| NEŠTO O MENI |
Desanka Maksimovic
Pobrala sam spokojno reci tvoje plahe i pune nekakvog bola, jer znam neces otici u monahe, kao sto zbog necega kaza.
O, veruj mi bice i drugih staza kojima ces od mene pobeci ti.
Pomisli samo kako mene nije ni bilo;
kako sam ja samu sebe izumela
samo da bi me ti voleo,
samo da bih umela
biti san tvoj o meni.,
tvoj san koji me je gorko boleo.
Ili poveruj jednog dana kako mi dusa smeta da imam duse,
kako mi srce smeta da te volim celim srca toplim dnom., pomisli samo kako sam ja stkana od nadopunjavanja zivota snom.
Pomisli sve sto ti je uteha
pomisli kako sam ja kriva sto u meni jos pre rodjenja, pre detinjstva i pre mladosti gori bolna i ziva strast
da svoje i tudje radosti pretvaram u bol.
Meša Selimović, "Derviš i smrt":
"Kreni na put. Kud bilo. Kući, u Johovac. Promijeni kraj, ljude,
nebo. Vrijeme je kosidbe. Zasuči rukave, stani među kosce, oznoji se,
umori." "Tužno je sad kod moje kuće." "Onda hajde sa mnom. Spremam se
na put, do Save. Konačićemo u hanovima, među buhama, ili pod bukvama,
proputovaćemo pola Bosne, preći ćemo i u Austriju, ako hoćeš."
"Nasmijao sam se: Ti misliš da je putovanje svakome zadovoljstvo, kao
tebi. Čak i lijek." Taknuo sam u pravo mjesto i žica je zabrujala.
"Svakome bi trebalo odrediti da putuje s vremena na vrijeme" rekao je
paleći se. "Čak i više: da nikada ne zastane duže nego što je
neophodno. Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu
hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto, čovjek
prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvješnošću
koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko
drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on će počinjati iznova.
Ukopavanje je prv ipočetak starenja,j er je čovjek mlad sve dok se ne
boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći čuva
slobodu, spreman je da promijeni mjesto i nametnute uslove. Kuda i kako
da ode? Nemoj da se smiješiš, znam da nemamo kud. Ali možemo ponekad,
stvarajući privid slobode. Tobože odlazimo, tobože mijenjamo. I opet se
vraćamo smireni , utješljivo prevareni" Nikada nisam znao kad će
njegova riječ skrenuti u podsmijeh. Je li se plašio odeđene tvrdnje,
ili nije vjerovao ni u jednu određenu? "Zato ti neprestano odlaziš? Da
sačuvaš privid slobode? Znači li to da slobode nema?" "Ima i nema. Ja
se krećem u krugu, odlazim i vraćam se. Slobodan i vezan." "Onda treba
li da idem ili da ostanem? Jer je svejedno, izgleda. Ako sam vezan,
nisam slobodan. A ako je vraćanje cilj, čemu onda odlaženje?" "Pa u
tome i jeste sve: vraćati se. S jedne tačke na zemlji čeznuti, polaziti
i ponovo stizati. bez te tačke za koju si vezan, ne bi volio ni nju ni
drugi svijet, ne bi imao odakle da pođeš, jer ne bi bio nigdje. A nisi
nigdje ni ako imaš samo nju. Jer tada ne misliš o njoj, ne čezneš, ne
voliš. A to nije dobro. Treba da misliš, da čezneš, da voliš. Onda
spremi se na put. Ostavi tekiju hafiz-Muhamedu, oslobodi se ti njih i
oni tebe, i budi spreman da se na mirnom konju, sa ranama na
stražnjici, nađeš na kapiji drugog carstva." "Nije baš slavno." "Rane
su rane dervišino" ....... ....N isam htio da idem nikud iz kasabe....
Drži me ovo mjesto nesrećom kojom sam pogođen... Izvoli. Nadam se da ne
kasnim puno.
Trenuci
Kad bih mogao ponovo proživjeti svoj život
Pokušao bih učiniti što više pogrešaka.
Ne bih toliko nastojao biti savršen, bio bih opušteniji.
Bio bih gluplji nego što sam bio,
U stvari, jako bih malo stvari uzimao ozbiljno.
