Dark waltz 

 

       

 

          Otkad je moja kćerka progovorila – a nije dangubila ni trena - zasut sam svemogućim pitanjima. Sve do njene šeste godine dobro sam se snalazio i uspijevao da izmaknem zamkama što mi ih je neumorno, na svakom ćošku, postavljala. Odgovarao sam i pojašnjavao joj i stvari o kojima sam i sam  jako malo znao. Ali, prolazilo mi je jer sam svakodnevno usavršavao vještinu da nedostatak znanja kamufliram gomilom lijepo složenih riječi. Bar sam tako mislio dok nisam počeo da hvatam jasne signale koji su govorili da mi ne vjeruje sasvim, da vidi da vrdam, ali joj je godilo da sa njom razgovaram, pa mi je dopuštala da izmišljam ili pretjerujem. „Pričaj bilo što, pričaj o bilo čemu, samo pričaj sa mnom“ – govorio je njen radoznali pogled.  I ja sam pričao, ponekad lagao, zanesen maštao i bio skoro ponosan na sopstvenu domišljatost. Učio sam, usput, o mnogo čemu, zanimao se za teme koje su mi do tada bile potpuno strane i daleke. Djeca vas svojim pitanjima natjeraju da razmišljate o ljudima, životinjama, odnosima, o pojavama i stvarima koje vam inače nikada ne bi naumpale. Tada shvatite da ona žele da o svijetu saznaju mnogo više od onoga što vi znate, zapravo: postane vam jasno koliko vi malo znate. A živjeli ste u uvjerenju da je to sasvim dovoljno i da je sve preko toga nepotrebno i samo opterećujuće.

         

          Ušla je zadihana u kuću, umorna od cijelodnevne igre u dvorištu, i, ovlaš, kao da je nije mnogo briga, izustila pitanje od koga sam se stresao. Prošla je kraj mene ne pogledavši me i ne sačekavši odgovor, otišla u kupatilo, a ja sam uznemiren naglo ustao i stao kružiti po sobi. Kako joj odgovoriti na pitanje koje će otvoriti još stotinu drugih, a ja ni na to jedno jedino nisam spreman? Iako sam ga očekivao godinama i znao da je neizbježno, bio sam zatečen i zbunjen. Kako da šestogodišnjoj djevojčici objasnim ko je njena majka, kad ni sam ne znam odgovor. Pitala me zašto joj je majka stara, a sva druga djeca imaju mlade majke i meni je, već po tonu pitanja, bilo posve jasno da je došlo vrijeme da se neželjena tema otvori. Da zatim krene krajnje neugodan razgovor za koji ni pretpostaviti nisam mogao kako će se odvijati i okončati.

         Kada se vratila iz kupatila, nije me zatekla u sobi. Iskrao sam se iz kuće nesvezanih cipela i s jaknom u rukama i odložio naš razgovor bar na kratko. Otišao sam u Borovu šumu, besciljno lutao i pokušavao da sredim misli. Nije mi uspijevalo iako je bila jesen i obala pusta i tiha, iako na poznatim stijenama nije bilo žena koje se sunčaju. Da su one tu, da ih kiša i vjetar nisu raspršili na sve strane, stao bih kraj puta, gledao ih i divio se ljepoti njihovih preplanulih tijela. Znam da bih tek tada bio daleko od bilo kakvog smislenog odgovora mojoj djevojčici, ali bijeg je moj vazdašnji odgovor svemu s čime nisam u stanju da se suočim. Ovoga puta nemam gdje pobjeći, bio sam svjestan, nemam se iza čega zakloniti. Mogu se tek na kratko skriti kao noj, ništa više. Izložen sam i go kao pred cijevima na streljanju, prolazilo mi je glavom dok sam u grču smišljao kako da mojoj curici kažem da je njena majka, odnosno žena koju tako zove – moja majka. Da o njenoj pravoj majci niko ništa ne zna, a ja tek malo više. Da se sjećam samo muzike i crnog, prozračnog vela koji joj je obavijao tijelo. Sjećao sam se, nikada nisam zaboravio, i topline njenog tijela, ali o tome tek ne bih želio da razgovaram sa djetetom. Kako se usuditi da joj kazujem ono što nikada nikome nisam...

 

        Nigdje noć nije crna kao u Valdanosu. Nigdje mrak tako čvrsto ne obavije stijene, pripije se uz more i zakrili masline. U jednom trenu nestanu sve boje i oblici, sve utihne i zamre, kao da neka džinovska ruka najednom spusti roletne.

         Bio sam sam u barci i pokušavao razgoniti nelagodu provjeravajući da li se za ovakav mrak može bez pretjerivanja reći da se u njemu ne vidi „ni prst pred okom“. Kad god bih se našao u zgodnoj prilici  volio sam da na sopstvenom primjeru vidim koliko su istinite sve one fraze koje se bez razmišljanja i mjere svakodnevno koriste. Neke, poput onih da neko „laže kao pas“ ili „pije kao smuk“, niti sam mogao, a nisam ni htio provjeravati. Kao što se nešto može bez provjere uzimati za istinito, tako sam i ove besmislice odbacivao i ne pokušavajući da im dosegnem neki, kao, skriveni smisao.

          Na sred zaliva plutala je moja barka, a ja sam pogledivao u crno nebo nestrpljivo čekujući prve znake da stiže tek dva dana načeti puni mjesec. Nikada nije prestala da me uzbuđuje neminovnost rađanja novog dana, izlazak sunca, dolazak noći i uvijek, u minutu, tačno pojavljivanje mjeseca. Čekao sam ga da pod njegovim fenjerom nastavim loviti lignje. Svake sam večeri izlazio na more sam i ovoga puta sam pomalo žalio zbog toga. Bio sam mali u svoj toj tmini, moja barka je bila slamka, a more pod nama beskrajni bezdan, crn i hladan. Trebao mi je neko da se bojimo zajedno, ali ja sam sve dotadašnje ortake otjerao. Jedan je mnogo pričao, drugi je samo ćutao, treći je uvijek kasnio i bio nespretan, a četvrti je volio da zapovjeda, a u mojoj barci to je bilo dozvoljeno samo meni. Niko mi nije valjao, niko potaman; žalio sam se na ljudsku nesavršenost svima koji su to htjeli da slušaju, a zapravo sam htio reći samo jednu i jedinu prostu istinu: htio sam da budem sam! No, nisam se usuđivao da to jasno i glasno kažem jer sam se bojao što će ljudi na to reći. Volio sam često biti podalje od njih, ali mi, ipak, nije sasvim svejedno što će misliti o meni, jer znao sam da o usamljenicima svi misle isto: to su oni koje niko neće ili oni što nikoga neće. Što je jednako nenormalno i neprihvatljivo. Ali ne i sasvim tačno, jer već na mom primjeru ta je teorija pokazala svu svoju krhkost: ja nisam sasvim izbjegavao društvo ljudi, a i oni me nisu odbacivali do kraja. Voljeli smo se i družili, ali s mjerom – pomalo. A u barci okruženoj morem dvoje ljudi su, htjeli to ili ne, jedan zasebni, izdvojeni svijet, mikrokosmos, u kome se priča, voli, mrzi, jede, pije, prdi i piša, a to je već prevelika bliskost koju ja nisam ni sa kim želio, niti mogao da podnesem. Zato su moji odnosi s okolinom svedeni na podnošljivu mjeru. Po potrebi. Upravo tako: koliko je ko kome trebao. Jer, ako ćemo pošteno, potreba je jedini istinski motiv za zbližavanje i zajedništvo. Ljubav i tobožnje nesebično davanje „cijelog sebe“ najčešće su samo ulog za ostvarenje zamišljene koristi. Žrtva koju Bog prije ili kasnije – vjerujemo u to - nagrađuje.Uvijek me zasmije i iznova oduševi duhovito kazana istina da su „muškarci izmislili ljubav kako bi lakše došli do pičke“.

       

          Mjesec je opet bio tačan. Razmicao se teški, neprozirni zastor kao pokrenut zvonjavom budilnika i siva svjetlost narušila je beskrajno ništa. Ukazali su se obrisi crnih brda i po ko zna koji put iscrtavana je vječita granica između neba i zemlje. Istovremeno sa pomaljanjem velike blijede narandže, niz maslinovu šumu, između kvrgavih stabala, krenuo je hladan vjetar i namreškao površinu mora. Ali to nije bio samo vjetar, samo obični vazduh u pokretu. On nije doticao moje lice, nije mi mrsio kosu, niti mrznuo mokre ruke, ne. Bio je to zvuk, vanzemaljski, očaravajući zvuk. Muzika koja me obavijala i za tren uvukla u svoj kovitlac. Bio sam zadivljen, prestrašen, uzbuđen, zbunjen... Slušao sam opčinjen, nevoljan da se branim i potpuno predan božanskim zvucima. Stajao sam nemoćan i slab usred vrtloga, čekajući da budem usisan u neki ogromni slivnik kojim ću, poslije nekoliko vratolomnih spirala, zauvijek oteći. Umjesto toga, snažno sam grabio veslima ka obali, ka izvoru čarobnog valcera što su ga maslinove orgulje otegle i razlile kao voda tuš na papiru.

           Gledana s mora i obasjana mjesečinom, poznata obala djelovala je čudno i strano, iako sam znao svaki njen kamen, stijenu i oblutak. Svaku uvalu, svaki usjek. Od rane mladosti to je moja obala, moje stijenje, moje more, sa svim mladim ženama koje tu dolaze. Dolazio sam za njima, bio njihov satelit, njihova sjena, njihov dobri duh koji ih voli i pazi.. Jer ja sam se divio njihovoj ljepoti, skladu njihovih golih tijela, glatkoći kože. Nikada ni jednoj nisam naudio, niti pomislio učiniti nažao, iako su se nekada, ne shvatajući da sam samo esteta, ljutile i pogrdno mi dobacivale. Dešavalo se i da moram bježati pred njihovim partnerima, razjarenim grubijanima što ih nikada nisu ostavljali na miru. Što su ih bez prestanka dodirivali i spopadali, a pravili se da ih brane od mene što ih samo nježno, najnježnije milujem pogledom.

          Sada je bila jesen i plaža je bila pusta i danju, a kamoli noću. Ali na moje zaprepaštenje ne i ove noći. Naslutio sam sjene i pokrete i prije nego sam sasvim prišao obali. A kada sam  barku prislonio uz visoku isturenu stijenu i uspavio se na pramcu, jasno sam ih vidio: mlade, nepoznate žene igrale su na šljunku. Okretale su se ukrug, prateći zvuke čarobnog maslinovog valcera i zanesene zabacivale glavu unazad. Njihove ravne duge kose lelujale su i upijale srebro mjesečine, a kroz paučinaste crne velove nazirala su se njihova tijela, bijela i predivna. One nisu doticale tlo, one su lebdjele raširenih ruku i sklopljenih očiju. Ne znam, nikada neću znati ko je bio u većem zanosu – one plešući ili ja gledajući, ali znam da je taj prizor, koji me u trenu opčinio i zaposjeo, postao zauvijek dio mene.

 

nastavak slijedi...

 

                                      

 

 

 

                                      Priča u četiri ruke

    

 

        Teret koji sam nosio jedanaest nedjelja, teglio ga od dana kada sam odlučio da postanem pisac, napokon je pao s mojih ramena. Otresao sam ga se kao teškog, mokrog kaputa i bio lak kao pero: priča je konačno bila gotova. Ležala je predamnom, zapravo treperila je sa ekrana kompjutera. Poslije ko zna koliko pisanja i brisanja, pažljivog čitanja, mijenjanja oblika i veličine slova, krojenja teksta po dužini i širini, mojoj priči nisam više imao što ni da dodam, ni da oduzmem. Zapalio sam cigaretu, otpuhnuo dva snažna dima i prilijepio se uz naslon stolice. Da me neko gledao, lako bi po svakom mom pokretu, gestu i postupku čitao velikim, najvećim slovima ispisano ’hvala ti Bože...’  Napatio sam se živ da priču iscijedim iz sebe i mnogo sam puta dok sam je pisao pomislio da tako mora da izgleda porođaj. A prije samo sedamdeset i sedam dana ni na kraj pameti nije mi bilo mučenje i natezanje ni sa tuđim, a kamoli svojim pisanijama, ali čovjek ne bi bio to što jeste da povremeno ne ugura koji kamenčić sam sebi u cipelu. 

        Čitao sam redovno dnevne novine i to najčešće samo naslove, znajući već što ispod njih piše. Čovjek nakon određenog vremena, nakon prelistane gomile novinskog papira, može samo na osnovu naslova da bude jako dobro i precizno informisan. Nije za to portreban poseban dar ili pamet, ne, jednostavno to se nauči. Jer, mijenjaju se datumi, mjesta i imena, a sve drugo ostaje isto. Novi likovi na drugim mjestima i danas kao i prije čine iste kretnje, isto misle i govore, vrte se u istom krugu, sve u nemogućnosti bijega od sopstvene, ljudske prirode.

         Bila je subota - još jedna u beskonačnom nizu - i listao sam novine, ispijao, kao i svakog drugog dana, tanku kafu i punio istu pepeljaru na poznatom stolu iste kafane. Čovjek do mene neprestano je govorio ravnim, uspavljujućim glasom, nimalo ne mareći za moju zagledanost u otštampane stranice. Iako u novinama nikada ne nalazim ništa izuzetno zanimljivog, niti to očekujem, strašno me nervira kada ih ne mogu prelistati na miru. Gore od toga je jedino kada mi ih neko nepregledane uzme iz ruku, otvori ih i razgleda prije mene. Moje novine! Sto puta sam pomislio da bih se sigurno isto tako osjećao i kada bi mi neko, niotkud stvoren, djevojku sa kojom danima hodam i čuvam je čistu i neokrnjenu, zgrabio za ruku, odveo sobom i uradio joj sve što sam jednom htio ja... Besmislice i neumjesna poređenja čovjeku lako naumpadnu kada se iznervira. Odložio sam novine na sto i okrenuo se prema neumornom govorniku pitajući ga pogledom još koliko namjerava da priča. Nije ni primjetio moj pogled, a još manje registrovao pitanje, nego je istog časa uzeo odložene novine, udobno se ugnijezdio u stolici i počeo ih lagano listati. Nasmijao sam se od muke i dohvatio se subotnjeg dodatka s prilozima iz kulture i umjetnosti. Bar ću, pomislih, makar taj nezanimljivi dio novina, što poslije svakog gosta ostane na stolu, pregledati na miru. I letio sam pogledom preko naslova, gledao sam fotografije sa izložbi, promocija i književnih večeri, slike tih neobičnih skupova neobičnog svijeta. Zgodne djevojke, zanimljivi mladići, uglađena gospoda, klošari-šminkeri, stari foleri - prazne forme s lulom i bradom, intelektualci... lijepo, zanimljivo, drugačije. Zagledao sam, čitao, odlazio pa se vraćao. Hoću i ja, nasmiješih se. Hej, ovo bih volio i ja, nasmijao sam se glasno. Začuđeni pogled preko novinskog lista pitao me jesam li normalan.

        Te sam subote čvrsto odlučio da postanem umjetnik. Svako mora biti nešto, a ja baš tih dana nisam znao što sam. Otkad sam napustio smrdljivu kancelariju u socijalnoj ustanovi, nisam imao zanimanje. Niti sam radio, niti bio penzioner, a niko mi, opet, nije mogao reći da sam ništa, jer s gomilom para itekako sam neko i mogu da biram. Rođaci su se ljutili što sam požurio i samo nedjelju dana nakon očeve smrti prodao svo imanje, a nije im smetalo, niti ih boljelo kad sam se toliko mučnih godina živ jeo čekajući. Otac je govorio da ću sve moći i imati ’poslije njega’, a to se oteglo decenijama. Ponekad sam pomišljao da to vrijeme neću ni dočekati i da će on sa svojih devedeset biti zdrav i čio i u tom ’poslije’, a ja ko zna gdje. Ipak, otišao je prije mene i ja sam ostvario ono što sam tako dugo priželjkivao: imam mnogo para, imam veliku kuću i veliki auto. I opet veliku prazninu iza i ispred sebe – ne znam što ću sa sobom.

