil što smo ga, tog kasnog ljeta, bacili put tebe, ne bi ti još mogao ni da pričaš, a kamoli da sjediš za volanom. I nisu bile samo šišarke, nego smo te gađali i iglicama i malim zelenim mandarinama i debelo si to zaslužio, da je još toliko bilo. Pa ti si, čovječe, u to vrijeme bio najveći ubica ljubavi, zlotvor za sve ljubavnike Ludvigove plaže. I, što je bilo najgore, smetao si nama da  štogod vidimo, želeći da sve samo ti vidiš.’

       - Dragi putnici, drugarice i drugovi, sada ću kormilo našeg vapora predati u zlatne ruke mog pomoćnika, konduktera Zeća. On, stvarno, još nema položen vozački, ali ja vam garantujem da ste u sigurnim rukama i da će nas sve skupa lijepo, ka’ nevjeste, odvesti doma. Vaš Tošo mora malo da odrijema, da odmori kosti stare – odrecitovao je svečano, prešao preko nas pogledom i zavalio se u suvozačevo sjedište. Zećo se suludno nasmijao, zalegao sav srećan na volan, pa trupačke nagazio papučicu gasa i autobus je naglo poskočio. Putnici su se načas uskomešali, a zatim se čvrsto stisli za rukohvate sjedišta, ukočili vratove i samo se, bez riječi,  pogledivali međusobno. Šofer je odmah  zahrkao ništa manje glasno, nego što je pričao. 

       -----

       Tošo je, možda, i počeo da silazi na Ludvigovu plažu da lovi ribu. Možda ga je zbilja privlačio šum mora i miris maestrala, ali kada smo ga prvi put vidjeli i upoznali, nije baš sličio ribaru.

        Na Ludvigovu plažu nas je, nenadano, odvukla naša nastavnica i njen – bog zna otkud - vojnik.

        Vraćali smo se, u kasno popodne, sa kupanja u Borovoj šumi, smijali se i gurkali, a onda je Sančo u blizini parka oronulog hotela najednom zastao i gledao zabezeknut.

        - Kuku majko, je li ono nastavnica Bejbi? – pokazao je put žene oslonjene na stablo bora, koju je svojim tijelom pritiskao i pokrivao zajapureni vojnik. Sklonili smo se iza ograde od mirte i bez daha gledali par koji se gušio i davio, a žena je stvarno bila naša mlada nastavnica Bahrija.

         - Pa zar i ona to radi? – bio sam zaprepašten, misleći na strogu, ukočenu i preozbiljnu djevojku, uvijek odjevenu u svoj staromodni sivi komplet.

          A ona, ne da je ’to’ radila, nego joj čak ni vojnik nije bio skroz dorastao partner. Trgala je dugmad s njegove košulje, zarivala mu nokte u leđa i svako malo se doticala kaiša na njegovim pantalonama. On je u jednom trenu zastao, pogledao svuda oko sebe i nešto joj govorio, pa je zagrlio i oni su, ljubeći se,  krenuli ka obližnjoj Ludvigovoj plaži. Bez dah i kao hipnotisani pošli smo za njima, gledajući kako joj vojnik desnom rukom grubo gužva besprijekorno opeglanu suknju i ljubi joj vrat. Silazili su na plažu strmim stepenicama, a mi se redali i gurkali na oblom, zatrpanom bunkeru, boreći se za što bolje mjesto, za što čistiji pogled. I, vidjeli smo odmah, dolje na plaži , na ploči nad samim morem, čovjeka, krupnog i trapavog, kako zaliježe iza male stijene, čim je ugledao par koji prilazi.

          Kako su stigli i sjeli na betonom poravnatu stijenu, vojnik se dohvatio dugmadi na bluzi naše nastavnice, a ona metalne kopče njegovog kaiša. Vojnik joj je ljubio i sisao gole grudi, mali i špicaste, i rukama zalazio duboko pod njenu suknju, a ona je, grizući usne i zabacujući glavu unazad, nespretno petljala s dugmadima njegovog šlica. Već joj je suknja bila zadignuta iznad pola butina i već smo vidjeli sijevanje njenih bijelih gaća, kada je krupni ćelavac počeo da puzi i primiče se pomahnitalim ljubavnicima. Vukao se pločom tromo kao preždrani gušter, polako, nespretno se uvijajući, ali nije stajao. Sančo je pokušao da tiho, a oštro zvizne, da mu drekne da stane, da ne kvari, još samo malo i bljesnuće pred nama sva Bejbina golotinja, bjelina... ništa nije pomogalo, čovjek je nastavio da migolji po rapavom betonu. Ljubavnici su na tren zastali, osluškivali i okretali se oko sebe, a onda je vojnik naglo ustao i našao se licem u lice s gologlavim. Nastavnica je uplašena kriknula, a vojnik je, zakopčavajući pantalone, psovao i htio da ga bije. Debeli je, sav crven u licu, buljavim očima molećivo gledao u njih i, ležeći trbuhom na betonu, bespomoćno mlatarao rukama i nogama, kao kornjača izvrnuta na leđa.

        Neostvareni ljubavnici žurno su se uspentrali stepenicama i otišli, a mi smo onda bijesno zasuli šofera Toša s bezbroj čempresovih bobica, sivozelenih i okruglih. Stavio je ruke preko ćele, gledao u nas i ništa nije govorio, znajući da je kriv, da je uprskao stvar.

        Nastavili smo poslije, mi mali maturanti, da počesto u suton, te lijepe rane jeseni, obilazimo Ludvigovu plažu, nadajući se novim uzbuđenjima. I bilo je svega, jer narod je tih dana vrlo rado ljubavio na prohladnom i tvrdom, pri zalasku sunca i na mjesečini, ali je Tošo bio neizbježan. Sve je uvijek bilo isto: i njegovo skrivanje, i šunjanje, i virkanje i, više puta, isti je bio i epilog priče kao sa nastavnicom i vojnikom. Sljedovala ga je, zato, porcija naših šišarki, direktnu u glavu. Koje je dobijao, već po navici, i kad nije bilo parova, i kada  je, stvarno, samo lovio ribu, svejedno.

        Krajem oktobra jako je zakišilo i zahladilo i nismo više išli na plažu, ni danju, ni predveče i zaboravili smo na ćelavog šofera.

        Koju godinu kasnije, Tošo je žestoko uzvratio udarac.

