Dok ne śednem pred kompjuter čini mi se da ne znam o čemu bih prije pisala, al kad već krenem, priča mi se razbije ko lubenica.

Htjela sam pisat o trendu razriješavanja dužnosti starih stvari u našoj kući. I o tome kako su nam imali poginuti svi zaposleni u porodičnoj firmi izbacajući iz kuće francuski na koji je Nofka nevinos' izgubila i pod koji su čučala sva ambasador ćebad brižljivo skupljana generacijama, a i koji smo gajili, mi žene, jednako ponosno kao i crnu dlaku na bradi.

Htjela sam pisat o dosadnim koncertima, na kojima muzičari sviraju samo za sebe, u polupraznoj sali koju su napustili po sata pred kraj i pola od tih pola. I dakako o novinarima koji sjutra dan pišu kako je sala bila dupke puna i kako je obrazovana podgorička publika bila u delirijumu i kako samo što nisu sa sebe cijepali robu u transu dok je pjevačica sa dijalize skinuta (copyright Buga Bujaga) bljuckala u mikrofon.

Htjela sam i pisati o nekim ovdašnjim umjetnicima, ali da ih ne pominjem poimence, da mi se ne bi zamjeralo, dabome. I zapitati se kako to da ođe uvijek oni najmanje talentovani isplivaju na površ, ili su to samo oni koji najuspješnije ljube guze bez straha (copyright TBOK). U pravu je moja Nofka kad kaže da nije sedlo za magare, al kad sve vrvi od osedlanih (pardon Crnogorci, osijedlanih) magaradi, ne može bit dobro.

Htjela sam i pisati o tome kako su vozovi domicilne željeznice rasadnik svih izumrlih bolesti, onih koji su i u Zimbabweu passé. Još kad uključe grijanje, a prozore ne možeš ni uz pomoć troje sapu/atnika otvorit, počinje festival bacila, woooo-hooo when I feel heavy metal! Tako sam pokupila neku starozavjetnu bolest (no kad malo bolje razmislim bolje i to nego da mi je pala stijena na glavu, da sam zaplivala kroz tunel iznad Bioča, ili da je strujni udar katapultirao moj vagon na Mjesec), i Big Mamma mi ko kužnoj ispred vrata ostavlja sok od cijeđenih čarapa (copyright Čudna priča), bijeli luk i ostale stvari koje bude mrtvake i onda pobjegne na kraj hodnika, dok ne vidi da sam unijela poslužaonik, pa se tek onda primiče vratima savjet da mi da, kako što popit, đe što gurnut i sl.

Sigurna sam da sam još nešto imala reć, al se ne mogu śetit. Eh da: love, peace, reconciliation! :))

:: The ting tings – Shut up and let me go ::

(„Shut up and let me go, this hurts, I tell you so, for the last time you will kiss my lips, now shut up and let me go… now oh so easily your over me, gone is love, It's you that ought to be holding me, I'm not containable, This love now, It's not sustainable”)

Ovo sto vidite na slici je moj kraj 1960e godine. Šarmantni tip sa brkovima u fići je moj đed. Ne sjeća se ni ko ga je slikao niti da li je namjerno ovako pozirao. U mom kraju, prije nego je postao moj kraj, bile su svega dvije kuće i stanovnici istih su se radovali i prolaznicima.

Titograd nije bio baš blizu. Oče Naš tad je učio u Rado(j)icu Perović (prije nego je izmještena), dakle nekih deset sadašnjih minuta pješačenja udaljena od naše kuće, a ni 5 minuta kolima, al’ on tvrdi da mu se činilo da satima hoda do tamo, jer usput nije bilo znakova civilizacije.

Baš na ovom mjestu nikla je 1961. godine naša porodična kuća.

Da sad fotografišem sa iste tačke na kojoj je stajao anonimni fotograf, sigurna sam da mi ne biste vjerovali da se radi o istom mjestu. Ipak, do prije par godina, al' u krajnjem ajd’ do prošle godine, život tu bio je idila. Sve dok nije počeo grad da nam se primiče, pa smo uz to dobili epitet elitni, zbog svega par smiješnih ljudi koji su tu doselili (i koje neću pominjati imenom da ne završim ko Pukanić). I naravno, sve dok kapital nije uplivao u našu malu slijepu ulicu bez osvjetljenja, ali najsigurniju na svijetu. Sad tu vrvi od nekih 25ogodišnjaka sa Hummerima koje parkiraju po sredini naše ulice široke koliko dva moja Peugeota (iliti jedan Hummer) i koji gledaju kroz nas, ne obazirući se na naše beznačajno bivstvovanje.

Nego sve to nekako čovjek može da podnese. Ono što ja ne mogu da shvatim je, zašto bi iko, ko za tim nema egzistencijalne potrebe razumije se, prodavao svoju staru dobru porodičnu kuću u koju može na miru izmasakrirat čitavu porodicu i ispržit je za doručak, sa komadom bašte u koju se može go skinut i slušat ćirikavce (sad se samo bageri čuju) i voćnjakom u koji može pokopat ono što je preteklo od doručka, zarad par novoizgrađenih špajzova sa gipsanim zidovima (digresija: N. u novom stanu dok je kašljala pred spavanje, čula je komšiju kako govori svojoj ženi: kad bi ova prestala više rikat!).

Bilo kako bilo, sve stare komšije do jednog prodali su svoja imanja i kuće. I neka sve to nego pojedini nisu zadovoljne ciframa koje su dobili za svoje ruine, nego traže više i kad to dobiju još prodaju i pokućstvo, jer im opet nije dovoljno.  A drugi su se, potpomognuti dokolicom omogućenom novostečenim eurima, sjetili da im je komšija još 1962-e ušao 34 cm i 75mm u imanje, ali do 2008. nisu našli za shodno da mu to kažu.

Za nekih pola godine, prognoza je dečka iz Hummera, meni će u tanjir i krevet da gledaju neki stranci sa kojima ću moći preko terase da se rukujem i za koje pojma nemam đe će se parkirati kad već jednom usele u našu dobru staru ulicu koja će, i to najavljuju, dobiti ulično osvjetljenje. Al’ nikad neće više biti ona stara.

:: Suede – We are the pigs ::

(“…And as the smack cracks at your window, You wake up with a gun in your mouth, Oh let the nuclear wind blow away my sins, And I'll stay at home in my house…”)

-  Dobro je, neće Branka prije 3.