        Opredijelio sam se da budem pisac. Slikar mogu biti kad god poželim, znao sam, imam smisla za boje, forme i kompoziciju, ali mi sve to djeluje prilično nečisto. Prljavo, umazano, razmazano, a ja to ne podnosim. Još kao dijete grozio sam se crnih ruku poslije guljenja zelene kore s oraha i ljuštenja mladog krompira. I, slikaru treba atelje, veliki prazni prostor, a ja sam upravo završio opremanje kuće i napunio sve sobe tako što sam u njih ugurao najmanje dva salona namještaja. Pomisao na ponovno razmještanje stvari bila je dovoljna da ideja o slikarstvu bude definitivno precrtana. Isto kao i bavljenje muzikom. Samo kratko, bolno sjećanje na dane provedene s violinom u maloj sobi naše stare kuće i na majku koja osluškuje iza zaključanih vrata, zamalo me odvratilo od svake pomisli na umjetnost uopšte. Gudalo, četiri žice i njihov nesretni škripavi spoj, majčina neostvarena želja, igra djece s druge strane prozora... muzika. Posmrtni marševi jedino imaju smisao i pravu namjenu – sve drugo je iživljavanje neiživljenih muzičara nad nedužnim instrumentima. Vraćanje duga za protraćeno djetinstvo i mladost, za čamotinju  između zidova i prijekornih pogleda.

          Za pisca sam bio spreman. Predamnom sto, na stolu kompjuter, a na mom licu naočare i brada od tri dana. Sa strane prozor koji gleda na more – kao u filmovima. Može u početku i bez lule, šalio sam se i čvrsto odlučio da krenem u ponedjeljak. To mi je bilo nekako sasvim prirodno i prikladno da novo životno poglavlje otpočnem prvog dana u sedmici, mada mi je u svim horoskopima stajalo da je moj dan četvrtak. No brzo sam se otresao takvih misli znajući da je za budući uspjeh presudna nadarenost i umijeće, a ne praznovjerje i sreća. Ona je mogla, da je htjela, da mi se javi onih dana kada sam uzalud sjedio i ispunjavao tikete u kladionici.

        Stigao je ponedjeljak i za njim još jedan, a moj je papir-ekran bio sablasno bijel i prazan. Tek treperavi kursor na njemu kao dosadna muva na velikom bijelom platnu. Ni slova. Slušao sam mnogo puta ranije pisce koji govore o svom radu i oni su često pominjali radno vrijeme i dnevnu normu izraženu brojem otkucanih znakova. Govorili su o svom dnevnom učinku kao rudari o tonama uglja. I još su govorili da je glupo gubljenje vremena gledanje u zvijezde i čekanje nekakvog posebnog nadahnuća, prošlo je to. Treba rad, samo težak i naporan rad, tako su govorili. Kako to, mislio sam, dođeš u sedam sati, sjedneš pred mašinu i počneš naporno da radiš? Što da počneš, o čemu, kako? U redu kad je rukopis već započet, to znam, kada imaš ideju, skicu, nacrt priče, ali što kada, kao ja, nemaš ništa osim volje? Moram čekati da se nešto desi, da me neko ili nešto potakne, nadam se ja inspiraciji, ipak,  -hrabrio sam se - moram istrajati, početak je najteži. U ko zna koliko filmova koje sam gledao glavni junak, mladi pisac, danima bi sjedio nad pisaćom mašinom i očajavao gladan. Gužvao i bacao papir, a onda bi jednog dana jednostavno razvezao po mašini i  - postao bogat! Meni pare ne trebaju, ja bih samo priču, pričicu makar. Samo da krenem pa će biti lako, suzdržavao sam se da ne krenem zauvijek iz stolice koja me ujutro čekala hladna i mrska. Moja električna stolica što mi je lagano ubijala volju i za životom, a kamoli za pisanjem.

         I onda, kada sam se već prenadao, desilo se: jedne tihe večeri, iz dimnjaka mojih komšija pokuljao je smradni dim izgorelog uglja. Oni se, valjda, jedini u mjestu griju na ugalj, a u gradu mog studiranja šest dugih zimskih mjeseci drugog mirisa nije ni bilo. Sve je tako mirisalo, i kaputi, i tramvaji, i burek, i zavjese, i posteljina u mojoj maloj sobi kod Raseme. Samo je Alma uspjevala da pod košuljom skloni i sačuva miris jasmina... Udarao sam po tastaturi kao sumanut. Sljedećeg jutra sve mi je ispisano bilo besmisleno, bljutavo i  nezanimljivo. Koga može da zanima moje branje jasmina sa malih kruškastih grudi? Koga briga za oblik uha pjegave Alme, za njen mladež na ramenu, za njen šuškavi glas...?

          Pisao sam i brisao, gradio i rušio i jednog dana moj je Skadar ipak sazidan. Gledao sam naslagana slova - lelujala su mi pred neispavanim očima - i vidio hiljade kamenih kocki što čine bedem iscrtan mojim krvavim rukama... nasmijao sam se budalastim besmislicama što ih je razniježenost rađala. Kakav bedem, kakva krv, znoj, gluposti – samo rad, rad i opet rad!  Što ja to pričam - jesam li to postao pravi pisac?

           Odgovor na to isto pitanje čekao sam danima. Osluškivao sam telefon, provjeravao da nije isključen, otvarao mejl svakih pola sata, ali od Velikog ni glasa. Neće me taj narcis udostojiti odgovora, bio sam već siguran, nije on ni pogledao moju pisaniju, iako sam mu je slao u malim dozama, kao što mi je i rekao. Mogu – s neskrivenim nestrpljenjem kazao mi je na pijaci - da mu mejlom šaljem rukopis, ali svakodnevno samo po jednu stranicu. Toliko vremena vjeruje da će naći, promrmljala je književna gromada, trpajući salatu u ceger. A u što to troši svoje tako dragocjeno vrijeme ocvali ljepotan da mi je znati? Nigdje nije zapošljen, objavio nije ništa već godinama, a raznorazne tribine i promocije nisu baš svake večeri. Jedino ako se po vazdan ne bavi svojom mladom, dražesnom ženicom, što je s jednog od svojih brojnih putovanja odnekud doveo. Ako je to u pitanju – od mene mu prosto. Ma svejedno, mogao bi napisati koju riječ, mislio sam, ili me nazvati telefonom. Samo da nije zgrožen onime što je pročitao, jer onda je bolje da mi ništa ne javlja. Iako sam mu nekoliko puta ponovio da mi slobodno kaže sve što misli o mojoj priči, o meni piscu, jer nisam dijete, nisam, kao, sujetan i  tobože nemam literarnih ambicija, ubiću se ako me ukopa. Ili bolje da ubijem njega, ljubomornog na moj talenat i umjeće.

          Nema čovjek što od njega da vidi, osim tri duge sijede dlake na glavi i okruglih naočara što mu pokrivaju pola lica, ali je, svi kažu, najbolji. Njegove kritike niko ne dovodi u pitanje, svaka se njegova bez pogovora uvažava. Koga on podrži nebesa mu ne ginu, a koga zgazi svaka mu je rupa plitka. Stalno je na televiziji spreman da priča o bilo čemu i naviknut da njegovi sagovornici klimaju glavom na sve što progovori. No, ja znam da to malo što kazuje o pravoj vrijednosti govornika i onoga što govori. Ja sam tako u gimnaziji na časovima jezika i književnosti mogao da pričam o čemu god zaželim, sve što mi padne na um – moja profesorica me gledala, smješkala se i klimala glavom. Preletjela bi zatim po razredu pogledom koji je jasno govorio: slušajte glupani, pamtite ove bisere. Bio sam joj drag i sladak i bila je ubjeđena da sve znam, pa me više i nije slušala, nego samo gledala. I opkladu sam dobio kada sam smiješnu frazu ’tamo gdje Rio Grande pravi lakat’, koju sam našao u nekom kaubojskom Laso romanu, glatko provukao govoreći o Igoovim Jadnicima. Gavroš je nešto, kao, činio ’tamo gdje Rio Grande...’  Pred slijepom publikom lako je biti dobar plesač.

          Nije zazvonio telefon i nisam od Velikog dobio mejl, ali se, jednog predivnog dana što je počeo naopako kao i svaki drugi, pred mojim vratima smješila njegova lijepa žena. Stajao sam pred njom ukočen kao stražar i ona me, ustručavajući se, pitala može li da uđe jer želi da razgovaramo o mojoj priči. Može, naravno, pomjerio sam se bez riječi i propustio je u kuću i sam bog zna kako li sam blesao izgledao, zapanjen prizorom pred sobom. Čudi me da se nije okrenula i bezglavo pobjegla od manijaka koji pilji u nju. Sjela je na fotelju, a ja sam se vrtio kao bez glave želeći istovremeno i da je počastim i čujem što mi ima kazati. Odmah mi je naumpalo da ovakav glasnik ne može donijeti ružne vijesti. A čak i da ih donese iz takvih ruku se i otrov lakše popije – progovorio je iz mene pritajeni pjesnik. Pogledala me i smješeći se poželjela mi, u njeno i u ime njenog muža, dobrodošlicu u svijet književnosti. On nije imao vremena, pa je moju priču prepustio njoj. Ona je čitala pažljivo, baš joj se predano posvetila i na nju je ostavila vrlo jak utisak. Sve je to kazala svome mužu koji joj vjeruje i bez provjere potpisuje svaki njen sud, pa mi poručuje da nastavim s pisanjem. Želi mi, rekla je, uspjeh. I dodala da je ona sigurna da ja imam toliko toga da kažem. Samo rad, rad...

          Gledao sam je ne dišući i ne trepćući, jednostavno ne mogavši da skrenem pogled, i bio sam – glupo je reći – već zaljubljen u nju! Htio sam je zagrliti, milovati joj kosu, lice, poljubiti usta koja mi govore ono što mjesecima sanjam da čujem. Mazio sam joj pogledom prekrštene noge, obla koljena, klizio do visokih potpetica i sjetio se da sam tako dugo bez žene. Prave žene, poput ove koja je sjedila naspram i malim, odmjerenim gutljajima ispijala svoje piće. Onda je naglo ustala, pružila mi ruku i krenula ka vratima. Išao sam za njom kao omađijan, pratio je bez riječi. Okrenula se još jednom, pogledala me i rekla da bi željela da joj i ubuduće na istu adresu šaljem svoje priče. I još mi je rekla da mogu slobodno kada pišem o doživljenom da bez straha zakoračim u maštu, da otuda zagrabim  koliko mi treba i da svoja sjećanja nadogradim ili izmijenim onako kako to priča traži. Mogu uvijek ići korak nazad ili naprijed, baš tako je rekla.

         Zurio sam u vrata iza kojih je nestala, bio sam smušen i izgubljen. Vratio sam se u sobu, dohvatio se boce, pa stao kraj prozora i gledao u prazno. Onda sam se stresao kao da me neko iznenada polio hladnom vodom, odjednom se vratio sebi i sjeo ispred kompjutera. Poput virtuoznog pijaniste obrušio sam se nemilosrdno na sive dirke. Rađala se moja nova priča. Priča o ne baš mladom nadobudnom piscu Rejmondu koji moli nadmenog književnog barda Džonatana da pročita njegovu prvu priču i kaže mu svoj sud o njoj. Umjesto njega to čini njegova prelijepa žena Meri koja iznenada dolazi kod Rejmonda i...  Poslušao sam njen savjet i u pripovjedanju otišao ’korak naprijed’, tako što sam prvi dio priče završio rečenicom: ’Meri je kod Rejmonda došla i sjutradan....’ Poslao sam joj rukopis.

        Došla je i sjutradan. Ušla je bez kucanja i pozdrava, sjela i zatražila da joj naspem piće. To nije problem: flaša je uvijek u mojoj blizini. Pili smo i ćutali. Ja sam neprekidno gledao u nju, a ona kroz mene. Onda je hitro i neočekivano, kao i prethodnog dana, ustala i krenula. Izgledalo je baš kao da se sjetila da je neko čeka, da negdje kasni. Rekla je, odlazeći, da joj se početak moje nove priče čini vrlo obećavajućim, da misli da to može biti jako dobro. Nastavite, rekla je. Nastavićemo zajedno, pomislio sam ja, pisaćemo je u četiri ruke. Opisao sam Merin ponovni dolazak kod Rejmonda i njihov, naizgled, nezanimljivi susret. Njen lutajući pogled, blago nakrivljeno sjedenje i tri brzo ispijene čaše. A onda je slijedio ’korak naprijed’: ’Rejmond je i ne primjetivši postajao zavisan od njenin dolazaka, od susreta sa njom. I nastavila je svakodnevno dolaziti, sjediti bez riječi i gledati u  čašu. Jednog dana Meri je došla u svojoj kratkoj žutoj haljini....’

        Stajala je predamnom u raskopčanom kaputu ispod koga se vidjela, pripijena uz tijelo, njena žuta haljina! Uzeo sam je za ruke i uveo je u sobu u kojoj je na stolu čekalo naše piće. Pogledali smo se u oči, kucnuli se čašama i iskapili ih. Onda slijedeće... Ona se smijala, pa je plakala, pa mi pričala o izlascima s mužem, o druženju s umišljenim, dosadnim besmrtnicima, o svojoj samoći među svim tim ljudima. I sa mnom je bila sama, znao sam to, iako nije rekla. Možda malo manje, nadao sam se, slušajući njen monolog. Već je odlazila, bila je već prešla i prag kada se okrenula i pružila mi ruku. Privukao sam je sebi i poljubio. Izmigoljila je vješto iz mog zagrljaja i rekla da je za nastavak naše priče to sasvim dovoljno. Ja nisam mislio tako i čim je otišla prišao sam mašini i odvažio se na dva ’koraka naprijed’. Nastavio sam priču o Merinom dolasku kod Rejmonda u širokoj suknji ispod koje nema ništa. I cijele noći nisam zaspao.  

         Bio sam za kompjuterom kada je ušla u sobu. Nisam stigao ni da ustanem, a već je stajala ispred mene, opkoračila me i oslonila se o tastaturu, zapravo sjela na nju. Na ekranu se pojavio znakovni haos što ga je njena zadnjica ispisala. Prislonio sam lice uz njen trbuh, a rukama zašao ispod široke suknje i milovao joj bedra. Bila je, kao i Meri, gola, meka i topla...

         U sljedećem nastavku Rejmond je nagovarao da na par dana odu negdje zajedno, da se mogu voljeti bez granica i straha... Otišli smo dva dana na planinu. Ona je rekla da ide sestri u posjetu, a ja se nisam nikome morao ispovijedati, ni pravdati. 

          Priča o Meri i Rejmondu sve je više sličila beskrajnoj televizijskoj seriji i meni je bilo jasno da sam sve dalje od literature. Da preko glave tonem u otužni, bljutavi kič, ali nisam ni pomišljao da stanem.To je ta čudesna snaga kiča, mislio sam, da iako si sasvim svjestan njegove bezvrijednosti i praznine, u njemu je ponekad tako prijatno da ne želiš da izađeš. Valjaš se kao životinja u blatu i prljav si i ružan, ali ti je lijepo i toplo.

        Ja nisam više mogao da zamislim dan bez nje. Njenog muža, Velikog, sjetio sam se tek kada mi je jednog dana rekla da će morati sa njim na duže putovanje koje nikako ne može izbjeći. A ako sve bude kako je on zamislio, dodala je, vrlo je moguće da se nikada više i ne vrate. Zanijemio sam jer je to iz korijena mijenjalo moj zamišljeni tok priče, a ja na to nisam smio ni da pomislim. I ona je rekla da želi da naša zajednička priča teče svojim tokom, da nastavi kako je i krenula. Ne može nam, nema pravo, bilo ko da bilo što dopiše ili promijeni.  Ne može se to dogoditi, ne smije, ja to neću dozvoliti....

      Nastavljajući priču učinio sam presudni ’korak naprijed’ i opremio Rejmonda opakom idejom: Džonatan se mora ukloniti! Meri će svom mužu uobičajeni čaj pred spavanje bogato začiniti praškom za vječiti san. Smrt u snu je najlakša za odlazećeg, pa zato i za savjest onoga što ga tamo šalje. Rejmond i Meri će to moći da podnesu. Poslao sam joj rukopis i bio sam u groznici.  Nikako nisam mogao da nađem mira - nije pomagala ni flaša, ni pune pepeljare, ni male roze tabletice. Ispijene u propisanoj dozi. Meri je Džonatanu upravo sipala u čaj cijelu šaku, mislio sam gledajući na sat. Ponoć je uobičajeno vrijeme za odlazak na spavanje.  No, ne i meni ove noći, znao sam, iščekujući bilo kakav glas da mi javi kako se raspliće moja priča,  koja mi se, morao sam priznati, istrgla iz ruku. I odgovor je stigao neočekivano brzo: pred vratima je stajao Veliki pisac, ili Džonatan, kako već... sve mi se smiješalo.

