Priča u četiri ruke

    

 

        Teret koji sam nosio jedanaest nedjelja, teglio ga od dana kada sam odlučio da postanem pisac, napokon je pao s mojih ramena. Otresao sam ga se kao teškog, mokrog kaputa i bio lak kao pero: priča je konačno bila gotova. Ležala je predamnom, zapravo treperila je sa ekrana kompjutera. Poslije ko zna koliko pisanja i brisanja, pažljivog čitanja, mijenjanja oblika i veličine slova, krojenja teksta po dužini i širini, mojoj priči nisam više imao što ni da dodam, ni da oduzmem. Zapalio sam cigaretu, otpuhnuo dva snažna dima i prilijepio se uz naslon stolice. Da me neko gledao, lako bi po svakom mom pokretu, gestu i postupku čitao velikim, najvećim slovima ispisano ’hvala ti Bože...’  Napatio sam se živ da priču iscijedim iz sebe i mnogo sam puta dok sam je pisao pomislio da tako mora da izgleda porođaj. A prije samo sedamdeset i sedam dana ni na kraj pameti nije mi bilo mučenje i natezanje ni sa tuđim, a kamoli svojim pisanijama, ali čovjek ne bi bio to što jeste da povremeno ne ugura koji kamenčić sam sebi u cipelu. 

        Čitao sam redovno dnevne novine i to najčešće samo naslove, znajući već što ispod njih piše. Čovjek nakon određenog vremena, nakon prelistane gomile novinskog papira, može samo na osnovu naslova da bude jako dobro i precizno informisan. Nije za to portreban poseban dar ili pamet, ne, jednostavno to se nauči. Jer, mijenjaju se datumi, mjesta i imena, a sve drugo ostaje isto. Novi likovi na drugim mjestima i danas kao i prije čine iste kretnje, isto misle i govore, vrte se u istom krugu, sve u nemogućnosti bijega od sopstvene, ljudske prirode.

         Bila je subota - još jedna u beskonačnom nizu - i listao sam novine, ispijao, kao i svakog drugog dana, tanku kafu i punio istu pepeljaru na poznatom stolu iste kafane. Čovjek do mene neprestano je govorio ravnim, uspavljujućim glasom, nimalo ne mareći za moju zagledanost u otštampane stranice. Iako u novinama nikada ne nalazim ništa izuzetno zanimljivog, niti to očekujem, strašno me nervira kada ih ne mogu prelistati na miru. Gore od toga je jedino kada mi ih neko nepregledane uzme iz ruku, otvori ih i razgleda prije mene. Moje novine! Sto puta sam pomislio da bih se sigurno isto tako osjećao i kada bi mi neko, niotkud stvoren, djevojku sa kojom danima hodam i čuvam je čistu i neokrnjenu, zgrabio za ruku, odveo sobom i uradio joj sve što sam jednom htio ja... Besmislice i neumjesna poređenja čovjeku lako naumpadnu kada se iznervira. Odložio sam novine na sto i okrenuo se prema neumornom govorniku pitajući ga pogledom još koliko namjerava da priča. Nije ni primjetio moj pogled, a još manje registrovao pitanje, nego je istog časa uzeo odložene novine, udobno se ugnijezdio u stolici i počeo ih lagano listati. Nasmijao sam se od muke i dohvatio se subotnjeg dodatka s prilozima iz kulture i umjetnosti. Bar ću, pomislih, makar taj nezanimljivi dio novina, što poslije svakog gosta ostane na stolu, pregledati na miru. I letio sam pogledom preko naslova, gledao sam fotografije sa izložbi, promocija i književnih večeri, slike tih neobičnih skupova neobičnog svijeta. Zgodne djevojke, zanimljivi mladići, uglađena gospoda, klošari-šminkeri, stari foleri - prazne forme s lulom i bradom, intelektualci... lijepo, zanimljivo, drugačije. Zagledao sam, čitao, odlazio pa se vraćao. Hoću i ja, nasmiješih se. Hej, ovo bih volio i ja, nasmijao sam se glasno. Začuđeni pogled preko novinskog lista pitao me jesam li normalan.

        Te sam subote čvrsto odlučio da postanem umjetnik. Svako mora biti nešto, a ja baš tih dana nisam znao što sam. Otkad sam napustio smrdljivu kancelariju u socijalnoj ustanovi, nisam imao zanimanje. Niti sam radio, niti bio penzioner, a niko mi, opet, nije mogao reći da sam ništa, jer s gomilom para itekako sam neko i mogu da biram. Rođaci su se ljutili što sam požurio i samo nedjelju dana nakon očeve smrti prodao svo imanje, a nije im smetalo, niti ih boljelo kad sam se toliko mučnih godina živ jeo čekajući. Otac je govorio da ću sve moći i imati ’poslije njega’, a to se oteglo decenijama. Ponekad sam pomišljao da to vrijeme neću ni dočekati i da će on sa svojih devedeset biti zdrav i čio i u tom ’poslije’, a ja ko zna gdje. Ipak, otišao je prije mene i ja sam ostvario ono što sam tako dugo priželjkivao: imam mnogo para, imam veliku kuću i veliki auto. I opet veliku prazninu iza i ispred sebe – ne znam što ću sa sobom.

        Opredijelio sam se da budem pisac. Slikar mogu biti kad god poželim, znao sam, imam smisla za boje, forme i kompoziciju, ali mi sve to djeluje prilično nečisto. Prljavo, umazano, razmazano, a ja to ne podnosim. Još kao dijete grozio sam se crnih ruku poslije guljenja zelene kore s oraha i ljuštenja mladog krompira. I, slikaru treba atelje, veliki prazni prostor, a ja sam upravo završio opremanje kuće i napunio sve sobe tako što sam u njih ugurao najmanje dva salona namještaja. Pomisao na ponovno razmještanje stvari bila je dovoljna da ideja o slikarstvu bude definitivno precrtana. Isto kao i bavljenje muzikom. Samo kratko, bolno sjećanje na dane provedene s violinom u maloj sobi naše stare kuće i na majku koja osluškuje iza zaključanih vrata, zamalo me odvratilo od svake pomisli na umjetnost uopšte. Gudalo, četiri žice i njihov nesretni škripavi spoj, majčina neostvarena želja, igra djece s druge strane prozora... muzika. Posmrtni marševi jedino imaju smisao i pravu namjenu – sve drugo je iživljavanje neiživljenih muzičara nad nedužnim instrumentima. Vraćanje duga za protraćeno djetinstvo i mladost, za čamotinju  između zidova i prijekornih pogleda.

          Za pisca sam bio spreman. Predamnom sto, na stolu kompjuter, a na mom licu naočare i brada od tri dana. Sa strane prozor koji gleda na more – kao u filmovima. Može u početku i bez lule, šalio sam se i čvrsto odlučio da krenem u ponedjeljak. To mi je bilo nekako sasvim prirodno i prikladno da novo životno poglavlje otpočnem prvog dana u sedmici, mada mi je u svim horoskopima stajalo da je moj dan četvrtak. No brzo sam se otresao takvih misli znajući da je za budući uspjeh presudna nadarenost i umijeće, a ne praznovjerje i sreća. Ona je mogla, da je htjela, da mi se javi onih dana kada sam uzalud sjedio i ispunjavao tikete u kladionici.

        Stigao je ponedjeljak i za njim još jedan, a moj je papir-ekran bio sablasno bijel i prazan. Tek treperavi kursor na njemu kao dosadna muva na velikom bijelom platnu. Ni slova. Slušao sam mnogo puta ranije pisce koji govore o svom radu i oni su često pominjali radno vrijeme i dnevnu normu izraženu brojem otkucanih znakova. Govorili su o svom dnevnom učinku kao rudari o tonama uglja. I još su govorili da je glupo gubljenje vremena gledanje u zvijezde i čekanje nekakvog posebnog nadahnuća, prošlo je to. Treba rad, samo težak i naporan rad, tako su govorili. Kako to, mislio sam, dođeš u sedam sati, sjedneš pred mašinu i počneš naporno da radiš? Što da počneš, o čemu, kako? U redu kad je rukopis već započet, to znam, kada imaš ideju, skicu, nacrt priče, ali što kada, kao ja, nemaš ništa osim volje? Moram čekati da se nešto desi, da me neko ili nešto potakne, nadam se ja inspiraciji, ipak,  -hrabrio sam se - moram istrajati, početak je najteži. U ko zna koliko filmova koje sam gledao glavni junak, mladi pisac, danima bi sjedio nad pisaćom mašinom i očajavao gladan. Gužvao i bacao papir, a onda bi jednog dana jednostavno razvezao po mašini i  - postao bogat! Meni pare ne trebaju, ja bih samo priču, pričicu makar. Samo da krenem pa će biti lako, suzdržavao sam se da ne krenem zauvijek iz stolice koja me ujutro čekala hladna i mrska. Moja električna stolica što mi je lagano ubijala volju i za životom, a kamoli za pisanjem.

         I onda, kada sam se već prenadao, desilo se: jedne tihe večeri, iz dimnjaka mojih komšija pokuljao je smradni dim izgorelog uglja. Oni se, valjda, jedini u mjestu griju na ugalj, a u gradu mog studiranja šest dugih zimskih mjeseci drugog mirisa nije ni bilo. Sve je tako mirisalo, i kaputi, i tramvaji, i burek, i zavjese, i posteljina u mojoj maloj sobi kod Raseme. Samo je Alma uspjevala da pod košuljom skloni i sačuva miris jasmina... Udarao sam po tastaturi kao sumanut. Sljedećeg jutra sve mi je ispisano bilo besmisleno, bljutavo i  nezanimljivo. Koga može da zanima moje branje jasmina sa malih kruškastih grudi? Koga briga za oblik uha pjegave Alme, za njen mladež na ramenu, za njen šuškavi glas...?

          Pisao sam i brisao, gradio i rušio i jednog dana moj je Skadar ipak sazidan. Gledao sam naslagana slova - lelujala su mi pred neispavanim očima - i vidio hiljade kamenih kocki što čine bedem iscrtan mojim krvavim rukama... nasmijao sam se budalastim besmislicama što ih je razniježenost rađala. Kakav bedem, kakva krv, znoj, gluposti – samo rad, rad i opet rad!  Što ja to pričam - jesam li to postao pravi pisac?

