Na mom blogu ne volim puno da pišem o politici, ne volim čak ni da pišem blogove dnevničkog tipa.
On je od samog početka, a evo ga vec 3 godine on line gotovo isključivo ( sa rijetkim i kratkim izletima) mjesto gdje u nedostatku štampanih medija ovom uskom krugu čitalaca ( na žalost Blogovi i uopšte cyber mediji kao i njihov uticaj u Crnoj Gori su na marginama za razliku od normalnih zemalja) prikazujem dio svog književnog djela.
Sva sreca te mi je pisanje samo nacin za kvalitetnu amortizaciju dnevnice i sva sreća te nisam još jedan od onih vapećih talentovanioh ljudi u CG za koje niko ne zna niti će ikada znati, jer se i ne trudim da iko zna za mene kao umjetnika, a još više jer nikada ne bih pristao da budem dio onoga što se smatra crnogorskim književnim mainstreamom.
Ne treba ni po svaku cijenu biti oponent, u koliko to odgovara necijem mentalitetu, zasto da ne. U svakom slucaju u CG nije profitabilno.
Lično , nisam bio niti ću ikada biti spreman na tu vrstu kompromisa, ostat ću vjeran samom sebi i svojoj inspiraciji koja je jedini izvor mojih ideja i mjerilo mog kvaliteta.
Ne želim da budem još jedan izrezbareni ljiljan, ruža ili zvijezdica na prstenu kruga međusobnih hvalisavaca čiji sveukupni stvaralački kvalitet je daleko čak i ispod nivoa par polupismenih repera u pokušaju iz nekog geta u okolini mog nesuđenog hometown-a Los Angelesa ili npr. Atalante.
.
Ako niste neka šara na prstenu, možete biti najbolji, možete ( a to tvrdim veoma argumentovano) doći čak i u situaciju da u inostranstvu dobijete pozamašan broj nagrada a da u Crnoj Gori ( u koliko ne načinite kompromis, - Hvali ti mene, hvalit ču i ja tebe) budete samo sporadični naslov u nekim od dnevnih novina napisan od strane nekog lokalnog entizijaste dopisnika koji nije primio ni eura mjesecima.
Teško je to sebi priznati, teško je reći JA ŽIVIM U POTPUNO NAOPAKOM DRUŠTVU.
Teško je priznati da kada si u trenutku ostvarivanja jedne od najvećih želja svoje mladosti ispunjene nadasve iskrenim idealima ustvari u potpunosti i zauvjek zakopao svoju budućnost.
Da, govorim baš o referendumu, kajem se što sam u najboljoj namjeri glasao DA, kajem se što sam zanemario stepen poodmaklosti sveukupne društvene izopačenosti koju sam smatrao ipak mogućom za prevalizaženje. Na žalost kotrljanje stranputicom je u našem slučaju ireverzibilan proces.
Koncept moderne misli u našoj zemlji je potpuni promašaj, on je derivat istoriske nezrelosti u sociološkom smismu ali i urođene vazalonosti koja se posebno može analizirati jer je prisutna u rastućem obliku od kraja 19 tog vijeka na ovamo.
Vaznoje na bilo kakav način biti blizu centralnog izvora grijanja čiji su efekti rezervisani samo za rijetke, ali opet i oni ostali vole biti tu neđe- da se makar nađu ako ništa drugo.
Nije lako gledati kako neko na brod u čiju užad si ugradio sopstvenu kosu i čije daske su natopljene i tvojom krvlju kao i tvojim znojem stavlja Crna probušena jedra i plovi pravo prema tramuntani.
A ti nemoćan stojiš sa pojasom za spasavanje, dok drugi „ davaju ruke „ zlom kapetanu i neukim mornarima.
Sva sreća te ih čeka siguran nestanak bašu onom trenu kada zamišljaju novi početak.
Naravno, na brodu aplauz, aplauz, aplauz, kao u TV kvizovima sa dovedenom publikom, sirene i vaskolike lepšave zastave za masovnu upotrebu, obavezne kineske ili ko zna čije industrijske proizvodnje.
Dok ona koju čuvam u kredencu, moja koju je davne 1992 godine šila stara baba Borilovićka sa Cetinja, od sramote bi pozelenjela da kojim slučajem mora se vijorit neđe sa ovim indistrijskim koje stoje u hrabrim rukama korporativnih pristupničara sasvim novog moralnog soja. Ave, mornarima !