       - Dragi kolega, imate dara – govorio je srdačno šireći ruke kao da me hoće zagrliti. Gledao sam u njega kao u duha i nisam bio siguran da nije izašao iz moje ispražnjene boce. Ne, bio je stvaran, mali a opet veliki, kao propet na vrhovima prstiju isturao je grudi i sličio kokotu.

      - Pratio sam ja, ipak, vaše pisanje, čitao sam sve što ste slali jer sam vam to obećao, a ja sam profesionalac i ne varam. Prva je priča lijepa, nostalgična, ali previše šećera za moj ukus. No već u drugoj vidi se vaš napredak. Tehnika je bolja i naracija je tečnija, samo što sam morao da se umiješam na kraju – bilo je suviše predvidivo, dakle banalno: ljubavnici uvijek ubijaju suvišnog, smetajućeg muža. Dozvolio sam, zato, sebi da se uključim u vaše pisanje i življenje priče: malo sam izmijenio kraj. Neprimjetno sam okrenuo tacnu s šoljicama čaja i popio onaj drugi – smijuljio se nadmeno.

      - A ona? – uspio sam nekako da promucam.

      - Možda je uzela čaj namijenjen meni, a možda i nije. Možda je samo otišla dalje. Čitala je ona i pisala i druge priče... Ali, zar je to važno, dragi moj kolega – priča je sve, život je ništa! Napokon, sada imate dvije mogućnosti za završetak vaše priče. Odaberite, uradite kako mislite da je najbolje, pa mi proslijedite da to pogledam. Vi možete, vi imate dara, ne sumnjam... - pogledao me, čini mi se, podsmješljivo, ispio piće, a zatim se opet kao spomenik isprsio na sred moje sobe, raširio ruke i kao sa pozorišne scene uskliknuo:

        - Čovjek je smrtan, umjetnost je vječna! - upamtite to, dragi kolega! Umjetnost je vječna... – uživao je u sopstvenom glasu i mahao rukama kao najobičniji kreten.

 

                                               

 

 

                                             Durbin

 

 

       Advokat se baš zauzeo oko mene i sve čini da me predstavi što nenormalnijim, ali kaže da ja ne sarađujem dovoljno. Nije zadovoljan mojim neprihvatanjem uloge neuračunljive osobe, a on bi da svu odbranu zasnuje upravo na tome. Da dokaže da ’nisam sposoban da kontrolišem svoje postupke i da u stanju razdraženosti reagujem krajnje agresivno’. On se, vidim, trudi da mi to kaže na stručan, pravnički način, da tu priču lijepo upakuje u meni ne baš razumljive riječi, ali kad sve skupim, saberem i oduzmem, jasno mi je da me hoće prikazati kao običnu životinju. Ili me on, možda, zaista tako i vidi, ne znam. No, iskreno, sasvim mi je svejedno što on o meni misli i kako će da me brani. Postavljen je, rekao mi je, po službenoj dužnosti, jer drugog advokata niko nije tražio. Da je Mirsad ovdje, da nije ko zna gdje na okeanu, znam da bi on doveo najboljeg  i najskupljeg branioca, ali bih ga ja od sveg srca molio da ne troši pare uludo. Meni ne treba advokat, ne treba mi psihijatar, i za sudiju me baš briga. Ja hoću nekoga ko zna da mi kaže kako izgleda tijelo devet dana nakon što iz njega izađe duša. I gdje ta duša ode, luta li zbunjena, izgubljena, ili se zna njen put nakon što napusti svoje toplo stanište? Gdje – i to bih da mi neko kaže - na kom dijelu tijela crvi otpočnu svoj pir i kada sve to prestaje? Kada će od Suade ostati samo prah?

      Devet dana je proteklo otkad su me doveli u ovu praznu sobu, a puna je nedjelja da je Suada pod zemljom i ko može biti siguran kome je gore? Nju, i da hoće, niko ne može da pita, a mene mogu, ali ih baš i ne zanima mnogo. Oni bi, i sudija i advokat, detalje, baš tako kažu, sve sitnice koje se tiču ubistva. I ja im pričam, sve im kazujem mirno i opširno, jedino me svaki put žacne kada pomenu riječ ubistvo. Ja jesam usmrtio tu ženu, to ne sporim, ali mislim da nisam ubica. Ubistvo je, kako ja to razumijem, kad se to namjerno i svjesno čini, kada se želi nestanak nekog bića, a ja sam samo htio da Suada pusti kosu moje sestre Meme.

     

       Iako sam već jedanaest godina nepokretan, od Suade sam prvi put čuo da sam bogalj. I da je Mema ludača. Nazvala nas je tako grubo odvlačeći iz moje sobe svog sina Armina, govoreći mu što će kod nas, šta on tu radi ’kod jednog bogalja i ludače’. Tako je rekla, a znala je jako dobro naša imena. I hajde da joj oprostim što je mene tako nazvala, neka, iako je to ružno, no u kolicima sam i očigledno je da ne mogu da hodam, ali po čemu je zaključila da je Mema luda? Zato što ne govori, zato što je preplašena, što je visoka, što na svaki šum trza mršavim tijelom onako lijepa, krupnih, vlažnih očiju?  Zar zato?

       Armin je svakodnevno dolazio kod mene, u moju sobicu na spratu kuće, a odmah za njim ulazila je i Mema. I onda smo se nas troje bez riječi gledali. Moja sestra i ja blago smo se smješkali prateći njegove kretnje, a petogodišnji dječak, naš novi komšija, zagledao nas je ozbiljnim, skoro strogim pogledom, pa zavirivao u svaki ćošak sobe. Iako je bio moj stalni gost, uvijek bi našao nešto novo da pametnim očima ispita. Nije ništa zapitkivao, niti dirao, sem ponekad moj durbin, koji je stajao na pragu prozora umotan u bijelu, meku krpu i kao magnet ga privlačio. No, nerado sam mu ga davao u ruke, uvijek pridržavajući jedan kraj. Durbin je od mesinga, velik je i težak i može mu ispasti iz malih ruku, slomiti se, oštetiti, a što ću onda ja? Otkad mi ga je brat od strica, Mirsad, donio sa jednog od svojih vijađa, durbin je dio mene. Moje treće, najveće oko.

        Meni je moj Mirso svašta s mora donosio i danima sam unaprijed mogao da predosjetim kad će doći. Iako se nikada nije javljao ni pismom, ni telefonom, iako je uvijek sve iznenađivao – mene nije. Ja sam znao, ja sam ga spreman čekao. Baš kao da sam ga mogao vidjeti durbinskim okom stalno uperenim u pristanište i bedem starog grada. A on se iskrcavao u nekim sasvim drugim i dalekim lukama i stizao avionom, no, svejedno, neko ili nešto bi mi s Pristana uvijek dalo znak. Nepogriješiv znak da dolazi moj brat, moj drug, smijeh i razgovor.

      Imam ja i pravog brata što mi ga je rodila majka, ali kao da ga nemam. Nestao je već odavno – otkad je prije petnaest godina otišao u Ameriku, samo se u početku dvaput javio. Čuli smo povremeno od ponekoga da je živ, da ima porodicu, lijepu okruglu djecu s Meksikankom, ali je on sve nas zaboravio.  I neka je mene, nismo mi bili bliski, mnogo je stariji, neka je, napokon, zaboravio i roditelje – nije on nikada bio dobar sin - ali zašto Memu?!  Kako je mogao nju da zaboravi, kako je mogao njoj da se sve te silne godine ne javlja, da ne poželi da je vidi, da joj donese haljinu, čokoladu? Njoj što je u ponoć budio da mu pegla košulju, što mu je prala kosu i mazala mu je orahovim uljem, kremala cipele, skrivala ga u prizemnoj sobi sa njegovom Sanijom, lagala roditelje da nije pijan slomio štekere... Njoj što je mjesecima za njim gorko plakala i nikada nije sasvim prestala...

        Bio sam siguran da će se brat pojaviti kada se Memi desila nesreća i moj predosjećaj me prvi put prevario. Jer nije on Mirso pa da njegov dolazak mogu predvidjeti. Njega i njegove postupke niko nikada nije mogao da predvidi. Pa opet bio sam iznenađen što nije došao, jer sam znao da zna, da je čuo, da su mu kazali. A možda je i bolje što nije došao, jer se bojim da onda nesreći ne bi bilo kraja. Mislim da se toga i on bojao – znajući sebe - pa je riješio da stisne zube, ugrize se za ruku do krvi, razbije flašu, ode u pustinju i vrišti. Ili samo tiho plače. Kao mama što do smrti nije prestala. Suze iz njenih očiju neprestano su tekle i ona je postajala sve manja i manja. Na kraju je nestalo, otopila se sva i raznijele su je suze, pa nisam znao da li u tabutu išta ima osim bijelog platna, gledajući sa svog prozora kako je odnose.

        Možda sam i ja kriv za Meminu nesreću, jer je moja, na neki način, donijela njenu – ta me misao ne napušta, iako kažu da neko drugi umjesto nas slaže kockice. A složilo se da te rane jeseni ja dobijem kolica. Velika, teška, jako lijepa i jako dobro očuvana - ova ista na kojima i sada sjedim. Ja sam sve do tada očekivao tablete iz Italije za koje su mi rekli da će začas očvrsnuti moje noge i da ću opet biti kao prije. ’Kao rukom’ trebale su te čarobne pilule da bace u zaborav pet mjeseci nepokretnog ležanja, ali one nisu stigle. Stigla su kolica u koja su me pažljivo posjeli i ja sam odjednom zaplovio sobom. Od zida do zida, od vrata do prozora. Smijao sam se, i Mema se smijala i imala rupicu na obrazu, a otac je sageo glavu i nijemo izašao iz sobe. On uvijek tako: samo gleda, ništa ne progovara i izlazi pognute glave. Onda je Mema stala iza mene i gurala me, vozila, šetala po sobi, kružili smo, jurili i kao ludi se smijali. Bilo je divno, to popodne nikada neću zaboraviti.

         Sjutradan smo Mema i ja izašli u šetnju. Ona je obukla svoju rozu haljinu sa sitnim cvijetićima i bijele sandale, iako je ljeto već prošlo. Ali to je bilo najljepše što ima i zaista je bila predivna. I ja sam bio, mogu slobodno reći, lijep. Jeste, baš sam lijepo izgledao u svom žutom džemperu, a za ostalo nisam mario, jer sam od pasa ionako bio prekriven ćebetom. Svi su se u parku smijali kada sam se šalio da je moja nevolja s jedne strane jako dobra: ne moram trošiti na cipele i pantalone. Na lijevoj ruci imao sam sat, japanski, od Mirsada, naravno. S prve njegove plovidbe, od prvih zarađenih para. Moj Mirso se sjetio, on se uvijek sjeti. On misli na mene, sve čini da budem srećan i zadovoljan. I bio sam tog oktobarskog popodneva sa satom na ruci i srećan i zadovoljan, kada smo sestra i ja prošetali korzoom. Svi su se okretali za nama, prilazili da se upitaju i rukuju. Moji su drugari zagledali kolica, opipavali gume, klečali da vide kako to izgleda ispod, a ja sam im ponosan pokazivao mehanizam kočnice. Stali smo u parku i mnogo njih se okupilo oko nas. Mene su pitanjima i pogledima spopali moji školski i drugovi iz ulice, a oko Meme je na motoru kružio i izvodio svakojake gluposti Ćićo, sin bahatog kamenoresca s kraja grada. Imao je uvijek sve prvi: i auto, i čamac, i gliser, i moped, i... sve je imao. I moju Memu je tog popodneva poželio i nju je ubrzo dobio. Počela je izbjegavati guranje mojih kolica, željela je vani sama i mučila se kako da mi to kaže, lagala je i petljala. Mnogo sam lijepih sunčanih dana te jeseni preplakao sam iza prozora. Imao sam petnaest godina.

       Samo pola godine ranije od mog smijeha i glupih šala nije se moglo proći mojom uličicom. Nikoga nisam mirno propustio, niti me ko mogao mimoići neprimjećen – bio sam carinik, tako sam svima govorio. No, sve mi je prolazilo, sve mi se praštalo. Tek poneka primjedba kako sam ovakav ispao od onako mirnih, nečujnih roditelja, te pokoja ljuća riječ i mnogo mog smijeha. U školi osrednji, ali me nije bilo briga, jer sam već odlučio da poslije osnovne odem na automehaničarski zanat. Vozila sam volio od malena i sve sam o njima znao. Serije, modele, tipove, šasije, motore...  Začudo, nisam tada maštao o malom sportskom autu kao svi moji drugovi, nego o - kamionu! Svi su mi se smijali, bilo je i meni smiješno, ali je to bilo naprosto tako: želio sam da vozim kamion, kao otac mog druga Tina, što je radio u Komunalnom. Ponekad bi nas provozao gradom svojom smećarom-zlatarom kupeći otpad i te vožnje nikada nisam zaboravio. Gledali smo prolaznike s visoka, nadmeno, osjećali moć i snagu dok smo se probijali zakrčenim ljetnjim ulicama a svi nam se sklanjali, topili se u vreloj kabini kao asfalt pod nama...

         Moja kolica nemaju motor i ne huče, niti buče, samo ponekad nepodmazana škripe. Ali, iako sam već godinama u njima i dalje mogu da razlikujem zvuk motora svakog vozila, škripu kočnica i dahtanje auspuha, pa sam s lakoćom raspoznavao ko je kada dovezao Suadu. Otkad je doselila u naš komšiluk nju je stalno neko dovozio. Najčešće njen poslodavac, gazda restorana u kome se zaposlila kao konobarica. Njega je brundavi mercedes naftaš najavljivao iz daleka. A bilo je kasnije i drugih i sve sam ih upoznao gledajući sa svog prozora i slušajući rad njihovih mašina. Ima sličnosti u ponašanju ljudi i njihovih auta, stvarno. Nevjerovatno je bilo slušati harmoniju koju je stvaralo potmulo brektanje dizel motora starog, žutog merdža i tihi, zadihani glas njegovog gazde, dok je ubjeđivao Suadu da ga pusti u njenu sobu, u prizemlju kuće mog prvog komšije Hašima, starog lukavca i pokvarenjaka. Ubijedio je svoju Nazu, pobožnu i smjernu, da uzmu podstanare jer im penzija ne izlazi, a ja sam odmah vidio zašto je primio Suadu. Otkad je došla on se svake večeri motao po dvorištu i nešto kao čistio i čeprkao i svaki čas prolazio pored njenog niskog, osvijetljenog prozora. Kad je nije bilo u sobi, stajao je kod kapije i čekao da se iza okuke pojave farovi auta koje je dovozi.

         

       Meni nisu bili suđeni automobili i kamioni, nego kolica. To je tako, valjda, zapisano i nije se moglo izbjeći ili promijeniti. Jer da jeste ja tog majskog dana jednostavno ne bih otišao na kupanje, jer me niko nije ni zvao, još manje tjerao. A i dan je bio vjetrovit, bez previše sunca i more hladno kao led. Ali došla je maturska ekskurzija iz nekog velikog grada i ti momci su se mnogo razmetali po našem šetalištu svojom odjećom i frizurama. Čim sam ih sljedećeg dana vidio na pristaništu, naumpalo mi je da je pravo vrijeme da oni vide što mi mještani znamo. Bar mi u skokovima u more nisu ni do koljena, razmaženi mamini ljepotani. I skakao sam sa stijene ispod bedema, kao i mnogo puta ranije. Malo je ko to znao i približno dobro kao ja. More je bilo moj teren: govorili su mi da sam istovremeno prohodao i proplivao. Gledali su me važni maturanti, gledale su me i njihove drugarice i ja sam letio nad stijenama. Onda sam – ne znam kako i zašto - ostao u mraku, a na površini vode pjena je pocrvenila. Ruke i lice su do ljeta ozdravili, ali neki mali komadić moje kičme nije. I neće nikada. Odavno sam prestao da čekam tablete iz Italije.