Bio bih manje čistunac, više bih riskirao,
Više putovao, gledao više zalazaka sunca,
Penjao se na više vrhova, preplivao više rijeka,
Išao na više mjesta na kojima nikad nisam bio,
Jeo više sladoleda, a manje mahuna,
Imao više stvarnih problema, a manje izmišljenih.
Ja sam bio jedan od onih ljudi koji su živjeli razborito i
Promišljeno svaki trenutak svoga života.
Naravno da sam imao trenutaka radosti.
Ali kada bih se mogao vratiti unatrag,
Pokušao bih uvijek imati lijepe trenutke,
Jer se jedino od toga sastoji život, od trenutaka.
Kada bih se mogao vratiti unatrag, borio bih se
Da nikada ne izgubim "sada".
Ja sam bio jedan od onih koji nikada nisu nikuda išli
Bez termometra, termofora,
Kišobrana i padobrana.
Kada bih mogao ponovo živjeti, putovao bih manje opterećen.
Kada bih mogao ponovo živjeti, počeo bih hodati bos
Početkom proljeća i nastavio tako do kasno u jesen.
Provozao bih se više puta u kočijama, promatrao više svitanja,
Igrao se sa više djece...
Da imam ponovo život pred sobom.
Ali, vidite, već imam 85 godina i znam da umirem.
Jorge Luis Borges
AKO MOŽEŠ...
"Ako možeš vidjeti uništeno djelo svog života, i bez
i jedne riječi počneš da ga ponovo gradiš;
ako možeš biti zaljubljen, ali ne i lud od ljubavi;
ako možeš biti jak, a da ipak ostaneš nježan;
ako ne mrziš one koji tebe mrze, a ipak se boriš i braniš;
ako možeš ostati
dostojanstven u slavi;
ako možeš biti dobar,
biti pametan,
a da nisi čistunac i sitničav
bit ćeš ČOVJEK."
- Rudyard Kipling
|
|
 |
|
|
Blog piše
i slika:
mrvica |
|
| OBJAVLJENO SA IZMJENAMA: 11.04.2010 20:02:35 |
|
|
|
|
Cesto se vratim u ono nevino vrijeme kada sam te upoznala. Sjedala sam za pultom na radnom mjestu, citala kritike koje su mi bile potrebne za spremanje ispita.... Jos tada, iako je proslo dosta od moje poslednje veze, u mislima sam se vracala bivsoj ljubavi, pitajuci se sta on tada radi, kako je, i koga voli umjesto mene. Mislila sam nikada vise tako necu voljeti. I pravo da ti kazem, i nisam. Tebe sam voljela zrelo i istinski.
Nezainteresovano sam podigla pogled kada sam cula tvoje "Dobar dan", i isto tako ljubazno ti uzvratila. Dani koji su prethodili, bili su jedna lijepa uvertira za ono sto je usledilo. Ti, vjeciti nezenja, slobodnog duha, i nikada ukrocen. Bjezao si glavom bez obzira od obaveza, od tipicnog nacina zivota. Za tebe, sve je bila igra, upoznavao si mnoge, i mnoge su te pokusale ukrotiti, samo sto su se cesto gubile i odlazile, jer nisu znale kako.... kako te razumjeti i voljeti. Ja sam uspjela, i na kraju sve uprskala...
