Opet su tockici radili svoje, ponovo sam se izgubio u razmisljanju. Prenuh se , postadoh svjestan ‘’sumracne’’ stvarnosti. Mrak polako , naizgled naivno gamize I obgrljuje sve na svom putu. Svjetiljke uporno zmirkaju. Ja I dalje stojim , posmatram okolinuu. I dalje su ruke u prvom planu. Ali cini mi se da je situacija smirenija, upao sam iz ektremnog plusa u nulti nivo. Sve je stalo. Prijetnje naglog I neopovrgavajuceg praznjenja ne bjese vise, smirenost je trenutno stanje , koje sudeci po pocetku moze potrajati. Nisam siguran koliko je vremena proslo od mog izlaska na terasu. Mozda sam tek sada izasao. Mozda je sve ovo bio samo onaj isti trenutak , dio sadasnjosti koji mi je okupirao paznju , mozda je proslo mizerno malo vremena. Opet jedno pitanje prodje niz horizontalnu liniju razmisljanja, pa kako je onda moguce da je mrak sada .  Ne znam, osjecaji su nekada daleko od stvarnog poimanja I realnog suda.

Ostao sam sam, ponovo, po vec ustaljenom mehanizmu sve oko mene gubi pluralnu osnovu I krecem se  stazom bez igdje ikoga oko mene. Staza je duga , bez paralelnih malih skrivenih puteljaka, kojim bi mogao krenuti , ili kojim bi neko mogao doci I pridruziti mi se. Sam si. Uporno mi ponavlja neki glas u glavi, nekakav izobliceni , drugaciji glas ; ali ipak moj. Staza je poplocana, tvrda , iskrzana, duga, preduga ; ja nijemo hodam I predajem se beskrajnom putu samoce. Melanholije Ili cega vec. Grane obliznjeg drveca, se  prijeteci nadvijaju nada mnom, I kao necije ruke zele me dotaci, mozda mi I pomoci. Bolna grimasa se ustalila, postaje dio normale, sada bi normalan izraz na licu bio nesto sto nije dio mene. 

 Negdje iz daljine cuje se huk necega sto podsjeca na nevrijeme… Oblaci polako natkriljuju grad, sivilo iznad sivila, idilicno, moram priznati. Kako sam prazan. Nicim ispunjen. Opet, I iznova...

Uvijek je tako... Sto bi rekao Borhes ''Put Sa Stazama Koje Se Racvaju''

Pogledah na sat. Blijede kazaljke pokazase da je odavno poceo novi dan. Pola cetiri. Jos koji sat do svitanja. A sna nema da me odvede. Hodam kroz sobu. Sijenke se igraju po zidu. Postaju guste, pretvaraju se u kosmarne slike. A slike se pokrecu na platnu, motion... Gledam u masno svijetlo sto dopire iz lampe, gledam u noc koja je postala zrela, hladno mi je, al i dalje uporno hodam. Kao da cekam umor da me uputi ka snu. Da me povede. Ne znam otkud mi ova nesanica. Sto bas sad dodje...

Kraj januara. Jos jedan mjesec ode. Jos jedna godina poce da klizi niz vrijeme. A ja stojim. Nikuda i nigdje... Mutna sadasnjost. Jos mutnije juce. A sjutra je vec odavno postalo sada.

Odoh. Mozda i uhvatim neki voz sna. Cini mi se da ima jedan koji krece sad u petnaest do cetiri. :-)

Ulica je brojala otkucaje u vidu ostrih i odsjecnih udaraca cipela o beton. Beskonacni redovi , bez ikakvog smisla odavali su utisak naizgled veoma organizovane uredjenosti. Otsutnog pogleda,zagledan u nevidljivi svijet,koji je vrsljao po mislima negdje ispred ili mozda iznad,koracao je jedva primjetno neprestano namjestajuci sesir. Vjetar mrsi misli u neraspetljive cvorove, sta li je onda tek mogao uraditi sa najobicnijim platnenim dodatkom za koji bi se vrlo lako moglo reci da je od tankog , prakticno nevidljivog papira. Na licu mu se mogla procitati knjiga osjecajamispisana njenom rukom.Njenim prelijepim rukopisom. Laganim ,sanjivim pokretima ruke, ispisane stranice izazivale su blaga talasanja na kozi njegovog lica. Neprimjetan tik iznad lijevog oka prosao je kao nalet blage ljetnje kise. Pruzio je korak. Hodao je lagano bez ikakvih promjena u ritmu. Kao da je lebdio iznd trotoara krecuci se paralelno sa njim. Privid nepostojanosti ,kao aura ga je okruzivao. Da li je to samo privid , ili je i garez istine prisutan? Vjerovatno oboje.

Sivi , od godina izblijedjeli mantil leprsao je i kao nosen vjetrom opisivao naizgled bezbrizne pokrete. Stare , teske cipele nastavljale su idilican prikaz konture njegovog eksterijera. Hodao je , bezizrazajnim pogledom odavajuci otudjenost od sveg sto je dolazilo spolja. Iz stvarnog , realnog svijeta.