        Ležao sam nepokretan mjesecima, a kraj mene je stalno bila Mema. Otac bi provirio, pogledao u mene i bez riječi, pognute glave, odlazio u svoju berbernicu. Ostajao je tamo sve duže i duže. Majka je neprestano plakala, pa nije ni ulazila u sobu, jer bi se tada rasplakali i mi, a ona to nije željela. Samo je po cijeli dan spremala i kuvala, pa dodavala Memi koja me hranila. I zasmijavala me, golicala, igrala se kašikom kojom smo oboje jeli, priređivala mi predstave - gegala se po sobi kao Čarli Čaplin. Kada sam se kupao uvijek bi me bar jednom iznenada polila pretoplom vodom, pa se urnebesno smijala. Moja sestra Mema, moja ljepotica tužnih očiju što je čekala svog princa, a dočekala zlog viteza. Koji je ubio u njoj smijeh, radost, sunce i vedar dan.

          Trojica su je mučila i silovala danima. Ćićo je doveo svoje drugove i oni su je mrcvarili već izmrcvarenu. Gasili su cigarete po njenom trbuhu, urezivali svoja imena na njenim leđima,  potpisivali svoje neobjašnjivo zlo. Sve su činili da pokažu koliko je ona bezvrijedna, ništa, a koliko su oni veliki i moćni. Naročito Ćićo. Bio je glavni i to je uvijek iznova želio da dokaže. Bio je, kažem, glavni, a da to ni po čemu nije zasluživao: ni po izgledu, ni po pameti, spretnosti ili znanju, a i novca su neki imali više. Bio je prvi samo zato jer je tako umislio, a mi mu to zavidnim pogledima na njegova auta, glisere i motore, dozvolili. On je, siguran sam, negdje duboko u sebi bio svjestan svoje prevare i bilo mu je neophodno da se svakodnevno nanovo našminka i maskira. Zato mu nije bilo dovoljno da za sebe ima Memu - svu, cijelu, potpuno predatu - želio je da to i drugi vide i znaju. Da može činiti sa njom sve što mu se prohtje, da može kad poželi po njoj gaziti, pljuvati i pišati. Da je do kraja može potrijeti i uniziti - a ona ga je toliko voljela da je čak prestala da gura moja kolica, da me uplakana uplakanog ostavljala samog u kući i odlazila njemu.

        Mirsad je tražio i našao je u jednom stanu koji se zimi zaključavao. Našao je na hladnom betonu, bez svijesti, bez odjeće i samu. Policija, hitna pomoć, bolnica, majka, otac... a ja sam u svojoj sobi pored prozora zaboravljen od svih. U kolicima. Vezan. Bezvrijedan. Sanjao sam te noći da izlazim iz svoga tijela i ostavljam ga u kolicima sparušenog kao izduvani balon, a ja lagan kao pero, kao presvučeni leptir letim i slijećem na prozore trojice mučitelja. Nalazim ih u svojim sobama, u toplim krevetima mirno, spokojno spavaju i ja stojim nad njima, smijem se i smišljam kako da....  Probudio sam se ukočenih leđa i bolnog vrata oslonjenog o hladni naslon moje gvozdene stolice. Toliko sam želio da ubijem, da mučim, da uživam u gledanju patnje, maštao sam o tome, zamišljao i sanjao. Nadao sam se da će doći brat, pa će on sve što ne mogu ja, a onda opet da je bolje da ne dođe, jer će patnja biti još veća kada bude zatvoren i ne bude kraj mene. Nije bio ni ovako, ali sam bar znao da je slobodan i, bio sam ubijeđen, srećan.

         Ćića nije stigla ljudska pravda, nije osuđen i nije otišao u zatvor, ali izboden je, koju godinu kasnije, u tuči u nekoj lučkoj kafani na kraju svijeta. Ugušio se, čuli smo, u lokvi sopstvene krvi, na prljavom, popljuvanom podu. Njegov drug, zauvijek potpisan na Meminim leđima i duši, otišao je i niko o njemu ništa više ne zna, a treći je, vječito pijan, ruglo za djecu na ulici. Jednog jutra osvanuo je ležeći polumrtav  pod mojim prozorom. Prvi prolaznici su mu bojažljivo prišli, zagledali ga, pa kad su vidjeli da ipak diše pridigli su ga i rekli mu da ide kući, da ga đavo nosi. Ako ga je pod moj i Memin prozor dovelo ono što ja mislim da jeste, ako ga je tu dovuklo nešto u njemu duboko skriveno, onda je on, ipak, među njima najmanje loš. A stigla ga je kazna mnogo teža nego onu dvojicu. No to, izgleda, neko po svome sređuje - mi se ne pitamo mnogo. Što nisam mogao ja, uradio je drugi. Prsti sudbine učinili su ono što nisu mogli moji. Ili su to, ipak, bili moji prsti... Ne znam ja koliko su istinite sve te priče o sudbini i nemam pojma ima li ona prste ili se to samo tako kaže.

      Koji mjesec kasnije, mama je iznenada ostala bez suza. Lice joj se jednog kišnog popodneva najednom osušilo i ona je iste noći umrla. Otac je zurio u zid i ćutao, a i Mema je bila bez glasa. Nisu ni plakali, ništa, a ja sam cijelu noć gledao kroz prozor, zurio u mrak i čekao da svane. Dan je drugačiji, ima otvorene oči, a ja volim svjetlost, mislio sam, nadajući se da ću se ujutro  probuditi i osloboditi se još jednog košmara. No nije to bio san. Bila je to sirova i surova java u kojoj nas je nesreća, treći put u jednoj godini,  nezvana posjetila i opisala svoj puni krug u mojoj kući. Tihoj, najtišoj kući u ulici.

         Mema nije nikada više progovorila, otac je ionako samo ćutao, a ja sam htio da pričam, ali nisam imao sa kim. I onda sam dobio durbin i odjednom mi više razgovor nije trebao. Pogledao sam, prvi put, između krovova komšijskih kuća, usmjerio sam durbin u bedem starog grada i u rupi između dva kamena ugledao – vranu. Crnu, nakostriješenu, ružnu... Ah, nesretan je grad u kome je vrana glavna ptica – govorio je uvijek stari profesor. Nesretan sam ja kad, pored tolikog šarenila na svijetu, naciljam iz prve crno i ružno, a grad ima i drugih boja. I ja sam ih poslije gledao, upijao, slagao, miješao, ispirao, razmazivao... Kiša mi je razlivala blijedi akvarel, sunce sušilo tempere, a topilo ulje. Kapale su boje, curile i slivale se u moje oči, otekle i crvene. Ushićen gledao sam djecu kako bježe ispred talasa, strepio da ih ne odnesu, brojao sam sastanke i rastanke, ribarima pomagao gurati barke, nervirao se kako momci sve lošije skaču u more... Mema je stajala kraj mene i svojim krupnim, uvijek širom otvorenim, očima gledala gdje i ja, pratila pravac durbina. Smješkala se kada sam se ja smijao, bila ozbiljna i puna strijepnje kada sam ja brinuo. Ne znam, te njene oči, nikada neću znati što su one mogle vidjeti, ali mi smo gledali zajedno. Ona i moj durbin.

         Samo sam Suadu gledao bez durbina. Samo nju. Bila je uvijek u okviru svog niskog prozora, u bijelo okrečenom izduženom pravougaonom okviru. Sve ostalo, i ptice i ljudi, i oblaci i krovovi, i jedra i masline, bili su mi kružno uokvireni. Ona je bila blizu, pod mojim prozorom, u osvjetljenoj sobi, raskriljenih zavjesa i nije marila ni za koga. Ja sam je gledao kada dolazi i odlazi, kada večera ili sjedi i drijema, a Hašim je vrebao njena presvlačenja i odlazak u kupatilo. Tada sam se povlačio jer to nisam htio da gledam. Znao sam ja kako sve to izgleda, mnogo sam puta vidio, sve sam nekada gledao, čak malo i doživio – drugari i ja smo se znali danima motati po usamljenim plažama. Nisam gledao Suadu, nije to lijepo, to je njena privatnost, je li, a i što će mi?! To samo boli, to vrijeđa, razdire i kida...

      Mali Armin je svakoga dana ostajao sam i pazila ga je dobra nena Naza. Žalila je dijete i ćutke gledala za vrcavom Suadom, mašući glavom. Dječak nije više dolazio kod mene, jer mu je to majka zabranila, pa smo se samo nijemo gledali: on iz dvorišta, a ja iza prozora. Onda je Mema počela odlaziti kod njih i biti kraj dječaka. Netremice ga je gledala, smješila mu se, htjela da ga zasmije, začikavala ga, golicala - njega ozbiljnog malog mrguda. A čim bi osjetila dolazak njegove majke, čim bi se začuo zvuk automobila u našoj uličici, Mema je žurno istrčavala i u jednom bi se dahu uspentrala stepenicama i stizala do mene, do moje sobe. Stala bi tada kraj prozora i vrlo pažljivo, ne trepćući, posmatrala Suadu i njenog pratioca. Jednom je Suada iznenada pogledala u naš prozor i, prije nego smo se uspjeli skloniti, vidjela nas zagledane, pa nas je ružno opsovala. Krenula je u kuću, onda je zastala, osvrnula se još jednom  i pogledala nas s neskrivenom mržnjom u očima.

       I kada je Armin otišao, kada je po njega došao otac i odveo ga, Mema je nastavila da ide kod nene Naze. I da ponekad ulazi u Suadinu sobu, kada nje nema. Vidio sam jednom kad je pretrčala kraj otvorenog prozora, baš kao da se krije. Učinilo mi se, umorne su mi oči, mislio sam, što će moja sestra u toj sobi. Čudio sam se što i kod Naze ide, a ne kod Suade. A onda je je jednog dana, isto onako hitro i tiho, pretrčala ispred vrata moje sobe i sad već nije bilo dileme da je to ona. Učinilo mi se da je oskudno odjevena, što nije bilo uobičajeno, jer ona se predamnom nije otkrivala. Iako smo stalno bili zajedno, jeli jednom kašikom, posipala mi kad se kupam, pomagala mi da odem u klozet, ja nju nikada nisam vidio obnaženu. I nisam odolio: pogurao sam točkove, prišao vratima i provirio u polumračni hodnik. Moja sestra je stajala ispred ogledala u vešu koji nije bio njen. Na našem štriku nikada se nisu sušile čipkane crne gaćice i isti takav grudnjak, to Mema nije nosila. A sada ih je imala na sebi, na svom mršavom bijelom tijelu i zagledala se sa svih strana. Okretala se pred ogledalom i usta su joj bila razvučena u meni nepoznat osmijeh. Vratio sam se svom prozoru pažljivo gurajući točkove unazad da me ne čuje, uzeo sam durbin i uperio ga ka pristaništu gdje je upravo pristajao veliki, bijeli brod.

        Bila je subota poslijepodne i duvao je ludački jugo, kada je Mema, tresući se kao prozorska okna, uletjela u moju sobu. Stala je ispred mene usplahirena i zadihana, ruku ukočenih uz tijelo kao vojnik i nije me gledala u oči. Bila je u Suadinoj kratkoj, crvenoj haljini! Stajala je ukočena i ni osvrnula se nije kada je za njom u sobu utrčala Suada. Zgrabila je za nadlakticu, okrenula je prema sebi i svom snagom je udarila po licu. Vrištala je izbezumljena, govorila joj da je ludača luda, odvratna nakaza i da je ostavi na miru. Da joj ne prevrće po ormaru i da ne dira njene stvari. Naušljaće je vašljivica vašljiva, vikala je, prenijeće joj neku boleštinu, bolesnica uboga. Udarala je po glavi, ramenima, rukama, a Mema je samo dahtala, gledala u nju okruglim očima i nije se pomjerala. Uspravna, nepokretna, s rukama opruženim niz tijelo, ukočenih šaka. Tako je stajala i kada je Suada zgrabila za kosu i htjela da je polegne na pod. Uspjela je samo da joj izvije vrat, da joj spusti glavu, ali su je Memine oči bez treptaja neprestano pratile  pogledom radoznalog dijeteta. Podigao sam ruku u kojoj sam stiskao moj durbin. Suada je zastala, ukočila se i začuđeno me pogledala, a onda je polako, pažljivo, kao da bira gdje će, pala na pod. Povukla je za sobom i Memu i njih dvije su jedna preko druge ležale pod mojim nogama, a ja sam preneražen gledao u durbin iskrivljen pri vrhu i bez stakla. Slomio sam ga, gotovo je sa mnom, sada je sve gotovo – kovitlalo mi se u glavi. Onda se Mema pomjerila i polako se pridigla, pa se prislonila uz zid i gledala u mene, pa u Suadu, dirala je svoju lice, otresala haljinu... Kroz Suadinu kosu tekao je tanki crveni potočić i slivao se u baru u kojoj su već tonuli njeno uho, desna nozdrva i usne.

 

     Devet dana gotovo ništa nisam jeo i volim što je tako, jer još nisam imao potrebu da odem u klozet. Kod kuće sam sve naučio, na sve se navikao, a ovdje treba iznova. Nisam se ni kupao, nije mi niko ponudio, a i da jeste ne znam kako ću to bez Meme. Nije mi svejedno, jer ja sam naučio na čistoću, a sada me sve svrbi i stalno mi se čini da nešto gmiže po mom tijelu. Tako i sanjam da su mravi svuda po meni, pa se užasnut probudim i onda do jutra mislim na Suadu. Vidim velike bijele crve kako joj izlaze iz ušiju i ulaze joj u oči, mile po njenim zdravim zubima, gnijezde se u dugoj kosi. Već nema stomaka, vide se i rebra, a njene bijele, krupne dojke su izbrazdane i izbušene...

        Onda ujutro dođe onaj nadobudni advokat i smišlja kako da preveslamo tužioca i sudiju. Moj prijatelju, mislim se, radi ti to zbog sebe ako ti koristi, a moja kazna će – svejedno koliko mi sudija odredi -  trajati dok od Suade ne ostane samo pepeo i prah.

        

      

        

     

                                                     

 

 

                                                     Andreas u boci

 

 

      

 

       Dreždim u hladnoj aerodromskoj zgradi već tri sata zato što sam pismen. Tačnije: što sam malo pismeniji od Ketija. Zna i on trideset slova, zna prilično i da barata njima, ali me ubijedio da ja to radim mnogo bolje. Ja sam mu, naravno, iz prve povjerovao i odmah se potrudio da potvrdim da je u pravu. Sjeo sam i napisao pismo i u kovertu ugurao i fotokopiju natpisa na krutom, lomljivom papiru. Preživio je taj papirić skoro četiri decenije ploveći morem u maloj okruglastoj boci, ali onako sasušen i skočanjen  putovanje poštom do Njemačke sigurno ne bi. A i ne da ga Keti, sav je važan što ga je našao i čuva ga u vitrini pored majčinog tespiha. Kao da je tu bog zna što zapisano, a ne samo jedna teško razumljiva adresa na koju sam i poslao pismo.  Dobio sam vrlo brzo – kao i sve do čega mi nije stalo - odgovor i najavu posjete i evo me čekam cijelo hladno kasnojesenje popodne avion koji kasni. Keti nije nikako mogao doći jer  mora u ribolov. Morao sam i ja taman koliko i on, ali mi reče da je red da Frau Elfridu dočekam ja, jer sam joj ja i pisao. U pravu je moj drug Keti: onaj naš sugrađanin je na seljakovo pitanje gdje da veže magarca pokazao na svoj jezik. Navalio je bio, iz čista mira, u iznenadnom napadu velikodušnosti, na poznanika seljaka da uvijek može magarca ostaviti u njegovom dvorištu. Kad hoće, kad god mu naumpadne, dok sve ne oposli po gradu, bez ustručavanja, pa kad se ovaj pojavio na kapiji i upitao gdje da veže magare, uzvrpoljio se, našao u čudu.  Naposljetku slegao je ramenima i pomirljivo pokazao na svoj brzopleti jezik. I meni nije ništa trebala avantura s međunarodnim dopisivanjem, ali sad što je tu je. Avion će, upravo je javio jedan krešteći glas, sletjeti za desetak minuta, a onda što bog da.