           Odgovor na to isto pitanje čekao sam danima. Osluškivao sam telefon, provjeravao da nije isključen, otvarao mejl svakih pola sata, ali od Velikog ni glasa. Neće me taj narcis udostojiti odgovora, bio sam već siguran, nije on ni pogledao moju pisaniju, iako sam mu je slao u malim dozama, kao što mi je i rekao. Mogu – s neskrivenim nestrpljenjem kazao mi je na pijaci - da mu mejlom šaljem rukopis, ali svakodnevno samo po jednu stranicu. Toliko vremena vjeruje da će naći, promrmljala je književna gromada, trpajući salatu u ceger. A u što to troši svoje tako dragocjeno vrijeme ocvali ljepotan da mi je znati? Nigdje nije zapošljen, objavio nije ništa već godinama, a raznorazne tribine i promocije nisu baš svake večeri. Jedino ako se po vazdan ne bavi svojom mladom, dražesnom ženicom, što je s jednog od svojih brojnih putovanja odnekud doveo. Ako je to u pitanju – od mene mu prosto. Ma svejedno, mogao bi napisati koju riječ, mislio sam, ili me nazvati telefonom. Samo da nije zgrožen onime što je pročitao, jer onda je bolje da mi ništa ne javlja. Iako sam mu nekoliko puta ponovio da mi slobodno kaže sve što misli o mojoj priči, o meni piscu, jer nisam dijete, nisam, kao, sujetan i  tobože nemam literarnih ambicija, ubiću se ako me ukopa. Ili bolje da ubijem njega, ljubomornog na moj talenat i umjeće.

          Nema čovjek što od njega da vidi, osim tri duge sijede dlake na glavi i okruglih naočara što mu pokrivaju pola lica, ali je, svi kažu, najbolji. Njegove kritike niko ne dovodi u pitanje, svaka se njegova bez pogovora uvažava. Koga on podrži nebesa mu ne ginu, a koga zgazi svaka mu je rupa plitka. Stalno je na televiziji spreman da priča o bilo čemu i naviknut da njegovi sagovornici klimaju glavom na sve što progovori. No, ja znam da to malo što kazuje o pravoj vrijednosti govornika i onoga što govori. Ja sam tako u gimnaziji na časovima jezika i književnosti mogao da pričam o čemu god zaželim, sve što mi padne na um – moja profesorica me gledala, smješkala se i klimala glavom. Preletjela bi zatim po razredu pogledom koji je jasno govorio: slušajte glupani, pamtite ove bisere. Bio sam joj drag i sladak i bila je ubjeđena da sve znam, pa me više i nije slušala, nego samo gledala. I opkladu sam dobio kada sam smiješnu frazu ’tamo gdje Rio Grande pravi lakat’, koju sam našao u nekom kaubojskom Laso romanu, glatko provukao govoreći o Igoovim Jadnicima. Gavroš je nešto, kao, činio ’tamo gdje Rio Grande...’  Pred slijepom publikom lako je biti dobar plesač.

          Nije zazvonio telefon i nisam od Velikog dobio mejl, ali se, jednog predivnog dana što je počeo naopako kao i svaki drugi, pred mojim vratima smješila njegova lijepa žena. Stajao sam pred njom ukočen kao stražar i ona me, ustručavajući se, pitala može li da uđe jer želi da razgovaramo o mojoj priči. Može, naravno, pomjerio sam se bez riječi i propustio je u kuću i sam bog zna kako li sam blesao izgledao, zapanjen prizorom pred sobom. Čudi me da se nije okrenula i bezglavo pobjegla od manijaka koji pilji u nju. Sjela je na fotelju, a ja sam se vrtio kao bez glave želeći istovremeno i da je počastim i čujem što mi ima kazati. Odmah mi je naumpalo da ovakav glasnik ne može donijeti ružne vijesti. A čak i da ih donese iz takvih ruku se i otrov lakše popije – progovorio je iz mene pritajeni pjesnik. Pogledala me i smješeći se poželjela mi, u njeno i u ime njenog muža, dobrodošlicu u svijet književnosti. On nije imao vremena, pa je moju priču prepustio njoj. Ona je čitala pažljivo, baš joj se predano posvetila i na nju je ostavila vrlo jak utisak. Sve je to kazala svome mužu koji joj vjeruje i bez provjere potpisuje svaki njen sud, pa mi poručuje da nastavim s pisanjem. Želi mi, rekla je, uspjeh. I dodala da je ona sigurna da ja imam toliko toga da kažem. Samo rad, rad...

          Gledao sam je ne dišući i ne trepćući, jednostavno ne mogavši da skrenem pogled, i bio sam – glupo je reći – već zaljubljen u nju! Htio sam je zagrliti, milovati joj kosu, lice, poljubiti usta koja mi govore ono što mjesecima sanjam da čujem. Mazio sam joj pogledom prekrštene noge, obla koljena, klizio do visokih potpetica i sjetio se da sam tako dugo bez žene. Prave žene, poput ove koja je sjedila naspram i malim, odmjerenim gutljajima ispijala svoje piće. Onda je naglo ustala, pružila mi ruku i krenula ka vratima. Išao sam za njom kao omađijan, pratio je bez riječi. Okrenula se još jednom, pogledala me i rekla da bi željela da joj i ubuduće na istu adresu šaljem svoje priče. I još mi je rekla da mogu slobodno kada pišem o doživljenom da bez straha zakoračim u maštu, da otuda zagrabim  koliko mi treba i da svoja sjećanja nadogradim ili izmijenim onako kako to priča traži. Mogu uvijek ići korak nazad ili naprijed, baš tako je rekla.

         Zurio sam u vrata iza kojih je nestala, bio sam smušen i izgubljen. Vratio sam se u sobu, dohvatio se boce, pa stao kraj prozora i gledao u prazno. Onda sam se stresao kao da me neko iznenada polio hladnom vodom, odjednom se vratio sebi i sjeo ispred kompjutera. Poput virtuoznog pijaniste obrušio sam se nemilosrdno na sive dirke. Rađala se moja nova priča. Priča o ne baš mladom nadobudnom piscu Rejmondu koji moli nadmenog književnog barda Džonatana da pročita njegovu prvu priču i kaže mu svoj sud o njoj. Umjesto njega to čini njegova prelijepa žena Meri koja iznenada dolazi kod Rejmonda i...  Poslušao sam njen savjet i u pripovjedanju otišao ’korak naprijed’, tako što sam prvi dio priče završio rečenicom: ’Meri je kod Rejmonda došla i sjutradan....’ Poslao sam joj rukopis.

        Došla je i sjutradan. Ušla je bez kucanja i pozdrava, sjela i zatražila da joj naspem piće. To nije problem: flaša je uvijek u mojoj blizini. Pili smo i ćutali. Ja sam neprekidno gledao u nju, a ona kroz mene. Onda je hitro i neočekivano, kao i prethodnog dana, ustala i krenula. Izgledalo je baš kao da se sjetila da je neko čeka, da negdje kasni. Rekla je, odlazeći, da joj se početak moje nove priče čini vrlo obećavajućim, da misli da to može biti jako dobro. Nastavite, rekla je. Nastavićemo zajedno, pomislio sam ja, pisaćemo je u četiri ruke. Opisao sam Merin ponovni dolazak kod Rejmonda i njihov, naizgled, nezanimljivi susret. Njen lutajući pogled, blago nakrivljeno sjedenje i tri brzo ispijene čaše. A onda je slijedio ’korak naprijed’: ’Rejmond je i ne primjetivši postajao zavisan od njenin dolazaka, od susreta sa njom. I nastavila je svakodnevno dolaziti, sjediti bez riječi i gledati u  čašu. Jednog dana Meri je došla u svojoj kratkoj žutoj haljini....’

        Stajala je predamnom u raskopčanom kaputu ispod koga se vidjela, pripijena uz tijelo, njena žuta haljina! Uzeo sam je za ruke i uveo je u sobu u kojoj je na stolu čekalo naše piće. Pogledali smo se u oči, kucnuli se čašama i iskapili ih. Onda slijedeće... Ona se smijala, pa je plakala, pa mi pričala o izlascima s mužem, o druženju s umišljenim, dosadnim besmrtnicima, o svojoj samoći među svim tim ljudima. I sa mnom je bila sama, znao sam to, iako nije rekla. Možda malo manje, nadao sam se, slušajući njen monolog. Već je odlazila, bila je već prešla i prag kada se okrenula i pružila mi ruku. Privukao sam je sebi i poljubio. Izmigoljila je vješto iz mog zagrljaja i rekla da je za nastavak naše priče to sasvim dovoljno. Ja nisam mislio tako i čim je otišla prišao sam mašini i odvažio se na dva ’koraka naprijed’. Nastavio sam priču o Merinom dolasku kod Rejmonda u širokoj suknji ispod koje nema ništa. I cijele noći nisam zaspao.  

         Bio sam za kompjuterom kada je ušla u sobu. Nisam stigao ni da ustanem, a već je stajala ispred mene, opkoračila me i oslonila se o tastaturu, zapravo sjela na nju. Na ekranu se pojavio znakovni haos što ga je njena zadnjica ispisala. Prislonio sam lice uz njen trbuh, a rukama zašao ispod široke suknje i milovao joj bedra. Bila je, kao i Meri, gola, meka i topla...

         U sljedećem nastavku Rejmond je nagovarao da na par dana odu negdje zajedno, da se mogu voljeti bez granica i straha... Otišli smo dva dana na planinu. Ona je rekla da ide sestri u posjetu, a ja se nisam nikome morao ispovijedati, ni pravdati. 

