| NEŠTO O MENI |
...jedan usamljeni revolveras u potrazi za Mracnom kulom....
|
|
 |
|
|
Blog piše
i slika:
vlado_mojtenegro |
|
| OBJAVLJENO: 21.01.2012 23:32:37 |
|
| Poslije dvije godine |
|
|
Molim te isključi sat
ne želim da znam koliko
vremena je prošlo od zadnjeg
tada...
kada sam bio srećan...
Molim te ne pali svjetlo ne
želim da ugledam sebe kako
nemoćno sjedim u uglu
Ćutanjem branim se a tako bih
želio da progovorim da
kažem da pokažem koliko
san mi nedostaje koliko
sanjam buđenje
Ne volim vrijeme a sve
što ostalo je
vrijeme koje ceka ono što prošlo je
Ne volim svjetlo
a šta drugo u mraku
preostaje sem ćutanje i
snivanje koje svodi se
na pokušaje
Molim te reci , šta mi drugo preostaje? |
|
|
| Komentari (3) |
|
|
|
| OBJAVLJENO SA IZMJENAMA: 17.07.2010 22:47:38 |
|
| Sedamnaesti jul |
|
|
Kroz grad,
pa natrag,
u brlog misli
sjecanja
i pogleda,
al' ne u buducnost, vec u sada,
ovo ovdje sada,
ne neko tamo.
Hodao sam kao sumanuti prsti po vratu bas gitare,
hodao sam sam,
hronicno sam,
opet sam.
Besprizorni grad me je gusio,
sabijao u kucicu od neprozirne folije.
Sabijao i razbijao,
na ogromne komadice neceg,
meni nepoznatog.
Ispod kupole,
u umanjenoj verziji staklene baste
na jedvite jade
dovukoh se,
natrag
u brlog sjecanja
bez misli o buducnosti
sa sjecanjem na sada,
ovo ovdje sada,
ne neko drugo.
Ugusen sam.
Nestao.
Prestao.
Ispario.
Naglo ostario. |
|
|
| Komentari (2) |
|
|
|
| OBJAVLJENO: 10.07.2010 14:38:01 |
|
| ... |
|
|
Ugledao sam je u trenu kad a su zraci te magicne zvijezde poceli padati ukoso, pravo niz padinu odmah pored nekakve srednjovjekovne tvrdjave. Drzala je knjigu u rukama. Lezala je, ledjima okrenuta suncu, na peskiru, na prelazu sitnog pijeska u razuzdane sitne kamencice. Crne kose, svezane u rep,sa plavim ocima na izvajanom licu, djelovala je kao nimfa uhvacena u momentu sanjarenja. Citala je smjeh u tami. Osmjehnuh se. Taaj Nabokov. Njezno je prevrtala stranice, istresajuci pijesak, koji je upadao medju listove uporno, nosem maestralom, duboko udisuci aromu magicne morske soli. Sjedio sam na podzidi odmah na pocetku setalista. Vreva ljeta i sum talasa mijesali su se sa osjecajem ocaranosti i topline , tu negdje oko duse. Pogledala me je. Na tren. A zatim se udubila u rijeci, opijejuce skupine mastiljavih slova, i nastavila citati. Posmatrao sam je i dalje. Talasi su se pruzali ka obali, milujuci je, i istovremeno dodirujuci nju. Boja neba postade purpurna, kao boja cvijeta okupanog nijansama crvenkastog rumenog spektra, lagani vjetar poce vrsljati po plazi, ljudi pocese odlaziti, osmjesi su smjenjivali osmjehe, a ona, ona je i dalje citala. Seznualnost slicna lebdenju sanjivog delfina kroz plavetnilo mora, dodje do izrazaja. Gledao sa je i pitao se kako i ona ne krene sa osmjehom u neki od iznajmljenih bungalova sto pruzali su se uporedo sa setalistem pedesetak koraka dalje. Ali ne, ona je i dalje , lezala, slivena sa pjeskovitim pejzazom. Iznenada, kako to uvijek i biva, sklopi knjigu, odlozi je tik uz vrh peskira i krenu ka vodi, na jos jedno stapanje sa morem. Figura misticnih oblina, kose koja joj je dosezala do ispod ramena(bjese je pustila), opijena mirisima ljetnjeg trenutka, i nijansama porinuca sunca, koracala je ka toploj vodi... A ja sam sve to posmatrao, trepnuvsi samo jednom, i to kada je sitno zrno pijeska uletjelo pravo u prostor ispod kapka. Ocaran, izgledao sam kao hodac u snu. Nijemo sam stajao. Opcinjen. Sledjen toplotom i tinjanjem vatre oko duse... |
|
|
| Komentari (0) |
|
|
|
| OBJAVLJENO: 28.06.2010 11:16:41 |
|
| Sve je posveceno njoj... |
|
|
Vjetar je zastao na tren. Lisce je saputalo pricu. A noc, sto tek je pocela svoj hod, zeljno udahnu zvjezdanu prasinu.