        Mislio sam da na parčetu kartona ispišem ime moje nepoznate gošće – Elfrida, ali sam odmah vidio sebe smiješnog među svim onim ljudima koji nekoga čekaju, pa sam odustao. Samo još ja sa tablom u rukama falim da se natiskam oko izlaza kao i svi ostali, koji se guraju taman kao da žele da ugrabe prvog putnika koji proviri. Ovaj avion što upravo slijeće, pomislih, da doveze hiljadu ljudi opet će bučnih aerodromskih čekača biti bar dva puta više. Voli naš narod svečane dočeke, voli da spopadne umorne putnike balavim ljubljenjem i propitivanjem o putovanju, s diskretnim bacanjem pogleda na prtljag. Moju gošću će valjda propustiti, nadam se da će ona uspjeti da se probije kroz kordon srdačnih osmjeha neizgrljena i neizljubljena i da ću je prepoznati. Ne vjerujem da iz aviona upravo silazi desetak bakica od oko osamdeset godina, pa da ne znam koja je moja.

         Prepoznala je ona mene. Ne znam kako i zašto ali čim je kročila u promaju aerodromskog hola, između svog onog uzrujanog svijeta, naciljala me pogledom i nasmiješila se. Prišao sam i pozdravio je, poželio joj dobrodošlicu i prihvatio da guram njenu torbu na točkićima. Već mi je do parkiranog auta sve ispričala o avanturi zvanoj Putovanje na Balkan, o promjeni tri aviona, o zagledanju u njen pasoš, u njene stvari. No, živa je i zdrava doputovala, a to je najvažnije, nasmiješila se. I vrlo je živahna i sviježa, pomislio sam ja. Ove evropske bake prelijeću pola planete kad zažele, a mojoj babi od osamdeset godina dvorište je bilo daleko kao Amerika, a pijaca Novi Zeland..

        - Prije više od dvadeset godina bila sam u ovoj zemlji, ovdje kod vas na ljetovanju, ali je tada sve bilo jako svijetlo i plavo, a danas... – kazala je Frau Frida, gledajući  Jezero nad kojim se s okolnih crnih vrhova poput lavine spuštao mrak.

         - Gospođo, vi sigurno niste nikada ovdje dolazili krajem novembra, a i toliko se toga posljednjih gordina sručilo na ove prostore, da ni usred ljeta nema više onog plavetnila. Oblaci se sada ni za čas ne razmiču sasvim, makar jedan lagani veo magle uvijek je tu – bio sam na svom terenu, u svojoj svakodnevnoj priči.

        - Oh, ne pretjerujte gospodine, ipak ovo jeste i ostaće parče zemljskog raja.

         Da je znala, da je ikako mogla naslutiti koliko sam osjetljiv na ovakve priče, riječ ’raj’ u mom prisustvu nikako ne bi izgovorila. Ježio sam se na tako olako i nepromišljeno titulisanje mog zavičaja. Jer, možda je to nekada i bio raj, možda je s tom namjerom i stvoren, ali smo mu pridodati i mi, pa je odmah prestao da postoji. Osim u prospektima i olako izrečenim frazama.

          - Ovdje je proljetos ključalo od ljudi, desetine hiljada izbjeglih i protjeranih koji su izgubljeni bauljali ulicama – pričao sam dok smo ulazili u neosvijetljeni grad, pust, bez ijednog prolaznika. – Redovna restrikcija struje – pojasnio sam gošći – i mještani vole da su u svojim kućama. Više je uniformi po gradu i niko nije baš presretan da ih srijeće, shvatate?

           - Mislim da shvatam – prošaptala je – schade, schade...

            Na kraju crne borove šume najednom je pred nama iskrsla mračna silueta hotela, građevine sačinjene od nemaštovito nasloženih balkona. A tamo je u uglu recepcije, zamotan u ćebe sjedio recepcioner, iznenađen i gotovo zaprepašten neočekivanim gostima. Usmjerio je svijetlost baterije u nas i samo što nas nije upitao kog đavola tražimo. Pa se, valjda, sjetio gdje je i što treba da radi, ustao je i otvorio knjigu gostiju. Dao je blagoj, nasmijanoj gospođi Fridi ključ od sobe na prvom spratu, a mogao joj je dati bilo koji – svi su visili na tabli iza njega. Tutnuo joj je u ruke i dva daljinska upravljača i ona je začuđena slegla ramenima pa pogledala upitno u mene. Za klima uređaj i televizor, ako bude struje, priskočio je recepcioner, pa napokon odložio ćebe i uzeo gošćinu torbu. Otkaskala je za njim u tamu dugog hodnika i dva puta se okrenula i gledala u mene bojažljivo se smiješeći. Bilo mi je načas žao, sličila je izgubljenom, bespomoćnom djetetu.

       

        - Ko joj je kriv, ko je molio da dođe? Nije mogla mirno da sjedi tamo u svom lijepom raju na zemlji? – uz jutarnju kafu komentarisao je Keti.

        - Ona kaže da je ovo raj.

        - Svi tako kažu dok ih ovo ne pripadne. A onda bi da pobjegnu. Ali, stvarno, najrealnije gledano, bogami, ovo nema nigdje – živnuo je najednom - što je nama dao Bog, nije nikome!

         - Ne, vala, nikome.

         

          Frau Frida me čekala spremna u polumračnom holu hladnog hotela. Bila je sama i sićušna u ogromnoj praznoj prostoriji. Ni recepcioner se nije vidio ni čuo.

         - Ovo je bila jedna uzbudljiva noć – htjela je da se šali i izgleda opušteno – podsjetilo me na film o Rebeki, na njenu prvu noć u dvorcu...  jeste li to gledali? Jezivo, a opet veličanstveno. Buđenje je  bilo zaista spektakularno: more je tako snažno udaralo o stijenje i hučalo da sam bojažljivo pogledala da nije stiglo do pod moj krevet. Izašla sam na terasu, pogledala do u beskraj i palo mi je na um da za takve trenutke i scene vrijedi živjeti. A gdje je poruka što mi je Andreas poslao?

           Nije to bila neka posebno sadržajna poruka, nije se njen Andreas baš razbacivao riječima. Na parčetu papira ispisao je samo adresu na kojoj je, za divno čudo, još uvijek stanovala ista osoba: Frau Elfrida Hartl, Wilhelmstrasse 49, Karlsruhe, BRD. I potpis mu je bio škrt da škrtiji ne može biti – A.  Na samom dnu cedulje stajalo je Corfu, 14. sept. ’62. I poslije gotovo četiri decenije morskih putešestija stigla je pravo u ruke mog druga Ketija. Našao je na samoj obali malu okruglastu bocu, zapečaćenu voskom i danima bio uzbuđen zbog toga. Bio je siguran, a i dalje je, da se to nije desilo slučajno, da je to znak. Odakle, od koga, ne bi znao kazati, ali mu je jako znakovita činjenica da je od svih ljudi na obali Mediterana stigla baš do njega.

         - Ti se vrzmaš svuda, zaviruješ gdje nikome ne bi naumpalo, pa si zato i naišao na flašu. Bolje da si našao sto maraka – šalio sam se.

          On je zaista mislio, zagledajući kroz blijedozeleno staklo, da je unutra nešto izuzetno vrijedno, mnogo veće od sto maraka, pa je malo falilo da u nestrpljenju ošteti ili slomi bocu, želeći da je što prije otčepi. Srećom našao je ubrzo nož u kafeu na plaži i onda grubo sastrugao vosak sa čepa. Istresao je suvi zamotuljak čvrstog papira, pažljivo ga razvio i unutra našao – adresu. Na koju sam ja, budući pismeniji od njega, proslijedio poruku.

         - Moj je Andreas iznenada nestao i nikada poslije ništa o njemu nisam saznala. Do ove poruke koja je do mene tako dugo putovala - ravno pola mog života. Ja sam cijelo vrijeme osjećala, znala, bila sigurna da će se on javiti, samo se bojim da je sada malo prekasno. Toliko sam željela da se bar još jednom sretnemo, da razgovaramo, da kažem sve što imam, da objasnim, ali... Bio je to nesporazum, grozan nesporazum. Otišao je ubijeđen da sam nevjerna, da ga varam sa nepoznatim mladićem. A bio je to samo moj siroti prebjegli rođak, jadnik kojeg sam krila i hranila... Slutila sam odakle se Andre može javiti i nisam pogriješila. Tamo je uvijek želio otići, znala sam da mu je to stalno na pameti.

 

       - Keti, poći ćemo sa gospođom do Valdanosa da joj pokažeš gdje si našao bocu, ona to želi. Možda se nada da će odnekud iskočiti njen Andrija. Izvršićemo rekonstrukciju zločina, a ti kao počinitelj u glavnoj si ulozi – glumio sam ozbiljnost dok sam se na jedvite jade suzdržavao da ne prasnem u smijeh gledajući koliko moj drugar ozbiljno prima moje riječi.

         - Sve ću joj potanko i precizno pokazati i ispričati, ne boj se.

         - Znam i zato se bojim.

       

         Poskakivala je Frau Frida za nama i stizala nas, ne dozvoljavajući da zastajkujemo i čekamo je. Nije htjela ni ruka da joj se doda dok je preskakala preko okruglog, klizavog kamenja koje je zapljuskivalo more. Keti je kao pravi vodič išao tri koraka ispred, šutirao smeće što su ga je nanijeli talasi i cijelo vrijeme pričao. Zastao je kod velike stijene u čijem je podnožju more natiskalo plastične kese i flaše. Stao je na gomilu sasušene morave i mahao  rukama kao saobraćajac, spreman da otpočne govor.

          - Evo nas, tu smo! Gospođo Frida, sve do najsitnijeg detalja pamtim kao da je juče bilo, a ne prije cijela tri mjeseca. Došao sam na plažu i sklonio se onamo, između one dvije stijene. Znate, ja sam prije godinu dana imao, da oprostite, upalu prostate, pa mi je ljekar preporučio da se sunčam go... 

          - Skrati priču. Ako nastaviš ovako stići ćemo i do tvog slijepog crijeva, hemoroida...

          - Ćuti, pusti me, hoću Frau Fridi sve da ispričam, sve je zanima, je li tako gospođo? Eto vidiš i nemoj me prekidat. Dakle, taman sam se svukao, raširio peškir. i legao da se sunčam, čuo sam korake. Okrenem se i vidim dvije predivne mlade žene. Instiktivno skupim noge i prebacim novine preko bedara, kad jedna od njih pita da li smetaju, mogu li se i one smjestiti na šljunku iza mojih leđa. Mogu, naravno, nije to moje, slobodna je ovo zemlja, kažem ja njima, gospođo,  i one se ni jedan, ni dva svuku potpuno gole. Zamislite!

         - Pa i ti si, glavonjo, bio go, što se čudiš?

         - Drugo sam ja, meni je doktor naredio, a one onako, iz čista mira. Gole golcijate... a dobre, zgodne, bijele... dobre ko dobar dan...

          - Da prevedem gospođi svu ovu priču što ti tjera vodu na usta?

          - Nisi poludio, ovo tebi pričam...

          - Meni si pričao već tri puta, skrati, časti ti...

          - I ja se onda umotam u peškir, uzmem stvari i udaljim se od tih žena. Golih, bez krpice na sebi. Dođem i smjestim se upravo ovdje, tu, razumijete?

         - Nego što nego razumije. Oni su ti u Evropi savremeni i tolerantni i ne smeta joj, kaže, što ne voliš žene. Tvoj izbor, tako kaže.

          - Ko ne voli žene?! Ja?! Jesi li normalan, što joj ti to pričaš? Najn, Frau, najn, šali se. Ja sam pobjegao od tih žena jer sam se bojao da ne naiđe ko poznat i zatekne me tu, pa da po mjestu priča da trčim da zagledam golaće. A one su došle kod mene, a ne ja kod njih, ali hajde ti to objasni...

          

          - I moj Andreas je govorio kao i vi, znao je vaš jezik. U snu. Kad god je bio nemiran, a to je bilo jako često, prevrtao se u postelji, šaptao, vikao meni nerazumljivim jezikom. Razumjela sam samo kada bi pomenuo Meritu, to mi je već bilo poznato. Pričao mi je o djevojci koja je četiri godine bila njegova prva i jedina saradnica. On nesvršeni ljekar i ona medicinska sestra bez medicinske škole starali su se o zdravlju hiljada ljudi, tamo dolje na krajnjem jugu Albanije. Kada se njemačka vojska poražena povlačila Andreas je zarobljen i pošto su saznali da je završio tri godine medicine postavljen je za ljekara cijele te oblasti. Bez diplome, bez bilo kakve prakse. Bio je mobilisan kao običan vojnik i upućen u rat koji nije bio njegov, a završio je u miru koji mu je još manje pripadao. Niko ga ni u ratu ni u miru ništa nije pitao, a i da jeste on se ne bi pobunio. Poslušno je pristajao na sve što ga je snalazilo. Čudan je bio moj Andreas, čudan je bio naš odnos, naša ljubav, naš zajednički život. Deset punih godina. 

          Nagovarala sam ga da ode tamo, da posjeti taj malarični kraj, ljude koje je liječio, Meritu koju je, bila sam ubijeđena, do ludila volio, ali je to bilo nemoguće. U tu zemlju nije se moglo ući. I, vidite, moj Andreas se sjetio da ode na Krf, tu blizu, da gleda s druge strane mora poznate obrise planina, da mu svaki vjetar s kopna donese drage, daleke mirise, da sanja Meritu, da joj bude blizu...

 

          - Evo baš na ovom mjestu sam našao bocu, pismo vašeg muža. Ležao sam na suncu...

          - I kroz rupu u novinama virio u one dvije...

          - Pusti me, čovječe, zaboravio sam na njih. Onda me, gospođo, uznemirio

zvuk stakla koje udara u kamen. I opet, i nije mi dalo mira i ja sam iznerviran ustao, pogledao i u zapjenušenoj vodi vidio – nju! Neobičnu flašu, okruglastu, bucmastu... Ostalo znate.

           Frau Frida je zamišljena gledala u nemirno more i činilo se da očekuje da se nešto nenadano desi. No sve je teklo ravno i očekivano - Keti je nastavio da priča.

           - Ovdje su, u ovoj uvali oduvijek živjele vile. Dobre i prelijepe. Sve se po njima i danas raspoznaje i naziva. I ona kamena greda, i izvor, sve. Stvarno.

            - Objasni gospođi gdje su sada te vile. Jesu li se gdjegod sakrile, odselile ili nedajbože umrle...  Gdje su danas, kad ih je vječito bilo?

             - Što znam ja, moja baba ih je sto put vidjela i čula. I mnogi su ih gledali...

             - Bile su vršnjakinje tvoje babe, pa su i umrle kad i ona. Zbilja, umiru li vile ili su vječito lijepe, mlade i dokone? Po vazdan, zapravo cijelu noć samo igraju u kolu i pjevaju?

             - Samo zajebavaš i svaku mi priču kvariš. Nije ti to pošteno, a posebno pred ovom gospođom iz srca Evrope – Keti je djelovao rastužen, no najednom je, sjetivši se nove priče,  živnuo – Frau Frida, vidite onaj vrh tamo gore, kod onih antena? E, onamo su opalili prvi Nato projektili, kad su nas ono proljetos... Bilo je strašno...

             - Jes, ti si se baš rastužio zbog toga, mnogo ti je krivo bilo. Boljelo te ko da ti apartmane gađaju.

             - Pa i jesu, na neki način. Nisu mi ih srušili, ali su mi cijelu sezonu zjapili prazni. A što su mi ih izbjeglice nagrdile – da ne pričam... Prevedi gospođi koliko smo svi zbog toga štetovali, kaži joj...

              - Da ne bi da ti ona odštetu plaća?

              - Oh, schade, schade...  – bio je jedini Fridin komentar na cijelu priču.

              - Ovi ljudi kao da nemaju ni jednu drugu riječ osim ’šteta,šteta’. Garantujem da su oni njihovi momci u avionima – ako se otud vidi bilo što osim table s instrumentima – gledajući ovu našu ljepotu pod sobom, samo mrmljali ’schade, schade’ i pičili po nama. Sjećaš li se onoga Jozefa?