          Priča o Meri i Rejmondu sve je više sličila beskrajnoj televizijskoj seriji i meni je bilo jasno da sam sve dalje od literature. Da preko glave tonem u otužni, bljutavi kič, ali nisam ni pomišljao da stanem.To je ta čudesna snaga kiča, mislio sam, da iako si sasvim svjestan njegove bezvrijednosti i praznine, u njemu je ponekad tako prijatno da ne želiš da izađeš. Valjaš se kao životinja u blatu i prljav si i ružan, ali ti je lijepo i toplo.

        Ja nisam više mogao da zamislim dan bez nje. Njenog muža, Velikog, sjetio sam se tek kada mi je jednog dana rekla da će morati sa njim na duže putovanje koje nikako ne može izbjeći. A ako sve bude kako je on zamislio, dodala je, vrlo je moguće da se nikada više i ne vrate. Zanijemio sam jer je to iz korijena mijenjalo moj zamišljeni tok priče, a ja na to nisam smio ni da pomislim. I ona je rekla da želi da naša zajednička priča teče svojim tokom, da nastavi kako je i krenula. Ne može nam, nema pravo, bilo ko da bilo što dopiše ili promijeni.  Ne može se to dogoditi, ne smije, ja to neću dozvoliti....

      Nastavljajući priču učinio sam presudni ’korak naprijed’ i opremio Rejmonda opakom idejom: Džonatan se mora ukloniti! Meri će svom mužu uobičajeni čaj pred spavanje bogato začiniti praškom za vječiti san. Smrt u snu je najlakša za odlazećeg, pa zato i za savjest onoga što ga tamo šalje. Rejmond i Meri će to moći da podnesu. Poslao sam joj rukopis i bio sam u groznici.  Nikako nisam mogao da nađem mira - nije pomagala ni flaša, ni pune pepeljare, ni male roze tabletice. Ispijene u propisanoj dozi. Meri je Džonatanu upravo sipala u čaj cijelu šaku, mislio sam gledajući na sat. Ponoć je uobičajeno vrijeme za odlazak na spavanje.  No, ne i meni ove noći, znao sam, iščekujući bilo kakav glas da mi javi kako se raspliće moja priča,  koja mi se, morao sam priznati, istrgla iz ruku. I odgovor je stigao neočekivano brzo: pred vratima je stajao Veliki pisac, ili Džonatan, kako već... sve mi se smiješalo.

       - Dragi kolega, imate dara – govorio je srdačno šireći ruke kao da me hoće zagrliti. Gledao sam u njega kao u duha i nisam bio siguran da nije izašao iz moje ispražnjene boce. Ne, bio je stvaran, mali a opet veliki, kao propet na vrhovima prstiju isturao je grudi i sličio kokotu.

      - Pratio sam ja, ipak, vaše pisanje, čitao sam sve što ste slali jer sam vam to obećao, a ja sam profesionalac i ne varam. Prva je priča lijepa, nostalgična, ali previše šećera za moj ukus. No već u drugoj vidi se vaš napredak. Tehnika je bolja i naracija je tečnija, samo što sam morao da se umiješam na kraju – bilo je suviše predvidivo, dakle banalno: ljubavnici uvijek ubijaju suvišnog, smetajućeg muža. Dozvolio sam, zato, sebi da se uključim u vaše pisanje i življenje priče: malo sam izmijenio kraj. Neprimjetno sam okrenuo tacnu s šoljicama čaja i popio onaj drugi – smijuljio se nadmeno.

      - A ona? – uspio sam nekako da promucam.

      - Možda je uzela čaj namijenjen meni, a možda i nije. Možda je samo otišla dalje. Čitala je ona i pisala i druge priče... Ali, zar je to važno, dragi moj kolega – priča je sve, život je ništa! Napokon, sada imate dvije mogućnosti za završetak vaše priče. Odaberite, uradite kako mislite da je najbolje, pa mi proslijedite da to pogledam. Vi možete, vi imate dara, ne sumnjam... - pogledao me, čini mi se, podsmješljivo, ispio piće, a zatim se opet kao spomenik isprsio na sred moje sobe, raširio ruke i kao sa pozorišne scene uskliknuo:

        - Čovjek je smrtan, umjetnost je vječna! - upamtite to, dragi kolega! Umjetnost je vječna... – uživao je u sopstvenom glasu i mahao rukama kao najobičniji kreten.

 

                                               

 

 

                                             Durbin

 

 

       Advokat se baš zauzeo oko mene i sve čini da me predstavi što nenormalnijim, ali kaže da ja ne sarađujem dovoljno. Nije zadovoljan mojim neprihvatanjem uloge neuračunljive osobe, a on bi da svu odbranu zasnuje upravo na tome. Da dokaže da ’nisam sposoban da kontrolišem svoje postupke i da u stanju razdraženosti reagujem krajnje agresivno’. On se, vidim, trudi da mi to kaže na stručan, pravnički način, da tu priču lijepo upakuje u meni ne baš razumljive riječi, ali kad sve skupim, saberem i oduzmem, jasno mi je da me hoće prikazati kao običnu životinju. Ili me on, možda, zaista tako i vidi, ne znam. No, iskreno, sasvim mi je svejedno što on o meni misli i kako će da me brani. Postavljen je, rekao mi je, po službenoj dužnosti, jer drugog advokata niko nije tražio. Da je Mirsad ovdje, da nije ko zna gdje na okeanu, znam da bi on doveo najboljeg  i najskupljeg branioca, ali bih ga ja od sveg srca molio da ne troši pare uludo. Meni ne treba advokat, ne treba mi psihijatar, i za sudiju me baš briga. Ja hoću nekoga ko zna da mi kaže kako izgleda tijelo devet dana nakon što iz njega izađe duša. I gdje ta duša ode, luta li zbunjena, izgubljena, ili se zna njen put nakon što napusti svoje toplo stanište? Gdje – i to bih da mi neko kaže - na kom dijelu tijela crvi otpočnu svoj pir i kada sve to prestaje? Kada će od Suade ostati samo prah?

      Devet dana je proteklo otkad su me doveli u ovu praznu sobu, a puna je nedjelja da je Suada pod zemljom i ko može biti siguran kome je gore? Nju, i da hoće, niko ne može da pita, a mene mogu, ali ih baš i ne zanima mnogo. Oni bi, i sudija i advokat, detalje, baš tako kažu, sve sitnice koje se tiču ubistva. I ja im pričam, sve im kazujem mirno i opširno, jedino me svaki put žacne kada pomenu riječ ubistvo. Ja jesam usmrtio tu ženu, to ne sporim, ali mislim da nisam ubica. Ubistvo je, kako ja to razumijem, kad se to namjerno i svjesno čini, kada se želi nestanak nekog bića, a ja sam samo htio da Suada pusti kosu moje sestre Meme.

     

       Iako sam već jedanaest godina nepokretan, od Suade sam prvi put čuo da sam bogalj. I da je Mema ludača. Nazvala nas je tako grubo odvlačeći iz moje sobe svog sina Armina, govoreći mu što će kod nas, šta on tu radi ’kod jednog bogalja i ludače’. Tako je rekla, a znala je jako dobro naša imena. I hajde da joj oprostim što je mene tako nazvala, neka, iako je to ružno, no u kolicima sam i očigledno je da ne mogu da hodam, ali po čemu je zaključila da je Mema luda? Zato što ne govori, zato što je preplašena, što je visoka, što na svaki šum trza mršavim tijelom onako lijepa, krupnih, vlažnih očiju?  Zar zato?

       Armin je svakodnevno dolazio kod mene, u moju sobicu na spratu kuće, a odmah za njim ulazila je i Mema. I onda smo se nas troje bez riječi gledali. Moja sestra i ja blago smo se smješkali prateći njegove kretnje, a petogodišnji dječak, naš novi komšija, zagledao nas je ozbiljnim, skoro strogim pogledom, pa zavirivao u svaki ćošak sobe. Iako je bio moj stalni gost, uvijek bi našao nešto novo da pametnim očima ispita. Nije ništa zapitkivao, niti dirao, sem ponekad moj durbin, koji je stajao na pragu prozora umotan u bijelu, meku krpu i kao magnet ga privlačio. No, nerado sam mu ga davao u ruke, uvijek pridržavajući jedan kraj. Durbin je od mesinga, velik je i težak i može mu ispasti iz malih ruku, slomiti se, oštetiti, a što ću onda ja? Otkad mi ga je brat od strica, Mirsad, donio sa jednog od svojih vijađa, durbin je dio mene. Moje treće, najveće oko.

        Meni je moj Mirso svašta s mora donosio i danima sam unaprijed mogao da predosjetim kad će doći. Iako se nikada nije javljao ni pismom, ni telefonom, iako je uvijek sve iznenađivao – mene nije. Ja sam znao, ja sam ga spreman čekao. Baš kao da sam ga mogao vidjeti durbinskim okom stalno uperenim u pristanište i bedem starog grada. A on se iskrcavao u nekim sasvim drugim i dalekim lukama i stizao avionom, no, svejedno, neko ili nešto bi mi s Pristana uvijek dalo znak. Nepogriješiv znak da dolazi moj brat, moj drug, smijeh i razgovor.

      Imam ja i pravog brata što mi ga je rodila majka, ali kao da ga nemam. Nestao je već odavno – otkad je prije petnaest godina otišao u Ameriku, samo se u početku dvaput javio. Čuli smo povremeno od ponekoga da je živ, da ima porodicu, lijepu okruglu djecu s Meksikankom, ali je on sve nas zaboravio.  I neka je mene, nismo mi bili bliski, mnogo je stariji, neka je, napokon, zaboravio i roditelje – nije on nikada bio dobar sin - ali zašto Memu?!  Kako je mogao nju da zaboravi, kako je mogao njoj da se sve te silne godine ne javlja, da ne poželi da je vidi, da joj donese haljinu, čokoladu? Njoj što je u ponoć budio da mu pegla košulju, što mu je prala kosu i mazala mu je orahovim uljem, kremala cipele, skrivala ga u prizemnoj sobi sa njegovom Sanijom, lagala roditelje da nije pijan slomio štekere... Njoj što je mjesecima za njim gorko plakala i nikada nije sasvim prestala...