Ja sam tada bila jos uvjek jedan veliki romantik, trazeci svog princa. Cesto zbog te romantike znala da posrnem, da glavu gubim, dostojanstvo....Ali nikada nisam odustala, znala sam, pojavices se ti. I jesi, i sve je bilo savrseno, sve je bilo poklopljeno, samo si se rano rodio za mene, odnosno ja kasno za tebe. Ono sto nas je stalno pratilo, ono sto nas je cesto kocilo, ono zbog cega su ispricane razne price, cesce lose i negativne, manje one pozitivne i dobre. Nasa zajednicka snaga da se odbranimo i nedacama prkosimo uspravno, bila je nas zastitnicki znak. Promjenio si se, predao najljepsim carima koje nosi jedna veza, bio si ispunjen u svakom smislu. Zivot je postao smisleniji. Za sebe ti ne moram ni govoriti. Sve ono sto nisam imala, tada sam dobila. Snagu da se borim, da koracam naprijed kad je najteze, kad izlaza nema, kada sve izgleda uzaludno.... Naucio si me da nije sramota pasti, vec je sramota ne ustati. A ustajala sam, i to podignute glave. Bio si moja vodilja, moja zelja, moj sna, linija zivota.... Bio si.....Sve se promjenilo jednog dana, kada sam se povukla. Uplasila sam se, svega. I dobitka i gubitka. Mozda sam cekala da me i tada povedes za ruku, i da me podignes. Mozda sam sam htjela isprobati tvoju snagu i volju za onim o cemu smo mastali, sanjali i planirali. Mislila sam..... Pa ipak, tada sam vidjela tvoju slabost. Otkad te znam, tada si se prvi put povukao. Trazio si me, bjezala sam. A opet sam bila tu. Prestao si da me trazis onda kada si mi bio blizu. Pitala sam se zasto? Zar su u nepovrat mogle da odu najljepse godine provedene sa tobom? Zar nisi imao zelju, potrebu, da o svemu lijepo porazgovaramo, da me opet vratis na pravi put? Rastali smo se, i svako je otisao svojim putem. Ja onim kojim sam znala, i ti onim koji si poznavao. I dalje te sanjam. U svakodnevnom zivotu vidim tebe kraj sebe, onda kad se spremam u setnju, kad gledam emisije o ribolovu ( da, pocela sam da ih gledam otkad te nema, nadajuci se da cu tebe ugledati), kada idem u grad, u kaficu i restoranu. Ne znam kako da zsavrsim ovaj tekst, jer nisam zavrsila sa svojim osjecanjima prema tebi. Mogu da ga pisem i nadogradjujem svakodnevno, i on bi isao u nedogled. Negdje na pola puta bih se pogubila i ne bi imalo smisla sve ovo sada. Mozda ces naici na ovo pisanje, mozda ces procitati, jer dobro ces znati da to sam ja. Ona, koja je znala i umjela da te voli, ona koja je sa tobom zivjela kao jedno, bila tvoja druga polovina, ona koja cini cjelinu. Ne zelim da umanjim moj kukavicluk ovim, jer sam se predala i pobjegla, jer sam posustala. Nisam cijenila tvoju borbu sa demonima u tebi, a pobjedio si ih. Znam, ostala sam sama na raskrsnici, i znam, opet cu pasti, opet cu pogrijesiti. Tebe nece biti. Ipak, ja sam sama izabrala tako, da zivim negdje daleko od tebe, sa nekim nepoznatima, a da volim tebe. Zauvijek.
http://www.youtube.com/watch?v=HQWv_6Vdf00
http://www.youtube.com/watch?v=9C_hlchlyrM
|
|
|
| Komentari (0) |
|
|
|
| OBJAVLJENO SA IZMJENAMA: 12.09.2007 10:33:13 |
|
| Egipat-3. dio |
|
|
Uvece, kada smo se vratili iz Luksora, krevetu smo se najvise radovali, kao malo dijete sto se raduje dugo iscekivanom sladoledu. Odlazak u Luksor je najduzi i zaista najtezi izlet, najskuplji, ali vrijedi svega, i vremena i para. Takodje radovali smo se i sutrasnjem danu koji je podrzaumijevao samo izlezavanje na suncu, pijuckanje sokica u bazenu,
jednom rjecju pravi odmor. Posto smo tako slatko izmrcvareni stigli konacno do sobe, docekalo nas je prijatno iznenadjenje, svaki dan na krevetu zatekli bi razlicite figure napravljene od peskira:
Jednostavno, kada udjete u sobu i vidite tako nesto, nije vam zao istaviti im baksis. Nije bitno da li je napravljeno sa puno truda, meni je znacila njihova paznja!!! One ekskurzije koje su predstojale bile su pravo uzivanje. Obilazak koralnih grebena podmornicom, gdje oko podmornice plivaju raznovrsne ribice. Podmornica je mala, turisticka, a ne ona ruska vojna( bilo je nekih zlih turista koji su svemu nalazili manu, pa i ovome sto nije u pitanju neka takva podmornica) a meni je bilo super, jer iako sam sa primorja, ovo mi je bila prva voznja podmornicom.
A evo i kako to sve izgleda:
Sinbad podmornica koja nas zeljno iscekuje,i jedva ceka da sa svima nama zaroni i po ko zna koji put dozivi cari Crvenog mora.