      ------

        Moj prvi noćni silazak na Ludvigovu plažu željno sam iščekivao godinama i zamišljao ga na milion načina, ali nikada, ni u snu, pomislio nisam da ću tamo sići s ogromnom lubenicom u rukama. I Sančo je nosio lubenicu koju je jedva uspio da obujmi, i Celestin, i Nele. Smijali smo se kao blesavi ponoćnoj krađi na imanju Sančovog oca, preskakanju drača na ogradi i prebiranju najvećih plodova po potpunom mraku.

        Razbio sam lubenicu o beton, jer niko nije imao nož, i grabali smo se o najbolje komade ’srca’. Slatki sok je curio niz bradu, majice i ruke bile su lijepljive, a Sanču je, odjednom, naumpalo da smo baš imali sreće da ne naletimo na jedno od onih gvožđa, da ne nagazimo na klopku za vukove, kojima se njegov otac brani od lopova.

         - Dobro smo mi prošli kroz pravo minsko polje – smijao se moj drug, a ja sam se zaprepašten zagrcnuo i lubenica mi je izletjela kroz nos – nije otac moga’ da izađe na kraj s ovakvima ka’ što smo mi, s objesnima što lutaju po cijelu noć i gaze mu po njivi, pa je stavio gvožđa i svugdje ispisao upozorenje. Ko pročita – pročita.

          Male Njemice nisu ništa razumjele i nisu se uopšte sjekirale zbog toga. Nele se privila uz Sanča i oni su se ljubili s ustima punim lubenice, a ja sam, tada, ulijepljenom rukom prigrlio Celestin, jer je, mislio sam, takav red. Više mi se sviđala Nele, ali je nju Sančo spopao i poklopio čim je ušla u moju barku, kao da mu je neko ostavio u amanet. A ja sam ih pozvao da se sa nama vozaju zalivom, ja sam mu sve, kao ćoravom, pripremio i servirao na tanjiru. Ja sam im ponudio vožnju barkom i one nisu čekale da im se dva put kaže, kao da im ništa drugo i nije bilo na pameti. Mahnule su svojim roditeljima zauzetim kartanjem na terasi i tako žustro uskočile u moju plastičnu kadu da je malo falilo da se svi skupa prevrnemo. Sančo je nešto, kao, petljao oko pente i pravio se stručan i nezainteresovan za male Njemice, a samo što nije krepao od muke dok nisam naše gošće iz hotela pozvao u barku. Govorio je da je red na mene, da ne može stalno on, da je prošle nedjelje on pitao debeljuškaste Čehinjice da izađu sa nama na korzo. One, zbilja, nisu pristale, nego su se samo kao lude kikotale, ali, svejedno, Sančo je odradio svoj red.

       Na dnu plaže, na ljubavničkoj ploči, spavalo je dvoje, dobro zabravljenih u velikim, šatorskim vrećama. Nisu reagovali na naš dolazak, smijeh i galamu i mislili smo da se prave da spavaju, jer je bilo prosto nemoguće ne čuti nas. No, Nele ih je, prilazeći moru, preskočila i, pokazujući nam razbacane prazne boce vina oko njih,  doviknula da su vjerovatno živi, iako su trenutno definitivno mrtvi.

        Sančova Njemica pokušavala je da u moru opere ruke i lice umazane slatkim sokom i nikako nije uspijevala da dohvati dovoljno vode, pa se naglo uspravila i strgla sa sebe šorts i majicu i jednostavno skočila u vodu. Veselo je mlatarala rukama i do besvijesti se smijala, a smijali smo se i mi, kada smo se povratili od iznenađenja. Izašla je iz mora i odjevena samo u mokre gaćice došla do nas, a ja sam tupo piljo u njeno tijelo s kojeg su klizile krupne kapi, u njene naježene teške sise s uspravljenim bradavicama i u gaće prilijepljene i utisnute u međunožje. Sančo i Celestin su svo vrijeme gledali u mene zagledanog i smijuljili se, pa sam morao da objasnim da ja, zapravo, u tom času mislim o blagostanju Zapadne Evrope.

      - Vidiš li ti, Sančo, što je standard i red, a? Sve ove strankinje – svaka redom - imaju gaće planirane i ispisane za svaki dan u nedjelji: montag, dinstag, mittwoch... a, što misliš koliko tu treba deterdženta, pa mašina za veš, automatska, visoka tehnika... to je standard,  prijatelju moj – klimao sam značajno glavom, a moj drug je, ne trepnuvši, dodao da ako i kod nas jednom budu tako štampali natpise na gaćama, onda će pisati januar, februar, mart...

       - Baš je slatka ova tvoja – rekao mi je Sančo držeći oko struka svoju mokru, sisatu – sviđa mi se što je vitka, tanka, prava manekenka.

        - Pa uzmi je onda ti, a daj meni tu tvoju mesnatu, da se ja patim sa njom – nisam mogao da istrpim što mi se otvoreno ruga.

         - Dao bih ti je rado, ali nemam srca - vidiš li ti koliko me voli, koliko je zaljubljena u mene – odgovorio je i nastavio da se žvalavi sa Nele, i ja sam, napokon, poljubio moju previsoku i pretanku manekenku i nevoljno pristao na nepravednu podjelu.

           Bilo je prohladno i vlažno od noćne rose, kada smo, pred zoru, krenuli sa Ludvigove. Neli je tada naumpalo da veliku, nenačetu lubenicu ostavi spavačima da im se ujutro nađe, umjesto kafe. Strčala je i postavila je na stijenu iznad njih i mokra okrugla lubenica je istog trena zablještala na tek rađajućoj mjesečini. Gledao sam kao opčinjen, a onda sam se stresao od hladne jeze, koja mi je, poput struje, prošla tijelom: Tošova velika, ćelava glava blistala je na onom istom mjestu kao one jeseni! Pogledao sam u Sanča, ali on pored Nele nije ništa vidio. Pomislio sam da bih i ja bio isti takav, samo da mi je ona pripala, a ne mršava Celestin koja je držala koščati dlan na mom ramenu i bila najmanje tri prsta viša od mene. Povukao sam je za ruku i ubrzao korak da se što prije uzveremo uz nikad brojnije skale i nisam se usuđivao da se osvrnem i pogledam iza sebe.