        Bio sam siguran da će se brat pojaviti kada se Memi desila nesreća i moj predosjećaj me prvi put prevario. Jer nije on Mirso pa da njegov dolazak mogu predvidjeti. Njega i njegove postupke niko nikada nije mogao da predvidi. Pa opet bio sam iznenađen što nije došao, jer sam znao da zna, da je čuo, da su mu kazali. A možda je i bolje što nije došao, jer se bojim da onda nesreći ne bi bilo kraja. Mislim da se toga i on bojao – znajući sebe - pa je riješio da stisne zube, ugrize se za ruku do krvi, razbije flašu, ode u pustinju i vrišti. Ili samo tiho plače. Kao mama što do smrti nije prestala. Suze iz njenih očiju neprestano su tekle i ona je postajala sve manja i manja. Na kraju je nestalo, otopila se sva i raznijele su je suze, pa nisam znao da li u tabutu išta ima osim bijelog platna, gledajući sa svog prozora kako je odnose.

        Možda sam i ja kriv za Meminu nesreću, jer je moja, na neki način, donijela njenu – ta me misao ne napušta, iako kažu da neko drugi umjesto nas slaže kockice. A složilo se da te rane jeseni ja dobijem kolica. Velika, teška, jako lijepa i jako dobro očuvana - ova ista na kojima i sada sjedim. Ja sam sve do tada očekivao tablete iz Italije za koje su mi rekli da će začas očvrsnuti moje noge i da ću opet biti kao prije. ’Kao rukom’ trebale su te čarobne pilule da bace u zaborav pet mjeseci nepokretnog ležanja, ali one nisu stigle. Stigla su kolica u koja su me pažljivo posjeli i ja sam odjednom zaplovio sobom. Od zida do zida, od vrata do prozora. Smijao sam se, i Mema se smijala i imala rupicu na obrazu, a otac je sageo glavu i nijemo izašao iz sobe. On uvijek tako: samo gleda, ništa ne progovara i izlazi pognute glave. Onda je Mema stala iza mene i gurala me, vozila, šetala po sobi, kružili smo, jurili i kao ludi se smijali. Bilo je divno, to popodne nikada neću zaboraviti.

         Sjutradan smo Mema i ja izašli u šetnju. Ona je obukla svoju rozu haljinu sa sitnim cvijetićima i bijele sandale, iako je ljeto već prošlo. Ali to je bilo najljepše što ima i zaista je bila predivna. I ja sam bio, mogu slobodno reći, lijep. Jeste, baš sam lijepo izgledao u svom žutom džemperu, a za ostalo nisam mario, jer sam od pasa ionako bio prekriven ćebetom. Svi su se u parku smijali kada sam se šalio da je moja nevolja s jedne strane jako dobra: ne moram trošiti na cipele i pantalone. Na lijevoj ruci imao sam sat, japanski, od Mirsada, naravno. S prve njegove plovidbe, od prvih zarađenih para. Moj Mirso se sjetio, on se uvijek sjeti. On misli na mene, sve čini da budem srećan i zadovoljan. I bio sam tog oktobarskog popodneva sa satom na ruci i srećan i zadovoljan, kada smo sestra i ja prošetali korzoom. Svi su se okretali za nama, prilazili da se upitaju i rukuju. Moji su drugari zagledali kolica, opipavali gume, klečali da vide kako to izgleda ispod, a ja sam im ponosan pokazivao mehanizam kočnice. Stali smo u parku i mnogo njih se okupilo oko nas. Mene su pitanjima i pogledima spopali moji školski i drugovi iz ulice, a oko Meme je na motoru kružio i izvodio svakojake gluposti Ćićo, sin bahatog kamenoresca s kraja grada. Imao je uvijek sve prvi: i auto, i čamac, i gliser, i moped, i... sve je imao. I moju Memu je tog popodneva poželio i nju je ubrzo dobio. Počela je izbjegavati guranje mojih kolica, željela je vani sama i mučila se kako da mi to kaže, lagala je i petljala. Mnogo sam lijepih sunčanih dana te jeseni preplakao sam iza prozora. Imao sam petnaest godina.

       Samo pola godine ranije od mog smijeha i glupih šala nije se moglo proći mojom uličicom. Nikoga nisam mirno propustio, niti me ko mogao mimoići neprimjećen – bio sam carinik, tako sam svima govorio. No, sve mi je prolazilo, sve mi se praštalo. Tek poneka primjedba kako sam ovakav ispao od onako mirnih, nečujnih roditelja, te pokoja ljuća riječ i mnogo mog smijeha. U školi osrednji, ali me nije bilo briga, jer sam već odlučio da poslije osnovne odem na automehaničarski zanat. Vozila sam volio od malena i sve sam o njima znao. Serije, modele, tipove, šasije, motore...  Začudo, nisam tada maštao o malom sportskom autu kao svi moji drugovi, nego o - kamionu! Svi su mi se smijali, bilo je i meni smiješno, ali je to bilo naprosto tako: želio sam da vozim kamion, kao otac mog druga Tina, što je radio u Komunalnom. Ponekad bi nas provozao gradom svojom smećarom-zlatarom kupeći otpad i te vožnje nikada nisam zaboravio. Gledali smo prolaznike s visoka, nadmeno, osjećali moć i snagu dok smo se probijali zakrčenim ljetnjim ulicama a svi nam se sklanjali, topili se u vreloj kabini kao asfalt pod nama...

         Moja kolica nemaju motor i ne huče, niti buče, samo ponekad nepodmazana škripe. Ali, iako sam već godinama u njima i dalje mogu da razlikujem zvuk motora svakog vozila, škripu kočnica i dahtanje auspuha, pa sam s lakoćom raspoznavao ko je kada dovezao Suadu. Otkad je doselila u naš komšiluk nju je stalno neko dovozio. Najčešće njen poslodavac, gazda restorana u kome se zaposlila kao konobarica. Njega je brundavi mercedes naftaš najavljivao iz daleka. A bilo je kasnije i drugih i sve sam ih upoznao gledajući sa svog prozora i slušajući rad njihovih mašina. Ima sličnosti u ponašanju ljudi i njihovih auta, stvarno. Nevjerovatno je bilo slušati harmoniju koju je stvaralo potmulo brektanje dizel motora starog, žutog merdža i tihi, zadihani glas njegovog gazde, dok je ubjeđivao Suadu da ga pusti u njenu sobu, u prizemlju kuće mog prvog komšije Hašima, starog lukavca i pokvarenjaka. Ubijedio je svoju Nazu, pobožnu i smjernu, da uzmu podstanare jer im penzija ne izlazi, a ja sam odmah vidio zašto je primio Suadu. Otkad je došla on se svake večeri motao po dvorištu i nešto kao čistio i čeprkao i svaki čas prolazio pored njenog niskog, osvijetljenog prozora. Kad je nije bilo u sobi, stajao je kod kapije i čekao da se iza okuke pojave farovi auta koje je dovozi.

         

       Meni nisu bili suđeni automobili i kamioni, nego kolica. To je tako, valjda, zapisano i nije se moglo izbjeći ili promijeniti. Jer da jeste ja tog majskog dana jednostavno ne bih otišao na kupanje, jer me niko nije ni zvao, još manje tjerao. A i dan je bio vjetrovit, bez previše sunca i more hladno kao led. Ali došla je maturska ekskurzija iz nekog velikog grada i ti momci su se mnogo razmetali po našem šetalištu svojom odjećom i frizurama. Čim sam ih sljedećeg dana vidio na pristaništu, naumpalo mi je da je pravo vrijeme da oni vide što mi mještani znamo. Bar mi u skokovima u more nisu ni do koljena, razmaženi mamini ljepotani. I skakao sam sa stijene ispod bedema, kao i mnogo puta ranije. Malo je ko to znao i približno dobro kao ja. More je bilo moj teren: govorili su mi da sam istovremeno prohodao i proplivao. Gledali su me važni maturanti, gledale su me i njihove drugarice i ja sam letio nad stijenama. Onda sam – ne znam kako i zašto - ostao u mraku, a na površini vode pjena je pocrvenila. Ruke i lice su do ljeta ozdravili, ali neki mali komadić moje kičme nije. I neće nikada. Odavno sam prestao da čekam tablete iz Italije.

        Ležao sam nepokretan mjesecima, a kraj mene je stalno bila Mema. Otac bi provirio, pogledao u mene i bez riječi, pognute glave, odlazio u svoju berbernicu. Ostajao je tamo sve duže i duže. Majka je neprestano plakala, pa nije ni ulazila u sobu, jer bi se tada rasplakali i mi, a ona to nije željela. Samo je po cijeli dan spremala i kuvala, pa dodavala Memi koja me hranila. I zasmijavala me, golicala, igrala se kašikom kojom smo oboje jeli, priređivala mi predstave - gegala se po sobi kao Čarli Čaplin. Kada sam se kupao uvijek bi me bar jednom iznenada polila pretoplom vodom, pa se urnebesno smijala. Moja sestra Mema, moja ljepotica tužnih očiju što je čekala svog princa, a dočekala zlog viteza. Koji je ubio u njoj smijeh, radost, sunce i vedar dan.

          Trojica su je mučila i silovala danima. Ćićo je doveo svoje drugove i oni su je mrcvarili već izmrcvarenu. Gasili su cigarete po njenom trbuhu, urezivali svoja imena na njenim leđima,  potpisivali svoje neobjašnjivo zlo. Sve su činili da pokažu koliko je ona bezvrijedna, ništa, a koliko su oni veliki i moćni. Naročito Ćićo. Bio je glavni i to je uvijek iznova želio da dokaže. Bio je, kažem, glavni, a da to ni po čemu nije zasluživao: ni po izgledu, ni po pameti, spretnosti ili znanju, a i novca su neki imali više. Bio je prvi samo zato jer je tako umislio, a mi mu to zavidnim pogledima na njegova auta, glisere i motore, dozvolili. On je, siguran sam, negdje duboko u sebi bio svjestan svoje prevare i bilo mu je neophodno da se svakodnevno nanovo našminka i maskira. Zato mu nije bilo dovoljno da za sebe ima Memu - svu, cijelu, potpuno predatu - želio je da to i drugi vide i znaju. Da može činiti sa njom sve što mu se prohtje, da može kad poželi po njoj gaziti, pljuvati i pišati. Da je do kraja može potrijeti i uniziti - a ona ga je toliko voljela da je čak prestala da gura moja kolica, da me uplakana uplakanog ostavljala samog u kući i odlazila njemu.