A onda, nesto sto skoro oduzima dah. Kazem skoro, jer nismo bili direktno u kontaktu sa svim tim podvodnim stvorenjima, koje kao da su navikle na turiste, i sebe, vjerovatno, s pravom smatraju ravnopravnom atrakcijom ovog turistickog mjesta:
U pozadini konjic, koji i dalje prkosi morskim strujama i stoji na pramcu potopljenog broda:)
Ovo, na zalost, nisam ja:(
I tako, bjese nam i taj jako lijep dan, ispunjen nekim novim iskustvom koji je samo obogatio slag na torti ovog naseg ljetovanja. Sledeci dan smo posjetili Rajsko ostrvo, i iskreno nije mi se tako svidjelo. Mozda su moja ocekivanja bila drugacija od onoga sto smo zatekli, mada kad bolje razmislim, nalazimo se u Africi, koja je puna pjeska, pa sta sam drugo trebala i ocekivati.
Odlaskom na Rajsko ostrvo imali smo priliku da plivamo kraj raznih ribica, i koralnih grebena, znaci sada uzivo. Ali posto smo ronili sa disaljkom, i maskom koja je non stop propustala vodu, bas i nismo uzivali onoliko koliko smo trebali. Naravno, i sa tog izleta izdvajam par dragih slicica:
Poslednja ekskurzija koja nam se sutradan smjesila je posjeta beduinskom selu, jahanje kamila( koje nisam ovjekovjecila, jer sva usplahirena zaboravih dati nekome aparat da nas slika, ali jedno izvrsno iskustvo koje svakom preporucujem) Malo jeste strasno kada se kamila podize i spusta, ali ako mogu svi drugi, pa onda naravno da mogu to i ja:)
Pustinja nas je sve ostavila bez daha. Nas vozac, Muhamed, a svi se skoro zovu Muhamed, ili Hasan, samo su lica drugacija, priredio nam nezaboravnu voznju pustinjom. Na zalost, to se ne moze docarati slikama, i zato, ako se prilika ukaze, nikako se ne smije propustiti. Bio je to izlet koji je kostao najmanje, nekih 20 eura po osobi, a bio je definitvno nezaboravan.
Iako je to bio najtopliji dan, i sama cinjenica da ste u pustinji, nije nas omelo da legnemo. Najljepsi osjecaj je bio i kada smo se trceci spustali sa ove dine, bosonogi.
Mama beduin sa cerkicom, koja nam je pekla hleb na ploci, a sve se to pece, naravno ne na uglju, vec na kamilinom izmetu. Inace, prosjecan vijek beduina je 40-45 godina, a ova zena je stara svega 33godine, a izgleda kao da ima, po meni, preko 60. I nikada ne mozete da pogodite koliko imaju godina, jer svi izgledaju duplo starije nego sto su stvarno stari.
Zive u ovakvim "kucicama".
I naravno, jedan lijepi zalazak sunca.
I beduini nam uz svoju muziku, i njihovu veselu pjesmu, napravise ispracaj. Bili su divni domacini!
Ima nesto sto mi je zapalo za oko, a na zalost opet nisam ovjekovjecila, a to je da u tom beduinskom selu, negdje na samom obodu sela, zapravo, ima jedan veliki kamen, skoro pa stijena. Na njemu velikim slovima pise: Srbija do Tokija!!! Ako naidjem na tu sliku kod nekoga iz grupe, postavicu je ovdje, ali mislim da od zaprepascenja niko nije to slikao:)
Naravno, po povratku u hotel, svi smo se sjurili na plazu, i uzivali u nocnom kupanju. To je bio nas poslednji izlet u Hurgadi. Preostala dva dana proveli smo na bazenu, i srecno se vratili kuci. U jednom danu smo bili na dva kontinenta i u tri drzave. Svi pehovi koji su nam se desili na tom putovanju, a najtezi je bio kasnjenje aviona u povratku, i provedena cijela noc na njihovom aerodromu, brzo su pali u zaborav, jer iz Hurgade nosimo samo lijepe uspomene. Jedno je sigurno, ponovo cu jednog dana (samo ovaj put necu cekati 18 godina da prodje) vratiti i uzivati u carima Egipta.