Besmisleni svijet pruzao je svoje nezajazljive prste ka povrsini njegovog bica. Zakacaljke realnosti prijeteci su se kretale ka njemu. Jos samo casak pa ce se zuvijek utisnuti u njegovim porama. Sam njegov lik kao da je postavljao bezbroj pitanja, bez ikakvih sansi za odgovor. Zasto hodati ako samo hodanje oliceno u neispunjenim zeljama, snovima bez prijatnog budjenja, htjenjima i stremljenjima bez uspjesnog zavrsetka. Zasto? Zasto?

Uvijek bi nastavljao da hoda , vrteci se u krug, nesvjesno , bez uticaja svoje volje. Pitanja, ruminacije, beskrajno ponavljanje jednog te istog, o necemu na sta nije umjeo odgovor dati, polako su njegov misaoni sklop opterecivali , do te mjere da niocemu drugom nije razmisljao bez o tim zavrzlamama , ciji se kraj nije nazirao.

Hodao je. Ljudi su upucivali upitne poglede, prepune cudjenja, i podsmjesljivih pozdrava. Ljudi u njegovom Harihalerovskom svijetu nisu imali nikakvu vrijednost.

A. volim te.

Kao prazan list papira, sto ceka pokret ruke...

Kao linije sto izlaze iz grotla samoce,

kao mnostvo kisnih kapi sto se nehajno slivaju niz prozorska okna...

Ove veceri,

prestajem da postojim...

Opet kraj sedmicnog hoda ka magli vremena provodim sam.

Hronicno, bez ikoga oko sebe.

Bez tebe.

A tu si mi na par koraka.

A tu si mi na par iskoraka.

Kao stisak ruke

kao dah u suton

kao smjeh prepun svjetlosti

kao ti

kao mastovita realnost

kao plava dolina na kraju sokaka sna

kao dodir planete sjecanja

kao ti

kao ti ( i ja )...

Mrzim dane na kraju ljestvice

Mrzim nedjeljna jutra - subotnje veceri

Mrzim svaki dan , kada te nema kraj mene...

Slusam nekakve otkucaje noci,

slusam i biljezim tonove, iako ne znam note.

Slusam otkucaje bila , negdje tamo,

kraj nekog tamo,

u nekoj sobi tamo...

Slusam i neprestano razmisljam o tebi.

Ne prestajem , iako polako nestajem...

Ako vec nisam nestao...

Ponekad mislima samo tisina odgovara. Samo tisina. Melanholija daha, duse koja uziva odrzavajuci  smiraj.. Ponekad je dovoljno pomisliti na nekog, na neki detalj iz svijeta koji nas okruzuje,a kog stvaramo u sebi, pa da osjetimo talase neopisivog. Ne znam da li znas , ali mislim na tebe. Ne znam zasto ti to i sam ne kazem. A i zasto bih , kad znas, sve o cemu mislim. Na koga mislim...

Uzivam u trenucima  omamljenih sjecanja na trenutke ... Na minute ,koje, prozivljavam kao beskonacne podioke vremena. Uvijek , i iznova – kada ih provedem pored tebe. Kada ih udahnem pored tebe...

Kao snovi su . Kao da svakog trenutka sanjam. Ali kako . kada imam osjecaj da budan sam. Ili barem mislim da sam budan. Toliko toga ti zelim reci, misli naviru, ne umijem da ih kanalisem i usmjerim. Bujica je krenula. Nezaustavljivo. Fantazmicne orgije vladaju mojom limbikom. Neraskidiva je konekcija uspostavljana izmedju neceg izmedju cega se naizgled ne moze uspostaviti ikakav vid povezanosti. Tisine koja dolazi spolja, i kakofonije koja navire kao da dopire  iz kosnice pune pcela adolescenata... Ma , pusti me . Vidis da sam odlutao. Kuda? Nisam siguran, al vjerovatno u sjecanje. Ne. Sigurno  sam u sjecanju... Tamo odlazim uvijek kada sa mi potrebna. Uvijek zaronim. A ponekad i izronim na povrsinu ovog mora , sazdanog od vazduha i tek ponekog udisaja...

 Znas gdje me mozes pronaci , u svijetu iza kapaka, iza vrata , na kraju hodnika posutog vazdusastim maglovitim mirisom jeseni. U ’’lugu razmisljanja’’ , u gaju zamisljanja, na kraju rijeke kojom plove misli, neposredno prije raskrsnice za snove...

Samo jedna pomisao na klupu, na kojoj smo sjedjeli one prohladne oktobarske veceri , i odmah pocnem da se krecem ka tvom liku u misaonim pregradama. Pocnem da zamisljam. Da te zamisljam, bas kao sto ’’nas’’ Milan , zamislja ruke od morskih trava... modro zeleno prostranstvo... Odmah sjecanja ucine svoje... Tu si kraj mene, vrijeme prestaje, a ti  i ja nastavljamo pricu, neopisivo , laganim koracima ka jutru , plavetnom kao tvoje oci... Eh, samo da znas , koliko mislim na tebe...

Bas je hladno napolju. Iz ovih slusalica, dopire zvuk Joy Division-a. Radijator grije sobu ( studentsku ). Zmirka ulicna svjetiljka. Jos jedna noc, ispunjena mislima o tebi... Sve sto mogu reci , stane u dvije rijeci... Znas koje... J