        Mirsad je tražio i našao je u jednom stanu koji se zimi zaključavao. Našao je na hladnom betonu, bez svijesti, bez odjeće i samu. Policija, hitna pomoć, bolnica, majka, otac... a ja sam u svojoj sobi pored prozora zaboravljen od svih. U kolicima. Vezan. Bezvrijedan. Sanjao sam te noći da izlazim iz svoga tijela i ostavljam ga u kolicima sparušenog kao izduvani balon, a ja lagan kao pero, kao presvučeni leptir letim i slijećem na prozore trojice mučitelja. Nalazim ih u svojim sobama, u toplim krevetima mirno, spokojno spavaju i ja stojim nad njima, smijem se i smišljam kako da....  Probudio sam se ukočenih leđa i bolnog vrata oslonjenog o hladni naslon moje gvozdene stolice. Toliko sam želio da ubijem, da mučim, da uživam u gledanju patnje, maštao sam o tome, zamišljao i sanjao. Nadao sam se da će doći brat, pa će on sve što ne mogu ja, a onda opet da je bolje da ne dođe, jer će patnja biti još veća kada bude zatvoren i ne bude kraj mene. Nije bio ni ovako, ali sam bar znao da je slobodan i, bio sam ubijeđen, srećan.

         Ćića nije stigla ljudska pravda, nije osuđen i nije otišao u zatvor, ali izboden je, koju godinu kasnije, u tuči u nekoj lučkoj kafani na kraju svijeta. Ugušio se, čuli smo, u lokvi sopstvene krvi, na prljavom, popljuvanom podu. Njegov drug, zauvijek potpisan na Meminim leđima i duši, otišao je i niko o njemu ništa više ne zna, a treći je, vječito pijan, ruglo za djecu na ulici. Jednog jutra osvanuo je ležeći polumrtav  pod mojim prozorom. Prvi prolaznici su mu bojažljivo prišli, zagledali ga, pa kad su vidjeli da ipak diše pridigli su ga i rekli mu da ide kući, da ga đavo nosi. Ako ga je pod moj i Memin prozor dovelo ono što ja mislim da jeste, ako ga je tu dovuklo nešto u njemu duboko skriveno, onda je on, ipak, među njima najmanje loš. A stigla ga je kazna mnogo teža nego onu dvojicu. No to, izgleda, neko po svome sređuje - mi se ne pitamo mnogo. Što nisam mogao ja, uradio je drugi. Prsti sudbine učinili su ono što nisu mogli moji. Ili su to, ipak, bili moji prsti... Ne znam ja koliko su istinite sve te priče o sudbini i nemam pojma ima li ona prste ili se to samo tako kaže.

      Koji mjesec kasnije, mama je iznenada ostala bez suza. Lice joj se jednog kišnog popodneva najednom osušilo i ona je iste noći umrla. Otac je zurio u zid i ćutao, a i Mema je bila bez glasa. Nisu ni plakali, ništa, a ja sam cijelu noć gledao kroz prozor, zurio u mrak i čekao da svane. Dan je drugačiji, ima otvorene oči, a ja volim svjetlost, mislio sam, nadajući se da ću se ujutro  probuditi i osloboditi se još jednog košmara. No nije to bio san. Bila je to sirova i surova java u kojoj nas je nesreća, treći put u jednoj godini,  nezvana posjetila i opisala svoj puni krug u mojoj kući. Tihoj, najtišoj kući u ulici.

         Mema nije nikada više progovorila, otac je ionako samo ćutao, a ja sam htio da pričam, ali nisam imao sa kim. I onda sam dobio durbin i odjednom mi više razgovor nije trebao. Pogledao sam, prvi put, između krovova komšijskih kuća, usmjerio sam durbin u bedem starog grada i u rupi između dva kamena ugledao – vranu. Crnu, nakostriješenu, ružnu... Ah, nesretan je grad u kome je vrana glavna ptica – govorio je uvijek stari profesor. Nesretan sam ja kad, pored tolikog šarenila na svijetu, naciljam iz prve crno i ružno, a grad ima i drugih boja. I ja sam ih poslije gledao, upijao, slagao, miješao, ispirao, razmazivao... Kiša mi je razlivala blijedi akvarel, sunce sušilo tempere, a topilo ulje. Kapale su boje, curile i slivale se u moje oči, otekle i crvene. Ushićen gledao sam djecu kako bježe ispred talasa, strepio da ih ne odnesu, brojao sam sastanke i rastanke, ribarima pomagao gurati barke, nervirao se kako momci sve lošije skaču u more... Mema je stajala kraj mene i svojim krupnim, uvijek širom otvorenim, očima gledala gdje i ja, pratila pravac durbina. Smješkala se kada sam se ja smijao, bila ozbiljna i puna strijepnje kada sam ja brinuo. Ne znam, te njene oči, nikada neću znati što su one mogle vidjeti, ali mi smo gledali zajedno. Ona i moj durbin.

         Samo sam Suadu gledao bez durbina. Samo nju. Bila je uvijek u okviru svog niskog prozora, u bijelo okrečenom izduženom pravougaonom okviru. Sve ostalo, i ptice i ljudi, i oblaci i krovovi, i jedra i masline, bili su mi kružno uokvireni. Ona je bila blizu, pod mojim prozorom, u osvjetljenoj sobi, raskriljenih zavjesa i nije marila ni za koga. Ja sam je gledao kada dolazi i odlazi, kada večera ili sjedi i drijema, a Hašim je vrebao njena presvlačenja i odlazak u kupatilo. Tada sam se povlačio jer to nisam htio da gledam. Znao sam ja kako sve to izgleda, mnogo sam puta vidio, sve sam nekada gledao, čak malo i doživio – drugari i ja smo se znali danima motati po usamljenim plažama. Nisam gledao Suadu, nije to lijepo, to je njena privatnost, je li, a i što će mi?! To samo boli, to vrijeđa, razdire i kida...

      Mali Armin je svakoga dana ostajao sam i pazila ga je dobra nena Naza. Žalila je dijete i ćutke gledala za vrcavom Suadom, mašući glavom. Dječak nije više dolazio kod mene, jer mu je to majka zabranila, pa smo se samo nijemo gledali: on iz dvorišta, a ja iza prozora. Onda je Mema počela odlaziti kod njih i biti kraj dječaka. Netremice ga je gledala, smješila mu se, htjela da ga zasmije, začikavala ga, golicala - njega ozbiljnog malog mrguda. A čim bi osjetila dolazak njegove majke, čim bi se začuo zvuk automobila u našoj uličici, Mema je žurno istrčavala i u jednom bi se dahu uspentrala stepenicama i stizala do mene, do moje sobe. Stala bi tada kraj prozora i vrlo pažljivo, ne trepćući, posmatrala Suadu i njenog pratioca. Jednom je Suada iznenada pogledala u naš prozor i, prije nego smo se uspjeli skloniti, vidjela nas zagledane, pa nas je ružno opsovala. Krenula je u kuću, onda je zastala, osvrnula se još jednom  i pogledala nas s neskrivenom mržnjom u očima.

       I kada je Armin otišao, kada je po njega došao otac i odveo ga, Mema je nastavila da ide kod nene Naze. I da ponekad ulazi u Suadinu sobu, kada nje nema. Vidio sam jednom kad je pretrčala kraj otvorenog prozora, baš kao da se krije. Učinilo mi se, umorne su mi oči, mislio sam, što će moja sestra u toj sobi. Čudio sam se što i kod Naze ide, a ne kod Suade. A onda je je jednog dana, isto onako hitro i tiho, pretrčala ispred vrata moje sobe i sad već nije bilo dileme da je to ona. Učinilo mi se da je oskudno odjevena, što nije bilo uobičajeno, jer ona se predamnom nije otkrivala. Iako smo stalno bili zajedno, jeli jednom kašikom, posipala mi kad se kupam, pomagala mi da odem u klozet, ja nju nikada nisam vidio obnaženu. I nisam odolio: pogurao sam točkove, prišao vratima i provirio u polumračni hodnik. Moja sestra je stajala ispred ogledala u vešu koji nije bio njen. Na našem štriku nikada se nisu sušile čipkane crne gaćice i isti takav grudnjak, to Mema nije nosila. A sada ih je imala na sebi, na svom mršavom bijelom tijelu i zagledala se sa svih strana. Okretala se pred ogledalom i usta su joj bila razvučena u meni nepoznat osmijeh. Vratio sam se svom prozoru pažljivo gurajući točkove unazad da me ne čuje, uzeo sam durbin i uperio ga ka pristaništu gdje je upravo pristajao veliki, bijeli brod.

        Bila je subota poslijepodne i duvao je ludački jugo, kada je Mema, tresući se kao prozorska okna, uletjela u moju sobu. Stala je ispred mene usplahirena i zadihana, ruku ukočenih uz tijelo kao vojnik i nije me gledala u oči. Bila je u Suadinoj kratkoj, crvenoj haljini! Stajala je ukočena i ni osvrnula se nije kada je za njom u sobu utrčala Suada. Zgrabila je za nadlakticu, okrenula je prema sebi i svom snagom je udarila po licu. Vrištala je izbezumljena, govorila joj da je ludača luda, odvratna nakaza i da je ostavi na miru. Da joj ne prevrće po ormaru i da ne dira njene stvari. Naušljaće je vašljivica vašljiva, vikala je, prenijeće joj neku boleštinu, bolesnica uboga. Udarala je po glavi, ramenima, rukama, a Mema je samo dahtala, gledala u nju okruglim očima i nije se pomjerala. Uspravna, nepokretna, s rukama opruženim niz tijelo, ukočenih šaka. Tako je stajala i kada je Suada zgrabila za kosu i htjela da je polegne na pod. Uspjela je samo da joj izvije vrat, da joj spusti glavu, ali su je Memine oči bez treptaja neprestano pratile  pogledom radoznalog dijeteta. Podigao sam ruku u kojoj sam stiskao moj durbin. Suada je zastala, ukočila se i začuđeno me pogledala, a onda je polako, pažljivo, kao da bira gdje će, pala na pod. Povukla je za sobom i Memu i njih dvije su jedna preko druge ležale pod mojim nogama, a ja sam preneražen gledao u durbin iskrivljen pri vrhu i bez stakla. Slomio sam ga, gotovo je sa mnom, sada je sve gotovo – kovitlalo mi se u glavi. Onda se Mema pomjerila i polako se pridigla, pa se prislonila uz zid i gledala u mene, pa u Suadu, dirala je svoju lice, otresala haljinu... Kroz Suadinu kosu tekao je tanki crveni potočić i slivao se u baru u kojoj su već tonuli njeno uho, desna nozdrva i usne.