Ovim putem zelim da se zahvalim sjajnoj ekipi koja je bila sa nama u grupi, a posebno mom bratu, Milosu, koji je najbolji saputnik na svijetu. Dijete od 11 godina, koji je stoicki izdrzao sve te izlete, a koji su meni samoj bili naporni, kao i ostalima iz grupe, samo da bi udovoljio sestri. Skolska godina je pocela, i na njegovu veliku radost, ono sto je dozivio u Egiptu, vec je pretocio u rijeci na bijelom papiru. A iz istorije ce svakako ove godine uciti o Egiptu, i faraonima, samo sto on pored istorisjkih cinjenica sa kojima ce se tek sada upoznati, zna i neke anegdote, koje nece procitati u udzbeniku iz istorije.
Micko, hvala ti na drustvu, prelijepo provedenom odmoru, i znam da znas ali, VOLI TE SESTRA NAJVISE NA SVIJETU!!!
|
|
|
| Komentari (1) |
|
|
|
| OBJAVLJENO SA IZMJENAMA: 10.09.2007 12:01:01 |
|
| Egipat-2. dio |
|
|
I tako stigosmo mi u Hurgadu. Malo primorsko mjesto, koje je postalo aktuelno tek s pocetka 1990. godine, i naravno jos uvjek je u izgradnji. Iskreno, posto smo probali kakvo je Crveno more, odlucili smo se na bazene. Crveno more, ali najsikrenije, iako ce neko sada pomsiliti da "ciganin hvali svoga konja", nije ni primaci nasem Jadranskom moru. Kao prvo, prosjecna temperatura mora je 25-29 stepeni celzijusa, sto znaci u moru se necete rashladiti od vrucine. Zatim, slanije je, a i zbog koralnih grebena koji su tu svuda okolo vas stalno morate biti na oprezu da se ne posjecete o neki, ili da vas ne ujede neka stonefish, iliti kamena riba, te da strahujete da njen otrov ne bude poguban. Zato smo mi odlucili da se brckamo u bazenu.
Hurgada se dijeli na sjeverni i juzni dio. Sjeverni je zapusteniji, prljaviji i prsnjiviji, i oslikava pravo lice Egipta, ali mi smo tamo i posli, i upravo to i treba da ocekujemo, zar ne? Setajuci jedno vece sjevernim djelom Hurgade naletili smo i na ovakvu reklamu:
Iako smo pokusavali gazdi kafane da objasnimo da Zvjezda i Partizan nikako ne mogu da stoje na istoj tabli jedan pored drugoga, svi nasi pokusaji su pali u vodu, jer njemu je jedino bilo stalo da udjemo u njegovu kafanu i potrosimo koju egipatsku funtu. Naravno, tamo prolaze i dolari, evri, ali i dinari!!!Ma para je para, i nije bitno da li ce je tamo uspjeti zamjeniti, neka mu se u novcaniku nadje!!!
Poslije dan i po odmora u Hurgadi, usledila je najteza i najduza ekskurzija-Luksor!! Od Hurgade do Luksora putovali smo nekih 4 sata voznje autobusom, u konvoju, pod policisjkom pratnjom. Iako vas na prvu pomiso prozmu zmarci tijelom, ta policijska pratnja je danas samo dio biznisa i dobrog profita, manje vise kao neka atrakcija. Do luksora smo prolazili najvecim djelom kroz pustinju, njihovim autoputem, koji je dalekooooo bolji od ovih nasih puteva!!! Prije nego sto cemo uci u Luksor prosli smo kroz grad Kenu, i njeno predgradje nas je odusevilo. U toku jedne godine, u tom djelu Egipta ni jedan dan ne padne kisa, te iz tih prakticnih razloga Egipcani su podigli, siromasne kucice, od opeke, bez krovova. Iprovizacija krova kao prekrivaca je samo palmina trska. I nista ne bi bilo cudno i simpaticno da iz tih kucica ne izviru satelitske antene
A ovako izgledaju njihovi policijski punktovi, koji se maltene nalaze na svakom koraku u gradu, i veoma cesto iz ovih prozorcica viri neki kalasnjikov uperen u vas( tacnije, prevozno sredstvo kojim prolazite)
Posto smo stigli U grad Luksor, nase prvo stajaliste su bili Memnonovi kolosi, koji i dalje stoje tu, i prkose vremenu. 