        Kako da se Jozefa Goldmeiera ne sjećam. Dolazio je taj postariji gospodin po tri puta godišnje u naše mjesto, sve je mještane poznavao i volio i svima je krv pio da bolje paze božije darove što su ih dopali. Jednom smo se slučajno zatekli na istom feribotu na povratku iz Barija u Bar. Septembarsko jutro, bonaca, laka izmaglica kroz koju se već naziru brda iznad Bara, a mi na palubi ‘Svetog Stefana’. Moje društvo i ja zauzeti pakovanjem i prepakovanjem šarenih drangulija za koje smo u buticima Corso Cauvura ostavili gomilu para, a gospodin Jožef, oslonjen o ogradu, gleda prizor što se pred njim raskošno i bahato razmeće: prvi zraci sunca zlate obalu od Mavrijana do Platamuna. Gleda, ne diše, vrti glavom i neprestano mrmlja: schade, schade... Što 'šteta', kakva ‘šteta’, gdje, ko je čini – progovorao je iz mene lokalpatriotski prkos, jer sam naslućivao što nam želi reći. Dosadio je svojim gunđanjem Bogu i narodu. Sve nas, kao, voli, a opet nas vidi ko divljake. 

          Feribot, što smo ga 'tranjom' zvali - taman kao da smo znali za bolji – uplovio je  u luku i Jozef i njegova priča bili su, brigom od ishoda na carini, namah prebrisani. No, ne zauvijek. Počeh ga se, niotkud prizvanog, sjećati sve češće, gdje god da sam pošao, kad bih se god udaljio od svog sve tužnijeg raja. Dođe mi tada da iz daleka bolje razumijem i jasnije vidim što nam je želio reći. Nastavio je, potom, gospodin Goldmeier često da putuje sa mnom kroz naredne decenije, jadne i bijedne...

 

          Frau Frida je gledala zamišljena u more, Keti je, napokon, ućutao, smišljajući novu priču, a ja sam mu, zagledan u pontu na zapadnoj strani zaliva, prošaptao da se tamo nalazi jedna nezamislivo lijepa, mala uvala.

          - Tamo sam barkom odvodio svoje curice. Čega sve tu nije bilo, jebem ti život i starenje…

          - Znam, kad si ono iza stijene vodio ljubav svojeručno – cerio se Keti presretan što sam mu se namjestio – sve si mi pričao, veliki ljubavniče. A moga’ si to i kući da učiniš, da se ne lomiš čak do tu…

          - Morao sam, jebiga, ko će to izdržat – cijeli dan smo se samo pipali, drapali i nije htjela, nije mi dala. I što sam drugo mogao – petljao sam nervozno. Ja sam jedan obični lajavac što ništa ne zna da prikrije i prećuti.

 

            U restoranu Frau Frida je za večeru naručila samo salatu i konobar je skoro prezrivo pogledao. Ja sam s pečenom ribom donekle popravio utisak, ali svejedno osjećao sam određenu netrpeljivost prema nama, jedinim gostima.  Ubrzo sam shvatio da smo svojim dolaskom personalu poremetili gledanje serije na televiziji, jer sam vidio da kuvarica svaki čas proviruje iza kuhinjske zavjese i s konobarima komentariše razvoj situacije s Rositom i Santijagom.

            - Dragi moj gospodine, deset godina sam proživjela sa Andreasom, a kad sad razmislim, osim njegovog lika, malo što sam o njemu znala. Začauren, zatvoren, zamišljen, u svom nekom svijetu, no, začudo, meni to tada nije smetalo. Imala sam vremena za sve svoje preokupacije, za prijateljice, roditelje, rodbinu… I upravo ta moja posvećenost daljem i bližem okruženju dovela je do konačnog, nepopravljivog nesporazuma. Meni je, znate, niotkuda očekivana stigla poruka od mog rođaka, kojeg nisam poznavala, nikada ga nisam vidjela. Znala sam da postoji, znala sam da u onom drugom dijelu Berlina živi moj ujak i da ima djecu, ali oni su bili tako daleko i meni likom nepoznati da nikada o njima nisam  ni razmišljala. Onda me jednog dana ispred ambulante u kojoj sam radila sačekala nepoznata djevojka i predala mi pismo. Nestala je prije nego što sam uspjela da je bilo što upitam.  Martin, tako se zvao sin moga ujaka, pisao je da se nalazi u Štutgartu, u maloj je sobi i ne izlazi nigdje.  Krije se i ima za to vrlo jake razloge.

      Nakon nekoliko dana otišla sam i našla mog rođaka, preplašenog i mršavog. Prebjegao je s one strane Zida – nije želio da priča kako – i bio je ubijeđen da ga tamošnje mračne službe traže i da ga i ovdje mogu naći. Odavno im je kao studentski aktivista bio trn u oku. Njihove su šape ogromne,  a kandže užasne, tako je rekao, sjećam se dobro. Odlazila sam k njemu nekoliko puta, nosila mu hranu i odjeću i uspjela da ga nagovorim da doseli u moj grad da bih ga lakše i češće obilazila. Smjestila sam ga u malu sobicu u stanu moje poznanice i često ga posjećivala. Najčešće za vrijeme pauze za ručak. Nikome nisam o njemu govorila, nisam kazala ni Andreasu. Bojala sam se njegove reakcije, uopšte nisam mogla predvidjeti kakva će ona biti, a, kažem vam, zajedno smo bili već cijelu deceniju. Zato sam i odlagala razgovor o Martinu. No, Andreas nije bio baš toliko nezainteresovan i ravnodušan na moje kretanje i postupke kao što sam ja to mislila. Sigurno je primjetio neke promjene u mom ponašanju i dnevnom rasporedu, jer sam ga jednog dana – bio je to 11. maj 1959. godine, taj dan ne zaboravljam  - ugledala izlazeći, zajedno sa Martinom koji me pratio, iz zgrade u kojoj se on skrivao. Andreas je raskopčan i gologlav stajao na kiši i čekao me. Kad su nam se pogledi sreli sageo je glavu i bez riječi nestao iza ugla. Potrčala sam prema njemu, ali ga tu više nije bilo. Odradila sam nikad duži radni dan i jedva čekala susret i razgovor sa mojim mužem. Na neki mi je čudan način bilo drago što konačno imamo povod da ozbiljno razgovaramo. No, Andreas nije bio u stanu, a u spavaćoj sobi zatekla sam nered. U ormaru nije bilo njegove odjeće, ni velike crne torbe. Otišao je i nije se više vratio.

 

         - Dobro veče, dobro veče – pompezno nas je s vrata pozdravio gazda, ulazeći u svoj restoran, taman kad nas je konobar posluživao jelom – dobrodošli dragi moji gosti.

         - Dobrodošao ti, mi smo već ovdje– uvijek volim sa njim da se čarkam.

         - Mislio sam dobrodošli mi u kuću – bio je načas zbunjen, pa se brzo uspravio – dobrodošli vi gospođo, a ti i ne baš puno. Vazda nešto zajebavaš -  oprostite na izrazu, gospođo.

          - Sreća tvoja da te gospođa ne razumije, jer džabe bi se ti izvinjavao do sjutra.

          - A što, kako ona govori? Odakle je?

          - Pusti nas da na miru večeramo.

          Gazda nam je učinio čast i lično nas, poslije večere, poslužio kafom ‘od kuće’. Znao sam da je njegova kafa samo propusnica za pristup našem stolu, jer mora da nastavi zapitkivanje. Jače je to od njega i neće moći da zaspe ako ne pokupi sve podatke.

           - Gospođa je Njemica iz Karlsruhea i, nećeš vjerovati, ona je moja vanbračna tetka, zapravo moja prava tetka, a vanbračna kćerka moga đeda. I sad je došla da mi prepiše sve imanje, jer samo mene ima.

           - Sanjaj ti, sanjaj…

           - Ja ti pričam, a ti vjeruj – ne vjeruj, kako hoćeš… Moj đed je poslije prvog svjetskog rata otišao u Njemačku na privremeni rad. Tamo ti on upozna jednog zalizanog Austrijanca s malim brčićima i oni ti se zbliže i uortače pa osnuju molersku firmu. Danju su molerisali, a noću se provodili po minhenskim pivnicama. Praznili krigle i ljubili konobarice. Tu se jedne pijane noći zatekla i majka ove gospođe  i …

          - Mene si našao da farbaš s molerima? Mene? Ko da ja ne znam – tvoj je đed bio pomorac, četku u ruke nije umio držat. Mene si naš’o…

                                                                 

                                                                 * * *

 

        - Ode li gospođa, ode? - srkao je Keti svoj prvi jutarnji espreso – isprati li je? Svakog gosta…

        - … dva dana dosta. Tačno, samo što se mi ovdje olako razbacujemo s tim poslovicama i dosjetkama, a ti se kulturni ljudi po njima upravljaju, po njima žive. Kad neko naš nekome dođe u goste, kad mu se navali na kosti, vatrogasci treba da ga izbacaju.

        - Ode, Frau sa svojim Andrijom. Dadoh joj ja i bocu i papirić, nisam je moga odbit.

        - Da si je samo vidio sinoć na aerodromu: obgrlila torbu u koju je stavila bocu s papirom, ne odvaja se od nje. Taman kao da nosi urnu s Andreasovim prahom.

        - Ma se ne sjeti ni da kapne štogod.

        - Sjeti se ona, bogami, prelijepo. Ovoliku mi je kesu donijela: od kolonjske do raznoraznih čokoladica…

        - I ne pričaš ti ništa?! E, pa... To nam je zajedničko, da znaš, popola. Ja sam našao…

        - A ko je vozio i šetao, a?

     

 

 

      Svako mora imat nekog

 

 

      Taj mi se čovjek, definitivno, ne sviđa. Nije mi se svidio ni kad sam prvi put bio kod njega, ali nisam htio da se izlijećem i brzam sa zaključivanjem, jer ja sam uvijek, u svim situacijama, staložen i odmjeren. Ali, sada slobodno mogu da kažem da on nije pravi sagovornik i jako mi je čudno što me baš kod njega šalju. Ne volim ja ljude koji te samo slušaju, zapitkuju, zagledaju, a sami su stisnuti kao ljuska oraha. Ništa ne prodaju, samo kupuju. Ja sam otišao kod njega otvorena srca, iskreno voljan da popričamo o svemu, da kažemo jedan drugome šta osjećamo, što nas preokupira, čini sretnima ili nas žalosti, nervira ili raduje, a on samo ćuti, ponešto upita i neumorno šetka po sobi. Tepih je pod njegovim cipelama potpuno izlizan i bolje bi bilo da je u stanju da to primjeti, nego što me onako fiksira pogledom ispod onih debelih naočara. Jedan skroz nesređen čovjek, rastrzan i nemiran što sam mu ja izokola i rekao. Da se ne uvrijedi okolišio sam da mi se čini da je pomalo nervozan, možda previše za svoje godine. Jer još je, može se reći, mlad čovjek, mislim, nije stariji od mene. A nije se to meni samo učinilo, kako sam mu kazao, no sam bio siguran i presiguran da je ne samo nervozan, nego da je potpuno neuravnotežen i da nije sav svoj, ali mu to nisam mogao baš tako reći, nisam mogao biti tako otvoren i grub. Vodim ja računa o ljudima oko sebe.

        Kada su mi na zdravstvenoj komisiji rekli da je najbolje da odem u prijevremenu penziju, malo je falilo da ne poludim. Što ću ja bez posla i obaveza, što ću s toliko slobodnog vremena, što ću s rukama, nogama, satom, budilnikom... lomio sam se danima. A kako sam uvijek bio pomalo i lirska duša – tu i tamo bih zapisao i poneki stih, ali strogo za ličnu upotrebu – odmah mi je pred očima bilo nepregledno, beskonačno i prije svega besmisleno more dokolice koje ne želim, koja mi ne treba i u kome ne znam da plivam. U kome ću se, nesumnjivo, vrlo brzo udaviti, a da ironija bude veća vječito sam oko sebe imao one što se, kao, dave od posla. Tako su govorili, kukali, ali u svom radnom vijeku nikada, srećom, nisam prisustvovao tom, bez sumnje, tragičnom činu, odnosno nisam nikada vidio ni čuo da se neko udavio radeći. Ili, možda, - da ne budem do kraja isključiv - nisam to uspio da zapazim, ne dižući glavu dok ne oposlim što mi je bilo dato. Uvijek sam bio vrijedan, uredan, uvijek tačan i pedantan i to niko nikada nije doveo u pitanje, ali su me, ipak, odbili kada sam molio da me ne šalju u penziju prije vremena. Rekli su mi da je tako bolje za mene, da sam pošteno i čestito odradio svoje, a kako ću od sada povremeno morati ići u veliki grad na konsultacije – da, baš tako su rekli - sa stručnjakom za pitanja duše, to znači da ću, htio ne htio, ponekad odsustvovati s posla. Pred tim argumentom ostao sam nijem – ja bez ijednog kašnjenja, a kamoli odsustvovanja. Bio sam, hvala Bogu, do sada uvijek zdrav, a prehladice i upalice nisu me nikada spriječile da izvršim obaveze. Nikada nisam išao ljekaru na pregled i ove su konsultacije moj prvi susret s tom profesijom. Srećom samo razgovaramo: nema bolesti, pa nema ni liječenja.

       Razmišljam u vozu o tom čovjeku kod koga sam jutros bio više od, ne znam, valjda dva sata. On je, kažu, stručnjak, a ja sam cijelo vrijeme pokušavao, sve sam učinio, da uspostavimo pravi dijalog, da se upustimo u otvoreni razgovor. Neskriveno je od toga bježao i bio je skroz providan dok me tjerao u monolog, u neku vrstu ispovijedanja. Što se imam ja tebi ispovijedati, mislio sam u sebi, ali mi lijepo vaspitanje nije dozvolilo da budem nepristojan i da upotrebim koju grublju riječ. Navodio me prilično vješto, moram to priznati, na razotkrivanje nekih mojih zatamnjenih ćoškova, ali pročitao sam iz prve da to radi samo da bi izbjegao skidanje paučine sa svojih zaturenih zabiti. Ipak, nije se uspio sačuvati, skriti, jer njegovo je ćutanje bilo itekako riječito – naravno, za pronicljivog posmatrača kakav sam ja. Cijelo sam vrijeme otvoreno govorio, on je začauren ćutao, a sada, siguran sam, ja znam više o njemu, nego on o meni. Ovo je bio tek naš drugi susret, a ja sam već došao do konačne konstatacije -  tom čovjeku treba pomoć!

         Rekao mi je, prateći me, da opet dođem za mjesec i po –dva, da bio volio da me vidi. Nisam se iznenadio što želi da mu opet dođem i siguran sam da mu trebam, ali za sada ne znam što ću učiniti, hoću li doći ili ne. Još je rano da o tome mislim,  ali poznavajući sebe, znajući koliko imam razumijevanja za tuđe probleme, mogao bih slobodno od sada da rezervišem voznu kartu.

       Oposlio sam, usput, još ponešto sitno u velikom gradu. Kupio sam komšinici lijekove, komšiji velike šarafe za neku čudesnu mašinu što pokušava da sklepa već deset godina i posjetio sam u bolnici daljnjeg rođaka. Mi, istina, ne pričamo godinama, još od kada su nam se roditelji zakačili oko neke imovine, ali me bilo stid da mu budem tako blizu, da znam da je tu, a da zaobiđem čovjeka samog u tuđini. Nismo ni sad pričali, samo smo se kratko ćuteći gledali, no, ja sam sasvim zadovoljan kako je sve to proteklo, imajući u vidu istorija naših porodičnih odnosa.