 

     Devet dana gotovo ništa nisam jeo i volim što je tako, jer još nisam imao potrebu da odem u klozet. Kod kuće sam sve naučio, na sve se navikao, a ovdje treba iznova. Nisam se ni kupao, nije mi niko ponudio, a i da jeste ne znam kako ću to bez Meme. Nije mi svejedno, jer ja sam naučio na čistoću, a sada me sve svrbi i stalno mi se čini da nešto gmiže po mom tijelu. Tako i sanjam da su mravi svuda po meni, pa se užasnut probudim i onda do jutra mislim na Suadu. Vidim velike bijele crve kako joj izlaze iz ušiju i ulaze joj u oči, mile po njenim zdravim zubima, gnijezde se u dugoj kosi. Već nema stomaka, vide se i rebra, a njene bijele, krupne dojke su izbrazdane i izbušene...

        Onda ujutro dođe onaj nadobudni advokat i smišlja kako da preveslamo tužioca i sudiju. Moj prijatelju, mislim se, radi ti to zbog sebe ako ti koristi, a moja kazna će – svejedno koliko mi sudija odredi -  trajati dok od Suade ne ostane samo pepeo i prah.

        

      

        

     

                                                     

 

 

                                                     Andreas u boci

 

 

      

 

       Dreždim u hladnoj aerodromskoj zgradi već tri sata zato što sam pismen. Tačnije: što sam malo pismeniji od Ketija. Zna i on trideset slova, zna prilično i da barata njima, ali me ubijedio da ja to radim mnogo bolje. Ja sam mu, naravno, iz prve povjerovao i odmah se potrudio da potvrdim da je u pravu. Sjeo sam i napisao pismo i u kovertu ugurao i fotokopiju natpisa na krutom, lomljivom papiru. Preživio je taj papirić skoro četiri decenije ploveći morem u maloj okruglastoj boci, ali onako sasušen i skočanjen  putovanje poštom do Njemačke sigurno ne bi. A i ne da ga Keti, sav je važan što ga je našao i čuva ga u vitrini pored majčinog tespiha. Kao da je tu bog zna što zapisano, a ne samo jedna teško razumljiva adresa na koju sam i poslao pismo.  Dobio sam vrlo brzo – kao i sve do čega mi nije stalo - odgovor i najavu posjete i evo me čekam cijelo hladno kasnojesenje popodne avion koji kasni. Keti nije nikako mogao doći jer  mora u ribolov. Morao sam i ja taman koliko i on, ali mi reče da je red da Frau Elfridu dočekam ja, jer sam joj ja i pisao. U pravu je moj drug Keti: onaj naš sugrađanin je na seljakovo pitanje gdje da veže magarca pokazao na svoj jezik. Navalio je bio, iz čista mira, u iznenadnom napadu velikodušnosti, na poznanika seljaka da uvijek može magarca ostaviti u njegovom dvorištu. Kad hoće, kad god mu naumpadne, dok sve ne oposli po gradu, bez ustručavanja, pa kad se ovaj pojavio na kapiji i upitao gdje da veže magare, uzvrpoljio se, našao u čudu.  Naposljetku slegao je ramenima i pomirljivo pokazao na svoj brzopleti jezik. I meni nije ništa trebala avantura s međunarodnim dopisivanjem, ali sad što je tu je. Avion će, upravo je javio jedan krešteći glas, sletjeti za desetak minuta, a onda što bog da.

        Mislio sam da na parčetu kartona ispišem ime moje nepoznate gošće – Elfrida, ali sam odmah vidio sebe smiješnog među svim onim ljudima koji nekoga čekaju, pa sam odustao. Samo još ja sa tablom u rukama falim da se natiskam oko izlaza kao i svi ostali, koji se guraju taman kao da žele da ugrabe prvog putnika koji proviri. Ovaj avion što upravo slijeće, pomislih, da doveze hiljadu ljudi opet će bučnih aerodromskih čekača biti bar dva puta više. Voli naš narod svečane dočeke, voli da spopadne umorne putnike balavim ljubljenjem i propitivanjem o putovanju, s diskretnim bacanjem pogleda na prtljag. Moju gošću će valjda propustiti, nadam se da će ona uspjeti da se probije kroz kordon srdačnih osmjeha neizgrljena i neizljubljena i da ću je prepoznati. Ne vjerujem da iz aviona upravo silazi desetak bakica od oko osamdeset godina, pa da ne znam koja je moja.

         Prepoznala je ona mene. Ne znam kako i zašto ali čim je kročila u promaju aerodromskog hola, između svog onog uzrujanog svijeta, naciljala me pogledom i nasmiješila se. Prišao sam i pozdravio je, poželio joj dobrodošlicu i prihvatio da guram njenu torbu na točkićima. Već mi je do parkiranog auta sve ispričala o avanturi zvanoj Putovanje na Balkan, o promjeni tri aviona, o zagledanju u njen pasoš, u njene stvari. No, živa je i zdrava doputovala, a to je najvažnije, nasmiješila se. I vrlo je živahna i sviježa, pomislio sam ja. Ove evropske bake prelijeću pola planete kad zažele, a mojoj babi od osamdeset godina dvorište je bilo daleko kao Amerika, a pijaca Novi Zeland..

        - Prije više od dvadeset godina bila sam u ovoj zemlji, ovdje kod vas na ljetovanju, ali je tada sve bilo jako svijetlo i plavo, a danas... – kazala je Frau Frida, gledajući  Jezero nad kojim se s okolnih crnih vrhova poput lavine spuštao mrak.

         - Gospođo, vi sigurno niste nikada ovdje dolazili krajem novembra, a i toliko se toga posljednjih gordina sručilo na ove prostore, da ni usred ljeta nema više onog plavetnila. Oblaci se sada ni za čas ne razmiču sasvim, makar jedan lagani veo magle uvijek je tu – bio sam na svom terenu, u svojoj svakodnevnoj priči.

        - Oh, ne pretjerujte gospodine, ipak ovo jeste i ostaće parče zemljskog raja.

         Da je znala, da je ikako mogla naslutiti koliko sam osjetljiv na ovakve priče, riječ ’raj’ u mom prisustvu nikako ne bi izgovorila. Ježio sam se na tako olako i nepromišljeno titulisanje mog zavičaja. Jer, možda je to nekada i bio raj, možda je s tom namjerom i stvoren, ali smo mu pridodati i mi, pa je odmah prestao da postoji. Osim u prospektima i olako izrečenim frazama.

          - Ovdje je proljetos ključalo od ljudi, desetine hiljada izbjeglih i protjeranih koji su izgubljeni bauljali ulicama – pričao sam dok smo ulazili u neosvijetljeni grad, pust, bez ijednog prolaznika. – Redovna restrikcija struje – pojasnio sam gošći – i mještani vole da su u svojim kućama. Više je uniformi po gradu i niko nije baš presretan da ih srijeće, shvatate?

           - Mislim da shvatam – prošaptala je – schade, schade...

            Na kraju crne borove šume najednom je pred nama iskrsla mračna silueta hotela, građevine sačinjene od nemaštovito nasloženih balkona. A tamo je u uglu recepcije, zamotan u ćebe sjedio recepcioner, iznenađen i gotovo zaprepašten neočekivanim gostima. Usmjerio je svijetlost baterije u nas i samo što nas nije upitao kog đavola tražimo. Pa se, valjda, sjetio gdje je i što treba da radi, ustao je i otvorio knjigu gostiju. Dao je blagoj, nasmijanoj gospođi Fridi ključ od sobe na prvom spratu, a mogao joj je dati bilo koji – svi su visili na tabli iza njega. Tutnuo joj je u ruke i dva daljinska upravljača i ona je začuđena slegla ramenima pa pogledala upitno u mene. Za klima uređaj i televizor, ako bude struje, priskočio je recepcioner, pa napokon odložio ćebe i uzeo gošćinu torbu. Otkaskala je za njim u tamu dugog hodnika i dva puta se okrenula i gledala u mene bojažljivo se smiješeći. Bilo mi je načas žao, sličila je izgubljenom, bespomoćnom djetetu.

       

        - Ko joj je kriv, ko je molio da dođe? Nije mogla mirno da sjedi tamo u svom lijepom raju na zemlji? – uz jutarnju kafu komentarisao je Keti.

        - Ona kaže da je ovo raj.

        - Svi tako kažu dok ih ovo ne pripadne. A onda bi da pobjegnu. Ali, stvarno, najrealnije gledano, bogami, ovo nema nigdje – živnuo je najednom - što je nama dao Bog, nije nikome!

         - Ne, vala, nikome.

         

          Frau Frida me čekala spremna u polumračnom holu hladnog hotela. Bila je sama i sićušna u ogromnoj praznoj prostoriji. Ni recepcioner se nije vidio ni čuo.

         - Ovo je bila jedna uzbudljiva noć – htjela je da se šali i izgleda opušteno – podsjetilo me na film o Rebeki, na njenu prvu noć u dvorcu...  jeste li to gledali? Jezivo, a opet veličanstveno. Buđenje je  bilo zaista spektakularno: more je tako snažno udaralo o stijenje i hučalo da sam bojažljivo pogledala da nije stiglo do pod moj krevet. Izašla sam na terasu, pogledala do u beskraj i palo mi je na um da za takve trenutke i scene vrijedi živjeti. A gdje je poruka što mi je Andreas poslao?