Dok mi sve te misli lete kroz glavu uvjek se sjetim sebe kao klinca dok sam sa terase roditeljskog stana u Beogradu posmatrao čuveni miting na Ušću i oko milion ljudi koji su se razmahivali zastavama, profanisali petokrake spolja prelivene crvenom a iznutra ispunjenim crnom bojom.
Sjetim se NK i TG autobusa napunjenih falš proletarijatom, naoštrenih zuba sa turpijama u džepovima.
Sendvičarskih i jogurt brigada iz „najpouzdanijeg malog saveznika“, u cilju podrške fiktivnoj ugroženosti mikro imperijalističkog koncepta provincijske velesile već tada javnosti izloženog u naopakim ćitabama sjedih glava dominirajuće većine.
Sjećam se i batina koje mi dadoše pijani rezervisti dok sam u masi mahača rukama pokazivao srednji prst sramotnim hordama koje su išle prema Dubrovniku.
Pjesma koja idealno odgovara osjećaju koji me sada prožima, Tankainova verzija GBBS: http://www.youtube.com/watch?v=pAKmNmsWWkE&feature=related
I am sick ant tired of..... ..... ..... ..... ...... .... .... ... ... svih blagodeti kojima obilujete .... ..... ..... ...... ...... .... ... ...... .... .... ... ... ... ... .. „Jeben’ vam majku svijema tudijen i ođen! „
I tako, ovo politika nije uostalom. Ovo je život, ovo nije ni istorija već VBP ( veoma bliska prošlost) toliko bliska da bi bilo sramota ne pomenuti i sve one lažne slobodne ljude sa početka koji su se prodali za male lokalne fotelje, čija su djeca postali najpouzdaniji šarafi antisistema koji je svoju lažnu progresivnost bazirao na otimanju pozitivnih tekovina onog dijela one manjine koja mu se prisajedinila.
DOBAR TI DAN IGNORANTSKA JAVNOSTI, dobar Vam dan Vama koji mislite da u Argentini žive samo bivši nacisti i indijanci.
Na žalost kao što danas ne slavimo Slijepač Most i ne znamo za Sašu Raonića, Sloba Snagu, da Grafiti više ne izlaze odavno...da su intelektualni idoli našemladosti kapitalističko- oportunistička korumpirana smeća...Da kao što danas na himnu ustaju oni koji su uši čepili na njen pomen, kao što nas danas u integracije vode dezintegratori i u EU sljedbenici posljednjeg pokojnog komunističkog diktatora i patentatora modernog etničkog čišćenja, zastavu ( onu „Pekinšku“) podižu oni koji su nas nekad zbog nje hapsili, u NATO nas vode oni koji su vazdušnim puškama pucali u Nevidljive avione sa ambasadorima sjede oni koji bi ih samo 7,8 godina ranije odmah uhapsili sa namjerom da se dokažu u svom bataljonu, dizajneri posljenje propale balvan revolucije...itd itd itd....
Vrtlogom besmisla, nekako dospjevam na posljednje mjesto gdje ja vidim da još mogu da skupim one meni poznate Slobodne Ljude, sjedimo na ušću La Plate, dira nas vjetar nosač dobre arije, crno vino dodatno inspiriše....naravno potpuno smo sjesni, naša nekad sanjana budućnost je samo sjećanje..
Onog trena kada smo dobili zemlju nazad, slobodu smo zauvjek izgubili, PARADOX!
Da je nismo dobili, do danas, za uvjek ostala bi makar ona naša čista borba, ono naše istinsko poštovanje sebe i suparnika, možda bi nekada oživjele i riječi Nikole Petanovića koji današnjim „Made in whatever“ Crnogorcima tako malo znače...“ još jednom kao slobodan čovjek, vidjeću Cetinje“ ...izgovaram te riječi, dok mi se pred očima pale svijetla sjeverne obale Parane...i na tren se vraćam u stari kraj u zemlju izgubljene želje za slobodom...
vozim neko auto i gledam pravo u oči nervoznu crnokosu debeljuckastu ženu koja vozi ogrebani Peugeot, na zadnjem sjedištu kesa prepuna mrkve na autu naljepnice YU, SCG, MNE .... shvatam da to nije obično auto, već parče lima koje zbori...a ja sve te godine koje stadoše na komad francuske konate, gdje bijah, šta radih....izjele ik muve....
I za kraj, muzička podloga mog načina življenja u Crnoj Gori,
Society by Ed Vedder
http://www.youtube.com/watch?v=7loLxor-Hsg&feature=related
RSS FEED 
