Malo po malo, posljednjih vjekova
planeta je izgubila jedan po jedan
sve velike izazove istorije

Otkriveno je što je otkriveno
Napravljeno je što je napravljeno
Ostaje mi zaključak da pripadam
Generaciji koja nema sreće
Već smo naselili i otkrili sve kontinente
A proći će još dugo do putovanja na druge planete..

Ostaje nam samo vrtlog samozadovoljenja
Naše oči nemaju snove,
jedini izazovi su nam markirano lišće i obojene hartije
a iznad svega trka za iluzijom vječnog života
dok se u međuvremenu prikrivamo plastičnim ukrasima tjela.

Da sam samo malo ranije rođen
Sad ne bih bio ovdje nepomičan na stolici za blejanje
Borio bih se za zemlju nagdje u oklahomi
Tražio bih zlato u JAR-u, na Aljasci
Drmala bi me groznica plodne zemlje
Oženio bih djevojku Guarani
Potomci moji bili bi vjesnici nove rase

Težio bih da budem kao veliki Liberador
Ideolog novog načina života
Pisao bih ustave oslobođenih kolonija
Smišljao nove grbove i zastave

Ali prokleto sam zarobljen
U vremenu kojem ne pripadam
U vremenu kojem lutam
gdje kompromisno proživljavam svaki darovani tren
potpuno skučen, primoran na tuđe vrijeme, sabijen

Jedina utjeha života su mi ova slova
Bila su uvjek i biće
U vremenu kojem ne pripadaš
Sve što možeš je ostaviti poneki trag
Neka moje riječi nekima budu misterija
Druge nek podsjećaju na jadikovanja depresivca

Svakako ne pišem zbog njih danas i sad
Iako sam trebao živjeti juče
Ovo pišem zbog onih koji će tek nekada možda doći
Kojima će ovo biti nečemu važan znak

Ja ću tada biti samo sjećanje na napisane riječi
Ali i dalje Borgesu neću oprostiti....

Kucam o ploču sopstvenog groba,

Domaćin ne odgovara.

Radni je dan u kaznenom domu

očekuje se žetva na poljima smrti

još jedna od onih neprestanih

Već cijelu vječnost žetvu žanju

mali joj i veliki šegrti

Zbog toge ne pitaj više nikad

zašto ne vjerujem vasioni

majci distrakcije slatkog sna,

iluzije daha...

I ona i um i smrt

jednako traju

Prostiru se u istim bezmjerima

a jedno su drugom negacija..

Više ne znam da pišem
Moje riječi ne dotiču nikoga
ne bude toplinu, ne generišu misli
jalove su oranice za maštu

Osjetljiva žica u mojoj duši
zauvjek je prestala treperiti
Talasanja uma je ne dodiruju

Nema više mirisa zvijezdi
sad su trenutci samo crno bijele boje

Jedini preostali dio mene koji osjeća
je grkljan koji boli i boli i boli

a ponekad zna i da priguši

dok me obliva žal za izgubljenim moćima
nemogućom snagom sjećanja na protekle živote
naslagane uspješne krajeve svih skupina dana

poklonjenih svijetu

nanizanih u nedogled

svaki po na osob u besmislu svom...

Kad ti drugi kažu
„Prekini da profanišeš“
Kad ti se unesu u lice i izgovore
„Tvoj život je razvrat“
Uhvate te i vežu za stub
Pod najuzvišenijim izgovorom
„Samo za tvoje dobro“
Kad god to urade
ustvari žele da budu ti,
a to je jedino što u životu ne mogu
„Što ne možeš ti,
Spriječi i druge“
Najveća je humana aksioma
Mi nismo bića vode, istine
Jesmo oni malo drugačiji, ali ne jedini
Unikatni vlasnici prednjeg režnja
Hiper proizvođača lažnog morala

Zbog toga, ti osuđeniku:
Gurni malo stub za koji te vežu
Poguraj ponekad
Možda se zaljulja
Ako ga ljuljnemo svi
Može se i isčupati
Bez stubova
Na čistini naših predispozicija
Možda pomognemo da
Čovjek vrati namjenjenu mu ulogu