Oni predstavljaju faraona Amenhotepa III, i nalaze se ispred ulaza u njegov nekadasnji hram. Interesantna prica je da su stari graditelji, kada su podizali ove dve 18 metara visoke statue, nisu dobro spojili dva kanema bloka. Svako jutro kada se zora budila, pracena je bila povjetarcem. Kako je taj povjetarac pronalazio put izmedju ta dva kamena bloka, stvarao je fijukanjeNeuki ljudi tog doba su izmisljali svakakve price, kao sto je da se zajedno sa zorom iznova budi sam faraon, i da se na taj nacin oglasava sa onog svijeta. Jednom prilikom, nasli se njih par pametnih, te su sumnjali u te price, i odlucise da maknu kamenje kako bi vidjeli ko se svakog jutra sa njima to poigrava. Posto su razmicanjem kamenja utvrdili da unutra nema nikoga, i kako su vratili kamenja, ali sada ostavivsi mali prosjek, od tada se vise ne cuje fijukanje. Danas medju neukima naravno vlada misljenje da se faraon naljutio i da vise ne zeli da komunicira na taj nacin sa ljudima:)
Dolina Kraljeva je danas, zajedno sa piramidama u Gizi, jedna od najposecenijih destinacija u Egiptu. Teba, nekadasanja prestonica Egipta u doba Novog kraljestva nalazi se na istocnoj obali Nila, i tu su podignuti velicanstveni hram Karnak, i Lukso;, podignuti u cast i slavu boga Amona-Ra, boga sunca. Sa druge strane Nila, zapadne nalazi se Tebanska planina, mjesto gdje sunce zalazi i gdje pocinje kraljevstvo boga Ozirisa, gospodara zagrobnog zivota. Tu se nalazi najveca grobnica faraona, Dolina Kraljeva. Sami grobovi su zapravo bile riznice golemih bogatstava faraona,koja bi mu posluzila u onom zagrobnom zivotu. O tome najvise svjedoci Tutankamonova grobnica, gdje je pronadjeno preko 3000 komada zlata neprocjenjive vrijednosti. Tutankamon je inace bio beznacajan faraon, koji je umro jako mlad, ali njegova grobnica je prava riznica bogatstva. U svakoj grobnici na zidovima je oslikan ritual sahranjivanja i slike koje ce uslediti su od neprocjenjive vriednosti za mene, jer slikanje je zabranjeno, i zamalo ostah bez fotoaparata i svih uslikanih slika.
Ovo je u grobnici Ramzesa III, koja nije dovrsena sa slikanjem, jer po pravilu grobnica se slika dok je kralj ziv, a kad umre prestaju svi radovi.
Zatim, poslije doline kraljeva sledi hram kraljice Hatcepsut, kraljica koja je cak izbrisana iz liste kraljeva, jer u to doba je bilo necasno da Egipta predstavlja jedna zena. Njeno doba nije zapamceno po ratovima, vec po trgovackim ekpedicijama, a kao i ostali faraoni i ona ima svoju grobnicu u Dolini Kraljeva, mada njena mumija nikada nije pronadjena. Hram je podignut kako bi se stanovnistvo moglo i nakon njene smrti njoj klanjati.
Tu se i desio onaj teroristicki napad 1997. godine kada je poginulo 60 turista, i od kada je pocela policijska pratnja do Luksora.
Zatim sledi Karnak i Luksor. Karnak je vise od hrama, to je spektakularni kompleks svetilista, kioska, pilona , obeliska,koji su posveceni tebanskim bogovima i slavi faraona.Ovdje je sve dzinovskih razmjera. U povrsini koju obuhvata moze se smjestiti 10 katedrala:
Luxor je manji od Karnaka ali isto tako graciozan i nista manje vredniji od samog Karnaka.