       Nego, moram priznati da sam sve ove posliće obavio rutinski i bez unošenja trunke duše, reda radi što bi se reklo, jer sam cijelo vrijeme od kad su završile konsultacije sa onim tamo tužnim stručnjakom, mislio samo na maleni dućan u blizini željezničke stanice. Bio sam tamo i prošli put i jednako mi je bilo neugodno ući kao i danas, jer ljudi su strašno površni i potpuno neosjetljivi za probleme i potrebe drugih. Niko neće ni da pomisli kako je meni samom, kako je strašan bio moj prvi direktni susret sa slobodom, kako sam već prve nedjelje nerada shvatio da čovjek ne može sam. Da mora imati sagovornika, druga, prijatelja, pa, bogami, da budem do kraja otvoren, i – ljubavnicu. Svakom čovjeku treba neko. Kada si pritisnut obavezama ne razmišljaš o tome, sve ti je to banalno i previše prizemno, naročito dangubno. No, poslije samo par besposlenih dana po kući, kada ne žuriš nikuda zorom, a ni kasnije, kad se premještaš s jednog kauča na drugi, kad brišeš već prebrisanu prašinu, kada pereš čisti veš - svašta ti naumpada. I u krevetu ti, kad ne možeš odmah zaspati, odjednom postane preširoko, prazno i hladnjikavo. Niko to ne shvata, niti hoće da zna, a taman i da hoće ti ne možeš ići gradom, mahati zastavom i svima razglasom pričati svoje jade. Zato se nisam čudio dvojici neotesanih dripaca, koje sam zatekao u prodavnici kako preturaju neke crvene čipke, što su se onako prostački nasmijali kada sam prodavačici zatražio odgovarajuću lutku za mene. Pitala me kako to mislim ’odgovarajuću’ i htjela je da zna da li želim plavušu, crnku ili, čak, crnkinju, one su im tek stigle, prošaptala je. Ja sam joj dostojanstveno, trudeći se da ne gledam u ona dva napunjena fazana, rekao da meni izgled nije na prvom mjestu, da je to prolazno i da to interesuje samo mlađe i neiskusne, pri čemu sam diskretno pogledao prema klipanima razvaljenih vilica. Mene zanima karakter, gospođice, baš tako sam joj rekao, meni je važno da bude ozbiljna, odmjerena i da se ne smije. To naročito. Onda se i prodavačica stala smijati kao luda, pa se na jedvite jade uspela na vrhove prstiju, dohvatila i dodala mi jednu kutiju na kojoj je velikim slovima pisalo Lady Sonia. Platio sam, a ona od smijeha, uz obilnu podršku one dvije naduvane gomile mesa, nije znala da otvori kasu, pa nisam ni sačekao kusur, nego sam istrčao iz prodavnice zajedno sa mojom Sonjom. Mogao sam se ja uvrijeđen odmah povući iz prodavnice, čim su se ona dvojica nasmijala, mogao sam pobjeći ne okrećući se, otići da se nikada više ne vratim, ali bi to bilo kukavičko uzmicanje pred prvim ozbiljnijim životnim nedaćama. No, ja sam bio potpuno svjestan da riješavam krupno životno pitanje i da sve moram sam stojički podnijeti. Moram sam prevazići sve prepreke i grabiti naprijed, jer lako je podviti rep i odustati. To rade slabići, a ja nisam taj.

      Sonju sam tiho i ne baš svečano, kako bi neko očekivao, uveo u kuću, našu zajedničku kuću. Nisam joj mogao pred ulaznim vratima ni dobrodošlicu poželjeti, nisam joj ništa rekao i bilo mi je pomalo žao zbog toga. Ali ona je bila u kutiji, moje komšije, kao i uvijek, iza svojih prozora, a ja predstave za širu javnost ne volim. Ne volim to pompezno i najčešće lažno i namješteno mahanje velikim gestovima i riječima.  Odmjerenost i umjerenost u svemu, to su moje vazdašnje odlike.

        Zaključao sam vrata, dva puta sam okrenuo ključ i na sred sobe pažljivo raspakovao kutiju. Sonji je u njoj bilo tijesno i sva je bila, kako da kažem, smežurana i zgužvana, umotana u još jedan prozirni najlon. Brižno sam budio moju uspavanu ljepoticu,  nježno je oslobađao stega, spremao je za novi život. Naš novi život. Njoj je nesumnjivo bilo sve neobično i nepoznato, ali i za mene je počinjalo sasvim novo životno poglavlje i znao sam da ću morati neke svoje navike da polako mijenjam, da se prilagođavam, da činim ustupke... Bio sam na to spreman. Čovjek mora da se žrtvuje ako želi da ne bude sam, ako neće da mu kućom odjekuje tišina,  da ga zaslijepljuje otužna bjelina zidova. Sve ono što do samo prije nekoliko dana nije postojalo, ono što me do nesrećne komisije nije teretilo, jer ga nisam ni primjećivao.

       Sam u kući bio sam već mjesecima, otkad je umrla majka, ali ja sam tada u njoj stizao samo da poradim osnovno i da prespavam. Ustao bih vrlo rano i odlazio u kupatilo. To je trajalo tridesetak minuta, jer, rekao sam već, ja sam jako uredan čovjek. Na posao sam kretao tačno u deset do šest da bih stigao tri minuta prije sedam. Šezdeset sedam minuta bilo mi je potrebno da prepješačim razdaljinu do mog radnog mjesta – ravno deset kilometara i stopedeset metara. Mjerio sam koracima i bilo ih je četrnaest i po hiljada. Nije teško znati koliko je to metara, ako je moj korak prosječno sedamdesetak santimetara dug. No, tek sam iz, možda, desetog pokušaja uspio da precizno i definitivno tačno odredim udaljenost mog radnog mjesta. Sva prethodna brojanja osujećena su glupim i banalnim jutarnjim zapitkivanjem jesam li se naspavao, jesam li se nasanjao... Ja, pristojan kakvim me dao Bog, odgovarao sam ljubazno i opširno i čak sam se i smiješio.  I tu bi se, naravno, sve brojke izmješale, pa sam počinjao ispočetka. Dok jednog kišnog jutra, kada nikoga nije bilo na cesti, nisam konačno i uspio. Bio sam mokar i zadovoljan - četrnaest i po hiljada koraka, nije to šala.

        Na radnom mjestu, u supermarketu, počinjao sam s poslom tačno su sedam i niko se nikada nije požalio na moj rad. Osim ako ne zanemarim jadikovke lijenčuga oko mene da sam postavio visoke standarde – baš su tako rekli i meni je godilo – pa su, naspram mene, oni svi odreda neradnici. Gazda bi im to vazda prigovarao u pauzi između dva pasijansa na ekranu kompjutera ili dva telefoniranja. Meni nikada ništa ružno nije rečeno, nikada nisam nizašto kritikovan, pa mi nije bilo pravo kada me gazda pozvao u svoju kancelariju i pitao da li je tačna informacija koja je dospjela do njega (volio je da se tako zvanično izražava) da svakodnevno pješačim od kuće do posla i nazad više od dvadeset kilometara? Potvrdio sam i ispričao mu da mi za dolazak na posao treba sat i sedam minuta, a kad se vraćam dozvolim sebi i koji minut više. Napokon, rekao sam, to je i normalno jer u povratku sam umorniji. Ispod glasa pitao sam da li je to nešto što predstavlja problem, što nije u redu ili sam zbog toga manje dobar radnik, a gazda se široko nasmijao, potapšao me po ramenu i rekao da je sve o kej. Tako je rekao i samo je, dok sam odlazio, dodao, više za sebe, da to nije normalno. Izašao sam više začuđen nego ljut. Što je to ’normalno’, cijeli dan sam time razbijao glavu i bio pomalo izgubljen, pa sam paket tegli sa ajvarom poređao u stalaži kraj napolitanki. ’Normalno’ se, kao, voziti autom ili autobusom, kotrljati se na točkovima, je li, a pješačiti nije?! Ko je to odredio, ko je uspostavio takvu ’normalnost’, jer Bog-stvoritelj svakako nije. Kad je on kreirao stvarnost, kada je slagao kockice, automobila, jednostavno, nije bilo, pa ih i da je htio, nije mogao ubaciti u poredak! Točak je zaista pradavno pronađen, ali u poređenju s nogama.. Normalno je, zato, i Bogom dano da se čovjek i životinja pomjeraju sopstvenim nogama, koje za to jedino i služe, zar ne? I pored što to znam nikada nisam ni pomislio, a kamoli kome rekao da nije normalno da se ljudi pokreću na motorni pogon. Ali, očigledno da nisu svi tako tolerantni na različitosti. Nedugo poslije tog razgovora sa gazdom dobio sam poziv od zdravstvene komisije. Ja, kojem penzija nije bila ni na kraj pameti, a pola mojih kolega je uzalud molilo i čekalo takav poziv mjesecima.

      Prve noći sa Sonjom u kući bio sam prilično nervozan i nestrpljiv. Nisam mogao dočekati da je vidim u svoj njenoj veličini i, bio sam ubijeđen, tihoj, suzdržanoj ljepoti. Blijedilo njene kože upućivalo je na takav zaključak. Bijela put meni je oduvijek sinonim za prefinjenost i nije to samo zato što je moja takva, nego, iskreno, ljude pečenog, tamnog lica vazda sam vidio kao nekulturne grubijane. A moje lice tanke, svijetle kože, još je blijeđe otkad uzimam pilule što mi ih je onaj smotani stručnjak prepisao. Biće da su to neke tablete za otmenost, ha.

      U svoj svojoj ushićenosti, mojoj ustreptaloj sreći zbog Sonjinog dolaska, smeo sam s uma da nju treba oživjeti, ispuniti je vazduhom i da se ja nisam spremio za to. Nisam imao čime da to uradim! Mogao sam ja duvati, mogao sam joj iz svojih pluća unijeti život, nije to problem, nisam pušač i lako je to meni. Ali, ispunjena zrakom koji sam prodisao, koji bi izašao iz mog tijela, ona bi mi bila bliska na način koji ne želim. Bili bi, gotovo, krvno vezani, a ja sestru ne trebam. I nikada je nisam trebao i bio sam sretan što sam jedino dijete svojih roditelja i što poslije mene nisu nikoga više mogli roditi. Jer i ja sam stigao kad me nisu očekivali: imali su zajedno preko sto godina kada su postali roditelji i nisu znali što bi sa mnom. Voljeli me jesu, itekako, tresli nadamnom, bdjeli, iz ruku me nisu ispuštali, ali sam im živote samim svojim dolaskom tako žestoko pretumbao da ih nikada više nisu uspjeli vratiti u ustaljene, prijatne žabokrečine.

       Da odem u komšiluk i tražim pumpu za biciklo nisam mogao, iako znam da je sigurno imaju, jer kako da objasnim što će mi?! Taman i da  vozim biciklo ono se ne pumpa u ovo kasno doba noći. I znao sam da će, ako mi pozajme pumpu, neko od njih neizostavno doći potajno pod moj prozor da viri i gleda što to radim. Prirodno da ne bih volio da me gledaju u tako intimnim trenucima kao što je udahnjivanje života u njima još nepoznatu komšinicu Sonju. Zato sam tu noć proveo budan, šetao od sobe do sobe, odgledao televizijski program do kraja, iako nikada nisam volio televiziju. Ona je bila za dokone, za one što ne ustaju rano. Ja bih samo ponekad popratio vremensku prognozu, da znam što od odjeće i obuće spremiti za sjutradan. No, volio sam što je televizor stajao u uglu sobe, jer nije bilo boljeg načina za otkrivanje prašine od zagledanja u tamni ekran. A užasnije od prašine bilo je samo razbacivanje stvari i odjeće svuda po kući i taj sam užas, nažalost, ja dozvolio sebi te prve tužne noći sa Sonjom. Nisam imao snage, ni volje da sklonim kartonsku kutiju na kojoj je pisalo Lady Sonia, nisam podigao ni najlon kesu u kojoj je do maloprije ona bila spakovana i sputana. U tom sam neredu, zapravo haosu, dočekao jutro, zabrinut da promjena mog života nije, možda, sama od sebe, krenula u pograšnom, sasvim neželjenom pravcu.   

      Koliko sam te noći bio smušen dovoljno kazuje činjenica da se nisam sjetio da potražim pumpu u sopstvenoj kući. Tačnije, u šupi među očevim stvarima. Tamo je oduvijek bio nasložen njegov alat, očišćen, podmazan... Znam da je imao sve što jednom domaćinstvu treba, pa i preko toga. Odrastao sam gledajući ga kako pedantno čisti, slaže i sortira svemoguće sprave i alatke, ali ih nikada nisam smio uzeti u ruke, niti ih dotaći. Otac to nije dozvoljavao govoreći da se njegov sin neće time baviti, da se neće prljati i imati žuljevite ruke. Biće gospodin u bijeloj košulji i čistim cipelama, uvijek u otmenom i urednom okruženju, nježnih, nakremanih ruku. Zato sam s odličnim uspjehom završio srednju školu za konobare, a poslije me preduzeće slalo na dodatnu obuku u dubrovačke hotele.  Trgovac sam postao silom prilika kada je moj hotel prestao da radi, kada se zaratilo svuda okolo.

       Pumpa je stajala u trećoj ladici velike stare škrinje, tamo gdje je uvijek i bila, gdje je smjestio moj otac. Više je od dvije godine da je umro, a sad mi je naumpalo da nisam ni pogledao, ni dotakao njegove stvari. Znao sam i bez probe da pumpa radi, jer otac ne bi miran otišao na onaj svijet, a da nije sve ostavio pod konac. Ušao sam u spavaću sobu u kojoj je na mom krevetu poprijeko ležala neostvarena i, bio sam ubijeđen, nestrpljiva Sonja. Prišao sam i tiho joj prošaputao da je došao naš veliki trenutak. Vazduh je počeo postepeno da ocrtava njene prave obrise, noge su već dobijale svoj puni oblik, nazirale su se i dojke, a njih sam posebno volio i najnestrpljivije očekivao. Od maminih sam se, pričali su mi roditelji uz smijeh, s mukom rastao tek kad sam polazio u školu. Narastala je Sonja, tresla je ispunjenim rukama, nadimala su joj se bedra i uspravljao vrat. Pritiskao sam pumpu sve brže i jače, uzbuđen, potrešen, zgranut nastajućom stvarnošću: rađala se moja draga, moja prijateljica, drugarica, moja žena, ljubavnica! Samo i zauvijek moja! A onda sam ispravio tijelo, podigao glavu i pogledao joj lice i ruke su se ukočile u trenu, stale, skamenile se, kao i moj pogled. Sonja me gledala širom razjapljenih usta, ona se smijala, ona se grohotom, groktavim grubim glasom smijala... jeste, ja sam je čuo! Jesam, nisam lud! Njena usta bila su neprirodno otvorena, usne otečene i krvavo crvene, a ždrijelo duboko i tamno rozo. I Verica se isto ovako smijala, stresao sam se. Krenuo sam instiktivno rukama ka njenom licu, pa se snažno trgao unazad i izašao iz sobe. Kružio sam hodnikom unezvereno, ne uspijevajući da misli usredsredim na bilo što smisleno. Samo mi je neprestano sa svih strana, iz svih zidova odjekivao smijeh,  razdirući Vericin smijeh... ili Sonjin, ne znam, ne mogu da tvrdim...

       Imao sam tada, sjećam se toga dobro, dvadeset i četiri godine i već punih pet godina radnog staža. Radili smo zapravo po pet mjeseci godišnje, ali se pisala cijela godina i primala se plata svih dvanaest mjeseci. Bila su to dobra vremena, bila su to ljeta koja se pamte. Ja mlad, lijep, uredan, čist, tačan, ljubazan - samo dvije primjedbe gostiju u cijeloj prethodnoj sezoni. I to bez moje krivice, ali neka, primio sam to na sebe. Imao sam i kod uprave hotela i kod gostiju otvoren kredit i mogao sam bez straha od kritike da dozvolim sebi taj luksuz. Bio sam, bez lažne skromnosti, najbolji radnik u cijelom preduzeću i bio sam svjestan toga, ali nisam dozvolio da se uobrazim ili opustim. I dalje sam prvi ulazio u salu restorana, a posljednji je napuštao. Između doručka i ručka nisam izlazio iz sale čekajući svježe oprane stolnjake, a popodne bih, poslije redovnog odmora, u hotelskom parku brao cvijeće da osvježim vaze na stolovima mog reona. Nakon odslužene večere odlazio sam u svoju sobu koja je bila u prizemlju starog krila hotela. Svi mi koji nismo stanovali u gradu bili smo tu smješteni i nije bilo uopšte loše. Morao sam se naspavati da spreman dočekam naredni radni dan. Zaspao bih uvijek nakon što bi na terasi utihla muzika i čulo se poznato ’eine kurze pause’ ili ’ hvala, pauza mala’. Već sam naveliko spavao kada bi orkestar nastavio sa svirkom. Stvarno, uvijek sam dobro spavao, izbjegavajući da mijenjam svoje ustaljene navike i postelju. Dobro sam spavao čak i one noći kada je umrla mama, kada sam je pospremio u novu uštirkanu posteljinu, ušuškao je i otišao u svoj krevet. Iako sam mislio da to nije baš najprimjerenije, morao sam se naspavati jer sam znao koliko iscrpljuju sve te ceremonije oko sahrane. I, kažem, zaspao sam lako i brzo čak i te noći, ali, sa Sonjom je proticala moja već druga besana noć. Ona je ležala u mom krevetu, a ja se nisam mogao smiriti ni na jednom mjestu u kući. Pred zoru sam se odvažio, ušao u sobu i pri svijetlu stone lampe, (koju ja nisam uključio!) vidio sam je još uvijek isto nasmijanu, ali tihu, bez glasa. Prišao sam i naglo povukao čaršav preko njenog lica, pri čemu sam joj, nenamjerno, otkrio gola bedra u koja sam izbjegavao da pogledam. Nismo mi, Sonja i ja, još uvijek bili tako bliski da bi se jedno pred drugim potpuno otkrivali, pa sam pažljivo navukao pokrivač preko nje cijele. Hladna jeza mi je prostrujila tijelom: ovako je izgledala i mama kada je tri dana ležala mrtva u ovom istom krevetu pokrivena bijelim platnom. Nisam mogao pozvati komšiluk odmah nakon što je izdahnula, nisam htio da se brukam, zapravo nisam nju htio da brukam, da ljudi dođu u nepospremljenu kuću. Tek kada sam sve počistio i sve predmete uredno prebrisao i poređao kako treba, pozvao sam komšije i jednog rođaka. On je prvi došao, izjavio mi saučešće i tako žurno ušao u sobu kod pokojnice, da sam pomislio da nešto želi sa njom da razgovara, tako je to izgledalo. A onda je na vratima naglo zastao, zgrčio je lice i uhvatio se za nos! U sobi moje majke! Onda su došli i ostali i poslije je sve išlo jako brzo. Mene su oslobodili svih obaveza uobičajenih kada neko umre, jer sam, rekli su, trebao biti kod vrata, dočekivati ljude i primati saučešće. Majka je tog istog dana položena kraj svog muža, moga oca, a ja još nisam oprostio rođaku onaj grozni gest. Naježim se kad se toga sjetim. Kao što sam sada naježene kože gledao u pokrivenu Sonju i s užasom pratio kako se čaršav kod njenih usta nadima u ritmu disanja. Primakao sam ruku i osjetio topli dah – duboko je disala. Konačno je zaspala, i ona je umorna, bilo mi je lakše. Ne znam kada sam i gdje legao, ali sam se u kasno poslijepodne probudio na kauču u dnevnoj sobi, zgrčen i promrzao. Mijenjao se moj život, drastično se mijenjao, ali ni približno onako kako sam želio i zamišljao. Dobio sam sustanara, a izgleda da gubim sve ostalo. I Verica je bila moj sustanar u sobi hotelskog personala.