        - Večeras se nećete lako rastavljat’ – dobacio je Sančo za nama, nekoliko večeri kasnije i bezobrazno se smijao kada smo, rumeni i ćutljivi, Celestin i ja izašli iz diskoteke. Bez riječi krenuli smo prema Ludvigovoj, tijela i glava pregrijanih od beskonačnog pripijanja na plesnom platou. Usput mi je došlo da možemo otići i na PanEuropu i tu je, mislio sam, sve kao na Ludvigovoj i još je beton ravniji i manje rapav. I , kad sam već htio skrenuti tamo, sjetio sam se Isa i bio sto posto siguran da on i dalje stoji iza kakvog zida i čeka novu žrtvu da izrentira barku. Osladilo mu je da naplaćuje njeno korištenje, kao što cijelo mjesto izdaje sobe turistima. A naumpalo mu je na to kada je primjetio da svake noći neko posjećuje njegov ploveći taksi -privezan uvijek kraj same plaže - kada je našao pobacane zamotuljke od žvakaćih guma i papirne maramice. Sakrio se i čekao i nije prošlo mnogo, a Dado je sa onom svojom vižljastom  frizerkom, po navici, uskočio u njegovu barku i odmah je obalio na pajole, koje su bile prekrivene pravom tepih stazom. I, malo poslije, kada su se ljubavnici već potpuno izgubili gutajući i upijajući jedno drugo, Iso se uspravio nad njima i iz sveg mozga urliknuo:

       - Stoj, stani!!! Mirno!!!

         Ljubavnici su premrli skroz naskroz, ostali bez kapi krvi u venama i ukočili se, pa je malo falilo da i oni, kao jedan konobar sa sobaricom iz hotela, završe u ambulanti, da ih injekcije rastavljaju.

          - Pet maraka – vikao je Iso – plati pa klati, nema ništa džabe, što vi mislite. Pare!

          Dado je nekako, sav drhteći,  našao džep, izvukao novčanicu i dodao je Isu, koji je, odobrovoljen,  tisnuo u džep i mirno rekao da sad mogu slobodno da nastave, ali da paze i da ne prljaju tepih. Nisu nastavili te noći i ko zna još koliko poslije toga nije im bilo ni na kraj pameti da nastave.

          Celestin i ja skotrljali smo se nekako, uz božiju pomoć, zdravi i cijeli, niz stepenice Ludvigove, slijepljenih usana i s mojom rukom posvuda po njoj. Njeno tijelo nije više bilo ni oštro, ni koščato, najednom mi je bila sva zaobljena i meka, a plaža je bila prazna i naša nas je ploča čekala. Sjela je na moju košulju i  nastalo je opšte čupanje dugmadi, lastika i rajsferšlusa. Lijepo sam znao da na njenim gaćicama mogu da pročitam koji je dan u nedjelji, ali mi je to, u tom času, bilo sasvim nevažno, pa nisam naprezao oči u mraku. Samo sam nervozno čupao njene gaće koje nikako nisu htjele da kliznu niz noge, jer je stalno zapinjala tijesna lastika. S mojima nije bilo nikakvog zastoja, pa sam sav krupan i ponosan bio u medenim rukama moje rastopljene Celestin. Strgao sam joj, napokon, tijesne krpe s tijela i ona se rasterećena predano pružila po betonu, prljavom i ulijepljenom. Zabacila je glavu unazad, kosa joj se rasula i ja sam se odnekud sjetio svoje uspaljene nastavnice i njenog  raskopčanog vojnika onog septembra. Nadvio sam se nad njom želeći da je dosegnem usnama i laktom sam stao na trulu koru lubenice. Trgnuo sam se zgađen, tražio majicu da se očistim i onda sam čuo tiho dahtanje nadamnom! Sav naježen podigao sam olovnu glavu i sreo se s njegovim zakrvavljenim, buljavim očima. Tošo me gladao ravno u oči, zlobno se smijuljio i podrugljivo je kroz zube prosiktao da nisam nikakvo muško i da ne mogu ništa učiniti sa djevojčicom. Stresao sam se i krenuo da se uspravim, a Celesetin me je zabezeknuto gledala i drhtavim glasom pitala što se to događa. Nisam joj odgovorio jer mi je jezik bio svezan u čvor, samo sam joj pogledom pokazao na ćelavog šofera što lebdi nad nama. Umjesto tijela, ispod njegove velike, sjajne glave, lelujala je izdužena magličasta sjena. Podigla je pogled i zurila u mrak, pa me opet pitala što pokazujem, jer ona ništa ne vidi, o čemu se radi, što mi je? Ja sam stajao nijem, sparušen u njenoj ruci, izduvan kao probušeni balon i samo sam kao opčinjen gledao put stijene iza koje je Tošo polako nestajao, iza koje je tonula njegova gola, crvena glavurda. Nisam ga više vidio, ali njegov grohotni smijeh tresao je moju utrobu, razdirao mi uši, dok je zbunjena djevojka, kao navijena, ponavljala da joj ništa nije jasno. I da sam njen jezik govorio pet puta bolje, isto joj ne bih mogao ništa objasniti, opet joj ne bi bilo jasno, bio sam svjestan toga, pa sam je, bez riječi, uzeo za ruku i povukao za sobom. Poluobučeni pretrčali smo plažom, a Tošo je za nama trijumfalno zviždio, cerio se i gušio od smijeha koji je odjekivao nad morem, stijenama i borovima...

         Sjutradan sam sjedio pod suncobranom i s Celestin igrao jamba.  Pretvarao sam se da mi je sve potaman, da sam isti kao uvijek, samo što se nisam usuđivao da pogledam moju vitku plavušicu u njene oči boje mora. Prišao nam je, kao slučajno, njen otac i šalio se traljavo, htio da bude ležeran i opušten, a ja sam znao da je došao samo da bi vidio sa kim to njegova mezimica lunja noćima. Mjerio me i premjeravao, strijeljao me njegov pogled ravno u vrh glave, a ona mu je očima neprestano pokazivala da bi valjalo da ode. Htio sam mu reći – znao sam to tečno i na njegovom jeziku – da se ne brine za kćer, da se uopšte ne sjekira, jer nju sad čuva čika Tošo bolje od ikoga. Mogao sam sve to lijepo kazati, gramatički sasvim ispravno, ali on, svejedno, ništa ne bi razumio, pa sam samo ćutao, smješio se i bio vaspitan, fin i zlatan.

             Dok je autobus, koji je odvozio naše djevojčice na aerodrom, zamicao za okukom, okrenuo sam se Sanču i tiho mu rekao da nikada neće pogoditi ko mi je stajao nad glavom na Ludvigovoj.

          - I tebi!? Znači stvarno... – Sančo je s nevjericom gledao u mene.