Karnak i Luxor su bili povezani alejom sfingi, koje su vremenom uklonjene i nalaze se u Karnaku. U tom prostoru izmedju Karnaka i Luksora podignute su kuce i zgrade, kao i jedna dzamija. Donesen je zakon da se kuce i zgrade izmjeste kako bi se na tom podrucju postavile sfinge i opet povezivale Karnak sa Luksorom, ali problem je dzamija, jer po zakonu bogomoljke se ne smiju rusiti!!!Evo je i dzamija:
To je bilo sve iz Luksora. Ovo je samo posveceno njemu, jer zaista zasluzuje posebnu stranicu na ovom blogu. O Hurgadi ima jos da se pise, i da se pokazu njene cari. Kao sto su Rajsko ostrvo, voznja podmornicom i razgledanje podvodnog svijeta, i neprevazidjeni Safari i posjeta beduinskom selu. O tome u trecem blogu o Egiptu.
|
|
|
| Komentari (3) |
|
|
|
| OBJAVLJENO SA IZMJENAMA: 08.09.2007 20:58:18 |
|
| Egipat-1. dio |
|
|
Hm, proslo je osamnaest godina kad sam prvi put bila u Kairu!!! Uh, davno bjese, mogla bih ga posjetiti opet. Sada u drustvu brata, koji tada kad sam ja bila nije bio ni u najludjim planovima kod mojih roditelja. Taman ima toliko godina koliko sam i ja kad sam prvi put bila u Egiptu. A i vredi se potsjetiti te kulture, i tog naroda.
Naravno, sva srecna i zadovoljna jer sam isplanirala svoje ljeto, rad, rad, i rad, do sredine avgusta, pa onda na odmor, da budem crna jos dok drugima boja bude na izmaku.... E sad, sledi onaj tezi dio, ubjediti roditelje da brata puste sa mnom na ovo "avanturisticko" putovanje. Naravno, tata je od samog pocetka bio protiv jer, kako ce njegov prestolonaslednjik da ide negdje bez njega( iako on redovno sa svojim karate klubom i skolom svake godine ide na rekreativne odmore, ali to se ne racuna, jer to je sve u Crnoj Gori, i tata moze uvjek, u po noci i po bijela dana da skokne ako sinu nesto ustreba) A bilo je bogami malo tu i ljubomore sto sam samo brata pozvala, a nisam poziv uputila i tati. Mama ko svaka mama, drago joj bilo, i nista nije imala protiv. E, tata je popustio kad je prestolonaslednik poviknuo, i lupio sakom o sto, te se napokon dogovorismo, da necemo da upadnemo u termin skolskih dana( jer ko zna sta ce se uciti od 3.-7.09.), i tako smo se svi polako psihicki spremali na putovanje na drugi kontinent. Cini mi se da onih 5 dana pred sami put su mi bili najtezi. Totalno rasulo. Zavladala je pretputnicka groznica!!! Azururanje svih stvari na poslu, mini kurs kolega koji ce da me mijenjaju, jurnjava po gradu i kupovina "SITNICA" koje su nepohodne za put, najvise medicinskih preparata.... Onda, da li da sredim stan pred put, pa da me saceka cist i sredjen, ili da sve to ostavim za kasnije,hm? Ipak, sredjivanje!!!I tako je oprata peta masina, i opeglana xyz roba, okacene zavjese,a prijatelji, kao da se necemo vidjeti narednih 15 godina, a ne 15 dana, svi zele da se vidimo i pozdravimo pred moje putovanje. Usledilo je pakovanje. Moj vjeciti rat sa koferima i sta spakovati, sta ce mi trebati!!! U toku studiranja, moji su "zlurado" znali prokomentarisati: "Neka djete, ides na nekoliko dana, vrati tu fotelju iz kofera!!!!!" Ma neka me bole misici na rukama, neka sam dobila upalu "trbusnjaka"( ne znam kako, cjelu zimu sam redovno vjezbala, samo sam se uljenila dva mjeseca), sad cu ja da se odmorim.
E stigao je konacno i sami dan odlaska, hvala Bogu vise. Bljuvala sam vatru na saradnike, prijatelje, komsije, roditelje, samo nisam nervirala svog saputnika, jer ipak to je drugi kontinent, i treba biti dobar prema djetetu od jedanaest godina, da mi ne napravi kakav haos tamo, u najmanju ruku da me ne proda za nekolicinu kamila!!!! Princ je sletio na surcinski aerodrom, i od tada pocinju nase, prvi put samostalne putesestvije.