           Nije to bila neka posebno sadržajna poruka, nije se njen Andreas baš razbacivao riječima. Na parčetu papira ispisao je samo adresu na kojoj je, za divno čudo, još uvijek stanovala ista osoba: Frau Elfrida Hartl, Wilhelmstrasse 49, Karlsruhe, BRD. I potpis mu je bio škrt da škrtiji ne može biti – A.  Na samom dnu cedulje stajalo je Corfu, 14. sept. ’62. I poslije gotovo četiri decenije morskih putešestija stigla je pravo u ruke mog druga Ketija. Našao je na samoj obali malu okruglastu bocu, zapečaćenu voskom i danima bio uzbuđen zbog toga. Bio je siguran, a i dalje je, da se to nije desilo slučajno, da je to znak. Odakle, od koga, ne bi znao kazati, ali mu je jako znakovita činjenica da je od svih ljudi na obali Mediterana stigla baš do njega.

         - Ti se vrzmaš svuda, zaviruješ gdje nikome ne bi naumpalo, pa si zato i naišao na flašu. Bolje da si našao sto maraka – šalio sam se.

          On je zaista mislio, zagledajući kroz blijedozeleno staklo, da je unutra nešto izuzetno vrijedno, mnogo veće od sto maraka, pa je malo falilo da u nestrpljenju ošteti ili slomi bocu, želeći da je što prije otčepi. Srećom našao je ubrzo nož u kafeu na plaži i onda grubo sastrugao vosak sa čepa. Istresao je suvi zamotuljak čvrstog papira, pažljivo ga razvio i unutra našao – adresu. Na koju sam ja, budući pismeniji od njega, proslijedio poruku.

         - Moj je Andreas iznenada nestao i nikada poslije ništa o njemu nisam saznala. Do ove poruke koja je do mene tako dugo putovala - ravno pola mog života. Ja sam cijelo vrijeme osjećala, znala, bila sigurna da će se on javiti, samo se bojim da je sada malo prekasno. Toliko sam željela da se bar još jednom sretnemo, da razgovaramo, da kažem sve što imam, da objasnim, ali... Bio je to nesporazum, grozan nesporazum. Otišao je ubijeđen da sam nevjerna, da ga varam sa nepoznatim mladićem. A bio je to samo moj siroti prebjegli rođak, jadnik kojeg sam krila i hranila... Slutila sam odakle se Andre može javiti i nisam pogriješila. Tamo je uvijek želio otići, znala sam da mu je to stalno na pameti.

 

       - Keti, poći ćemo sa gospođom do Valdanosa da joj pokažeš gdje si našao bocu, ona to želi. Možda se nada da će odnekud iskočiti njen Andrija. Izvršićemo rekonstrukciju zločina, a ti kao počinitelj u glavnoj si ulozi – glumio sam ozbiljnost dok sam se na jedvite jade suzdržavao da ne prasnem u smijeh gledajući koliko moj drugar ozbiljno prima moje riječi.

         - Sve ću joj potanko i precizno pokazati i ispričati, ne boj se.

         - Znam i zato se bojim.

       

         Poskakivala je Frau Frida za nama i stizala nas, ne dozvoljavajući da zastajkujemo i čekamo je. Nije htjela ni ruka da joj se doda dok je preskakala preko okruglog, klizavog kamenja koje je zapljuskivalo more. Keti je kao pravi vodič išao tri koraka ispred, šutirao smeće što su ga je nanijeli talasi i cijelo vrijeme pričao. Zastao je kod velike stijene u čijem je podnožju more natiskalo plastične kese i flaše. Stao je na gomilu sasušene morave i mahao  rukama kao saobraćajac, spreman da otpočne govor.

          - Evo nas, tu smo! Gospođo Frida, sve do najsitnijeg detalja pamtim kao da je juče bilo, a ne prije cijela tri mjeseca. Došao sam na plažu i sklonio se onamo, između one dvije stijene. Znate, ja sam prije godinu dana imao, da oprostite, upalu prostate, pa mi je ljekar preporučio da se sunčam go... 

          - Skrati priču. Ako nastaviš ovako stići ćemo i do tvog slijepog crijeva, hemoroida...

          - Ćuti, pusti me, hoću Frau Fridi sve da ispričam, sve je zanima, je li tako gospođo? Eto vidiš i nemoj me prekidat. Dakle, taman sam se svukao, raširio peškir. i legao da se sunčam, čuo sam korake. Okrenem se i vidim dvije predivne mlade žene. Instiktivno skupim noge i prebacim novine preko bedara, kad jedna od njih pita da li smetaju, mogu li se i one smjestiti na šljunku iza mojih leđa. Mogu, naravno, nije to moje, slobodna je ovo zemlja, kažem ja njima, gospođo,  i one se ni jedan, ni dva svuku potpuno gole. Zamislite!

         - Pa i ti si, glavonjo, bio go, što se čudiš?

         - Drugo sam ja, meni je doktor naredio, a one onako, iz čista mira. Gole golcijate... a dobre, zgodne, bijele... dobre ko dobar dan...

          - Da prevedem gospođi svu ovu priču što ti tjera vodu na usta?

          - Nisi poludio, ovo tebi pričam...

          - Meni si pričao već tri puta, skrati, časti ti...

          - I ja se onda umotam u peškir, uzmem stvari i udaljim se od tih žena. Golih, bez krpice na sebi. Dođem i smjestim se upravo ovdje, tu, razumijete?

         - Nego što nego razumije. Oni su ti u Evropi savremeni i tolerantni i ne smeta joj, kaže, što ne voliš žene. Tvoj izbor, tako kaže.

          - Ko ne voli žene?! Ja?! Jesi li normalan, što joj ti to pričaš? Najn, Frau, najn, šali se. Ja sam pobjegao od tih žena jer sam se bojao da ne naiđe ko poznat i zatekne me tu, pa da po mjestu priča da trčim da zagledam golaće. A one su došle kod mene, a ne ja kod njih, ali hajde ti to objasni...

          

          - I moj Andreas je govorio kao i vi, znao je vaš jezik. U snu. Kad god je bio nemiran, a to je bilo jako često, prevrtao se u postelji, šaptao, vikao meni nerazumljivim jezikom. Razumjela sam samo kada bi pomenuo Meritu, to mi je već bilo poznato. Pričao mi je o djevojci koja je četiri godine bila njegova prva i jedina saradnica. On nesvršeni ljekar i ona medicinska sestra bez medicinske škole starali su se o zdravlju hiljada ljudi, tamo dolje na krajnjem jugu Albanije. Kada se njemačka vojska poražena povlačila Andreas je zarobljen i pošto su saznali da je završio tri godine medicine postavljen je za ljekara cijele te oblasti. Bez diplome, bez bilo kakve prakse. Bio je mobilisan kao običan vojnik i upućen u rat koji nije bio njegov, a završio je u miru koji mu je još manje pripadao. Niko ga ni u ratu ni u miru ništa nije pitao, a i da jeste on se ne bi pobunio. Poslušno je pristajao na sve što ga je snalazilo. Čudan je bio moj Andreas, čudan je bio naš odnos, naša ljubav, naš zajednički život. Deset punih godina. 

          Nagovarala sam ga da ode tamo, da posjeti taj malarični kraj, ljude koje je liječio, Meritu koju je, bila sam ubijeđena, do ludila volio, ali je to bilo nemoguće. U tu zemlju nije se moglo ući. I, vidite, moj Andreas se sjetio da ode na Krf, tu blizu, da gleda s druge strane mora poznate obrise planina, da mu svaki vjetar s kopna donese drage, daleke mirise, da sanja Meritu, da joj bude blizu...

 

          - Evo baš na ovom mjestu sam našao bocu, pismo vašeg muža. Ležao sam na suncu...

          - I kroz rupu u novinama virio u one dvije...

          - Pusti me, čovječe, zaboravio sam na njih. Onda me, gospođo, uznemirio

zvuk stakla koje udara u kamen. I opet, i nije mi dalo mira i ja sam iznerviran ustao, pogledao i u zapjenušenoj vodi vidio – nju! Neobičnu flašu, okruglastu, bucmastu... Ostalo znate.

           Frau Frida je zamišljena gledala u nemirno more i činilo se da očekuje da se nešto nenadano desi. No sve je teklo ravno i očekivano - Keti je nastavio da priča.

           - Ovdje su, u ovoj uvali oduvijek živjele vile. Dobre i prelijepe. Sve se po njima i danas raspoznaje i naziva. I ona kamena greda, i izvor, sve. Stvarno.

            - Objasni gospođi gdje su sada te vile. Jesu li se gdjegod sakrile, odselile ili nedajbože umrle...  Gdje su danas, kad ih je vječito bilo?

             - Što znam ja, moja baba ih je sto put vidjela i čula. I mnogi su ih gledali...

             - Bile su vršnjakinje tvoje babe, pa su i umrle kad i ona. Zbilja, umiru li vile ili su vječito lijepe, mlade i dokone? Po vazdan, zapravo cijelu noć samo igraju u kolu i pjevaju?

             - Samo zajebavaš i svaku mi priču kvariš. Nije ti to pošteno, a posebno pred ovom gospođom iz srca Evrope – Keti je djelovao rastužen, no najednom je, sjetivši se nove priče,  živnuo – Frau Frida, vidite onaj vrh tamo gore, kod onih antena? E, onamo su opalili prvi Nato projektili, kad su nas ono proljetos... Bilo je strašno...

             - Jes, ti si se baš rastužio zbog toga, mnogo ti je krivo bilo. Boljelo te ko da ti apartmane gađaju.

             - Pa i jesu, na neki način. Nisu mi ih srušili, ali su mi cijelu sezonu zjapili prazni. A što su mi ih izbjeglice nagrdile – da ne pričam... Prevedi gospođi koliko smo svi zbog toga štetovali, kaži joj...

              - Da ne bi da ti ona odštetu plaća?