        Tih sam dana bio sam u dvokrevetnoj sobi jer sam iz nje upravo izbacio kolegu, konobara Ćazima koji je volio da ga ljeti zovu Čak. On je svake noći, najčešće u veselom društvu postarijih gošći, dolazio u sobu duboko poslije ponoći. Budio me, uznemiravao, kvario mi odmor, a i provocirao moje prirodne  prohtjeve koje sam do tada, strogom  disciplinom, uspješno suzbijao.  Ili rad ili provod – oboje nije moglo. Onda je u moju sobu doselila servirka Verica, tek pristigla iz Zrenjanina. Došle su njih tri i moja nova cimerka bila je u dvokrevetnoj sobi višak. U šali su me pitale izdajem li dotadašnji Čakov krevet i ja sam mrtav ozbiljan rekao da slobodno može da dođe bilo koja od njih. Iznenađene su se smijale, a poslije večere pred vratima, s torbom u ruci, stajala je najmršavija i najnježnija – Verica. Zašto ne, nisam se mnogo premišljao, što fali cimerki? Svakako će neko doseliti u slobodan krevet, znao sam, pa je bolje da to bude smjerna, čestita djevojka, nego opet neki dripac, kakvi su bili i oni prije Čaka.

      Odmah sam se, koliko se moglo, prilagodio sustanarki. Znao sam kad uveče dolazi u sobu i nastojao da sam tada već u svom krevetu, pokriven i s navučenom pidžamom. Bilo je prilično toplo, ali nisam htio biti razgolićen i nepristojan pred njom, jer noću sam se ponekad znao otkriti. Ujutro sam izlazio koji minut prije njenog buđenja, oslobađao joj sobu i kupatilo i naš je odnos savršeno funkcionisao. Bila je tiha i uredna i imala je puno razumijevanja za neophodnost noćnog odmora. Nije spavala koliko i ja, ali se trudila da bude nečujna i da mi ne smeta. Poštovanje je bilo obostrano, a to je jak temelj za kvalitetan međuljudski odnos. A onda mi je prehladila bešika i morao sam nekoliko puta u toku noći ustajati da mokrim. Teturajući se u polumraku moj pogled je slučajno zalutao put kreveta u kome je spavala Verica i ja sam istog trenutka ostao ukočen na sred sobe. Bila je bez pokrivača i odjeće na sebi. Ništa, gola, skroz... Mirno je disala i njene male grudi su se nadimale, a pri dnu ravnog trbuha, između dva koštana grebena, bilo je tamno, tamnije od noći, crnje čak i od moje bruke što tako stojim i nepristojno buljim. Onda je moja moć samodiscipline nadvladala taj trenutak neoprostive slabosti i ja sam se odgegao u krevet. Nisam više oka sklopio i jedva sam čekao da svane.  No, sljedeće noći probudio sam se u isto vrijeme, zazvonio je neki unutrašnji budilnik i pogledao sam u moju cimerku. Opet je mirno spavala, opet nije imala ništa na sebi, osim jednog kraja pokrivača kojim je omotala bedra i ja opet nisam mogao zaspati. Ni sjutradan raditi kako sam naučio. Bio sam pospan i smušen, a Verica je bila vesela, orna i ljubazna.

       Kada sam treće noći ustao i upijao je očima, stojeći na tri koraka od nje,  lagano se promeškoljila i prije nego što sam uspio da se sklonim, pružila je ruku prema meni i tiho izustila da priđem, da dođem do nje. Pokazao sam da moram u kupatilo, tamo sam krenuo, zato sam i ustao. Zaključao sam vrata za sobom, sjeo na ivicu kade i rekao sebi da moram  hitno da se smirim. Udahnuo sam nekoliko puta zaredom najdublje što sam mogao, popio malo vode, podigao donji dio pidžame, a na gornjem zakopčao sva dugmad i vratio se u sobu. Tamo je kraj uključene stone lampe ležala polugola Verica i gledala u mene. Opet je pružila ruke i pozvala me da priđem. Krenuo sam kao u magnovanju, a ona je, pomičući se u krevetu da mi napravi mjesta, dodala da skinem pidžamu, jer što će mi po ovoj sparini. Poslušno sam je svukao i ostao samo u donjim gaćama, a ona je smješeći se dodala da skinem i to. Strgao sam ih sa sebe, muškarac sam, nema tu stida kad se nađeš u takvoj situaciji, razumijete, nema odstupanja. Jednom i to mora da se desi, rekao sam sebi,  priroda je nazaustavljiva, ne može se protiv nje. A onda je moje uši zaparao smijeh. Oštar, prodoran, hladan kao nož. Verica me gledala, drhtala je od smijeha i nije se mogla zaustaviti. Ja sam stajao pred njom go, gaće su me, zarozane ispod koljena, sputavale da se pomaknem, a njen smijeh je razdirao svaku poru moje bijele neosunčane kože. Pokazala je, napokon, prstom u moje međunožje koje se, zaista, avetinjski bijelilo pri svijetlu neonske lampe. Da, bio sam pažljivo izbrijan svuda po tijelu, to sam radio od kad sam zadlakavio, užasavao sam se dlaka, one su nečiste. Samo ne znam što bi to nekome bilo toliko smiješno  da ne može stati iako to istinski želi. A Verica je htjela da prestane, da se smiri, znala je da nije lijepo to što čini, osjetio sam to, i ja sam se, čim sam shvatio njenu želju, pokrenuo i prišao da joj pomognem. Stavio sam svoj dlan na njena usta i nisam odmah uspio. Onda sam pritisnuo i drugim šakom i bilo je bolje. Smijeh se više nije čuo, ali još uvijek nije bilo posve tiho. Pa sam je nastavio držati snažno i odlučno dok glasovi nisu napokon zamrli. Ali je Verica mlatila rukama, nogom je udarala u zid i njeno malo tijelo se uspinjalo u krevetu i pravilo most, kao mi nekada na fiskulturi. Čuo sam lupanje na vratima, glasove, vidio sam ruke, noge i onda sam sjedio na svom krevetu ogrnut čaršafom, kao i Verica u svom. Oko nje su bile njene drugarice, kvasile joj lice, milovale ruke, donosile vodu. Oči su joj bile velike i gledale su negdje visoko, a tamne usne su nešto nerazgovjetno mrmljale. Ja sam se izvinjavao njenim drugaricama što smo ih probudili i branio se da sam sve učinio da spriječim buku, ali je Verica izgubila kontrolu. Otišle su iz sobe sve tri ne gledajući u mene, a sjutradan je Verica pokupila stvari i otputovala kući. I nije se nikada vratila. Upravnik hotela nije htio da sluša priču njenih drugarica koje su pominjale njeno modro grlo i iskolačene oči, jer se nije u sred avgusta želio baviti takvim banalnostima. Usput je dodao da djevojčure zbog toga i dolaze na more. Nije valjda zbog posla, nasmijao se prevrćući očima. Bilo mi je krivo što tako govori, jer Verica nije bila takva. Ona je bila smjerna, pristojna i vrijedna cura, ali, eto, nekontrolisani smijeh bio je njena slabost.

          I sada , nakon dvadeset godina, opet taj smijeh i opet iz kreveta i opet od moje, gotovo, drage. Sonja se nije neprestano smijala, ne, znao je proteći skoro cijeli dan bez njenog glasa, ali čim bih ušao u sobu i krenuo put nje, počinjalo je isprva tiho šištanje, zatim jednolično hroptanje, da bi mojim dodirom sobu ispunio smijeh od koga su podrhtavale zavjese. Izlazio sam iz sobe žurno i ubrzo se počeo miriti sa svime što mi se događa, ubijeđen da je to moja ljubavna sreća, da mi je sudbina toliko udijelila. Vratio sam se svojoj svakodnevici, spremanju, čišćenju i pranju. Odlazio sam, kao i obično, svaki dan na obližnje groblje da posjetim roditelje. Trava iznad njih bila je besprijekorno uredna, čista i podšišana. Jedino nikako nisam uspijevao da se oslobodim korova kojeg što sam više čupao, to ga je više bilo. Grobar mi je predložio, kad mi te neželjene travka baš toliko smetaju, da se poslužim pesticidima. Zgrozio sam se tolikom neosjetljivošću za tuđe osjećaje: ja da moje roditelje posipam otrovom, ja, sin za ponos?! Sin koji nikada u svoja usta nije smio da unese bilo koju voćku ili povrće koje je otac zaprašivao protiv štetočina. Za koga je postojao posebni dio prečiste bašte i prečistog povrća i koji je poslije prskanja voćnjaka ostajao po petnaest dana zaključan u kući. Dok se sve ne pročisti i spere. Strašno bi bilo da na takvu brigu i pažnju uzvatim bezdušnim trovanjem.

        U rano popodne, odmah poslije ručka, uzeo sam, tek da nešto činim, svoje bijele konobarske košulje koje su uredno poređane visile u ormaru. Htio sam ih još jednom prebrojati - a znao sam tačno koliko ih ima –  i vidjeti da ih nije dotakao moljac i da li su sva dugmad na svom mjestu. I dobro sam učinio što sam pogledao jer već na prvoj koju sam dohvatio jedno dugme samo što nije spalo. Uzeo sam iglu i konac, sjeo sladeći se kao gurman nad pečenom jagnjećom glavom i taman što sam htio udjenuti konac u iglu, iz Sonjine sobe čulo se lupanje prozora. Uletio sam u sobu u kojoj je lebdjela zavjesa ispunjena iznenadnim jakim vjetrom, a raskriljena okna su lupala. Stao sam koljenom na krevet u kome se Sonja mazno protezala i istegao se da dohvatim žaluzinu, a lijeva ruka, iz koje nisam ispuštao iglu, slučajno je dotakla Sonju. Ona je najednom poskočila, zabacila glavu unazad, a noge i ruke su se trzajući u trenutku uzdigle i ispravile, pa se lelujajući vratile na postelju. Gledao sam užasnut kako splašnjava pod pokrivačem, čuo sam tanki pisak i ona je postajala sve ravnija, lijepila se za postelju. Dohvatio sam joj ruku, želio da joj pomognem, ali ona je već bila mlitava i sparušena, hladna i klizava na mom ispruženom dlanu. Gasnule su joj oči, nestajala usta, duša je napuštala njeno tijelo. Opet sam se sjetio majke i opet me zaparala oštra bol. I ona je ovako, sa ovog istog mjesta, otišla. Odlazila je, zapravo, danima, kretala pa se vraćala, neumorno šapćući moje ime i tražeći moju ruku. Bio sam stalno uz nju, bio spreman da joj ispunim sve želje, ali ih ona nije imala. U stvari jeste, ali je meni trebalo dosta vremena da je razumijem. Shvatio sam, napokon, da ona hoće da joj pomognem da ode, da ne može sama. I što mi je drugo preostalo nego da učinim sve da joj uslišim želju, da joj bude lijepo, lakše, da bude spokojna. Zašto su me, ako ćemo pravo, rodili, odgojili, pazili i njegovali, ako im to, bar malim, ne uzvratim? Je li tako? Perjani je jastuk lak i nježan, a sinovljeva ruka blaga i mila i majka je blažena i sretna otišla.

       Tek sam se sjutradan opet primakao Sonjinom krevetu i nje gotovo i nije bilo. Ni smijeha, ništa. Onda sam se nenadano osmjehnuo ja, pa se začuđen zagledao u ogledalo. Jeste, neki neobjašnjivi osmjeh igrao je na mojim usnama, nesviklim na tako jeftino rasipanje emocija. Uozbiljio sam se, prišao i jednim je odlučnim pokretom iščupao iz kreveta. Trebalo je iznijeti iz kuće, baciti što brže i što dalje, izgubiti je zauvijek. Ona nije bila dobar izbor, nisam sa njom našao sreću, niti bih je našao. Nismo mi bili jedno za drugo, vidjelo se to odmah, nisu nam se podudarili karakteri. Napolje iz moje kuće, stajao sam pobjedonosno nad njom. Ali, baciti je u kantu ovakvu kakva je ne dolazi u obzir,  jer uvijek neko čeprka po smeću, a ja ne mogu dozvoliti da se neko razvlači sa njom po naselju. Toliko poštovanja prema Sonji, ipak, ostalo je u meni, ipak smo u jednom razdoblju dijelili život. Kakav – takav. Uzeo sam makaze i stao je rezati na male parčiće, pa se opet sjetio očeve škrinje i njegovog noža za kalemljenje. Bio je oštar poput brijača i bešumno je klizio preko Sonjine kože. Uzeo sam i podmetnuo pod nju kuhinjsku dasku za sječenje i onda odmjerenim, preciznim zarezima izvlačio potpuno iste trake plastičnog omotača njenog tijela, boje svijetle tunjevine. Ako zanemarim boju, te su me tanke niti podsjetile na mamine rezance, koje je sama spremala za moju supu. Kupovne makarone imale su svakakve štetne sastojke, a ja sam morao jesti zdravu hranu da vječito budem zdrav.

 

       Danas sam, iako s određenom nelagodom, opet ušao u onaj dućan, ali sada mnogo odvažniji i spremniji za sve što me tamo može dočekati. No, bez razloga jer sam iza banka zatekao otmenu damu koja je znala svoj posao. Rekao sam da ne želim smijeh i ona je odmah shvatila o čemu se radi, jer je, više za sebe, komentarisala da je za mene idealna lutka Sweet Honey, preslatka plavuša sa samo jednim otvorom. Evo je sada, stoji u prtljažniku iznad moje glave i klati se u ritmu treskanja voza. Ako bude naglog kočenja može se desiti da se moj slatki medić nađe u krilu torokave gospođe što mi sjedi preko puta. A večeras će Hani, već sam uzbuđen, biti u mojoj kući, u mome naručju. Imam nekakav neodređen, ali vrlo jak osjećaj da ćemo se izuzetno slagati, da je ovo sjajan spoj, da će nam ići sve kako poželimo.

      Ne može čovjek sam, društveno je biće, mora imati nekoga kraj sebe. Cio dan pjevušim onaj stari pjesmuljak koji govori da svako mora imat nekog.

      A imam ja i iglu, mnogo njih, na stoliću kraj kreveta.