Poletanje je bilo fenomenalno, bez trzavica, ali malo razocarenje, jer carter letom putuje se nocu. Ipak, Kairo nocu nas je odusevio. Bljestavilo ovog 15 milionskog grada je prelijepo, i nevjerovatno, za jednu Africku zemlju. Bilo je sat iza ponoci kad smo sletili, ali grad je bio tako ziv kao da je sat iza 12 sati u sred bijela dana. Sve je radilo, od restorana, do mini marketa, kafana, trznih centara!!! Ulice pune Egipcana, prljavi oni, prljave ulice. Glavna ulica, Ulica Piramida, dugacka 16 kilometara, u toj ulici bio je nas hotel. Sa prozora hotela, vidio se vrh Keopsove piramide. E sad, malo su se i Egpcani modernizovali, pa postavili reflektore sa osvjetljenjem raznih nijansi, koje nocu krase piramidu. Prvu noc nisam oka sklopila, jer kod njih u saobracaju je sirena glavna.Automobili koji su prolazili tom glavnom ulicom, stalno su trubili, a negdje pred kraj naseg putovanja shvatila sam da oni na taj nacin upozoravaju onog ispred njih da obrati paznju da ce im se ovaj pribllizava, ili da ce da ih zaobidje. Naime, prica je sledeca, ako nekom vozilu ne radi sirena, to vozilo ne moze da prodje tehnicki pregled, jer oni stalno trubeeeeeee. Kod njih ne postoje pravila u saobracaju. Njihovi putevi nisu oznaceni trakama, oni nemaju pjesacke prelaze, niti semafore. MIslim da postoje tri od kojih ni jedan ne radi, a stoje eto samo tako. Ja ni jednog ne vidjeh. Da biste presli ulizu, morate da stanete kraj kilometarskih lezecih policajaca, koji su toliko visoki da oni jednostavno moraju da se zaustave. E, tada i bas tu prelazite na drugu strane ulice. Lokalni autobusi su druga prica, nema stanica, vec ako neko hoce da izadje, stane kod sofera i da mu do znanja da tu treba da uspori, ali ne da stane, te ce ovaj iskociti. A ako neki prolaznik na ulici vidi da autobus usporava, trci za autobusom i kad ovaj iskoci, on ce na isti nacin da uskoci!!!!
Usledio je prvi dan u Kairu, obilazak Kaira: Giza sa Piramidama, i Sfingom, muzej, panoramsko razgledanje grada, i posjeta njihovom bazaru. Mi smo se bas lijepo sprijateljiji sa Piramidama, i Sfingom. Kao sto se moze i vidjeti 
Bio je to jako naporan dan, i jedva smo cekali da stignemo uvece u Hotel, Muzej je bio prava riznica istorije,opskrbljen najvecim djelom Tutankamonovim blagom.
Drugi dan nezaobilazna Alaksandrija. Priobalje Aleksandrije je evropsko, i jednostavno ne stice se utsiak da smo na drugom, najstarijem kontinentu. Ali, kad vec malo zadjemo u centar, e tada se vratite u realnost!!! Aleksandrija ima i tramavaj kao vid prevoza, ali zanimljivost je sto su te ulice jako uske. Duz cijele ulice se nalaze radnjice, u kojima samo siromasni Egipcani kupuju, i to u pjastrama( sto su centi, recimo kod nas) Dakle, posto taj prodavac zeli da namami kupca u svoju prodavnicu, on je jos ispred svoje radnje izbacio i pokretni stand. Zasto pokretni? Pa kako su ulice uske, odmah do uskog trotoara nalaze se sine po kojima klokocu tramvaji. Stand stoji na sinama, sve dok tramvaj ne naidje, a kad tramvaj naidje, redovno ga prodavac pomeri sa sina, i saceka tramvaj da prodje, pa opet nazad vrati stand, da stoji preko sina:). Tamo gde je danas plaza u Aleksandriji, za nekih mozda deset godina tu ce prolaziti put, jer Aleksandrija se siri ka i u moru, a ne ka jugu. Zbog klime, jer naravno, to mi sa primorja znamo, lakse je zivjeti kraj mora :) 
Sledeci dan, uslijedilo je sestocasovno putovanje za Hurgadu, mali grad na obali Crvenog mora.
|
|
|
| Komentari (1) |
|
|
|
| <<
||
<
ukupno 7 unosa
>
||
>>
|
|
RSS FEED