Poplocane ulice su cekale prolaznike. Sanjivi oblak je skrio mjesec. A grad je poceo spokojno da dise...
Jos jedna noc. U maloj studentskoj sobi. Jos jedan trenutak u vjecnosti.
Prosao sam malocas ulicom kraj parka, svjetiljke su se uzurbano ukljucivale u hod, a ljudi su se kretali paralelno sa snopovima njihove svjetlosti.
Usnuli starac je pogledao oko sebe. Okrenuo se ka drugoj strani klupe. Bijase sam. U moru ljudi oko sebe.
Mladi vajar je zadivljeno gledao u skulpturu na okrajku parka. Vodoskoci iz fontane su izgledali magicno na svjetlosti noci. Zubor vode, snova,ljudskih glasova, zubor tisine, svjetova, pogleda. Zubor mastarija, sanjarenja, zubor noci. Bruji oko mene.
Zagledan u nista, al sa pogledom ka svemu, hodao sam, i prosao kraj igrarija stvarnosti, ili sna...
Moja ljubav u mislima, moj svijet u dusi, voljeni osmjeh u srcu, hej srecan sam... |
|
|
| Komentari (0) |
|
|
|
| OBJAVLJENO: 27.03.2010 11:04:28 |
|
| Treba iskoristiti svaki trenutak... |
|
|
Treba iskoristiti svaki trenutak , prozivjeti nesto dok traje taj momenat koji je tada kao olicenje beskraja. Jedina stvar koja moze pomutiti osjecanje zadovoljstva je da kad tad taj trenutak prodje. Jeste , prolazno je sve, ali nekako na kraju postanemo svjesni da je sve nekako prebrzo proslo, u treptaju oka, u naletu vjetra, u smiraju dana, u zalasku sunca... Kao da je sve proslo , trenutno , gubeci se i odlazeci u nepovrat.Uzivati istina treba, ali ne znam da li je moguce u potpunosto prepustiti se momentu , sa podsvjesnim osjecajem skorije prolaznosti. Ne znam. Moguce da je nekome predodredjeno da svoje srecne situacije podredi samo tim minutima. Nebitno je u sustini tu vrijeme. Jer ono je samo dodatna stavka, okretanje kazaljki koje cute, a koje nijemo posmatraju aktivne ucesnike. Kako se tako sve mora usmjeravati prema imaginarnom i kvazi znacajnom vremenu? Mjerilo, norma, skala, podioci... Odlike su postavljenih sema koje su nam bitne do te mjere da kroje nas put po ovoj godinama ispunjenoj gredi. Katkad se okliznemo i u krajnjem naporu se uhvatimo za tu drvenu gredu, ne zelimo da padnemo, gledamo gore , u vrijeme koje je iznad nas, a ne zelimo da se pustimo i da se prepustimo vremenu koje plovi ispod nas. Gdje god da se okrenemo – vrijeme. Kud god da krenemo – vrijeme. Sta god da uradimo , pozelimo – vrijeme . Koga god da zavolimo- vrijeme nas ogranicava. Mogucnost ljubavi prema nekome , prepuna je vremenskih instanci, ( prekratko sam te imao, voljecu te uvijek), od beznacajnih momenata u poretku vremena , do onih koji znace mnogo.
--
Iskricava svjetlost na prozoru sobe
Na odrazu nocnog hoda ka krajnjim granicama svijesti.
Iskricavo puzanje po kotrljajucim zvjezdanim mislima...
Noc je mlada, sanjivo cudna
Noc je odmah iza staklene pregrade
Mrakom svojim izbrisana iz vidokruga.
Skrivena od dana, skrivena od svih.
Pa i od sebe same...
Tek poneko prodje ulicom
Tek poneki zrak zaleprsa bjelicastim krilima
Tek poneko u mraku misli na nekog
Tek poneko...
A mozda ,
Mozda napolju hodam kroz noc,
A ovdje kraj prozora
Stoji neko drugo oblicje i pise.
Mozda sam upravo ja prosao ispod svjetiljke
Nekud
Ka predgradju sna
Mozda
Mozda... |
|
|
| Komentari (0) |
|
|
|
| <<
||
<
ukupno 21 unosa
>
||
>>
|
|
RSS FEED