        ------

           - Dragi putnici, nadam se da vam je bila prijatna vožnja sa nama – teatralno nas je ispraćao šofer na posljednjoj stanici. – Kao što sam vam i obećao, za vašu bezbjednost i udobnost brinuo je moj mladi pomoćnik, vrlo talentovani drug Zećo. Kondukter je gledao u putnike, nekontrolisano se smješkao i klimao glavom.

             Te iste zime, na promociji filma ’Ko to tamo peva’, zbunjeno sam prošaptao djevojci do mene da sam ja ovaj film već gledao.

         - Ćuti,  što pričaš, ovo je promocija, ovo je sad skoro snimano, kad si mog’o  gledat’ – ućutkivala me prijekorno, osvrćući se oko sebe u mračnoj dvorani.

         - Ali jesam, bogami, gledao sam ...

            drugi dio...

          . . . . .

        - Eto, tu se nalazio hotel. Do temelja su ga, jaro moj, srušili, nisu ostavili ni kamen na kamen, vidiš, sve već pokriva trava. Na ovom parkingu je, upravo ovdje gdje sad stojimo, nejač trpana u autobuse i kamione i odvožena da se nikada više ne vrati – pričao je,  tiho, bez srdžbe, konobar iz obližnje kafane, ali ga ja više nisam slušao...

        Na taj isti parking, jedne septembarske davne večeri, pristigla su tri autobusa cetinjske ’Tare’, zadihana i pregrijana. Tu smo istrčali divlji i neumorni, glumeći bijes što su nas istjerali iz Sarajeva, što nas nisu primili u hotel koji nam je obećan, a koji su naši prethodnici, maturanti iz glavnog grada, već rasturili na parčiće. A nama je, iskreno, bilo sasvim svejedno gdje ćemo biti smješteni i gdje ćemo, kao, spavati, samo kad smo svi zajedno daleko od kuće i kada smo, napokon, domaštali matursku ekskurziju, što smo je čekali godinama..

        Nikako se nisam mogao sjetiti kako se hotel zvao, ali znam da je nosio ime neke partizanske rijeke ili planine: Sutjeska, Neretva, Igman ili Kozara...Znam, isto tako, i da je profesor istorije bio oduševljen što je nenadano iskrslo njegovih pet minuta i već na parkingu počeo je predavanje o nekoj okupatorskoj ofanzivi na toj rijeci ili planini, ali ga rulja, spremna za sopstvenu ofanzivu, nije ni pomišljala slušati.

        - Ovo smo mjesto mi prvi napali, mi smo izvršili prvu ofanzivu na ovaj hotel – prošaputao sam mojoj, sad pomalo čak i zainteresovanoj, saputnici – mi smo počeli sranje...

        - Ali ovi poslije vas bili su efikasniji, moraš priznati.

        - Jesu, priznajem, mi smo samo načeli...

        Hotel smo napali kao mravi kocku šećera i začas je bio sav prekriven užurbanom, gmižućom masom, kada je nas stopedeset navalilo u hol, opkolilo recepciju, marširalo hodnicima, čupkajući usput lišće kržljavih biljaka, zadižući tepih staze, ispitujući jačinu tapeta... Malobrojni branioci brzo su se bez riječi predali nadmoćnijim napadačima, hotel su prepustili sudbini i jedini njihov tanki i beznadežni otpor bilo je prezrivo okretanje glave od  agresivnih pridošlica. A imali su nesreću da je agresija baš tu dostizala kulminaciju, jer je putovanje privođeno kraju – još samo ova noć u ovom ovdje hotelu i  slijedio je povratak u onu poznatu dosadnu svakodnevicu.

        - I sad je nešto mnogo značajno to što si ovdje bio na ekskurziji?! Tako nezaboravno? Da nisi ovdje nevinost izgubio, srce malo, ili si nagrdio dvanaest djevica, ljubavniče, a? O tome se nešto radi, znam sigurno, jer ti samo takve stvari pamtiš, boli tebe za hotelske tapete – saputnica je bila opora i žestoko nemilosrdna i znala je da je takvu najviše volim.

         Još se čestito ni večera nije okončala, a sala restorana pretvorena je u mjesto gdje će da se provede – podrazumjevalo se - luda noć. Momci s recepcije unijeli su gramofon s dva kržljava zvučnika, namotali su nekoliko sijalica u boji i tužni je disko klub, u tužnom hotelu, pretužne kasabe, otpočeo s radom. Pivo je prodavano direktno iz gajbi, bez čaša, i moji znalci i stručnjaci odmah su procijenili da Sarajevsko nije ni primaći Nikšićkom, pa zubima otvarali boce i žurili da se napiju. Da pijani, bez treme, dočekaju princezice koje su se u sobama satima spremale, mazale i premazivale i tako maskirane silazile da zadive dječake, već potpuno neupotrebljive i spremne samo za povraćanje. Ili makar još toliko sposobne da razbiju šank, kvaku na vratima ili lupe glavom o zid, ali potpuno nemoćne da se uspravno susretnu sa lelujavim, vodnjikavim pogledima malih zavodnica.

        - S onog brda su dolijetale granate, svakodnevno, uredno, u isto vrijeme, mogao si sat da navijaš po njima. Nije im se žurilo, odradili bi nas, između dva mezetluka, pa ostavili za poslije. Hotel su tukli najčešće, valjda zato što je bio najvisočiji. Vježbali su gađanje na njemu i skidali sprat po sprat, natenane, sistematski – konobar je bio rijetka osoba u ovoj zemlji koja je htjela da kazuje o svirepoj jučerašnjici. Svi koje sam znao i srijetao, izbjegavali su razgovor o ratu, o stradanjima, o nesreći koja je nesmetano trajala godinama, o nemoći, o beznađu, o iznevjerenosti, o ostavljenosti, o svemirskoj samoći, o gladi... ’Zašto si mi slao samo rižu, makarone i konzerve – pitao me brat od ujaka kad smo se prvi put, nakon rata, sreli – kako ti ne naumpade da mi spakuješ Marlboro ili parfem? Makarona su papci ionako uvjek imali više od nas, tu im nikad nismo bili ni primać’, ali s parfemom na kragni šinjela ili s kolutom dima plemenitog duvana, znao bih da sam iznad njih, da sam raja. Da sam daleko od njihovog blata, dok se valjam u svom rovu, mokrom i lijepljivom...’