              - Oh, schade, schade...  – bio je jedini Fridin komentar na cijelu priču.

              - Ovi ljudi kao da nemaju ni jednu drugu riječ osim ’šteta,šteta’. Garantujem da su oni njihovi momci u avionima – ako se otud vidi bilo što osim table s instrumentima – gledajući ovu našu ljepotu pod sobom, samo mrmljali ’schade, schade’ i pičili po nama. Sjećaš li se onoga Jozefa?

        Kako da se Jozefa Goldmeiera ne sjećam. Dolazio je taj postariji gospodin po tri puta godišnje u naše mjesto, sve je mještane poznavao i volio i svima je krv pio da bolje paze božije darove što su ih dopali. Jednom smo se slučajno zatekli na istom feribotu na povratku iz Barija u Bar. Septembarsko jutro, bonaca, laka izmaglica kroz koju se već naziru brda iznad Bara, a mi na palubi ‘Svetog Stefana’. Moje društvo i ja zauzeti pakovanjem i prepakovanjem šarenih drangulija za koje smo u buticima Corso Cauvura ostavili gomilu para, a gospodin Jožef, oslonjen o ogradu, gleda prizor što se pred njim raskošno i bahato razmeće: prvi zraci sunca zlate obalu od Mavrijana do Platamuna. Gleda, ne diše, vrti glavom i neprestano mrmlja: schade, schade... Što 'šteta', kakva ‘šteta’, gdje, ko je čini – progovorao je iz mene lokalpatriotski prkos, jer sam naslućivao što nam želi reći. Dosadio je svojim gunđanjem Bogu i narodu. Sve nas, kao, voli, a opet nas vidi ko divljake. 

          Feribot, što smo ga 'tranjom' zvali - taman kao da smo znali za bolji – uplovio je  u luku i Jozef i njegova priča bili su, brigom od ishoda na carini, namah prebrisani. No, ne zauvijek. Počeh ga se, niotkud prizvanog, sjećati sve češće, gdje god da sam pošao, kad bih se god udaljio od svog sve tužnijeg raja. Dođe mi tada da iz daleka bolje razumijem i jasnije vidim što nam je želio reći. Nastavio je, potom, gospodin Goldmeier često da putuje sa mnom kroz naredne decenije, jadne i bijedne...

 

          Frau Frida je gledala zamišljena u more, Keti je, napokon, ućutao, smišljajući novu priču, a ja sam mu, zagledan u pontu na zapadnoj strani zaliva, prošaptao da se tamo nalazi jedna nezamislivo lijepa, mala uvala.

          - Tamo sam barkom odvodio svoje curice. Čega sve tu nije bilo, jebem ti život i starenje…

          - Znam, kad si ono iza stijene vodio ljubav svojeručno – cerio se Keti presretan što sam mu se namjestio – sve si mi pričao, veliki ljubavniče. A moga’ si to i kući da učiniš, da se ne lomiš čak do tu…

          - Morao sam, jebiga, ko će to izdržat – cijeli dan smo se samo pipali, drapali i nije htjela, nije mi dala. I što sam drugo mogao – petljao sam nervozno. Ja sam jedan obični lajavac što ništa ne zna da prikrije i prećuti.

 

            U restoranu Frau Frida je za večeru naručila samo salatu i konobar je skoro prezrivo pogledao. Ja sam s pečenom ribom donekle popravio utisak, ali svejedno osjećao sam određenu netrpeljivost prema nama, jedinim gostima.  Ubrzo sam shvatio da smo svojim dolaskom personalu poremetili gledanje serije na televiziji, jer sam vidio da kuvarica svaki čas proviruje iza kuhinjske zavjese i s konobarima komentariše razvoj situacije s Rositom i Santijagom.

            - Dragi moj gospodine, deset godina sam proživjela sa Andreasom, a kad sad razmislim, osim njegovog lika, malo što sam o njemu znala. Začauren, zatvoren, zamišljen, u svom nekom svijetu, no, začudo, meni to tada nije smetalo. Imala sam vremena za sve svoje preokupacije, za prijateljice, roditelje, rodbinu… I upravo ta moja posvećenost daljem i bližem okruženju dovela je do konačnog, nepopravljivog nesporazuma. Meni je, znate, niotkuda očekivana stigla poruka od mog rođaka, kojeg nisam poznavala, nikada ga nisam vidjela. Znala sam da postoji, znala sam da u onom drugom dijelu Berlina živi moj ujak i da ima djecu, ali oni su bili tako daleko i meni likom nepoznati da nikada o njima nisam  ni razmišljala. Onda me jednog dana ispred ambulante u kojoj sam radila sačekala nepoznata djevojka i predala mi pismo. Nestala je prije nego što sam uspjela da je bilo što upitam.  Martin, tako se zvao sin moga ujaka, pisao je da se nalazi u Štutgartu, u maloj je sobi i ne izlazi nigdje.  Krije se i ima za to vrlo jake razloge.

      Nakon nekoliko dana otišla sam i našla mog rođaka, preplašenog i mršavog. Prebjegao je s one strane Zida – nije želio da priča kako – i bio je ubijeđen da ga tamošnje mračne službe traže i da ga i ovdje mogu naći. Odavno im je kao studentski aktivista bio trn u oku. Njihove su šape ogromne,  a kandže užasne, tako je rekao, sjećam se dobro. Odlazila sam k njemu nekoliko puta, nosila mu hranu i odjeću i uspjela da ga nagovorim da doseli u moj grad da bih ga lakše i češće obilazila. Smjestila sam ga u malu sobicu u stanu moje poznanice i često ga posjećivala. Najčešće za vrijeme pauze za ručak. Nikome nisam o njemu govorila, nisam kazala ni Andreasu. Bojala sam se njegove reakcije, uopšte nisam mogla predvidjeti kakva će ona biti, a, kažem vam, zajedno smo bili već cijelu deceniju. Zato sam i odlagala razgovor o Martinu. No, Andreas nije bio baš toliko nezainteresovan i ravnodušan na moje kretanje i postupke kao što sam ja to mislila. Sigurno je primjetio neke promjene u mom ponašanju i dnevnom rasporedu, jer sam ga jednog dana – bio je to 11. maj 1959. godine, taj dan ne zaboravljam  - ugledala izlazeći, zajedno sa Martinom koji me pratio, iz zgrade u kojoj se on skrivao. Andreas je raskopčan i gologlav stajao na kiši i čekao me. Kad su nam se pogledi sreli sageo je glavu i bez riječi nestao iza ugla. Potrčala sam prema njemu, ali ga tu više nije bilo. Odradila sam nikad duži radni dan i jedva čekala susret i razgovor sa mojim mužem. Na neki mi je čudan način bilo drago što konačno imamo povod da ozbiljno razgovaramo. No, Andreas nije bio u stanu, a u spavaćoj sobi zatekla sam nered. U ormaru nije bilo njegove odjeće, ni velike crne torbe. Otišao je i nije se više vratio.

 

         - Dobro veče, dobro veče – pompezno nas je s vrata pozdravio gazda, ulazeći u svoj restoran, taman kad nas je konobar posluživao jelom – dobrodošli dragi moji gosti.

         - Dobrodošao ti, mi smo već ovdje– uvijek volim sa njim da se čarkam.

         - Mislio sam dobrodošli mi u kuću – bio je načas zbunjen, pa se brzo uspravio – dobrodošli vi gospođo, a ti i ne baš puno. Vazda nešto zajebavaš -  oprostite na izrazu, gospođo.

          - Sreća tvoja da te gospođa ne razumije, jer džabe bi se ti izvinjavao do sjutra.

          - A što, kako ona govori? Odakle je?

          - Pusti nas da na miru večeramo.

          Gazda nam je učinio čast i lično nas, poslije večere, poslužio kafom ‘od kuće’. Znao sam da je njegova kafa samo propusnica za pristup našem stolu, jer mora da nastavi zapitkivanje. Jače je to od njega i neće moći da zaspe ako ne pokupi sve podatke.

           - Gospođa je Njemica iz Karlsruhea i, nećeš vjerovati, ona je moja vanbračna tetka, zapravo moja prava tetka, a vanbračna kćerka moga đeda. I sad je došla da mi prepiše sve imanje, jer samo mene ima.

           - Sanjaj ti, sanjaj…

           - Ja ti pričam, a ti vjeruj – ne vjeruj, kako hoćeš… Moj đed je poslije prvog svjetskog rata otišao u Njemačku na privremeni rad. Tamo ti on upozna jednog zalizanog Austrijanca s malim brčićima i oni ti se zbliže i uortače pa osnuju molersku firmu. Danju su molerisali, a noću se provodili po minhenskim pivnicama. Praznili krigle i ljubili konobarice. Tu se jedne pijane noći zatekla i majka ove gospođe  i …

          - Mene si našao da farbaš s molerima? Mene? Ko da ja ne znam – tvoj je đed bio pomorac, četku u ruke nije umio držat. Mene si naš’o…

                                                                 

                                                                 * * *

 

        - Ode li gospođa, ode? - srkao je Keti svoj prvi jutarnji espreso – isprati li je? Svakog gosta…

        - … dva dana dosta. Tačno, samo što se mi ovdje olako razbacujemo s tim poslovicama i dosjetkama, a ti se kulturni ljudi po njima upravljaju, po njima žive. Kad neko naš nekome dođe u goste, kad mu se navali na kosti, vatrogasci treba da ga izbacaju.

        - Ode, Frau sa svojim Andrijom. Dadoh joj ja i bocu i papirić, nisam je moga odbit.

        - Da si je samo vidio sinoć na aerodromu: obgrlila torbu u koju je stavila bocu s papirom, ne odvaja se od nje. Taman kao da nosi urnu s Andreasovim prahom.

        - Ma se ne sjeti ni da kapne štogod.

        - Sjeti se ona, bogami, prelijepo. Ovoliku mi je kesu donijela: od kolonjske do raznoraznih čokoladica…

        - I ne pričaš ti ništa?! E, pa... To nam je zajedničko, da znaš, popola. Ja sam našao…

        - A ko je vozio i šetao, a?