         Ja nisam bio pijan, jednostavno zato što nisam pio, a Azra je bila nenašminkana, jer je i bez šminke bila prelijepa i, hvala Bogu, bila je toga svjesna. Stajao sam u uglu sale s bocom piva u ruci, tek da bih se za nešto držao, a kroz zadihanu i znojavu gomilu prilazila mi je Azra. Gledala je pravo u mene i smješila se i ja sam se nesvjesno okrenuo i pogledao iza sebe. Tu nije bilo nikoga, iza mene je bio tvrdi, hladni zid i više nije bilo sumnje - Azra je dolazila meni! Konačno je, proletjelo mi je glavom, uhvatila sve te signale koje joj danima šaljem, sve one nespretne šale, nemušte aluzije, poglede posebne vrste. Pitala me što radim, kako se zabavljam, žalila se da je sve bez veze, glupo i dosadno i, ispod glasa, dodala da je Mina, njena najbolja drugarica, ostala u sobi jer je boli glava, nije joj dobro. Sad odmara, leži, ali joj je dosadno i baš bih dobro učinio da odem i pravim joj društvo, to bi je usrećilo. Smješeći se kao najobičnija budala, najednom sam shvatio da je svo moje višednevno  nastojanje, svo bijedno zavodničko umijeće, skroz pogrešno protumačeno i da je stiglo na pogrešnu adresu. A ja sam, ne razmišljajući, bio siguran da su nerazdvojne drugarice već odavno shvatile  kojoj se od njih dvije uvjek upućuju lijepe riječi, gestovi, budalaštine, vicevi, osmjesi...Krenuo sam – nisam znao što bih drugo - na treći sprat gdje su bile smještene djevojke. U svakom hotelu su nas tako razdvajali i razvrstavali na posebne strane,  blokove, spratove i čuvajući ne znam što, činili da samim čudom nismo pogubili glave. Cijele noći su se preskakali balkoni, iskakalo se kroz prozore, vezivali se čaršafi kao u starim filmovima, visilo se po simsovima...

        - I nećeš da mi kažeš što te veže za ovo mjesto? – pitala me saputnica ulazeći u auto.

        - Ništa posebno, vjeruj mi, najobičnija ekskurzija, sve sasvim uobičajeno, sve što se, sigurno, i drugima dešavalo, ni bolje, ni gore, ali, jebiga, – moje! Dešavalo se meni, tada i nikad više, pa me malo spopala ona banalna nostalgija.

         - A koga si ti spopadao u ovom hotelu, da mi je znati? – smijala se, svjesna da se od nje ništa ne može skriti.

          Nasrnuo sam bezobzirno i bahato na Minu, čim sam ušao u njenu sobu. Nisam sačekao ni riječ da kaže, niti sam ja bilo što rekao, samo sam sjeo na ivicu njenog kreveta i obgrlio je rukama. Bila je zbunjena, zaprepaštena i izgubljena i migoljila se u mom grubom zagrljaju, a ja sam je, bez bilo kakve strasti ili želje, počeo ljubiti po vratu. Odrađivao sam obavezu, zadatak, dokazivao se ne znam kome, svetio se bez razloga Azri, kažnjavao nedužnu Minu. Kad je bila tako besramna, mislio sam gnijevno, da me sama pozove u sobu, zaslužuje sve što joj se dogođa i zavlačio joj ruke pod majicu. Morala je da plati  što nije lijepa kao njena drugarica, morala je da zna da ne smije nikada više da umisli da neko, pored Azre, gleda nju...

         Ona se najednom potpuno prepustila, bezvoljno je spustila ruke na krevet i okrenula glavu na drugu stranu. Osjetio sam da tiho jeca i njeno je tijelo počelo da podrhtava u mojim rukama. Zastao sam zbunjen, posramljen, odjednom svjestan sebe, i nisam znao što da kažem, samo sam želio da što prije odem iz sobe. Spasila me Azra koja je iznenada i bez kucanja banula, držeći za ruku mog druga iz razreda. Ušli su smijući se, pa zastali, sjeli i zbunjeno gledali kako ja unezvereno mlatim rukama, pokušavajući da nešto objasnim, dok se Mina, ležeći potrbuške na krevetu, gušila u suzama.

         Onda je nastao lom po hodnicima, trka i vriska. Lupala su vrata, neko je trčao, nešto se lomilo, neko je vikao, dozivao, psovao... Do jutra smo u holu recepcije ostali dok je milicija pisala i brisala, saslušavala i podvikivala, bečila se na nas, a mi se glupo smijali. Doveli su i djevojku iz varoši koja je cijele noći, izazovnim i obećavajućim pokretima i gestovima, izvodila dječake iz diskoteke, mamila ih u park iza hotela gdje ih je njeno društvo ismijavalo i tuklo. I, nekoliko njih je prećutalo šamare i uvrede, bojeći se podsmjeha, ali kada se u salu vratio sav krvav dječak iz četvrtog tri, ispred hotela je nastala opšta tuča.

          - Ovim putem smo napustili varoš, uz milicijsku pratnju  - sjetio sam se gledajući drvored,  kojeg granate, ipak, nisu sasvim uništile  – i onda je padala ova sitna kiša, promrmljao sam.

           - Možda nije ni prestajala od tada – palila je cigaretu – dodaj malo gas, čovječe, što miliš...

       Hotel ’Ofanziva’

       Klimao sam glavom lijevo desno prateći kretanje brisača, koji su, neprestano škripeći, jednolično ponavljali uvjek istu putanju. Strugali su sa vjetrobranskog stakla sitne kapljice kiše, koje su se lijepile kao da s neba pada šerbet.

       - S ovog ovdje neba, ovako niskog, ne može ništa da padne, kad je nebo već samo palo. I ova kiša ne pada, no se samo sliježe, vidiš li ti?  Da štogod, slučajno, ovdje i padne bila bi to kakva ćuskija, kakav kolac, nož, sve, samo ne ušećerena voda, jesi li ti normalan – bila je gorka moja saputnica.

        Stajali smo u koloni kraj puta, baš pored nakrivljene table s natpisom naziva mjesta, tako pedantno i temeljito izrešetane mecima da se napisano jedva moglo pročitati i razaznati. Pa ipak, odmah sam znao gdje smo,  znao sam što piše i pored rupa, iako je bilo drugačije i drugim slovima ispisano.

        - Što gnjave ovoliko, da nam neće slučajno i ulaznice naplaćivat’ da uđemo u ovu božiju ljepotu – nije prestajala nestrpljivica kraj mene – ovo je da se plati da se ne vidi. E, i oko ovoga crnila su se klali godinama, majko mila, oko ove rupe grdne. Vidi kako vise one crne grane kao aveti...da te Bog sačuva.

        Francuski vojnici su pažljivo zagledali dokumenta vozačima ispred nas i nije im se uopšte žurilo. Lagano i bez nervoze odlazili su do male kabine s druge strane puta, zagledali papire, prevrtali neke svoje spiskove i ležerno ih vraćali vlasnicima, pa, s namještenim osmjehom, mahali rukom s željom za sretan put. Primakli smo se i još su samo dva auta bila ispred pa da red dođe na naše, kada je crni, ušpiceni vojnik najednom histerično zavrištao nerazumljivim jezikom, a iz kabine je panično izletjelo još nekoliko Francuza. Uperili su oružje u čovjeka za volanom bijele ’Lade’ i on je, snebivajući se,  polako izašao iz auta. Dvojica su ga zgrabila i grubo ga polegla na haubu vozila. Začuo se dječiji plač, a iz auta je istrčala žena i grudima naletjela na ispružene cijevi.

       - Vidi lavice, kao Jovanka Orleanka, prsima na bajonete –  prepoznavao sam zločestu stranu ove s moje desne strane. - Ne daj Bože da mi tebe legnu onako preko kola, majica bi ti bila za bacit’. Kažem ja tebi da za ove krajeve valja samo maskirna odjeća, a ti, maneken, hoćeš u bijelo.

        - Zaćuti više, ne zatvaraš, ovo nije zajebancija – bio sam napet i uzbuđen. Vojnici su držali uperene puške, čovjek je ležao potrbuške na autu, a žena je,  naslonjena na cijev, vriskala i psovala, glasnije čak i od plača djece.

         Stigao je vojnički džip i iz njega je izašao visok, lijep čovjek u uniformi, očito važan. Dostojanstveno je prišao i vojnik mu je užurbano i nervozno raportirao, sve mašući rukama i pomalo odskačući sa asfalta. Oficir je uzeo sva dokumenta, otišao do kabine, raširio jedan otrcani papir, gledao, pa telefonirao. Dugo i predugo trajalo je nepomično čekanje i sve je ličilo na scenu snimanja nekog filma. Baš kao da je režiser sve aktere, po svojoj zamisli, postavio na njihova mjesta, namjestio im poze, pa otišao u kafanu, zapio se i na sve njih zaboravio.

        Napokon, oficir je prišao vojnicima, nešto im rekao i ovi su, s lako čitljivim olakšanjem, spustili oružje i dali znak izbezumljenom nesrećniku na haubi da može da se ispravi i ide. Slobodan je, mala zabuna je po srijedi, objašnjavali su rukama i nogama, vojniku se učinilo da liči na lik sa njihovih fotografija.

        - Ako im i ti zaličiš na kakvog ratnog zločinca, ja se, bogami, neću nabijati na one bajonete, tome se ne nadaj. Ej, da ja konačno naletim na Francuza, pravog, jednom u životu i da se, pored svega drugog,  dohvatim njegovog bajoneta - pa to ne bi bilo normalno, to ne bih bila ja, čovječe – ludo se zabavljala. - Riješi ti to s njima sam – bila je neumorna – niko te nije tjerao da ovamo dolaziš, zapeo si kao blesav. Još je sve ovo mnogo freško, lutko moja lijepa, pa takoreć’ do prekjuče ovuda je ulicama tekla krv.

        - Kome ja mogu da ličim na zločinca?

        - Nije ličio ni onaj ispred nas, pa je, vidio si i sam - ličio! Kao da zločinci izgledaju posebno, drugačije, kao da im na čelu piše ko su i što su. Budu to do juče pristojni ljudi iz našeg komšiluka, gaje mačke, kaktuse i papagaje, plaču kad im crkne ljubimac ili se osuši biljka, popusti im stomak uvjek kad im djeca dobiju temperaturu, a onda jednog dana, zbog zubobolje, nečega u vazduhu ili uslijed nedostatka seksa,  probude se drugačiji, razbudi se u njima negdje duboko usađeni crv o kome ni sami nisu slutili, nabiju kamu među zube i pojave se kao strašila na nekom krvavom maskenbalu. Nikad se to ne zna, dragi moj, ni tvoje lice ne kazuje kakvo si zlo.

         - E tvoje kazuje, vidi se iz aviona – bio sam srećan što sam uhvatio prednost bar za sekund, dok mi ne uzvrati.

         - Prođosmo mi ovaj put, ma će nam bit’ – a ne nama, no , bogami, tebi  - pametnije da mjenjamo put povratka, jer ko zna hoće li vazda potrefit’ ovako ćoravi da te ne prepoznaju – smijala se, ne mogavši, ipak, da skrije olakšanje, dok smo preko improvizovanog mosta prelazili usplahirenu vodu i ulazili u mjesto.

        Fasade ružnih, kockastih zgrada bile su izgrižene i potrgane, kao da ih je čopor uličnih pasa, izgladnjelih i promrzlih,  danima razvlačio i glođao. Na jednom patrljku negdašnjeg balkona, bez ograde i vrata, cvjetale su muškatle u stotinu boja, a na susjednom stajala su naslagana drva za predstojeću zimu. Rupa u zidu, iznad samog prozora, bila je zatisnuta komadima najlona.

        - Što ćemo ovdje, što ovdje ima da se vidi? – slijedilo je očekivano pitanje.

        - Samo pola sata, nešto me interesuje, možemo malo i da prezalogajimo. Ovdje je uvjek bila najbolja jagnjetina – odugovačio sam, ne mogavši da se snađem i u ovako malom mjestu. Znam da je hotel bio najvisočija zgrada i da je bio u centru, a sad ne vidim građevinu višu od tri sprata.

        - Molim vas, gdje je gradski hotel? – pitao sam prolaznika i on je samo slegao ramenima i promrmljao da ne zna, da ovdje nema hotela.

        - Svratite vi kod Ćibe na janjetinu, tu blizu, ne možete promašit’ – dobacio je čičica iz trafike – hotela nema evo nekoliko godina. Poravnato je to sa zemljom.

         Kod Ćibe je dimilo i mirisalo, narod je predano jeo i niko nije primjetio kada smo ušli i zauzeli sto kraj prozora, iznad same plahe vode, tamnozelene i brze. Nad cvrčećim žarom vrtjela su se dva jagnjeta, a treće se čerečilo satarom, na velikom drvenom banku. Kraj same rijeke krupni momak u kariranoj košulji zavrnutih rukava, drao je mlado bravče i svaki je čas spirao krvave ruke i noževe u hladnoj vodi, koja bi potom potekla crvena.

        - Ove su rijeke ovdje kao čudovišta, ne mogu bez krvi, moraju, izgleda, stalno da ih hrane. Idemo odavde, ja neću ništa da jedem, nisam gladna – skočila je najednom i ja sam znao da je izlišno bilo kakvo ubjeđivanje. A nisam znao ni kako, niti imao čime da je razuvjerim.

       nastaviće se....

         drugi dio....

         Oko pogrbljenih muzikanata ogrnutih ponjavama bio je formiran besprijekorno pravilan krug i ja nisam odolio a da ne priđem. Promukli pisak njihovih trščanih svirala uvjek me obavijao sjenkom kondorovih krila i bio moja slika skroz nepoznatih Anda. Volio sam južnoameričku izvornu  muziku, a ulično muziciranje i taj šmek velikog grada, ponekad mi je u mojoj zabiti znao nedostajati. Pogurao sam se kroz masu slušalaca i radoznalaca i prvi kog sam tamo ugledao bio je - Gigo. Moj Gigo, Amerikanac! Stajao je  ispred samih muzičara; usta su mu bila puna, žvakao je i klimao glavom u ritmu muzike i pocupkivao nogama. U rukama je držao veliko parče pice, rastopljeni sir se cijedio sa svih strana i više je ljudi gledalo njega, nego promrzle, patuljaste umjetnike. Trgnuo sam tijelom nazad, htio da se skrijem, da me ne vidi, ali nisam uspio. Dotrčao je do mene široko nasmijan, zagrlio me pred svima kao da se nismo vidjeli sto godina i okupljenom, nepoznatom svijetu svečano obznanio da sam mu ja najbolji prijatelj. Samo je nedostajalo da se i ja poklonim, pa da predstava bude potpuna. Uzeo sam ga pod ruku, istrgnuo iz kruga i poveo ga na drugu stranu ulice, pa najzad odahnuo kao da su se, napokon, ugasili zaslijepljujući reflektori.

       - Učinje li ti kakav posa’ danas, a, jesi li što biznisovao? – pitao me i salvetom pokušavao da sa kaputa ukloni ulijepljeni, skoreni sir.

       - Nešto malo, biće neki ugovor, dogovor, možda – petljao sam – a ti, gdje ti je vjerenica?

       - Ja ne gubim vrijeme, tajm iz mani maj frend, ja sam ugovorio biznis, nego što. Big biznis. Znaš li ti, školski, kakav je burek tamo dolje na jednom mjestu kod stanice - to nema ni u Ameriku. Svega ima, ali takvog bureka nema, garantujem. Odma’ sam se dogovorio sa gazdom da mu sredim papire da dođe tamo, da pokrijemo Ameriku burekom. Bićemo hit, hit...čućeš, pričaće se...

        - A sredi li ti papire vjerenici?

        - To? Ne, pusti budalu, neće u Ameriku. Ne znam što joj je, ali čim smo izašli iz voza, rekla je da neće vizu, da neće da putuje i neće da se udaje. A ja htio da je spasim, da je mičem iz onoga jada, da je učinim svjetskom i ovo mi je hvala. Primitivizam balkanski, druže moj...- istresao je kao iz rukava Gigo, ne gledajući me u oči, pa nastavio – moraš svratiti da probaš onaj burek. Obavezno!

         - I gdje je ona sada, gdje je ostala?

         - Tamo na stanici, hoće, kaže, nazad prvim vozom, a ja, bogami, neću, no ću doveče. Moram do zološkog, imali su prije kad sam jednom bio, strašne majmune, smiješne, moram makar pola sata, hoćeš li samnom? E, kako nemam adresu i telefon jedne moje bivše, da je posjetim, uf kakva je bila...

          Ja sam u džepu imao Naninu adresu i telefon, zapisala ih je kad smo se prošlog ljeta slučajno sreli. „Ako jednom navratiš“, tiho je prošaputala i sad mi je naumpalo da bih zbilja mogao da svratim. Njena priča je laka, to bih mogao da podnesem i samo što sam umazanog Giga ostavio da se na sred ulice briše papirnom maramicom, dohvatio sam se prvog telefona i okretao Nanicin broj. Niko se nije javio i u trenu osjetih olakšanje, jer - kao da sam se nekome pravdao - i zvao sam je i nisam je našao i što ja tu mogu... I bolje što je nisam našao, jer što ja imam danas sa njom da pričam? Što mi to imamo zajedničko, što nas veže? Nismo bili bliski ni kad smo zajedno učili u gimnaziji, kad sam sjedio dvije klupe iza nje. Bezbojna Nana, Nanica, kao i mnoge druge u debeloj sjenci dvije-tri razredne dive, razmetljive i bahate. Tiha Nanica što smo joj se uvjek bezdušno smijali kada je govorila o svojoj babi, njenoj ’nani, nanici’, kraj koje je odrasla, koja joj je bila sve na svijetu. Samo smo mi iz razreda znali njeno pravo ime, za sve je druge bila Nana, Nanica, blijeda, neupadljiva, nečujna. Dok se nije, na maturskoj večeri, pojavila u svojoj dugoj, crvenoj haljini, na visokim štiklama,  lako našminkana, jedna nova Nana, blistava, sjajna. Pomislili smo načas da su je do hotela dovezle zlatne kočije, čarolijom izmjenjena  bundeva.

         - Da, ja sam – odazvala se moja maturska Pepeljuga, kada sam je nakon pola sata ponovo zvao – ti si tu, ne mogu da vjerujem, sad sam baš stigla s posla, molim te odmah dođi, imaš li adresu?

         Stajao sam pred njenim vratima, zvonio i čitao nepoznato, čudno prezime kraj njenog imena. Zadržala je prezime zbog kćerke, a muž je otišao odavno, brzo i nenajavljeno, kao što je i došao u njen život. Kolega sa studija, bili su na trećoj godini kada im se rodila kćer i kada su se vjenčali. Rastali su se prije diplome.

          - To si stvarno ti, ne mogu da vjerujem – zagrlila me, toplo, snažno, a ja sam stajao zbunjen, ruku opruženih niz tijelo i nisam znao što da kažem. Gurnuo sam joj u ruke pakovanje Krašove bajadere i ona je zadivljena samo ponavljala ’kako si samo znao što najviše volim...’

          Odrasla kćerka, studentkinja već, nije joj upšte sličila, bila je pričljiva, brbljiva zapravo i samo se smijala. Majka joj je pričala o našoj srednjoškolskoj generaciji i, kaže, mnogo smo joj smiješni - kikoće se - kad nas samo onakve zamisli. Ne možeš, dušo, ti to da zamisliš, to niko ne može, ti najmanje - mislio sam gledajući je lijepu, vedru i punu života - to je tada bio naš život, kap vremena u kojoj smo plivali i tonuli jedino mi, tren koji je došao i prošao, našao nas i ostavio, nikada isti, nikada ponovo...

         Večerali smo, Nanica se baš potrudila da me ugosti i poslije večere na stolu se našlo dobro vino i kolači. Njena kćer nas je đavolasto pozdravila, rekavši da neće da ometa naše uspomene i otišla je vani. Nana se smijala, pričala, pila vino i bila je, bio sam uvjeren, sretna, zadovoljna, a ja sam je gledao nepoznatu i mislio da mi sigurno ne bi ostala tako tuđa i daleka da se i onda ovako znala smijati. Da joj se i u srednjoj školi ovako mogla usjeći rupica na lijevom obrazu, da su joj blistali zubi kao sada, da su joj usne bile vlažne i jedre kao ove noći... Možda je takva bila samo onda kada smo nakon maturske večeri svi polupijani sišli do plaže i kada su djevojke, držeći visoke štikle u rukama, zagazile u plitko more, a njihove se mokre duge haljine lijepile uz noge, te noći kada smo se do iznemoglosti opraštali, plakali, pjevali i grlili se. Nanica se tada u mom zagrljaju zadržala dugo, duže nego u bilo čijem, glavu je spustila na moje rame, a ja to nisam vidio, nisam osjetio, ja sam gledao kroz njenu kosu kako se pijani ludaci kupaju u hladnom moru, u zoru, tog dalekog maja...

       - Nigdje ti nećeš noćas ići, kakav hotel, kakva je to priča – iskreno se ljutila moja domaćica – evo, ako si umoran, sada ću ti ovdje u dnevnoj sobi prostrijeti, spavaj, odmori.

        Legao sam na leđa, buljio u plafon i ruka je sama potražila grudvu. Bila je tu, kao što je cijelo vrijeme tu, kao što je danas samnom lutala ulicama, kao što je večeras gledala Nanine blago naborane ruke, večerala s nama...

        Nana je izašla iz kupatila i naspram svjetla iz kuhinje, kroz prozirnu spavaćicu, naziralo se njeno zrelo tijelo, još skladno i poželjno. Prošla je dva puta hodnikom, pa na vrhovima prstiju ušla u sobu u kojoj sam ležao i nešto tražila po polici. I opet je došla, i opet se trudila da bude tiha, i opet je bila u svojoj tankoj spavaćici, a ja sam se, držeći ruku na stomaku, ubrzano gubio u snu, tonuo i potonuo. Moja je grudva samo to čekala, najednom je oživjela, raspukla se, eksplodirala i iz nje, kao iz grotla vulkana, pokuljale su pahulje, krupne, bijele, rascvjetane. Gledao sam užasnut, dirao sam ih prstima, opipavao, ispitivao oblik, premjeravao, bile su mi poznate, ličile su na - sjetio sam se napokon – bile su to kokice, prave, mirisne. Bilo ih je svuda, a iz stomaka je neprestano kuljalo još i pokrivalo pod sobe, krevet, moj jastuk, moje lice. Ulazile su mi u usta, zatvarale mi oči i nos, uspinjao sam glavu, lice, gušilo me, morao sam da dišem...Probudila me znojavog Nanicina kćer koje je, zaboravivši na majčinog gosta, grubo uletjela u dnevnu sobu, gladna poslije svenoćnog lutanja. Bilo je to pred samu zoru i ona se unezgođena izvinjavala, a ja se Bogu zahvaljivao što me probudila, što je ta mala buka u trenu raspršila cijelo brdo kokica. No, opet sam ih bojažljivim pogledom tražio po podu polumračne sobe.

         Ujutro sam bio sam u kući, a na kuhinjskom stolu bio je serviran doručak i kraj šoljice za kafu stajala je bajadera. Stavio sam je u džep, ključ sam sakrio ispod otirača i sa sedmog sprata sjurio se stepenicama.

         U bolničkom hodniku sreo sam mog doktora, prepoznao me, nasmijao se i rekao da ga sačekam u ordinaciji. A tamo mi je sestra s raskopčanim dugmetom na bluzi, čim me ugledala, veselo prošaputala da je sve u redu, ali da će mi to doktor zvanično saopštiti. Upravo je, kazala mi je, razgovarala sa Vojinom koji je zvao da se raspita za moje zdravlje.

        - Gospodine, još ćete vi sa našim Vojom mnogo ribe uloviti. Imam za vas dobre, a za riblji svet loše vesti – široko se smijao doktor – nije mi jasno kako ovo nisu videli, to je obična, mala, bezazlena cista, može se lako ukloniti, ali ne mora. Ja sam to odmah juče video, ali sam sačekao ostale nalaze da budem sasvim siguran. Sretan sam što vam ovo mogu saopštiti.

         - Ni grudve nema, ništa? – promrmljao sam.

         - Kakve grudve, otkud grudva, pa vidite da nema snega – smijao se doktor siguran da je uhvatio smisao nekog Vojinovog i mog uvrnutog fazona.

          Već izlazeći iz ordinacije, nespretno se zahvaljujući, osjetio sam da se u stomaku opet nešto pomiče, uvrće, uvlači, povlači. Prislonio sam ruku i trgnuo se, jer je skoro propala u prazninu, u rupu što je nastajala na mjestu grudve. Ona se ubrzano topila, skupljala, ulazila u sebe samu i ostavljala krater na mjestu gdje je danima razbaškareno dominirala. Htio sam u jednom času da se skrijem iza obližnje trafike, da zadignem košulju i džemper i vidim prazninu koja zjapi i doseže do samih leđa...

          ----

          S novim cipelama u kesi i razvlačeći žilavi đevrek, krenuo sam kliskom strminom ka željezničkoj stanici. Prekoputa, u gustom oblaku dima od sagorjelog loja, stajala je nijema, mirna povorka i strpljivo čekala svoju pljeskavicu u lepinji, leskovačku, najbolju na kugli zemaljskoj. O, pomislih, ako je ovo vidio i probao Gigo, dimiće se ovako ubrzo i na Menhetnu.